Зиммер фреи

Ladislav Babić
Autor 19.10.2013. u 08:24

Зиммер фреи

 “Onaj” rat, završen prije skoro šezdeset godina, bio je nesrazmjerno strašniji od najnovijih – u najvećoj mjeri uglavnom građanskih – ratova na ovim prostorima. Polako izumiru ljudi koji sa ga pamtili, ne uspijevši svojim potomcima prenijeti sjećanja na njegove strahote – pa su valjda isti odlučili isprobati ih na svojoj koži, sve u skladu sa zaboravom mudrosti kako je bolje sto godina pregovarati no jedan dan ratovati (o tome rado lupetaju preživjeli, nakon što su nasilno ostvarili svoje ciljeve). Svaki rat, ratić ili najminorniji sukob krvavog ishoda, strahoviti su za sve upletene – sem kabadahija kojima sklonost takvom ponašanju ide u opis genoma ili psihijatrijske povijesti boljesti – posebno ako su mimo svoje volje, sasvim nevini uvučeni u njih. Rat ne pada s neba, on je produkt zapletenih odnosa evolutivno zaostale većine čovječanstva, pa ni nekako ne čudi njihovo iznenađenje kad im stignu krvavi računi na naplatu. Dakako – preživjelima, kojih najpropulzivniji i sami žele naplatiti svoje učešće u krvoproliću, najčešće od vlastitih zemljaka. Sjećam se razgovora sa znancem, kad je – neposredno po svršetku najnovijeg rata – komentirajući poplavu dragovoljaca što izađoše sa svakojakim zahtjevima za mirovinama, stanovima, povlaštenim kreditima, privilegijama i svim onim za što se navodno nisu borili (jer su oni to radili “isključivo za Hrvatsku”!), jetko izjavio – “namjesto prvoboraca, za idućih pedeset godina nasrali su nam se dragovoljci!”.

 Patnja je najdublja individualna stvar čovjekova; kada se institucionalizira i počinje njome trgovati, prerasta u barnumovski spektakl jaukanja i plakanja pred kamerama, praćen navodno dostojanstvenim a nadasve kićenim i prečesto kičastim polaganjem vijenaca, koračnicama, plotunima, vijorenjem zastava i himnospjevima, uz nova krivikletstva kako “ne ćemo dati da se sve to ponovi”, a sve to ne toliko zbog evokacije uspomena na žrtve koliko u funkciji jačanja države, koja stoga i svesrdno podržava takve rituale. I mrtvi mogu poslužiti živima, ako ih se dobro iskoristi (sjetimo se samo Elvisa i bulumente pokojnika na kojima se više zarađuje no za njihova života). Zemni ostaci mog djeda, žrtve “onoratnog” poraća, nikada nisu pronađeni, a majka mi se nije ni trudila učestvovati u novovalnom – nakon raspada bivše države – prekapanju teritorija u potrazi za ostacima svog oca, a još manje u obredima učvršćivanja nove države svakojakim blaćenjima one stare. Pokojnik bijaše otac troje djece, ljubljeni muž njihove majke, osoba s ljudskim identitetom, manama i slabostima, a ne prikladno posmrtno pomagalo za učvršćivanje vlasti novonastalih društvenih moćnika. Nije dozvoljavala da joj se sjećanje i već odavno potisnuta patnja koriste u promotivne svrhe jačanja državotvornih elita, i samih uveliko odgovornih za stradanja suvremenika. Jednako joj bila strana ideja o štovanju kostiju pokojnika u obliku relikvija ili moštiju; zadovoljila se prisjećanjima brižljivo čuvanih zajedničkih trenutaka sa svojim nestalim tatom. Psihološke rane svakojakih vrsta, pa i one ratne, teško zacjeljuju i uglavnom nikada ne iščile iz duša potresenih, no živjeti se mora jer život ide dalje, što je prava evolucijska sreća ili dar Gospodnji. A ni država, zemlja, domovina ili kako vam drago, ne razvija se uzgajanjem mržnje, već njegovanjem razumijevanja, prihvaćanja i shvaćanja da nisu svi oni “drugi” ujedno i zlotvori s kojima je nemoguće komunicirati ili dijeliti suživot, već naprosto ljudi poput nas samih. No, svakom svoje – netko plače među četiri zida, netko voli jaukati da ga cijeli svijet čuje – nije moje da sudim a ponajmanje da potcjenjujem njihove učesnike, pa niti posebno zamjeram takve spektakle, ako se baš ne pretjera i sve ostane samo na njima.

  Ljudi odlaze u rovove bilo vlastitom voljom – da brane ili napadaju ono za što vjeruju da je potrebno (čini se uglavnom da svi nešto samo brane) – ili po pozivu vojnih odsjeka, daklem u principu također dobrovoljno. Jer, u osnove prave ljudskosti spada i sloboda čovjekova izbora među raznim, ne uvijek i ponuđenim mogućnostima, što – u to nimalo ne sumnjam – nije uvijek lako. U igri je najdragocjenija stvar svakoga od nas, naš život. Ostavimo za neku drugu priliku koliko je ljudski otići oduzimati tuđe živote kako bi se spasio vlastiti. I onaj stariji rat bio je na našim područjima velikim dijelom građanski, ali prevladavala je agresivna komponenta vanjskog fašizma koji je došao čerečiti zemlju, te joj se u skladu sa svojim svjetonazorima (točnije, vlastitim banalnim interesima) pridružiše i domaći fašisti profilirani raznovrsnim šovinizmima, dok se jedan dio bivših zemljaka odlučio suprotstaviti. Bitan je za daljnje razmatranje upravo prevladavajući udio stranaca, koji su govorili tuđim jezicima (njemački, talijanski, mađarski, bugarski,…) i pisali pismima s ponešto različitim alfabetom od našega. Nakon četverogodišnjeg krvoprolića i genocida – za koji su upravo najzaslužniji domaći fašisti – podvučena je crta koja je iskazivala.brojku nešto veću od milijun neposrednih žrtava rata. Teško je, ako ne i nemoguće brojčano utvrditi, ali barem su polovicu pobili – ne kažem Nijemci, Talijani ili Mađari, već barbari njemačkog, talijanskog, mađarskog i inog porijekla – što nahrupiše govoreći tuđim jezima, koje većina puka nimalo nije razumjela. U samoj Hrvatskoj, odnosno tadašnjoj NDH, zauvijek je napustilo svijet uslijed ratnih dejstava, oko dvjesto tisuća Hrvata – četrnaestak puta više no u nedavnom sukobu, od čega su opet valjda polovicu potukli stranci (razumijet ćete iz konteksta zašto spominjem samo hrvatske žrtve).

  Rat je završio, počeli su već opisani spektakli javnog odavanja počasti stradalima (dakako, samo svojima, no nekoć smo svi mi, s izuzetkom domaćih fašista, bili naši!), potiskujuću sve više u intimu stvarni jad, patnju, žrtve pojedinaca i sjećanja na najmilije, na račun javnog eksponiranja – čega drugog negoli u svim prilikama, državama i režimima uveliko razvikavanih domoljubnih osjećaja (znate onu infantilnu, ironičnu: “auto trubi – svi smo domoljubi”!). I tako dođoše šezdeste godine prošlog vijeka, otvaranje zemlje prema inozemstvu i njega spram tuzemstva, pa ubrzo nahrupiše novi okupatori, ma samo na tjedan ili dva. Turisti! Ne zna se što je širom jadranske obale (manje u unutrašnjosti) brže raslo – vegetacija ili natpisi Zimmer frei!, Camere disponibili!, pa potom i Szabad szobák (ispod kojih je ponekad stidljivo pisalo i Iznajmljujemo sobe!) kojima se vabilo bivšeg okupatora i njegovu ni krivu ni dužnu dječicu, da što prije i po mogućnosti što duže zaposjednu spavaonice Hrvata i ostalih Jugovića u, kako se to onda zvalo, kućnoj radinosti. Dakako, za pristojan iznos njemačkih maraka ili talijanskih lira, jer domoljubi ne prepuštaju svoju domovinu budzašto! To su zaista bile table s jednojezičnim natpisima (u manjoj mjeri dvojezičnim), na jeziku kojega su domaćini jedva natucali, ako i toliko. I nitko se od hrvatskih domoljuba, roditelja ovih današnjih – dali zbog džepova ispunjenih hrpom maraka, lira i ostalih deviza, ili stoga što im izrazito bijahu mili sunarodnjaci svojih ratnih protivnika od prije petnaest godina – nije bunio, cijepao natpise, organizirao protestne skupove, raspredao kako još nije vrijeme jer rane nisu zacijelile, prijetio vladi ili sazivao ministre da se spuste k njima sa svojih visina na pregovore i razgovore. Ako su im djeca već raskinula s pameti, nisu valjda i sa svojim očevima i majkama, pa neka ih priupitaju.

 Osamnaest je godina već proteklo i od kraja najsvježijeg rata, a domoljubi (neki, mnogi ili svi?) se više ne zadovoljavaju samo javnom prezentacijom svojih žrtava, patnji i domoljublja, već se napopastiše na jednojezične ali dvopismene natpise na zgradama državnih službi. Nastavljaju ljuti boj od prije dva desetljeća, ovog puta protiv jezika – kako oni misle – a ustvari protiv pisma svojih dojučerašnjih neprijatelja. Ћирилице! Ne znam zašto im više smeta pismo “kojima su bile označavane granate koje su padale po Vukovaru” od, primjerice, svojevremeno im nerazumljivog jezika kojim su izdavane naredbe za pokolj civila i ratnih zarobljenika širom bivše države – pa tako i Hrvatske – tijekom Drugog svjetskog rata. Moguće bi im i vlastiti jezik kojim su pavelićevci tjerali u logore, podsmjehujući se patnjama svojih žrtava, također trebao smetati? Ne znam jesu li manje inteligentni od suzdržanih veterana „onog“ rata, a možda im naprosto smeta što ne mogu izvući nikakvu materijalnu korist iz zakonom propisanih dvopismenih natpisa, no beskonfliktno funkcioniranje dvojezičnosti u slučajevima talijanskog, mađarskog ili češkog jezika onda je zaista zagonetno. Ili naprosto pokazuju tendenciju prisilne asimilacije pripadnika najsrodnijeg naroda, na vlastite sisteme vrijednosti (sjetimo se “prekrštavanja” u NDH i već onda odiozne ћирилице), pokazujući i dokazujući time tendenciju potcjenjivanja različitosti i vlastitu kulturu zadržanu na nivou “stoljeća sedmog”. Zaista ne znam. Možda ih je strah od “totalitarnih komunističkih vlasti” tjerao da bespogovorno postavljaju njemačke, talijanske i ine natpise (engleski, kao jezik saveznika protiv prije spomenutih, došao je na red tek mnog poslije!), jer to iz duboko usađenog domoljublja inače ne bi činili? Kaj god – pa ionako su to činili samovoljno i uglavnom ilegalno. Čudna su svojta ti domoljubi, ne shvaćaju ni sami sebe, a očekuješ od njih razumijevanje za druge. Odreda kažu kako protiv ћирилице nemaju ništa, no još kao nije vrijeme… Žele li ustvari reći kako još nisu sazreli, da su prezeleni prihvatiti i podnijeti najobičniji slijed grafičkih znakova kojim se sporazumijeva tristo milijuna ljudi širom svijeta, kojim se podjednako mogu označavati granate, pisati najdirljiviji tekstovi ili predočavati znanstvene istine? Da su je učili u školi, protiveći se njenom uvođenju tvrde oni stariji, spominjući doduše u drugim prilikama prisilu (nije mi baš poznato koji školski predmet sem vjeronauka i slobodnih aktivnosti đaci mogu slobodno birati), ali zaboravljaju najbitniju stvar koja ih profilira primitivcima, te kao takva bar djelomično objašnjava njihove postupke. Sem čisto mehanički usvojenih grafema, od vrijednih ћирилићних tekstova, odnosno autora koji su ih pisali – nisu naučili ama baš ništa! Zar je onda čudno kako im je u posvemašnjoj beskorisnosti postala i nepotrebna, tim prije što bi svojim prisustvom vječito podsjećala na nepopunjeno mjesto u njihovim glavama (ostavit ćemo se priča o toleranciji spram korištenja od strane drugih ili drukčijih).

 Što bih na kraju preporučio hrvatskoj vladi, potkožno cjepljenoj virusima kapitalizma, nacionalizma i šovinizma, koja pristaje učestvovati u nametnom igrokazu primitivaca, nemajući snage da ga presječe, ili to namjerno ne čini skrećući tako pažnju sa svoje nesposobnosti na životnijim područjima? Prvo jedan pragmatični savjet, koji ne sumnjam da bi pogodovao i njima i himbenicima za koje ne znaš trguju li ulicama Vukovara svojom boli, (kvazi)domoljubljem ili mržnjom prema preostalim srpskim sugrađanima. Mjesto jalovih razgovora s tipovima prolupalim od PTSP-a, mržnje ili genetskih felera, neka uplate po svakoj postavljenoj dvopismenoj ploči značajniju cifru u fondove bezbrojnih braniteljskih/“branitelskih“ udruga. Novac je u takvih osoba počesto lijek najsvestranijeg i najefikasnijeg djelovanja, koji briše sve sindrome zatucanosti. Drugo pak je moj vlastiti zahtjev, od kojega ne odustajem do njegova ispunjenja. Kako imam niz kaznenih i krivičnih prijava zbog kršenja hrvatskih zakona koje inako domoljubi izigravaju kako im se sprdne, pa im se ni ne dešava više no čovjeku koji prdne, tražim od vlade RH da smjesta povuče prijave protiv mene. Otvoren sam za razgovore s premijerom i predsjednikom države, čvrsto ustrajan u svojim stavovima. Čekam ih; kod mene im je uvijek Зиммер фреи, ako se eventualno pregovori produlje do ispunjenja zahtjeva građanina (mene), pred ustavom i zakonom barem formalno jednakopravnog braniteljima, kojima daju popuste i kredite na njihovo „domoljubno“ kršenje zakona. Jedino ćemo oko korištenja toaleta morati čekati da za to sazriju pravi uvjeti, što mi se doduše čini da kod ove vlade i jeste slučaj. Sve to ne vrijedi za bilo koju buduću hdz-ovsku vladu, jer bi nužnik ostao totalno zagađen. U mojem stanu ipak nekog reda mora biti.

P.S.

U slučaju neispunjenja svojeg zahtjeva, javno ću pred kamerama razbiti monojezičnu i monopismenu ploču na pročelju obližnje policijske stanice, ne sumnjajući u svesrdnu podršku – aktom suzdržavanja, odnosno nečinjenja – njenih službenika. Sve će to dokumentirati ekipa lokalne televizije, kako bi se jasno pokazalo svijetu da i obični hrvatski građanin ma kakvog pedigrea, ima zakonska prava jednaka onim braniteljskima.

 

 

 

Ladislav Babić
Autor 19.10.2013. u 08:24

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija