Said Šteta: Osvrt na roman “SVITANJA” autora Veljka Đorđevića

Said Šteta
Autor 12.11.2021. u 09:10

Said Šteta: Osvrt na roman “SVITANJA” autora Veljka Đorđevića

Prof.dr.sc. Veljko Đorđević, specijalist psihijatar, subspecijalist socijalne psihijatrije, psihoterapeut, profesor je na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Član je društva pisaca R Hrvatske. Pored izuzetnih dometa na polju medicine Veljko Đorđević je vrstan književnik iza kojeg stoje prozna djela od kojih ću pobrojati: ”Lepoglavski blues”, “Osječki nokturno” ,“Glumac na kauču”, “Ludolog među umjetnicima”, “Sante leda”  “Vukovarska bolnica 1991”.

Sjedimo u restoranu hotela “Dubrovnik” u Zenici, noć prije promocije njegovog romana “Svitanja”. I dok profesor uzima laganu večeru od riblje supe i “Sarajevsko pivo”, ja naručujem piće “naše mladosti” i kroz karamelizirani okus slažem u glavi rečenice koje su mi kao cvijet maslačka raspršile se dok sam u rodnom selu u Hercegovini iščitavao ovaj po svemu neobičan roman i tako se pripremao za promociju.

Na početku imao sam strah od ove knjige pisane iz ugla vrsnog psihijatra, ali kako sam odmakao stotinjak stranica, čvrsto sam se uvjerio da je roman “Svitanja” napisan rukom vrsnog književnika.

Ako sam u trenutku i pomislio biti emotivno na distanci dešavanja unutar romana, i tako sačuvati dirigovanu hladnoću koje se inače klonem, jer književnosti uvijek prilazim dušom bez obzira na ishod, rečenice koje slijede povukle su rukav moje književne ljubavi i rasplamsale znatiželju. “Danima, mjesecima, a možda je tomu već i nekoliko godina, samujem u ovom prostoru. Ne znam više koliko dugo. Godina je 2041. Soba, kuhinjica i kupaonica. Sve je to moje, a tuđe. Moj krevet, moje slike, moja knjižnica, moj radni stol, moje računalo. Prozor nije moj. Zapravo, to i nije prozor, već neprobojno staklo preko cijeloga zida koje se ne otvara. Staklo na mjestu zida, prozirna kulisa i pogled na grad. Grad moga rođenja, mojih ljubavi i života nakon umirovljenja. Čovjek aktivno živi do šezdesete ili sedamdesete, ali s osamdeset i devet? Samoća, životarenje, ne život. Znam ja to dobro.”

U vrtlogu radnji iz emotivnog života ali i dinamičnih iskustava iz prakse psihijatra Damira, do biserno nanizanih sudbina, čime autor cijelim svojim bićem potvrđuje da su i crni biseri sjajni, ma koliko bili crni, aludirajući na svakog čovjeka, bila to oboljela alkoholičarka, tuberkulozni bolesnik ili zanosna glumica koja je znala rastopiti snijeg jedne varaždinske zime, autor u svima nalazi ono dobro. Ne libeći se fakcijom prkositi fikciji kao izražajnom obliku kojem mnogi olahko pribjegavaju, autor to čini samo u trenucima kada želi ismijati dominaciju naprednih tehnologija i robotizaciju društva na uštrb čovjeka. U romanu “Svitanja” koji je ne slučajno nazvan množinom, autor nas naprosto tjera da u nekom od njih otvorimo oči, ne radi samog svitanja koliko zarad vlastitog buđenja i povratka čovjeku, povratka sebi.

Možda nismo ništa naučili civilizacijskim hodom iz prošlosti jer ovakva drastična zvjerstva i progoni, mučenja i torture egzistiraju i u ovom stoljeću uma. S druge strane, u svakome čovjeku postoji i dobro. Što možemo učiniti da dobro prevlada?  Pita se na kraju autor  Veljko Đorđević i ostavlja nas u razmišljanju, da bi radnju romana “Svitanja” završio u budućnosti, tačnije 2041.godine kada njegov junak dr. Damir završava knjigu, epohalno djelo koje je radio šezdeset pet godina i dočekuje njen izlazak iz štampe, ali ne i nagradu koju će nešto kasnije primiti njegova kći Tara koja je profesor književnosti u Americi. I ovaj detalj potvrđuje da autor kroz život svog junaka ne teži isticanju sebe, toj kako je nazvao “japajizaciji” već činjenju dobra za dobro čovjeka, makar spomen i nagrada izostali. Moj skromni sud, malog hodača ispod zvijezda, jeste da je roman “Svitanja” izuzetan psihijatrijski priručnik pisan rukom književnika, gdje kao oblande  autor reda opuštajuću fabulu, da bi nas izgurao na podij stvarnosti koji se zove život posmatran iz ugla prakse vrhunskog psihijatra, a opravdanost cjeloživotne borbe za dobro čovjeka podcrtava rečenicom: ”U svakom čovjeku postoji ona dobra strana, samo ju trebamo otkriti ili čekati trenutak da se pokaže.” Roman “Svitanja” toplo preporučujem.

 

Said Šteta
Autor 12.11.2021. u 09:10