Akcija referendum: spašavanje fotelja!

Marijan Vogrinec
Autor 27.8.2014. u 11:40

Izdvajamo

  • A svaki referendum izbija iz državne blagajne oko 50 milijuna kuna, koliko je stajao „bračni“ Željke Markić. Tim se novcem može, izračunali su u Večernjem listu, podmiriti pola godišnjeg proračuna zagrebačkog HNK, godišnja subvencija na kamatu poduzetnicima ili izgraditi dva moderna vrtića srednje veličine, jedna osnovna škola za 450 đaka, 48 stanova u središtu Zaprešića nedaleko od Zagreba… I čudo drugih, jednako korisnih stvari u interesu poboljšanja životnog standarda. A oni bi, koji vole zavlačiti ruku u tuđi džep, prepravljali Bijednu našu u Švicarsku (sic)!?

Povezani članci

Akcija referendum: spašavanje fotelja!

Foto: Daniel Kasap/Pixell

Izmjenama i dopunama Zakona o referendumu i drugim oblicima osobnog sudjelovanja u obavljanju državne vlasti i lokalne i područne (regionalne) samouprave, Hrvatska kani ograničiti dijapazon tema o kojima je moguće referendumsko izjašnjavanje građana. Vlast je nakanila novim regulama, jer nije uspjela promijeniti Ustav, izgurati svoje fotelje neokrnjenima do konca mandata

Marijan Vogrinec

Medijska se kuka i motika digla ovih dana nakon što je SDP-ov predsjednik saborskog Odbora za Ustav, poslovnik i politički sustav Peđa Grbin najavio brzopoteznu „javnu raspravu“, a koncem rujna (!?) i navrat-nanos donesene nove zakonske paragrafe o referendumu. Prethodilo je u Ustavnom sudu RH poništavanje volje 650.000 građana, na poticaj vukovarskih stožeraša, da se održi referendum protiv javne uporabe ćirilice, zamotan u celofan „demokratskog uređenja prava nacionalnih manjina“. Građanska (zapravo, laička udruga „Crkve u Hrvata“) inicijativa U ime obitelji, na pobjedničkim krilima ustavnog referenduma o braku, najavila je za jesen prikupljanje potpisa za referendum o uvođenju preferencijalnog principa u izborni sustav.

Referendume najavljuju sindikati i pet-šest drugih ambicioznih skupina, koje nastoje izboksati svoje uže, sektaške interese, jer procjenjuju da je Hrvatska zemlja u kojoj se raspamećeni građani potpisuju na svaki papir koji im netko gurne pod nos. E, sad, prekipjelo vladajućoj momčadi premijera Zorana Milanovića već na referendumu o braku (koji nije znala zaustaviti!), a još više na „spornoj ćirilici“ da ju neposredna demokracija vuče za nos, pa lupila šakom o stol. Nećemo više kao dosad!

Minareti kao orijentir

Kojekakve udruge i slične skupine počele su bolno vući vladajuće za nos, iskorištavajući činjenicu da se država, zajedno sa svojim ustavotvornim lumenima, nije odmah u početku sjetila normativno preciznije urediti paragrafe o referendumu građana. Recimo, o kojim se pitanjima ne može odlučivati na referendumu, jer dovode u pitanje temeljnu civilizacijsku stečevinu, ljudska prava i slobode, državnu opstojnost, itd. Nešto su vladajući pokušali u tom smislu učiniti uoči ljetnog raspusta Hrvatskog sabora – ne bi li spriječili moguće veće štete (npr. prava nacionalnih manjina) – ali „novi HDZ“ Tomislava Karamarka bio je neprolazna prepreka ustavnim promjenama, zamišljenim u Banskim dvorima. Čak su i Hrvatski laburisti te neki politički patuljci bili protiv ili su uvjetovali ustavne promjene svojevrsnim ucjenama. I stvar je propala.

No, Milanovićev politički kružok ne odustaje. Nakanio je sada ići obilazno, ali brzo, energično i pomalo radikalno. Zakonom! S koalicijskim partnerima, ima većinu zastupničkih ruku (od 151) za provući nove paragrafe o referendumu kroz „Visoki dom“. „A da vi lijepo zabranite te referendume da vas nema tko uznemiravati?“ – pragmatičnim je to sarkazmom komentirao u Večernjem listu izvjesni čitatelj Mario G.

Grbinova najava referendumskih promjena je čačkanje po gangrenoznoj rani neposredne demokracije, što s razlogom raspaljuje javne polemike otkako su vladajući, dobar dio udruga građanskog društva i svjetonazorski neopterećene javnosti stekli neugodna iskustva. Uspjehom sramotnog ustavnog referenduma o braku. Pokazalo se da je moguće u Bijednoj našoj manipulativno-diskriminatorskim pitanjem i agresivnim marketingom obmanuti javnost, zaskočiti neinventivnu vlast na lijevoj nozi i politikantski nametnuti uvjerenje kako je demokratski ispravno referendumsko izjašnjavanje građana baš o svemu što nekomu padne na pamet. Eto vam, često se spominje, Švicarska je neposrednim izjašnjavanjem građana zabranila gradnju minareta na svom tlu. Oni i po tri-četiri puta godišnje izlaze na referendum…

Jest da je zabrana gradnje minareta – na sramotu države bankara, sira i satova – prošla kroz iglenu ušicu, ali u toj zemlji ipak ne živi baš toliko budala kao na našim prostorima. I po nizu drugih pojedinosti, jedva da je po nečem pozitivnom moguća usporedba Švicarske i Hrvatske. Doduše, zabrana gradnje minareta referendumski bi glatko prošla i u RH plus javno rušenje (uz izravan tv-prijenos!) velebnih džamija u Zagrebu i Rijeci. Ali, u trknutoj zemlji kakvom je danas postala Bijedna naša, također bi se u dva tjedna glatko skupilo pred crkvama, trgovačkim lancima, u javnim garažama i WC-ima, braniteljskim udrugama (1205 čak!), ulicama i trgovima 10 posto biračkih potpisa za ustavni referendum s najnebuloznijim pitanjima. Svojedobno su to mediji ismijali ludim primjerima.

Ako su građani, na nagovor „Crkve u Hrvata“ i dijela njezinog politikantskog stada, pristali narediti Peđi Grbinu i drugovima kako će ustavnim rukopisom armirati notornu bedastoću o braku kao zajednici žene i muškarca, zašto se među njima ne bi našlo 650.000 (među 4,3 milijuna) uspaljenih duša koje nemaju pojma što je to ćirilica – jede li se ona s kruhom ili salatom, pa zalijeva žujom!? Svejedno im se diže kosa na glavi pri samom spomenu glasa „ć“. Odmah će, „bezodvlačno“ potpisati bjanko prijedlog za dodjelu Velereda kralja Dmitra Zvonimira s lentom i Danicom svim „kulturno svjesnim hrvatskim kćerima“ koje su još 1990-ih udarnički uništavale stotine tisuća knjiga na tom „ogavnom srpskom pismu koje vrijeđa „hrvatsko dostojanstvo“, osobito „dignitet“ Domovinskog rata i hrvatskih branitelja, njihovih udovica, ratnih stradalnika, njihovih baka i djedova, djece, unuka i praunuka…

Pitanje za milijun dolara: u kakvoj Hrvatskoj žele živjeti svi ti što su protiv osnovnih ljudskih i građanskih prava manjina (osobito hrvatskih Srba i LGBTQI zajednice), pa su na referendumu o braku glasali „za“ i to bi ponovili na referendumu o ćirilici, da ga Ustavni sud nije zabranio? Svi bi oni odreda – ruku u vatru, ako ne! – željeli igrati u prvom poluvremenu dječje utakmice iz aktualnog tv-spota protiv međunacionalne mržnje i nesnošljivosti, u prvoj postavi, u strogo kockastim dresovima i protiv momčadi „Cigan“, „Srbin“, „Janez“, „Muslić“, „Kosooki“… Kad je ta spoznaja nekim čudom došla Peđi Grbinu i drugovima iz dupeta u glavu, a s pokušajem ustavnih promjena „glede i u svezi“ referenduma već su se nasukali kao Costa Concordia na Gigliju, brže-bolje se hvataju za slamku: zakonom ćemo doskočiti šaljivčinama koji bi od Bijedne naše preko noći pravili referendumsku Švicarsku!

Referendum o SFR Jugoslaviji?

Kad već imamo građane kakve zaslužujemo, misle na objema vladajućim stranama Markovog trga, što bismo riskirali s još nezgodnijim referendumskim pitanjima! Netko bi trknut od rođenja lako smislio pitanje: „Jeste li za to da se iseli sve preostale Srbe iz RH?“ „Jeste li za to da se Ustavom zaštite arijevska prava Hrvata?“ „Jeste li za to da se zakonom zabrani SDP kao nenarodna stranka?“ „Jeste li za to da se unese u Ustav kako RH baštini tradicije NDH i ne zasniva se na antifašizmu?“ Nekomu bi – makar iz inata – moglo pasti na pamet i pitanje: „Jeste li za to da se RH ustavno opredijeli za obnovu jugoslavenske državne zajednice na tradicijama samoupravnog socijalizma te bratstva i jedinstva njezinih naroda i narodnosti?“ I eto ti belaja, što bi rekli braća Bošnjaci.

Ni to pitanje ne bi bilo bez vraga. Koliko je još takvih, ne samo u Bijednoj našoj, koji se sjećaju da su u SFR Jugoslaviji maršala Josipa Broza Tita živjeli, doduše skromnije, ali mirnije, socijalno sigurnije i bez svjetonazorsko-političko-ideoloških razmirica kakve danas razdiru bankrotirane „samostalne i suverene“ ex-jugoslavenske bantustane. U kojima su milijuni građana na rubu gladi.

Hrvatska je izašla iz brakorazvodnog spora sa SRF Jugoslavijom kao srednjerazvijena europska zemlja, sa zajamčenim radničkim pravima, redovnim plaćama i mirovinama od kojih se svaki mjesec nešto moglo staviti na stranu, masovnom zaposlenošću, uređenim socijalnim, zdravstvenim i školskim sustavom, respektabilnom industrijom i 1,7 milijuna hektara obrađenog poljoprivrednog zemljišta (danas milijun manje!), izvozila je u cijeli svijet (od generatora i lokomotiva iz Rade Končara do teletine za kraljevske stolove i tenkova iz Đure Đakovića), itd.

Bila je to zemlja sposobna za još veće razvojne uzlete, da je imala vođe od pameti i savjesti, a ne samozvane, ratoborne šovinističke laprdavce, koji su u četvrt stoljeća uspjeli uništiti sve dobro nasljeđe. Od materijalnih do moralnih vrijednosti! U čudnoj zemlji „krvi i tla“, izmišljenih mitova i ognjištarskog mentaliteta koji se silom (političkom i medijskom) nameće kao prevladavajuća „volja hrvatskog naroda“, zatire se na pravno-etičkomu zgarištu svaka iskra, svaki pokušaj obnove digniteta razumu. Dok valjda opet krvavo ne počnu pucati lude tikve, a svi su izgledi – puknut će!

Zato se, neuvjerljivo tvrdi Peđa Grbin, ide na referendumsku generalku „na osnovi prakse i upozorenja Ustavnog suda“. Ma nemoj, ide se zato što se Kukuriku koaliciji tresu gaće, jer ne zna politički i na druge učinkovite načine parirati kotrljajućem zlu, koje prijeti općim povodnjem cijeloj zemlji.

Da je u tom društvu bilo malo soli u glavama – a nije, zbog Milanovićevih nerazumljivih inata i čudnog odnosa prema Ustavnom sudu – ne bi ni bilo referenduma o braku, kojim se Hrvatska osramotila pred kulturnim svijetom. Referendumom o ćirilici navukla bi si omču na vrat, maloumno izigravši preuzete međunarodne obaveze prema EU u tretmanu nacionalnih i drugih manjina. Sada vladajući, „domišljatim“ manevrom na demokratskoj obilaznici, žele ozakoniti svoju odlučnost da referendum nabiju u tijesan kalup vlastitih interesa. Žele sami, neometano od oporbenih muha, mijenjati svjetla na političkom semaforu.

Izmjenama i dopunama Zakona o referendumu i drugim oblicima osobnog sudjelovanja u obavljanju državne vlasti i lokalne i područne (regionalne) samouprave kani se ograničiti dijapazon tema o kojima je moguće referendumsko izjašnjavanje građana. Po novomu bi inicijatori morali obrazložiti svoj zahtjev. Zašto žele referendum i što njime kane postići. Vlast u svako doba može naći milijun formalnih razloga i „razloga“ za proglasiti obrazloženje nesuvislim te odbiti raspisivanje referenduma. Inicijatori bi također morali dokumentirati tko će i kako platiti cijeli postupak, a račun bi morao biti transparentan do zadnje lipe.

Dosad su bile moguće svakojake muljaže, pa – isključe li se ubuduće – pokretačima neposrednog izjašnjavanja građana se drastično smanjuje manevarski prostor za postizanje zamišljenih ciljeva. Vlast drži uzde u rukama, a to se zapravo hoće u Banskim dvorima. Potpisi podrške referendumu više se ne bi smjeli prikupljati bilo gdje, kao dosad, nego isključivo u tijelima državne vlasti. Time bi se, tvrdi Grbin, izbjegla naknadna provjera autentičnosti potpisa, a demagoška je magla duži rok skupljanja potpisa na peticiji (od 30 do 60 dana, umjesto dva tjedna kao dosad).

Vrtići i škole na čekanju

Realno, time će se – pod koprenom jačanja demokratske vjerodostojnosti predreferendumskog postupka – birokratski otežati skupljanje potpisa. Procjenjuju vladajući, samo će si manji broj najzainteresiranijih dati truda i vremena, pa potegnuti u (često udaljen, ili u drugomu mjestu) ured državne uprave ne bi li se potpisao na referendumsku peticiju. Na tom je tragu i prijedlog o znatno manjem broju povjerenstava za provedbu državnog referenduma. Vjerojatno će se predložiti i Vladin tzv. savjetodavni referendum, što je u biti također neka vrst demokratskog smokvina lista, koji suštinski ništa ne pokriva.

Očita je nakana aktualne vlasti u RH, koja već dugo trpi žestoke udarce i s oporbene strane i iz svojih redova zbog unutarnjeg političko-kriminalnog javašluka, što bolje si zaštititi oslabljene bokove uoči skorašnjih predsjedničkih i dogodine parlamentarnih izbora. Tim više, jer nikako ne uspijeva Milanovićeva momčad uspostaviti učinkovitu kontrolu nad daljnjim propadanjem bankrotirane zemlje u gospodarski i moralni glib. Možda si i novim referendumskim regulama, snage zakona, misle na objema stranama zagrebačkog Markovog trga, uspiju izgurati fotelje neokrnjenima do konca mandata 2015. godine.

Pozitivna je iskra u tim političkim „igrama bez granica“, što će promjena pravila – ako je uopće bude kako je zamišljena – kolateralno obuzdati revne pojedince i skupine koje mašu krivotvorinom demokracije i na troška bi poreznih obveznika svaki tjedan organizirali referendume. O bilo čemu i svačemu! A svaki referendum izbija iz državne blagajne oko 50 milijuna kuna, koliko je stajao „bračni“ Željke Markić.

Tim se novcem može, izračunali su u Večernjem listu, podmiriti pola godišnjeg proračuna zagrebačkog HNK, godišnja subvencija na kamatu poduzetnicima ili izgraditi dva moderna vrtića srednje veličine, jedna osnovna škola za 450 đaka, 48 stanova u središtu Zaprešića nedaleko od Zagreba… I čudo drugih, jednako korisnih stvari u interesu poboljšanja životnog standarda. A oni bi, koji vole zavlačiti ruku u tuđi džep, prepravljali Bijednu našu u Švicarsku (sic)!?

Marijan Vogrinec
Autor 27.8.2014. u 11:40

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija