A ŠTO JE S MOJIM ŽIVCIMA ZORANE?

Izdvajamo

• I tako se otprilike ja osjećam danas dok društvene mreže „mahnitaju“ za novim – starim spasiteljem Hrvatske. Za jedinim vitezom koji se može suprostaviti ovom bezumnom stanju u kojem živimo, fašistima i drumsko – razbojničkom kapitalizmu, pomahnitaloj predsjednici koja ruši sjedalice da dođe do sportaša i slika se s njima, korumpiranom pravosuđu i besramnom, poltronskom stanju u medijima. Zoran Milanović označen je na društvenim mrežama kao jedini spasitelj, mesija, jedini koji ima hrabrosti suprostaviti se otvorenoj fašizaciji društva, gadljivom populizmu predsjednice i kleru koji je odavno izgubio busolu. No ja se ne mogu oteti dojmu da mi je Zoran Milanović dužan puno više od kusura.

Povezani članci

• HDZ-ovi trabanti, porschei i mercedesi
• “ Krvavi ” izbori
• Obrani pravo na izbor: Nećemo stajati po strani i gledati kako nam oduzimaju prava
• Nema li Boga?
• Milenko Perović: Ravnodušna ciničnost
• Milan Marinković: Rusija u finansijskoj iznudici

Ima jedna krasna zgoda sa konobarom i Goranom Ivaniševićem. Naime, Goran se u poodmaku svoje karijere, umirovljen, pojavio u jednom caffe baru i počastio okupljeno društvo. Kako je račun bio velik, izvadio je kažu prisutni, novčanicu od tisuću kuna. Konobar je novčanicu uzeo, ali Goranu nije vratio kusur. Kada ga je Goran upitao što je s kusurom, konobar mu je uzvratio: „A što je s mojim živcima Gorane?“ Te zanimljive priče sjetio sam se danas kada su društvene mreže „pomahnitale“ za Zoranom Milanovićem kao budućim i jedinim pravim protukandidatom Kolinde Grabar – Kitarović u predsjedničkoj kampanji koja nas očekuje.

Kada su onomad, a lipanj je mjesec bio prve godine mandata Zorana Milanovića kao Premijera, u Splitu mladi „yungen“ neonacisti pretukli organizatora Pridea, i nas u koloni ponosa i podrške toj nezaštićenoj manjini zasuli organizirano kamenicama, izgubio sam živce. Jednog sam koji me pljunuo mimo pripadnika snaga specijalne policije pokušao čak i dohvatiti. Zoran Milanović tog dana mirno je ispijao svoju podnevnu kavu na Cvjetnom trgu sunčanih naočala zataknutih za čelo promatrajući kumice kako nose povrće s placa.

Novinari, poslovično, nisu pitali novu ruku koja ih hrani, i novog apologetu neoliberalnog kapitalizma za cijenjeno mišljenje o incidentu. Taj događaj, pokazat će se godinama kasnije, bio je idealna prilika da se fašizam, homofobija, ustaštvo, napadi na LGBT zajednice, strogo sankcioniraju i pravovremeno kazne.

Kada se onomad „drumsko razbojništvo“ otvoreno uvuklo u privatni sektor udarivši na sindikate i prava radnika izgubio sam živce i napisao gospodinu Premijeru da pogoduje kapitalu i bez obzira na ode takozvanom slobodnom tržištu liberalizira prostor u kojem djeluju deklarirani desničari te da nacionalistička ideologija i korporativni interesi imaju čudnu simbiozu za vrijeme njegova mandata. Zaboravio sam tada, naivan kakav već jesam, da su perjanice tog „new deala“, nove generacije liberalno-kapitalističke mladeži – školske kolege uvaženog Premijera. Novi vrli libertarijanski svijet pomaljao se iza zagrebačkog smoga, uključujući i medij za koji sam tada pisao. Blesav kakav već jesam, još sam vjerovao i tada kako Premijer neće socijal – demokraciju udaljiti od temelja ljevice. No upravo ti temelji ljevice, antifašizam kao temelj društva, pokazali su se Premijeru sekundarni i nebitni. Svjetonazorskim pitanjima, zabrinjavajućim porastom fašizma u društvu, uvaženi Premijer se nije izvolio baviti. Zoran Milanović bavio se proračunom. Već je tada otvoreno okrupnjavanje kapitala kroz deklatantno rušenje radničkih prava nazvao „hrvatskim rastom i akumulacijom kapitala“ koje će napuniti ionako klimave prihode gospodi ministrima. Gospodinu Milanoviću tada je cilj opravdavao sredstva, razloga da izgube živce imali su samo oni koji nisu razumjeli zašto gospodin Premijer ne gubi svoje kod, pokazat će se puno kasnije, ključnih pitanja za društvo.

Za budućnost Hrvatske koja bi za nekoliko godina već mogla po naznakama izgledati kao divljačkim poligonom domoljubno – desničarsko – klerofašističkog miljea kojem je uvaženi Premijer propustio povijesnu šansu stati na rep drakonskim kaznama, mjerama, zakonom kako već stoji u Ustavu RH.

Kada se u veljači iduće godine dogodio apsurd i presedan u novijoj svjetskoj povijesti bez nazočnosti cirkusanta od gradonačelnika ljevičara i lokalne politike, bez nazočnosti novinara i okupljenih građana pod blindiranom oružanom pratnjom interventne postrojbe MUP –a, kada je policajac s fantomkom u strahu za svoj identitet, da mu tko ne zamjeri, dlijetom skinuo sramotan fašistički slogan koji se nitko otkrivena lica nije usudio skinuti, ja sam iskreno izgubio živce iz revolta što se fašistički slogani od strane policije i državnih institucija skidaju pod okriljem mraka, bez obzira što ustav RH jasno zabranjuje takve slogane i bez obzira što ga ljudi koje plaćamo da nas štite i imaju svoja imena i prezimena, dakle skrivaju identitet u strah od deklariranih fašista. Taj sramotni događaj koji se zbio u Splitu, u kvartu koji je etnički očišćen od Srba devedesetih, pokazao je jasno u kakvom smijeru ide Hrvatska. Taj sramotni događaj pokazao je i kukavičluk Zorana Milanovića koji se nije usudio javno maknuti ustaški pozdrav iz samog centra grada. Isti će u godinama koje dolaze postati praktički rehabilitiran.
Zoran Milanović je pogađate tu noć spavao kao beba. O sramotnom djelovanju policije koja proustaške simbole uklanja pod okriljem noći u strahu od domoljuba, branitelja i koga već ne, uvaženi Premijer se nije oglasio. Mediji su taj događaj popratili šturo, objavljujući Premijera na duplericama u „casual“ izdanju kao najnoviju pop – ikonu u Hrvata.

Kada su na nogometnim stadionima izvikivani fašistički pozdravi od strane nogometaša i kada je i pravosuđu postalo jasno da se cijeli svijet zgraža, a na travnjacima stadiona osvitali fašistički simboli, ja sam ponovo izgubio živce, Zoran Milanović čuvao je svoje živce za kudikamo važnije stvari – promatranje kumica kako odnose na plac svoje zavežljaje s povrćem. Kada se smisao njegove vlade na kraju pretvorio u narcisoidne provale bijesa, te na koncu i u otvoreni nacionalizam koji ima prihvatljivo lice, dakle svojevrstan hibrid korporativne lijeve opcije koja zapošljava pet stotina radnika tjedno nacionalističkim kapitalistima i mahnito osigurava svojim parazitima egzistenciju po državnim službama, ja sam izgubio živce.

Zorana Milanovića takve trice i kučine nisu izbacile iz takta. Kao ni vojska novinara koja je imala tada ulogu da budno pazi da Premijera ne izbaci iz takta. O zabrinjavajućim pojavama u društvu pisali su samo neovisni mediji, par portala i tradicionalni mrzitelji svega hrvatskog.

