NAŠE ŽENE DANAS IMAJU STATUS ROBLJA

Ivo Anić
Autor 1.5.2019. u 09:57

NAŠE ŽENE DANAS IMAJU STATUS ROBLJA

Foto: inoposlovi.online

U vremenu u kojem sam odrastao, postojala su dva stupa moje familije. Otac koji radi i mater koja je zaposlena, ali nas i odgaja, brine o mojim adolescentskim potrebama, ima svoj dinar koji obično završava na polici s mojim pločama. Moja majka, a to se podrazumijevalo, imala je sve ono što ide uz posao, svoje dostojanstvo, dostojanstvo žene koja ne ovisi o patrijarhatu, muškim hirevima i volji. Tako je bilo u Splitu, tako je bilo u Zagrebu, tako je bilo i u Sinju u čijim su pogonima „Dalmatinke“ radile povremeno i moja baka i moja majka rame uz rame sa svim tim ponosnim ženama alkara i njihovih brkatih momaka.

Prije točno šezdeset i pet godina, točnije 23.11.1952. moja baka, vaša baka ili mater , je sjela na svoje radno mjesto, za stroj, za traku, ili u ured.  Tog 12. prosinca 1952. „Jugoplastika“ je na Solinskoj počela s radom, gigant koji je osim što je zapošljavao skoro pola grada učinio nešto mnogo više i značajnije za dalmatinsku ženu, majku i kraljicu, nešto što će se pokazati krucijalno za samu budućnost grada ali i šire u kontekstu dalmatinske žene. Paralelno, kombinat „Dalmatinka“ u Sinju počeo je s radom.

Našim domaćicama bez fakulteta ta je firma pružila priliku, vratila dostojanstvo, dala “svoj dinar” te konačno izvukla žene iz patrijarhata i iza špahera. Žene u Splitu dobile su kao i moja baka pravo glasa, dignuto čelo i po prvi put u povijesti neovisnost, naše majke više materijalno nisu ovisile kao što je to bio slučaj do tada o muškarcu kao glavi familije.

Dostojanstvo žene

Danas kad je ta i takva firma nanesena na žnjanski plato, kad je nestala u dimu, imamo jedan veliki problem o kojem se ne govori. Taj problem je dostojanstvo splitske i hrvatske žene, majke i kraljice bez fakulteta i rodijačkih veza, žene koja je žrtvovala svoju karijeru, svoj studij za svoju familiju što je čest slučaj u mom gradu, ali i u mojoj zemlji zadnjih godina.

Kažite mi gdje će danas naša dobra i poštena domaćica naći pristojan posao dostojan čovjeka i plaćen usput? Kako će danas majka dva klipana doći kući u tri sata, skuhati ručak i ispratiti što joj djeca rade, kako u školi tako i na ulici koja ih sve više odgaja? Zar nije licemjerno čuditi se omladini koja se opija i sluša cajke, a u isto vrijeme biti duboko svjestan da im matere, da im roditelji rade i po dvadeset sati dnevno?

Dostojanstvo žene je nestalo u dimu onog sunčanog dana na platou Jokera, o tom dostojanstvu se ne govori, o ponosnoj ženi i emancipiranoj, a istodobno zaposlenoj u nekoj firmi ili uredu nećete više tako lako čuti. Žene u politici? Da. Imamo čak i predsjednicu, nekolicinu u Saboru, ali nemamo niti jednu aktivistkinju koja bi otvoreno i hrabro progovorila o tom gorućem problemu koji se tiče svakog poštenog muškarca, domoljuba, istinskog rodoljuba kojem je stalo da ova zemlja bude drugačija.

Gaze ih polupismeni vlasnici dućana

Današnja žena, majka i kraljica bez fakulteta i bez dobre potpore rodijaka, stranačkih kolega ili kakva bogata mecene može bit gažena od nekakvih polupismenih vlasnika dućana, butika, videoteka ili kioska s mješovitom robom. Danas se naše žene smrzavaju na tržnicama, nose kruh u pekarama, ponižene su i obespravljene, današnja žena,majka i kraljica ponižena je i samom činjenicom da je muškarci u ovoj zemlji više ne drže kao nacionalno blago, majku naraštaja i “tri kantuna kuće.”

Naše žene se nikada kao danas nisu osjećale jadnije, usamljenije i izdanije od muškaraca ove zemlje, što zbog šutnje i okretanja glave istih, što zbog činjenice da muškarci ove zemlje nisu poduzeli ništa da u krvi obrane kako čast tako i ponos svojih žena, svojih majki, svojih kraljica. Muškarci u mojoj zemlji spremni su paliti zastave, zveckati oružjem i prijetiti susjedima, ali nisu spremni ustati u odbranu prava svojih žena, onih koje im po dužnosti spremaju i kuhaju, odvode djecu u vrtiće i onako umorne crnče još desetak sati za nekakvu nepismenu budalu.

Danas naše žene za 18. kuna po satu čiste tuđe urede, stubišta i stanove, naše žene koje su podizale našu djecu spremno bacivši u stranu i svoje karijere i svoje fakultete. Dignitet našoj ženi jednom su davale te firme koje su u naše vrijeme zapošljavale i do petnaest tisuća žena, žena koje su uz svoj posao i dostojanstvo da imaju svoj “dinar” stizale i na primanja i na predstave i na odgoj svoje djece i svoje familije.

„Jugoplastika“ i „Dalmatinka“ u Sinju bile su te prekretnice. Zar o njima naša predsjednica ama baš ništa ne zna? Ili je ne zanima ta kasta, kasta koja nikada neće u Sabor, kasta koja nikada neće u HDZ niti u SDP, kasta kojoj je namjenjen status – roblja.

Danas imamo to što imamo

Danas imamo to što imamo, a ono što nemamo to je dignitet naše žene, Dalmatinke koja strpljivo podnosi nedjelje i blagdane pod inventurom,u skladištu, na tuđim stepenicama jer pedeset tisuća ih samo čeka jedan njen protest, pedeset tisuća samo u Cetinskoj krajini spremno je zamjeniti ako digne svoj glas.

Na nama je da kako znamo i umijemo našim ženama vratimo poštovanje bar u svojim domovima kad ga već nemaju u ovom jadnom i nakaznom vremenu. Kada ga već nemaju u društvu, kada ga već nemaju od vodećih institucija koje tako vole pričati zanesene gluposti i isticati svoje domoljublje.

Ustanimo na svaku nepravdu prema ženama svakodnevno, borimo se za dignitet naših žena na svakom polju i u svakom segmentu, po firmama, na njihovim radnim mjestima, u bilo kojoj situaciji kada je žena ponižena, potplaćena i ponižavana. Borimo se da naše žene ulaze u politiku kako je to zakonski određeno, da mijenjaju ovaj nakaradni svijet. Žene to mogu i žene su to u stanju. To je pokazala povijest. Naše žene bile su rame uz rame uz svoje muškarce i u ratovima i u stvaranju ove zemlje. Zašto ih sada ponižavamo?

Tvoju majku. Tvoju sestru. Tvoju ženu. Radnicu!

Sretan vam zbog toga Prvi maj. Svim našim poniženim ženama. Ženama koje od nekoć ponosnog statusa žene, danas imaju status – roblja.

Ivo Anić
Autor 1.5.2019. u 09:57

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija