Žuta dunja, Munirina

Ferid Čehić
Autor 24.4.2021. u 13:22

Žuta dunja, Munirina

Foto: Nezavisne novine

U osami izbjegličkog stana, daleko od Juga, a gotovo na samom vrhu Sjevera, često sam se prisjećao stihova velikog ruskog pjesnika Anatolija Mariengofa:

Ja ću, vjerovatno, umrijeti stari
al’ u ovom životu događaju se i gore stvari.

I, potom, šapućući, u prostor, polagano sam se pitao: Može li biti gore nego kad poslije bura i oluja, paklenih i kataklizmičnih slika rata, bjegova i zaustavljanja, padova i dizanja, u miru i ljepoti prijateljevanja, u tihom i sanjanom smiraju, čovjek doživi tragediju, koju ni sanjati nije mogao. Ili, što je još nečovječnije – ”na pravdi Boga jedinoga”, kako se u Bosni govorilo?

Odgovor bi svakako bio da ne može. Ali, nažalost, bilo je!

Desilo se!

Usud presudi da tragedija pogodi Ibrahima Džafića, među jaranima mnogo poznatijeg po nadimku Baja. Sustiže ga u malom norveškom mjestu Sand i potvrdi, o bogovi, staro i nepisano pravilo koje kaže: Jedna nevolja uvijek sustiže drugu.

Prvo mu je u 78. godini umrla majka Munira, a petnaestak dana kasnije, dok se još ni suze nisu osušile od plača za jedinim roditeljem, prestalo je da kuca i srce starijeg brata Džafera.

Bio je to grom iz vedra neba.

Sinula je crna munja iznad norveških fjordova kad joj vakat nije. Sinula i u srce pogodila.

Životna se sudbina naopako poigrala s dobrim čovjekom, sa obala Bosne, Usore i Spreče. Tužne su ostale i Munirine kćerke Rabija i Zada, tužna sva njena unučad, pretužne snahe – Slavica i Stojna.

Svoju veliku tugu, na ljudski i nezaboravan način, iskazali su i mnogobrojne komšije iz Doboja, zemljaci iz BiH, mještani Sanda, mnogi Norvežani, a napose bračni par Elkeland – Eli i Olaf. Ona učiteljica, on prest. Organizovali su i rukovodili cjelokupnom ceremonijom sahrane Munire Džafić, dobre majke, supruge, velike Bosanke, jednostavno kazano – Majke.

Tako su je, uostalom, svi i zvali.

Samo – Majka!

Život nikada ne bi bio ono što on, faktički, i jeste, kad ne bi imao i svoju drugu, svjetliju, podnošljiviju i prihvatljiviju stranu. Zato neka mi oproste sjeni Džaferove, neka mi oprosti supruga Stojna sa sinovima Damirom i Sašom, ali u ovom svom zapisu hoću, prije svega, koju riječ o sahrani moje mještanke – Majke Munire, jer ima sve divne atribute nezaboravnog čojstva i toplinu neizvaganog čovjekovog razumijevanja što ga, na specifičan način, iskazaše upravo ”ti hladni sjevernjaci”. Norvežani su višestruko pokazali i dokazali da i u vijugastim, tamno-zagasitim, počesto tajnovitim, hladnim i zavučenim, ali kristalno čistim norveškim fjordovima, i te kako ima božanske topline zvane čovjekova plemenitost i njegovo neskriveno suosjećanje.

Ona je, svakako, izazvana i jednom drugom toplinom, donesenom s Juga, iz jedne male-velike zemlje imenom Bosna, s obala Une, gdje se Majka Munira rodi, s obala Bosne, Spreče i Usore, ispod zidina Stare tvrđave, gdje zasnova porodicu i na svijet donese četiri vitke jele – Rabiju, Zadu, Džafera i Ibrahima. A da je zaista tako, da ljepota druženja, zbližavanja i istinsko prijateljstvo ne priznaju starost, boju i nacionalnu granicu, evo, pokazaće i ova mala storijica što je došla do izražaja na Munirinoj sahrani.

Voljela je ova dobra žena ljude, a voljeli su, bez sumnje, i ljudi Majku. Kao takvu su je upoznali, prihvatili i cijenili Norvežani. A ko voli ljude, voli i pjesmu. Voljela je i Munira. To je počesto, rado i u različitim prigodama iskazivala i pred svojom učiteljicom, dobrodušnom Norvežankom Eli Elkeland koja svira klavir, a njen suprug Olaf violinu. Nije Munira krila da je njena omiljena pjesma Žute dunje koju je virtuozno, na svoj specifičan način, interpretirao Davorin Popović.

Munira je kovala i svoj mali plan – da ode u Bosnu, da nabavi kasetu s pjesmom Žute dunje i da, čak, donese i plod te čudne i kao najvrednije zlatnožute voćke, po kojoj i pjesma nosi i svoje ime. Sve je to radila da bi tu čarobnu ”žutu ljepoticu”, u znak norveško-bosanskog prijateljstva poklonila bračnom paru – Elkeland, a prevashodno svojoj dragoj učiteljici norveškog jezika – dobroj Eli.

I tako to, po nepisanom pravilu čojstva u Bosni od davnina biva – što je naumila, to je i realizovala. Bila je Munira u Bosni, nadisala se, ne baš tako sjevernog, oštrog zraka, staračke akumulatore svoje široke duše napunila je novim, svježim impulsima i, eto, ostvarila svoj – ”tajni naum”. Nabavila je kasetu s pjesmom Žute dunje, te iz Bosne ponijela, i u Norvešku donijela, veliku, kao zlato žutu dunju koju je, pa naravno, darovala bračnom paru Elkeland.

Naizgled, sve je čisto i jasno. Čini se da je i storiji o Džafićima, Majci Muniri i Ekelandovima ovdje kraj. Ali, život ne bi bio najveći režiser, a čovjek ono za šta se uvijek treba boriti, dakle biće od ljudskih niti satkano, da ne postoji i ta druga, kako istakoh, svjetlija strana življenja.

Upravo na komemoraciji povodom sahrane Majke Munire, za koju priliku je ustupljena i velika sala Sykehjema, što se ne pamti u Sandu, a sa svih strana okupilo se na desetine naših ljudi i mnogi Norvežani, bračni par Elkeland sve je ne samo iznenadio nego su to bili trenuci koji se uvijek pamte. Naime, poslije nekoliko nekrologa naših i norveških prijatelja porodice Džafić iz Doboja, Eli i Olaf su u svojim govorima podsjetili na Žutu dunju, na divni poklon što im je pokojnica donijela iz te ”za nas magične i čudne zemlje Bosne”, a potom odsvirali pjesmu Žute dunje koju je, kako sam istakao, Munira najviše voljela.

Ljudsko prostranstvo svoje bezgranično široke norveške duše Elkelandovi su iskazali i na samom ispraćaju. Svirali su jednu drugu, dirljivu i svima dobro poznatu, bosansku baladu Stara majka.

I dok su prostranom dvoranom Sykehjema, ali i izvan nje, odjekivali poznati refreni još poznatije pjesme ”…ne klepeći nanulama”, a lica prisutnih bila vidljivo pokrivena emotivnom zavjesom dubokog suosjećanja, svi su faktički shvatili da je utemeljeno i jedno, samo naizgled, malo, ali mnogo veliko, istinsko i neraskidivo norveško-bosansko prijateljstvo, pogotovu kad je rečeno da je komunalna služba Sanda samoinicijativno Munirin mezar obilježila i svim pratećim ”muslimanskim dekorom”.

Nije, dakle, nikome smetalo što je pokojnica ”tamo neke druge vjeroispovijesti” jer za pravo, istinsko prijateljstvo, kakvo upravo Norvežani uvijek njeguju, ne postoje granice…

… Za veliko, trajno, iskreno i čvrsto prijateljstvo, kako su u Sandu zakopitili ljudi iz Bosne i Hercegovine i Norveške, Džafići i Elkelandovi, prije svih, dovoljna je bila i samo jedna, kao zlato žuta, bosanska dunja! Ibrahim Džafić Baja, Munirin sin, nije dugo ostao da živi u Sandu. S porodicom se spustio nešto južnije, u malo mjesto Sky, nadomak Osla. Ali, to nije promijenilo i ljepotu mirisa Majčine Dunje. Na žalost, i Baja je ubrzo otišao u ”donje odaje”, u zemlju, poslije teške bolesti, o sudbino prokleta, preminuo je u čarobnoj zemlji fjordova gdje još uvijek mirišu žute bosanske dunje.

(Upsala, 2016)

Ovo je jedna od priča Ferida Čehića, novinara, pjesnika i romanopisca, objavljena je u knjizi ”Ljudi s tri rijeke”, koji je preminuo u Upsali 20. aprila u 86. godini. Ferid Čehić je radio u ”Borbi”, ”Glasu komuna”, ”Večernjim novostima”, ”Oslobođenju” i sarajevskom ”Svijetu”. Objavio je dvije zbirke pjesama: ”Crni kabare” i ”Mostovi Firisona”, dva romana ”Zablude gospodina R” i ”Nema više, fajront” i knjigu reportaža, priča i zapisa ”Ljudi s tri rijeke”. Bio je zastupljen u nekoliko antologija poezije i proze u Bosni i Hercegovini i Švedskoj i u knjizi ”Kroz moje prste Bosna protiče” u kojoj su pjesme i zapisi četvorice urednika ”Glasa komuna” u Doboju: Kasima Derakovića, Rajka Skvarice, Ferida Čehića i Save Petrovića.

Ferid Čehić
Autor 24.4.2021. u 13:22