U VREMENU GENOCIDA I ZLOČINA

Enver Kazaz
Autor 4.9.2014. u 10:15

U VREMENU GENOCIDA I ZLOČINA

Foto: Slobodan Delalić

Jozefina Dautbegović

BOSNA II

Kad djeca iz Bosne sele na Ahiret
Blago u Gospodinu
Putovnica postaje suvišna
Dovoljan je crn pečat
Na svim graničnim prijelazima
Ona brzo uče
Sreća je kič
Od stilskog namještaja i Wihlerovih goblena
S poljem maka
Može se naložiti sasvim pristojna vatra
Dokaz o postojanju cogito ergo sum
Postupak dobivanja soli u Bosni vrši se dehidracijom suza
One su čuvaju u deponijama ispod čeone kosti
Djeca u Bosni uče brzo
zorna nastava nad otvorenom rakom
kemijski procesi razlaganja materije i dokaz
da se i poslije života živi
nokti
Humantirani koridor je suvišan
Hranu iz kontejnera dobivaju metodom reciklaže
Djeca u Bosni igraju školice
na jedinoj nozi
Gravitacija garantira ravnotežu
Ona se ljube na grobljima izmđeu dva etnička
čišćenja
koja Europa strogo osuđuje
Na ranu stavljaju ljiljanovo ulje i bokvicu
Ona se ljube ispod križeva u sjeni nišana
i brzo uče
Međunarodno priznate
granice bezumlja
su nepromjenljive
Jedino što brine djecu iz Bosne jest SUDNJI DAN
Doći će
Bog je potvrdio svoju nazočnost
i obećao ispoštovati odluke Haške konvencije
A kako će naša djeca iz Bosne
pred licem pravde
stajati toliko dugo
na štakama.

Zagreb, 1993.

Jozefina Dautbegović spada u one pjesnikinje čiju je poeziju rat iz osnova promijenio, kako je to primijetila i kritika, inače dobro i podrobno pisana o ovoj pjesnikinji, prije svega ona u zagrebačkim časopisima. Bilo je i u njenim predratnim pjesmama nagovještaja one snažne, izvrsne, jezgrovite poezije koja čitatelja/icu ošamućuje i produbljuje svojim slikama postajući osobenim etičkim inventarom naše nedavne krvave povijesti i postapokaliptičnog društvenog tranzicijskog šoka. Ušla je s tim novim pjesmama Jezefina Dautbegović u pjesničke antologije, s pravom postala jedno od najznačajnijih savremenih pjesničkih imena na južnoslavenskom prostoru, ali zemlja u kojoj je rođena ostala joj je dužna takvu recepciju. To, naravno, podosta govori i o Jozefini Dautbegović i o njenoj zemlji. Samozatajna, ova pjesnikinja nije se nametala sredini iz koje je protjerana ratom. Generacijski puno ispred onih pjesnika i pjesnikinja koji/e su obilježili/e ovdašnju književnost u ratu i neposredno iza njega, a po mnogo čemu neuklopiva u generaciju prethodnika/ica, ona je ostajala izvan uzavrele postratne bosanskohercegovačke književne prakse, koja je, podcrtavam to, najznačajniji kulturni rezultat ratne i posrtatne BiH. Tom kulturnom rezultatu Jozefina Dautbegović dala je nemjerljiv doprinos, ništa ne tražeći od sredine čiju je tragediju opjevala autentično, duboko, pronicljivo, s puno boli i sa stalnom potragom za katarzom. Ne tražeći čak ni da joj prizna ono što joj je priznala druga sredina, zagrebačka, u koju je protjerana i u kojoj je Jozefina Dautbegović pjesnički stasala, na poeziji sazdanoj od bosanske ratne tragedije koja postaje izvorištem poetske potrage za općeljudskom katarzom.

Kao i mnoge druge svoje stvaraoce, Bosna je Jozefinu Dautbegović usisala u svoju kulturnu i književnu mapu tek nakon njene tragične smrti 2008.

Nizale su se u Zagrebu njene knjige, sve bolje i bolje, Ručak s Poncijem (1994.), Prizori s podnog mozaika (1997, Božija televizija (2001) i završna Vrijeme vrtnih strašila. Zagrebački Konzor objavio je izbor njene poezija 2004. u znalačkom izboru Tonka Maroevića i sa izvanrednim pogovorom Tee Benčić Rimay. U Sarajevu je 2004. Bybook objavio njenu zbirku Vrijeme vrtnih strašila. To je, koliko znam, jedina njena knjiga objavljena poslije rata u Bosni, do onog tešanjskog izbora njenih šezdeset prošle godine, kada na inicijativu Amira Brke organiziran okrugli sto o njenoj poeziji.

Prije rata, Jozefina Dautbegović živjela je u Doboju. I pisala poeziju, na rubu, na margini književnog života, izvan one vreve koju donosi književni centar, i sve pažnje što ju stvaralaštvu povremeno posvećuju mediji i medijska industrija tih centara.

Najbolja književnost, a pogotovu poezija, nastaje na margini, izvan interesa medijske moći. To nije mana, nedostatak poezije, nego njena velika prednost. U društvu konzumerizama i merkantilizma, a pri tom društvu pritisnutom snažnim ideologijama tri nacionalizma, tri etnokulturne getoizacijske fantazme, tri modela arhaizacije, autoegzotizacije i klerikalizacije kulturnih i etničkih identiteta, prava, istinska poezija i nema šta tražiti. Njoj ne trebaju etnobardovske počasti, primamljivost lažne vječnosti etničkih književnih kanona, licemjerne pohvale akademske zajednice koja bilda etničke identitete, slava i članstvo u etničkim akademijama nauka. Njoj, toj poeziji najbolje je na margini. Tu je ona svoja na svome. Tu se najbolje i piše, i čita, i osjeća.

Bosna II je jedna od najboljih ratnih pjesama u interliterarnoj južnoslavenskoj zajednici. Ravna onoj sjajnoj poeziji kakvu su pisali Ilija Ladin, Miša Stanisavljević, Marko Vešović, Semezedin Mehmedinović, Ferida Duraković i čitav niz drugih vrsnih pjesnika i pjesnikinja. Ironija je njeno glavno osjećanje, i to ironija koja je bazirana na principu šoka koji se u osudi moći proteže od međunarodne političke birokratije, njenog licemjernog ustroja baziranog ne na humanističkim vrijednostima, nego interesima kapitala, ideologije i politike, do metafizike i Boga, koji u ovoj pjesmi potvrđuje svoju nazočnost sudnjem danu, baš kako kakav politički važan zvaničnik, uz obećanje da će ispoštovati odluke Haške konvencije. Taj Bog što se, kako u jednoj Vešovićevoj pjesmi govori majka čiji je sin poginuo u ratnom Sarajevu, sklonio tamo gdje se ne čuje vriska samohranica, postaje pokrićem institucijama političkog sistema za nedjelovanje. On je na toj osnovi sveden na političku činjenicu, a postajući u manipulativnoj igri religijskih i političkih institucija dokazom njihova licemjerja, ne može ponuditi nikakav spas ni tamo, u projekciji vječnog života, ni ovdje gdje je život normiran isključivo reduktivnim vrijednostima ideologija zla.

Ironija je u poeziji najuspjelija onda kada skine maske sa onog što nam se čini najautentičnijom vrijednosti. U ovoj pjesmi ona demaskira sve proklamirane vrijednosti, da bi otkrila koliko je u njihov temelj položena laž. Bog koji je obećao ispoštovati odluke Haške konvencije i nije Bog svemoći i milosti, nego politički faktor koji se pokorava snazi međunarodnog političkog (bez)uma. Svučen je odozgo, iz kosmičke beskrajne nemislivosti, u blato svakodnevne politike, koja je svoje nedjelovanje u Bosni, kao i svakoj drugoj zemlji gdje se vode ratovi, maskirala lažima ispisanim u konvencijama, rezolucijama i drugim dokumentima koji svjedoče, kiševski rečeno, opću povijest beščašća.

Ali, demaskirajuća snaga ironije u ovoj pjesmi ne bi bila moguća da ona u svojoj logici montažiranja stresnih slika nije pošla od najbolje moguće: djece koja sele na Ahiret, a za to im nije potreban nikakav dokument koji izdaje politička moć. Blago njoj, podcrtava pjesma, može odahnuti, nema više problema s tom djecom, preselila su na Ahiret, mrtva su, pa se debeljuškasti moćnici u međunarodnim institucijama ne moraju više mučiti ispitom svoje zakržljale savjesti. Čitav svijet gubi smisao pred suzom jednog nevinog djeteta. Tako nekako je pisao F. M. Dostojevski u 19 stoljeću u romanu Braća Karamazovi. Da, njegovo stoljeće moglo je postavljati takve etičke zahtjeve, jer, bez obzira na svu imperijalnost i ratove i ratiće u njemu, ono pred klanicama dvadesetog vijeka izgleda kao rajsko doba, vrijeme ljudske nevinosti. Dostojevski u svom etičkom zahtjevu kroz usta mladića-anađela Aljoše Karamazova može insistirati na iluziji da suza jednog nevinog djeteta nekome u ljudskom svijetu i nešto znači.

Klanice dva svjetska rata, konclogori, tehnike ubijanja u njima, a onda i svi silni lokalni ratovi u dvadesetom vijeku demaskirali su vrijednosti na kojima počiva naša civilizacija. Ona više ne operira etičkim nalogom pitanja o smislu čovječanstva koji se gubi pred suzom jednog nevinog djeteta. Ona operira pojmovima kolateralne štete (čitaj: ljudskih smrti) kao posljedicom vojnih intervencija, ljudskih i dječijih prava, što ih štiti rezolucijama dok traju zločini i genocidi; ona šalje humanitarnu pomoć dok se zbrajaju dječije žrtve. Jozofenin vijek u odnosu na ono što traži Dostojevski izgleda kao sveopće stratište, vrijeme ubijanja. Ako je devetnaesto stoljeće, kako bi rekao Andrić u romanu Na Drini ćuprija nudilo nadu izvjesnosti mira i napretka, dvadeseto je postalo vrijeme sveopćih klanica i stratišta. Vrijeme usavršavanja političke moći, vrijeme zločina i genocida. Ono je otpočelo kao vrijeme nade, velkih utopija koje su se utemeljivale u tehnološkom napretku i idejama revolucionarnog preobražaja društva, njegov kraj, pak, obilježen je skepsom i distopijama utemeljenim na njoj. Ništa sem tehonologije nije napredovalo u tom vijeku, ništa sem nje i usavršavanja tehnika ubijanja i totalitarnih društvenih obrazaca. Revolucionarna utopija obećavala je društvo raja za sve, a pretvorila se u Staljinov ili nečiji drugi sistem zločina i logora, da bi simbolički i praktično skončala padom Berlinskog zida. Utopija prema kojoj će tehnologija spašavati čovjeka i čovječanstavo skonačala je u militarizaciji kapitalističke moći i činjenici da je tehnologija najbolje upotrijebljena i razvijana u vojnoj industriji, u usavršavanju ubilačke snage vojske. Utopije karetzijanskog uma koji je dekartovskim cogito ergo sum obećavao da će spasiti čovjeka svih zamki mišljenja oslobđanjem njegovog racia i vjerom da čovjek svoj identitet treba izvoditi isključivo u odnosu na svoju misao – raspale su se pred činjenicom da taj um nije učinio ništa drugo do proizveo nove oblike kontrole ljudske slobode. Ideologija je u dvadesetom vijeku postala, kako bi rekao Terry Eagleton, savremenom mitologijom, a misliti se moralo u skladu sa dopuštenim granicama moćnika na vlasti i političkog sistema. Kontrola mišljenja tako je postala tamnicom dekartovskog racija.

Ništa, dakle, od onog što je obećavao početak nije ostalo na kraju dvadestog vijeka. U Bosni i na ukupnom južnoslavenskom prostoru taj vijek nije skončao u ironijskim igrama postmoderne i njenom distopijskom stavu prema obećanjima što su ih nudile metanaracije nauke, tehnologije, ideologije, kulture i drugih društevnih diskursa. Ne, on je skončao u nacionalističkim retroutopijama i klanici čiji je simbolički topos genocid u Srebrenici, a karakter te klanice ponajbolje se posvjedočuje upravo u planskom ubijanju djece.

Baš zato Jozefinina pjesma i polazi u svojoj ironiji od načina na koji su ratne ideologije ukalkulirale u svoj račun dječiju smrt i načina na koji tu smrt u svoje konvencije i rezolucije uključuje međunarodna birokratska politička moć. Zapravo, na dječijoj smrti, uvjerena je pjesnikinja, najbolje se ogleda karakter naše civilizacije i stoljeća koje ju je uobličilo. Zato ta smrt u ovoj pjesmi postaje jezički reflektor kojim je sve osvijetljeno od dna do vrha društvene vertikale moći, savremene kulture, njenog kanonskog poretka vrijednosti, njene laži o humanizmu, slobodi, pravu, pravdi, dobru.

Taj jezički reflektor istodobno je i sjajno poetski postavljen. Već u prvim stihovima Jozefina uspijeva spojiti nespojivo, dovesti u blisku vezu razdaleke planove naše stvarnosti, da bi ironija obasjala svo licemjerje na kojoj je zasnovana međunarodna moć:

Kad djeca iz Bosne sele na Ahiret/ Blago u Gospodinu/ Putovnica postaje suvišna/Dovoljan je crn pečat/ Na svim graničnim prijelazima

Šta je, ustvari, postigla povezivanjem razdalekih planova stvarnosti ova sjajna pjesnikinja. To da se politička moć koja nije spremna iseliti djecu iz ratnih zona ogleda u Bogu i smrti, pa da se onda laž o humanizmu međunarodne moći ironijski pokazuje u zabrani putovanja nesrećnika, u uzetom pravu na slobodu kretanja, u činjenici da tu djecu neće primiti niko, niti ijedan država, jer njihovi dokumenti nemaju vjerodostojnost i pravo kao oni koje ta moć izdaje. Jer, putovnica djeci iz Bosne jedino još nije potrebana kad sele na Ahiret, kad prelaze granicu života i smrti, a na svakom graničnom prijelazu putovnica ih zaustavlja i vraća u geto, u njihovu ratnu zonu, u izloženost smrti, stalnu, svakodnevnu, svakominutnu.

Ironija koja ima moć demaskiranja svih društvenih fenomena u svakoj pravoj poeziji, a pogotovu ovdje, u ovim stihovima demaskirala je srž, osnovu na kojoj je se utemeljuje međunarodni politički poredak. I to ne samo onim što je rečeno nego i onim što je naznačeno, što se podrazumijeva kao jezički kontekst. Tako je riječ sele prekontekstualizirana, ona je iz religijskog diskursa preseljena radom ironije u politički kontekst. U islamu sintagmom preseliti na Aharit imenuje se smrt, pri čemu se ovaj i onaj svijet izjedanačavaju, a smrt nestaje, jer je ona samo forma prelaska iz jednog u drugi oblik života, iz smrtnog u vječeni. Međutim, Jozefina tu riječ tjera da je vidimo i kao preseljenje iz jednog u drugo mjesto življenja, a onda se odmah uspostavi logika granica i graničnih prijelaza, princip razlika i prava izvedenih u odnosu na njih, da bi se osvijetlio odnos međunarodne moći prema ratnim zonama. One su geta, a oni koji u tim getima žive su kužni, njih tamo treba ostaviti da budu ubijeni, zabraniti im izalazak. Njihove putovnice nisu kao naše, nemaju istu vrijednost, one su žig njihov, njima su žigosana djeca, kojima je dodijeljeno samo pravo da pređu jednu jedinu granicu – života i smrti.

Ali, ako je na toj riječi bazirala ironijski pogled, Jozefina tjera pjesnički jezik da u sebe usisa maksimum etike. Kakva je ta moć koja žigoše djecu putovnicama? Ona moć, naime, koja se poziva na molitivu i kleči licemjerno pred Bogom u molitvi. Blago u Gospodinu, reći će ta moć lažno oplakujući dječiju smrt. Početak pjesme i njen kraj spajaju se u činjenici da je međunarodna politička moć birokratizirala i metafiziku, politizirala je, da je Bog u njenom jeziku postao neka vrsta graničara, strogog i ozbiljnog koji kontrolira putovnice smrtnika, a eto, Blago u Gospodinu, bosansku djecu ne; njih ne kontrolira, pripustiće ih u dženet/raj, u vječnu pravdu.

