USTANITE PREZRENI NA SVIJETU

Povezani članci

• Mladić, njegova krivica i njegova kazna
• Hoće li Inzko i CIK formirati vlasti u BiH
• Hoće li Hrvati ikada izaći na ulice?
• U utorak u Narodnom pozorištu Mostar velika tribina na temu ‘Napadi na novinare’
• Rukometaši Novog Pazara čekaju reakciju na skandiranje ‘poturice’ sa tribina u Beogradu
• Potpisan ugovor za ekološki projekat „Let’s recycle in the classroom“

Nikada kao danas radnici nisu bili ovako poniženi. Nikada kao danas radnici nisu bili ovako prezreni, ovako jadni, toliko bez nade u bolje sutra. Nikada u svojoj povijesti ti ponosni ljudi, moj otac, moj djed, pola moje familije, nije se osjećalo toliko jadno, prezreno, napušteno. Danas se ljudi smiju  tim životima. Oni su postali nacionalni cirkus. Blasfemija.

Radnici, oni mali, pošteni, obrtnici, blagajnice, roblje po trgovinama, medicinske sestre, profesori, transportni radnici, momci koji na biciklima rade za dostavu. Radnici su i oni za računalima, oni što čuvaju banke i oni što rade po bankama, radnici su i oni koji rade u javnom sektoru, vozači tramvaja, autobusa, kamiona. Radnici novog vrlog svijeta su i novinari, taksisti, pomorci. Radnici ne nose samo modre kute.

Nose i one bijele, liječničke.

Nije poniženje radnika tu i tamo iznimka. Ono je pravilo. Pravilo jedne zemlje koja nikada zapravo, da je poštenja i pravde, ne bi ni trebala biti zemlja jer su je u početku odvojili od radništva i rada. Njihova je to zemlja.  Zemlja koja  je trebala biti naša, radnička, i zbog tog razloga  je mladost ove zemlje zamijenila svoje radničke kombinezone uniformama. Kada su se vratili, kada su se skinuli sa čuka i skinuli svoje čizme, shvatili su koja se prevara dogodila i što se radilo dok su oni bili na bojištu.

Njihova zemlja postala je zemlja robovlasnika.

Oni koji danas „daju“ radna mjesta radnicima ,od čijeg rada žive, ponašaju se arogantno i bezobzirno, kao da su bogom dani, a radnici bi im se trebali klanjati, ljubiti njihove povlaštene guzice koje im omogućuju da rade. Da imaju posao. Ti „vizionari“, poduzetnici, predstavljaju sebe lumenima, a radnici, oni bez vizije i dara, bi  trebali biti ponizni. Vrli libertarijanski svijet odvojio je one koji se usuđuju i one koji nisu imali petlju da krenu u poduzetništvo. No zaboravljaju da ovi potonji nisu imali rodbinsku i političku vezu, ali to nakon prvog milijuna ionako nitko ne pita.

Poduzetnici sebe predstavljaju kao zaštitnike  radništva i kao one koji su u nepravednom položaju jer su njihovi radnici lijeni, ne žele raditi za njih do iznemoglosti, gladni, bez slobodna dana u tjednu, po dvanaest sati, za jedan njihov dnevni utržak koji im isplate jednom u mjesecu. Ta percepcija „jadnog poslodavca“ pravilo je u Hrvatskoj, zemlji robovlasnika koji kukaju kako nema više jeftine radne snage jer je otišla u Irsku. Taj „jadni poslodavac“ sebi je kroz desetljeća priskrbio vile, vikendice, nekrenine, automobile, za deset života i deset života svoje djece i unučadi. I znate što? Još uvijek mu je malo!

Još uvijek su mu robovi tj. radnici krivi što nije priskrbio više, što je onaj brutalniji, beskrupuilozniji od njega, nečovječniji, inovativniji, na vječnoj listi dvjesto obitelji ispred njega.  Danas radnici u Hrvatskoj rade za crkavicu. Traži se od njih da varaju, lažu pa i kradu za svog gazdu i još na to gledaju kao na milost koju su radnicima pružili. Rado će im danas poslodavci i njihovi poltroni uskratiti pokoji dan godišnjeg odmora, a još će radije ne obračunati prekovremene sate i rad nedjeljom. Svake izbore isto. Puna su usta političarima radnika i nedjelja koje će ukinuti kada dođu na vlast kako bi radnici bili sa svojim obiteljima. A kad prođu izbori, tada poslodavci mogu sami odrediti hoće li raditi nedjeljom ili ne.

 Svojim poslodavcima radnici danas trebaju pokloniti sve svoje slobodno vrijeme i biti im na raspolaganju kad god zatreba, a uz to, ne smiju biti nezahvalni za ono što im daju. Nezahvalni. Zapamtite tu riječ. Toliko ste je puta čuli iz usta svog poslodavca. Vi ste nezahvalni. Tražite veće plaće. Tražite više prava. Vi? Kukavelj koja bi skapala od gladi da nema njih, velikih domoljuba, velikih rodoljuba, velikih katolika, velikih vizionara koji se ne znaju potpisati,  koji će vas prezreno pogledati ako molite, ako vam je dijete bolesno, ako ste u neprilici. A život je u neprilici. Nema života bez neprilike. I tada ćete shvatiti koliko je jadna ova zemlja i kolika je ta, nekad ponosna riječ “radnik”, danas jadna.

Sindikati. Vole oni danas biti u prvom planu. Vole isticati velike parole i prazna obećanja. A  zapravo su rak rana radništva u Hrvata. Oni su ti koji su nas sve prodali za svoje sitne interese. Oni su ti koji nikada nisu radnike izveli na ulice ( a jedini na to imaju zakonsko pravo), oni su ti koji dogovaraju, pregovaraju i koji nam, na koncu, stvore uvjete da nemamo nikakva prava. Sindikati su sramota ove zemlje. Dok svugdje u svijetu radnike izvode na ulice da se bore za svoja prava i prvi su u redovima pred policijom, naši sindikalni čelnici putuju prvom klasom, rado su viđeni gosti političkih emisija, i sve će napraviti da izađu u susret  onima koji upravljaju njima. Ti su ljudi najveći izdajnici ovog naroda. Veći i od same pretvorbe. Pretvorba se, da budem jasniji, oblikovala preko sindikata. Oni su nas izručili. Za judine škude. Nikada sindikati nisu izveli radnike na ulicu, niti kad su padali giganti – Jugoplastika, Dalma, Brodosplit. Zoran prikaz vam je ona kukavna žena iz Konzuma što je prodala Konzum Gazdi.

Sve njegove radnike.

Kako se osjećate kad vam poslodavac kaže kako takvih kao što ste vi ima na birou rada?

 A vi ste mu ostavili dušu, kosti, pluća, srce, ostavili ste sve na tom nesretnom poslu da bi on imao brod, da bi imao dva terenca, da bi imao vikendicu, ljubavnicu, stan za bivšu ženu, alimentaciju, kuću na selu i avion. Ej, avion. To je imao samo Kerum, a Kerum je nedostižan san hrvatskog poduzetnika. Vikendi koje nikada niste proveli sa svojom djecom, blagdani koje ste “odrobijali” za blagajnom, praznici koje ste odradili po zimi, kiši, po hladnim skladištima, za volanom, pred policama koje treba složiti, prekovremeni sati koji vam nikad neće biti plaćenii još na vas viču, ponižavaju vas, prijete vam.

Pritužbe više nitko ne sluša, a tko se proba potužiti, dobit će nogu u guzicu i „zahvalu za proteklu suradnju“ ili će vas – uputiti u nove životne izazove.

Sve je ovdje izokrenuto – kao da ne žive poslodavci na grbači radnika, već radnici na grbači poslodavaca.

Nikada kao danas radnici nisu bili ovako poniženi i obespravljeni. Nikada! Ovako ismijani. Ovako jadni. Sretan vam Prvi maj? Čiji je to uopće dan? Naš sigurno nije, poštenih i malih, vrijednih ljudi koji će jednom godišnje slaviti taj dan, slavit će svoj dan? Koji dan? Taj dan predviđen je za nezadovoljstvo, za pobunu, za revoluciju, za zatvore i obračune s vladajućom oligarhijom, a ne dan besplatnog graha i jeftine demagogije.

Nikada se protiv radnika nisu urotile takve sile. One koje oni ne razumiju. Jer radnici znaju samo za rad. I ništa više. Mukotrpan, težački, brutalan – rad. Rad u kojem nema elektronskih medija. Rad u kojem nema nikakvih medija. Mediji dođu samo pred sindikalne bine za Prvi maj. Rad mojih sugrađana nema medijski prostor. I zbog toga je sotoniziran. Taj rad je lažan. Taj rad iznosi alat iz škvera. Taj rad je prevara. Nikad na ovim prostorima radnici nisu bili u situaciji da šute, da ih nema, da nemaju svoj glas, otpor u državi koja je osmislila takav sustav kako bi uspješno spriječila bilo kakav radnički bunt.

Danas, kad smo na izdisaju, kad je sama riječ “radnik” smiješna i kad svojoj majci kažem kako sam ponosan da me odgojila pošteno, nisam sasvim siguran da li se ta vrijedna i ponosna starica slaže sa mnom. Možda su nas sve odgojili krivo? Možda smo mi zapravo budale, a oni svi skupa pametni.