Kada su nacionalisti i deklarirani fašisti preuzeli uredništva vodećih medija u Hrvatskoj i otvorenom represijom nasrnuli na novinare, (konkretno na Borisa Dežulovića i Borisa Pavelića ne da sam izgubio živce, nego sam popizdio i konkretno prozvao gospodina Milanovića da mi odgovori kako za vrijeme obnašanja aktualne vlasti dozvoljava da mu fašisti zauzimaju medije i vrše klasičnu odmazdu, kako nad slobodnim novinarima, tako i nad samu profesiju koja bi se u demokratskom društvu trebala zaštititi od upliva bilo kakve politike.

Zoran Milanović kopao je taj dan nos na Cvjetnom trgu promatrajući kumice kako odlaze na plac. Takve trice i kučine nisu našem Premijeru uspjele dignuti živce.

Kada je onomad u situaciji kada je pritiskom na pravosuđe mogao jednu zločinačku organizaciju vratiti u barake iz kojih je ispuzla, Zoran Milanović nije shvatio „bit trenutka“, već se prepao shvativši razmjere takvog čina pa je dopustio je da se ista na valu nacionalizma vrati u političko sedlo i ozbiljno mu ugrozi novi mandat.

I naravno da je ne priznavši krivicu zbog te činjenice koju će isti dan gadljivo objasniti u tjedniku “Nacional” kao pobjedu demokracije, nastavio ignorirati fašiste i kriminalce pogađate promatrajući kumice s placa, a ja sam izgubio živce kao što sam ih izgubio i izlaskom Ive Sanadera i Nadana Vidoševića iz zatvora, da ne govorim Ive Horvatinčića koji je ubio dvoje nedužnih ljudi, no već je ionako bilo kasno da očekujem kako će gospodin Premijer svoje živce izgubiti zbog takvih sitnica. Zoran Milanović taj dan se slikao za Jutarnji list sa spasiteljem hrvatskog gospodarstva, lovcem i mentorom – Ivicom Todorićem.

Zoran Milanović je upravo tada svojim smiješnim koprcanjem u domoljubnom blatu kojim su se kitili upravo oni za čije je uskrsnuće izravno bio i odgovoran kao i za brzorastući nacionalizam tada, a kod nas je već četvrt stoljeća nacionalizam praktički jedini svjetonazorski okvir, otvorio širom vrata onom u čemu mi živimo danas. Dakle u nacionalističkom, klerofašističkom blatu. Zoran Milanović, šef SDP-a, lider ljevice, čovjek koji je kitio antifašističke spomenike, ali otvorenom ostavio tada i opciju da koalira sa Branimirom Glavašom i njegovom fašističkom „Sokolskom Gardom“, bio je isti onaj Zoran Milanović koji je odjednom koalirao sa osuđenim kriminalcima, a u svojim redovima imao i jednog (Fižulića), pravomoćno osuđenog.

Zoran Milanović i Zoran Milanović bili su tada, ako me pamćenje ne vara – ista osoba.

Ima jedna krasna zgoda sa konobarom i Goranom Ivaniševićem. Naime, Goran se u poodmaku svoje karijere, umirovljen, pojavio u jednom caffe baru i počastio okupljeno društvo. Kako je račun bio velik, izvadio je kažu prisutni, novčanicu od tisuću kuna. Konobar je novčanicu uzeo, ali Goranu nije vratio kusur. Kada ga je Goran upitao što je s kusurom, konobar mu je uzvratio: „A što je s mojim živcima Gorane?“

I tako se otprilike ja osjećam danas dok društvene mreže „mahnitaju“ za novim – starim spasiteljem Hrvatske. Za jedinim vitezom koji se može suprostaviti ovom bezumnom stanju u kojem živimo, fašistima i drumsko – razbojničkom kapitalizmu, pomahnitaloj predsjednici koja ruši sjedalice da dođe do sportaša i slika se s njima, korumpiranom pravosuđu i besramnom, poltronskom stanju u medijima. Zoran Milanović označen je na društvenim mrežama kao jedini spasitelj, mesija, jedini koji ima hrabrosti suprostaviti se otvorenoj fašizaciji društva, gadljivom populizmu predsjednice i kleru koji je odavno izgubio busolu. No ja se ne mogu oteti dojmu da mi je Zoran Milanović dužan puno više od kusura.

„A što je s mojim živcima Zorane?“