Međutim, ni tu Jozefina ne ostaje bez ironijskog pogleda. Jer, podvlači ona u svojim pjesničkim slikama, ta će djeca stajati sve vrijeme do dolaska vječnosti na štakama. Možemo zamisliti tu sliku: beskrajni redovi djece u čekanju pred vječnom pravdom na štakama stoje beskonačno dugo; pred licem pravde koja je obećana, baš kao u međunarodnim konvencijama i rezolucijama, a ne dolazi. Smisao vječene pravde odjednom je postao krnj. Kakva je to pravda koja se čaka toliko dugo i u tom stanju, čeka se na štakama? Sad je u centru jezičkog reflektora Jezofenine ironije sintagama lice pravde. Jasno je da je ona posuđena iz briokratskog jezika. Bog je postao to lice, čimebnik pravde, zvanično lice u unoformi graničara, dopustio je slobodan prelazak granice između života i smrti, ali vrši kontrolu pred granicom na kojoj se dodjeljuje vječna pravda. Istinska poezija uvijek proširuje granice mašte. Ova slika tjera našu maštu da vidimo Boga kao međunardnog kontrolora na granici na kojoj počinje teritorij, država vječne pravde. Birokratski jezik doveden u blisku vezu sa metafizičkim diskursom, pometafizičio je birokratiju i birokratizirao Boga.

Zbog čega je to učinila pjesnikinja? Naprosto zato što je vejčna pravda tek gorka utjeha u sveopćoj nepravdi na kojoj se zasniva međunarodni poredak moći. Ta gorka utjeha i nije to, ona utjehom ne može ni biti, jer snaga ovozemaljskog zla bacila je sjenu na njeno lice. Nije to lice više nimalo ni zavodljivo ni lijepo, niti bi Bog morao i trebao dijeliti pravdu samo s onu stranu života, u smrti. Kakava je to, uostalom, pravda koja u obećanju raja vidi jedini smisao, a paklom ispunjava život s ove strane.

Pogled pjesnikinje snažno je, dakle, premrežen jezičkim reflektorom lica pravde u ime djece koja se ljube na grobljima između dva etnička čišćenja, ljube se ispod križeva, u sjeni nišana i brzo uče: Međunarodno priznate granice bezumlja su nepromjenjive. Djeca koja igraju školice na jedinoj nozi, a so dobijaju postupkom dehidracije suza čuvanih u deponijama ispod čeone kosti. Sad se u stihovima pojavljuje još jedan jezički reflektor koji ne dozvolja niti ijednoj maski kojom uljepšava i ovaj i onaj svijet da ostane cijela i sačuvana. To je jezički sklop – međunarodno priznate granice bezumlja, koje su uz to, nepromjenjive. One, te granice u svojoj nepromjenjivosti su jedina stalnost, konstanta povijesti, nauk patnje, skor smrti koja traje baš zahvaljujući tim granicama i tom bezumlju. Naravno, ovdje je iskorišten jezički sklop iz međunardnih političkih dokumenata o nepromjenjivosti državnih granica, koje su, prevedene u jezik poezije, postale granicama bezumlja, a svaka je država ograničena njima. Niz država kao niz bezumlja, a iznad tog niza poredak međunarodne moći, sistem institucija koje bezumlje čuvaju od promjene.

Napraviti laganim pomacima u jeziku što više asocijativnih mogućnosti, natjerati jednoznačni jezik brikoratije i političkog uma da bljesne višeznačnošću u poeziji – eto i to je uspjela ova sjajna pjesma. Bez velikih metafora, bez njihove hermetičnosti, poetskom igrom nijansiranih prelaza između razdalekih diskursa koji se stapaju u jednu jedino pitanje: šta s nama, šta smo to uradili, šta postigli, gdje to idemo, kamo smo se zaputili u vremenu kada priznajemo da je jedina konstanta povijesti nepromjenjivost međunarodno priznatih granica bezumlja.

Enver Kazaz
Autor 4.9.2014. u 10:15

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija