MOJ APATRID

Povezani članci

• Izložba fotografija “Sarajevo nekad i sad“
• Izložba „Slušaj“ Muzeja ratnog djetinjstva otvorena u Holandiji
• Davno izgubljena priča Jules Verna „Kamera-Telefon“ otkrivena od strane književnih znanstvenika!
• FORCA ITALIJA
• Priča o bosanskome suncu
• Komunistička hipoteza

uz ponovno čitanje knjige „Dnevnik jednog apatrida“ Milenka Miše Marića

U vremenu nevremena, kakvo je ovo što upravo preživljavamo, sjetio sam se nekih dragih knjiga. I iako ću na onaj svijet otputovati nepročitavši najveći dio Gutenbergove galaksije ovih se dana vratih knjizi Miše Marića Dnevnik jednog apatrida. Ni nježnije knjige ni čudnijeg životopisa. Taj moj apatrid, Mišel, vječiti bohem, pjesnik i zaljubljenik Mostara, napisao je knjigu u koju je salio svo svoje srce. Pisao je u dalekom, oporom svijetu apatridskom, a onaj tko apatrid nije bio ne treba ni saznati značenje ove riječi. Pisao je, i nad papirom, siguran sam, plakao…

Marićeva knjiga je ustvari udžbenik kako čovjek treba voljeti, a kako čovjek ne smije mrziti ništa, ljude nikako.

Pišući po drugi put o ovoj bisernoj Marićevoj knjizi strastvenici izdvojiću dvije njegove čovjekoljubne proze. Nevjerojatni početak kako je u dalekoj i hladnoj Engleskoj u liku starca, slučajnog namjernika Marićevom stazom, spoznao Boga i onu storiju o Kemalu Montenu.

Čitao sam i plakao, pa opet čitao i opet plakao. Jer, Marićev lirski tembr neponovljiv je ne u bh. nego u svakoj hvale vrijednoj literaturi.

Da taj moj apatrid nije napisao ovu knjigu, koja je i životopis i spomenar i pisani spomenik jednoj generaciji, ne bi ni njegova Krajina, ni njegov Mostar imali književnost po mjeri ljepote ljudovanja.

U ovoj Rabicovoj i Marićevoj knjizi je tajna ljudovanja i ključ za svijet ljubavi!