Roman inspirisan životom naših ljudi: DA SE RAT VIŠE NIKOM NE DOGODI

Fahro Konjhodžić
Autor 11.10.2018. u 13:42

Izdvajamo

  • Ovaj antiratni roman ima i posebnu dimenziju:  to  je prvi roman, ili među prvima, koji je napisan od strane Norvežana, u ovom slučaju agilne spisateljice Heidi Auensen Trandberg, a koji govori o životu i sudbini naših ljudi, koji su silom rata, morali napustiti svoje domove i nastaviti život u sasvim drugim životnim okolnostima, drugim zemljama sa drugačijom kulturom i načinom života.

Povezani članci

Roman inspirisan životom naših ljudi: DA SE RAT VIŠE NIKOM NE DOGODI

Foto: FB

U mjestu Drammen, koje se nalazi nedaleko od Osla prema zapadu, promovisan je jedan zanimljiv roman: «Jenta med den grønne skjorta» ili u prevodu «Djevojka iz zelene košuljice». Autor romana je Heidi Auensen Tandberg i to je njezin prvijenac. Sam naziv je povezan sa činjenicom da je glavna junakinja rođena sa posteljicom, što se u lokalnom slengu naziva «zelena košuljica» i smatra se da su tako rođena djeca, faktički djeca sreće. I to će se, i u romanu i u stvarnom životu, pokazati kao tačno.

U središtu radnje ovoga romana je priča o životu jedne djevojčcice, djevojke, žene i majke, rođene na području bivše Jugoslavije, te kako ju je rat natjerao da pobjegne iz svoga rodnog kraja i nastani se u Norveškoj. Junakinja ovoga dokumentarnog romana je rođena u Ljubuškom i zove se Arisa Dizdarević, udata Plecan.

Arisa i Heidi – foto: F.K.

Heidi i Arisa su radne kolegice i prijateljice, a roman je nastao kao rezultat kolegijalnih razgovora na radnom mjestu. U svojoj priči o nastanku ovoga romana, Heidi će kazati da ju je, prije svega, inspirisala jedna školska fotografija na kojoj se vidi da je Arisa  manja od svojih vršnjaka. Potom će dodati da je inspiraciju našla i u nekim faktima koje je vidjela na tv, a posebno ju je inspirisala zbirka novela Bankingen fra graven (Otkucaji iz kabura), autora Enesa Topalovića, koji živi u Norveškoj. Od svih događaja, na nju je poseban utisak ostavilo rušenje Starog mosta u Mostaru, a slika rušenja se našla i na naslovnici ovog romana.

– Htjela sam napisati priču o tome kako su djeca dožvijela rat. Kada sam prvi put vidila Arisinu  fotografiju iz škole  na Facebook, shvatila sam da je to priča koja čeka na mene. Imala sam dosta razgovora sa njom a i sa ljudima iz tih krajeva, i ta istraživanja su me dovela do cilja. Moram reći da mi je u tome dosta pomoglo i istraživanje na internetu. Ali, mene je posebno inspirisala jedna istinita anegdota:

– Kada sam bila u Mostaru, jedan od domaćina nas je vozio sa stanice. Tom prilikom smo prošli pored jednoga groblja i on mi je rekao da su tu sahranjeni mnogi njegovi prijatelji. I da su poginuli u ratu nizašto.  Dalje je kazao kako za njega nije vžno da li su ljudi bijeli, crni ili žuti, niti koje su religije. Samo je važno jesu li dobri ili loši. Posebno je istakao: «Zapamtite vi koji živite u Norveškoj: vaša zemlja danas ne želi primiti mnoge izbjeglice, ali znajte to se i vama može desiti. Zapamtite to! I mi smo mislili da nam se te stvari nikada neće dogoditi, pa su se dogodile». To nisam zaboravila! To se može desiti  meni, mojoj djeci i mojim prijateljima. Ja to pokušavam imati na umu svaki dan moga života.

– Ja mislim da je pisanje ovoga romana učinilo da ja postanem bolji čovjek. Naučila sam malo o Bosni i Hercegovini. Upoznala sam sjajne i gostoprimljive ljude koji su doživjeli stvari koje ja ne mogu razumjeti. Arisin ujak, koji živi u BiH, je moj vršnjak, voli istu muziku kao ja, bio je vojnik kao ja, ali je doživio stvari daleko od moga razumjevanja. To sam mogla biti ja. To smo mogli biti svi mi i mi ne možemo garantovati da se te ružne stvari ne mogu desiti i ovdje. Također sam upoznala jednu jaku i odvažnu djevojku, koja je pametna, snažna i fantastična i koja je prošla kroz probleme u životu koje ja nisam mogla niti zamisliti. Također sam upoznala i Bosnu i Hercegovinu koja je nejveroavtno lijepa zemlja. Bila sam i u Arisinom rodnom mjestu Ljubuški, vidjela sam Gožulj gdje je rođena. Obišla sam taj ljepi kraj njezinog rodnog mjesta, čudesnu Hercegovinu i vodpad Kravicu, kojeg Arisa s pravom naziva raj na zemlji. Tako sam shvatila zašto i ona i njezina familija tako snažno vole svoju zemlju. A na nekim mjestima sam se osjećala kao da sam u svojoj Norveškoj.

Arisa Dizdarević danas živi sa svojom familijom u mjestu Dramen i bila je prisutna na ovoj promociji. Istakla je da je zadovoljna romanom i da se nada da će i ovo biti doprinos boljem razumjevanju zbivanja u našoj zemlji.

Ovaj antiratni roman ima i posebnu dimenziju:  to  je prvi roman, ili među prvima, koji je napisan od strane Norvežana, u ovom slučaju agilne spisateljice Heidi Auensen Trandberg, a koji govori o životu i sudbini naših ljudi, koji su silom rata, morali napustiti svoje domove i nastaviti život u sasvim drugim životnim okolnostima, drugim zemljama sa drugačijom kulturom i načinom života.

Fahro Konjhodžić
Autor 11.10.2018. u 13:42