KASNO MARKO NA KOSOVO STIŽEŠ

Ivo Anić
Autor 25.4.2020. u 14:58

KASNO MARKO NA KOSOVO STIŽEŠ

Zašto se dakle Zoran Milanović odjednom prikazao rigidnoj desnici kao njihov najveći neprijatelj, odjednom i ničim izazvan, ako dobro znamo kako njegov svjetonazor nije ekstreman prema desnici, niti je u novijoj povijesti imao žešćih sukoba s istom?

Piše: Ivo Anić

Zoran Milanović se u srijedu nakon polaganja vijenaca na spomen području za žrtve ustaškog logora u Jasenovcu, osvrnuo i na HOS-ovu spomen ploču na kojoj je uklesan ustaški pozdrav “Za dom spremni”, koja je iz Jasenovca premještena u Novsku, rekavši kako je treba maknuti i baciti negdje jer to nema veze s Domovinskim ratom. „Sam predsjednik Tuđman je samo vrebao trenutak kada da regularnoj vojsci pripoji i paravojne formacije. To mu je uspjelo 1991. Onaj tko misli da se u Domovinskom ratu pod ‘Za dom spremni’ borio samo za Hrvatsku mora znati da se borio i za restauraciju države iz 1941.“ istaknuo je Milanović, što je izazvalo podosta reakcija, najviše u krugovima rigidne desnice.

“Dok su pripadnici HOS-a krvarili na prvoj crti bojišnice braneći našu zemlju od velikosrpskog agresora, Zoran Milanović nije nikada osjetio potrebu da se odazove i sudjeluje u obrani domovine, već je kukavički pobjegao od te časne dužnosti”, priopćila je HVIDRA. Poručili su pritom kako je Milanović svima koji su mislili da se, pričajući o apstraktnom zajedništvu, promijenio dolaskom na mjesto predsjednika, dokazao suprotno. Milanović je istupom u Jasenovcu, smatraju, pokazao da mu ništa nije sveto, da mu nisu sve žrtve iste te da nema nikakve civilizacijske dosege ni poštovanja prema poginulim hrvatskim braniteljima koji su dali svoje živote za branu svake stope hrvatske zemlje po kojoj on sada slobodno hoda.

Udruga veterana 4. gardijske brigade također je osudila Milanovićevu izjavu i objavila kako neće sudjelovati na svečanostima, obljetnicama i drugim prigodama na kojima bude prisutan predsjednik ili njegovi izaslanici sve dok se javno ne ispriča. Milanović je 1991. imao 25 godina, a iako se zna predstavljati kao ulični fakin i fajter, nije se odazvao zovu domovine, nije obukao odoru ni čizme niti je išao braniti Hrvatsku. U Domovinskom ratu Hrvatsku je branilo 3000 pripadnika HOS-a i gotovo nije bilo ratišta na kojem nije bilo postrojbi HOS-a čiji se pripadnici “nisu borili za nikakvu fašističku tvorevinu, već su branili Hrvatsku od jugovojske i četnika koji su nosili crvenu zvijezdu petokraku, istaknuli su u Savezu udruga dragovoljaca Hrvatskih obrambenih snaga (UDHOS), a Milijan Vaso Brkić kaže kako je popio četiri tablete kad je čuo što je Zoran Milanović rekao.

Osude i zgražanje je uskoro, u histeričnoj maniri devedesetih, nastavila i državna dalekovidnica. U pravilnim razmacima, puštane su izjave vodećih nacionalista koji su osuđivali Milanovićev istup, a sam Gordan Jandroković je brže-bolje sastavio Bleiburški vod, točno sat vremena nakon polagnja vijenca žrtvama ubijenim u ustaškom logoru Jasenovac.

„Ulični fakin i fajter“ u nastavku dana nije više bio raspoložen za izjave. Rigidna desnica ga je ismijavala po društvenim mrežama, a sukus priče bio je usmjeren na činjenicu da je lakše i jednostavnije pljuvati po Domovinskom ratu dans kad ga čuva službeno, predsjedničko osiguranje, negoli, recimo, prije sedam godina kad ga je kao premijera čuvala samo svita novinara.Zastanimo trenutak na toj rečenici, koju su kao „dokaz Milanovićeve hrabrosti“ istaknuli nacionalisti.

Nisam vjerovao tada kako premijer Zoran Milanović neće socijaldemokraciju udaljiti od temelja ljevice. No upravo ti temelji ljevice, antifašizam kao temelj društva, pokazali su se premijeru sekundarni i nebitni. U svim godinama njegova mandata, nikad premijer Milanović nije osudio otvorene ustaške ispade, nikada mise koje su se održavale na Poglavnikov rođendan, nikad simbiozu HOS –a, desnice i braniteljskih udruga, čak i kod otvorene pobune šatoraša i njihovih prijetnji plinskim bocama, premijer nije našao za shodno da se obračuna s fašizmom koji se otvoreno uvlačio u institucije, mainstream, državnu politiku. Dapače, premijer je našao za shodno da razgovara s pobunjenicima te da im obeća kako će napraviti sve što je u njegovoj moći da njegova vlada sasluša njihove zahtjeve.

Svjetonazorskim pitanjima, zabrinjavajućim porastom fašizma u društvu, uvaženi se premijer nije izvolio baviti. Zoran Milanović bavio se proračunom. Već je tada otvoreno okrupnjavanje kapitala kroz deklatantno rušenje radničkih prava nazvao „hrvatskim rastom i akumulacijom kapitala“ koje će napuniti ionako klimave prihode gospodi ministrima. Gospodinu Milanoviću tada je cilj opravdavao sredstva.

Razloge da izgube živce i osude relativiziranje žrtava Jasenovca, imali su samo oni koji nisu razumijeli zašto gospodin premijer ne gubi svoje kod, pokazat će se puno kasnije, ključnih pitanja za društvo.

Kad su nogometaši na nogometnim stadionima izvikivali fašističke pozdrave i kad je i pravosuđu postalo jasno da se cijeli svijet zgraža, a na travnjacima stadiona osvitali fašistički simboli, Zoran Milanović se nije izvolio oglasiti. Svoje obraćanje javnosti Zoran Milanović je čuvao za kudikamo važnije stvari za naše društvo – ekonomiju i okrupnjivanje kapitala kao i pogodovanje svojim školskim prijateljima da svoj kapital oplode za njegovog mandata.

Kad se smisao njegove vlade na kraju pretvorio u narcisoidne provale bijesa te na koncu i u otvoreni nacionalizam, koji ima prihvatljivo lice, dakle, svojevrstan hibrid korporativne lijeve opcije koja zapošljava pet stotina radnika tjedno prijateljima Zorana Milanovića, postalo je jasno tko je i što je Zoran Milanović.

Kad su nacionalisti i deklarirani fašisti preuzeli uredništva vodećih medija u Hrvatskoj i otvorenom represijom nasrnuli na novinare (konkretno na Borisa Dežulovića i Borisa Pavelića), prozvao sam gospodina Milanovića da mi odgovori kako za vrijeme obnašanja vlasti dozvoljava da mu fašisti zauzimaju medije i vrše klasičnu odmazdu, kako nad slobodnim novinarima, tako i nad samom profesijom koja bi se u demokratskom društvu trebala zaštititi od upliva bilo kakve politike.

Nisam, naravno, dobio odgovor.

Od tih dana prošlo je skoro pet godina, a Zoran Milanović postao je predsjednikom Hrvatske.

Zašto se dakle Zoran Milanović odjednom prikazao rigidnoj desnici kao njihov najveći neprijatelj, odjednom i ničim izazvan, ako dobro znamo kako njegov svjetonazor nije ekstreman prema desnici, niti je u novijoj povijesti imao žešćih sukoba s istom?

Stvar je, naravno, kao i uvijek, i kao u pravilu što se tiče Zorana Milanovića, vrlo jednostavna.

U izbornoj smo godini, a kao što znamo HDZ-u se s izborima žuri. Po svim pokazateljima popularnost Andreja Plenkovića raste, a oporba, točnije SDP s beživotnim Davorom Bernardićem, barem po trenutnim pokazateljima,  nema šanse. U tom momentu u predizbornu kampanju uskače Zoran Milanović. Kako to Davor Bernardić nije u  stanju, netko mora, a predsjednik je sada,  s dobrom zaštitom, jedino rješenje i ono se pokazalo dobrim. Rejting predsjednika raste, ljevica se može okupiti oko njega i konsolidirati, ljudi uglavnom pozitivno reagiraju na Milanovićeve istupe. Ima još nade, ustvrdili su mnogi kojima je državnog fašizma kao službene politike, navrh glave no ostaje gorak okus u ustima jer znamo kako trenutni antifašistički istupi Zorana Milanovića nisu ljudski, civilizacijski, moralni i očekivani, već su obično politikanstvo uvijeno u antifašistički celofan.

I ta činjenica je zastrašujuća.Fašizam, ustaštvo, dakle, osuđivat ćemo isključivo kada nam to treba za aktualne izbore. Kasnije nastavljamo po starom. Tolerancijom prema istom, simbiozom s korporativnim kapitalizmom koji je produžena ruka fašizma, pregovorima s desnicom i, ne bih se čudio da se predsjednik na koncu, kad to više ne bude izborno važno, svim udrugama UHOS-a, dragovoljcima i ostalima uljudno i ne ispriča

Da se razumijemo, ovakvi istupi, ljudski i moralni, uvijek su dobrodošli i uvijek su nužni. No, jezivo je kada oni bivaju politikantski korišteni, a ne uvršteni kao službena državna politika. Jezivo je kada ljudi koji su se prije sat vremena poklonili žrtvama Jasenovca, oko sebe okupljaju Bleiburški vod, a još je jadnije, kad predsjednik istupi onako kako je istupio ,a sutradan položi vijence kod masovne grobnice u Teznom pokraj Maribora. Milanović je u Teznom bio i 2013., kao i četiri godine ranije kada je kao predsjednik SDP-a nakratko posjetio i Bleiburg. Milanović će, dakle, položiti vijenac na groblju Dobrava, kod spomen-obilježja poslijeratnih žrtava komunističkih zločina s jednakim stavom, koji je imao i kod polaganja vijenca na spomen-području Jasenovac. To je zastrašujuće u cijeloj ovoj priči.

Priči koja je, nažalost, ma koliko mi vjerovali u suprotno, isključivo i samo u predizborne svrhe, a ne svjetonazorska, kako bi trebalo i kako je jedino moguće. Zašto se, dakle, Zoran Milanović odjednom prikazao rigidnoj desnici kao njihov najveći neprijatelj, odjednom i ničim izazvan, ako dobro znamo kako njegov svjetonazor nije ekstreman prema desnici niti je u novijoj povijesti imao žešćih sukoba s istom?

Prosudite naravno sami. No, od prave ljevice u Hrvata, od svih onih kojima izbori nisu prioritet, već svjetonazor, civilizacijski uzusi kojima ova zemlja treba stremiti, konačni obračun s fašizmom i visoke kazne za veličanje istog, Zoran Milanović može dobiti samo jednu poruku. Od prave ljevice koja se sve ove godine borila sama, izložena i ostavljena i od Zorana Milanovića i od njegove socijaldemokratske partije, od prave ljevice koja je ostala, nažalost, u sektaškim katakombama i u rijetkim džepovima otpora, od novinara koje se progoni i od hrabrih aktivista svih ovih godina:

Kasno Marko na Kosovo stižeš!

Ivo Anić
Autor 25.4.2020. u 14:58

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija