Alfa toksin u tkivu Hrvata

Ladislav Babić
Autor 25.2.2013. u 16:52

Alfa toksin u tkivu Hrvata

Foto: www.jefferno.com

Širom Hrvatske razmiljele se inspekcije u svrhu zaštite potrošača od takozvanog afla toksina otkrivenog u kravljem mlijeku. Dozvoljena količina te otrovne supstance iznosi 0.05 mikrograma po litri – stomilijunti dio jednog kilograma. Oštre oči inspektora, odnosno laboratirijskih tehničara zaduženih verificirati ispravnost mlijeka za svakodnevnu upotrebu, zamjećuju te mikroskopske količine, ali svekoliko političko vodstvo zajedno sa sudstvom ove zemlje kao da ne primjećuju prisustvo golim okom vidljivog, još strašnijeg otrova koji truje, ne doduše tijela već duše svojih građana. Nazvat ćemo ga alfa toksin. Prije bi se, doduše, reklo da žmire negoli da ne vide.

        U emisiji „Nedjeljom u dva“ (NU2) kod Aleksandra Stankovića gostovao je saborski zastupnik, HDSSB-ovac Dinko Burić.

 Emisiju nisam gledao, jer sam se odmah prešaltao na program u kojem ne moram gledati licemjere ili budaletine – kako vam drago – gdje lupetaju prodajući maglu gledaocima. Naime, spomenuti Burić pojavio se s bedžom na reveru, značkom koja je ogledalo zatrovanosti hrvatskog društva i njegove „demokracije“ u podjednakoj mjeri kao i najvećeg glasnogovornika iste – Hrvatske radio televizije. Ako ni njegovim kolegama, saborskim zastupnicima, ne smeta moto ispisan jasno i „glasno“ na spomenutom bedžu – poruka koju on nesmetano propagira i na sjednicama najvišeg državnog zakonodavnog tijela – a koja najbolje identificira njega i stranku ispred koje sjedi u Saboru (a prije svega sam taj Sabor), valjda „i ja imam pravo da me ne smeta“. Pomislio je njegov domaćin Aca, odlučivši se i sam ogledati u gore spomenutom zrcalu mrtvo hladan pripuštajući u eter promicatelja ratnog zločinca, a time valjda – nekako čovjeku samo od sebe dođe na pamet – i njegovog zločina. Nije on ni trenutak pomislio da pred ekranom sjede poneki inteligentniji i moralniji ljudi od sudionika emisije, dok mu misao o utjecaju na mlade nije ni okrznula sivu moždanu masu. Na spomenutoj znački jasnim, čitljivim, svim gledateljima vidljivim slovima, pisalo je:

Nije Burić – ako ste to pomislili – nikakav zločinac koji se odlučio javno obraniti pred najmnogobrojnijom publikom prikazujući svoj zločin herojstvom, niti je nastojao zaštititi svog domaćina od nekih zlonamjernih optužbi (inače, jeste li zamijetili izuzetan broj konzervativnih liječnika u hrvatskoj politici proteklih dvadesetak godina?). On je samo zločinčev jatak i promotor, a njegova stranka skup ortaka što opslužuju zamisli svog idejnog vođe koji rukovodi njima s izdržavanja kazne u Mostaru – ratnog zločinca, a ne heroja, Branimira Glavaša.

        U kontekstu jednosatnog prisutva tog bedža na reveru njegovog moralno beznačajnog nositelja i voditelja emisije koji sve to mrtvo hladan tolerira, uopće me nije zanimalo što ova dvojica divane. Moguće je Stanković i postavljao kritička pitanja u pogledu stavova svog gosta; sasvim irelevantno u kontekstu cijele situacije. Dali bi on tolerirao svoje goste nakinđurene jednako okruglim značkama ispisanima ponešto drukčijim porukama, te onako usput, u poznatom hrvatskom demonkratskom duhu, ćavrljao sa njima sat vremena k’o da je nataknuo tamne naočale na oči, il’ k’o du mu je pomrčina zamračila mozak? Padaju mi na pamet četiri ocila (ćirilićna slova C), ili „Heil Hitler“, ili „Evo zore, evo dana – evo Jure i Bobana“, ili – da se manimo politike – „Nisam pedofil, nego filoped“? Lako moguće, s obzirom na to kakve priloge medijska kuća koja ga zapošljava, 68 godina nakon poraza fašizma emitira u TV kalendaru. Priloge sasvim usklađene sa proustaški orjentiranim standardima svog ranijeg urednika Obrad Kosovca. No, kako se čini, u Hrvatskoj baš i nije poražen, sudeći prema intervenciji policije protiv – mislite urednika programa koji je dozvolio taj prilog? Ne, već protiv učesnika uredno prijavljenog performansa pred zgradom HRT-a izvedenog s namjerom upozorenja javnosti na uređivačku politiku ove kuće. Ustaške uniforme učesnika performansa, odjevene s očitom namjerom da se problematizira uređivačka politika ove medijske kuće, namah je zapazilo oštro policijsko oko inače slijepo za jednake odore u funkciji promocije ustaštva na Thompsonovim koncertima.

        Vratimo se ipak na Stankovićevu emisiju. Reći će netko, sve je to demokracija, pa valjda i to da dva nemoralna tipa uzurpiraju na jedan sat program „katedrale duha“ – duha podložnog psihijatrijskom pregledu, šaljući na vizuelan način (a psihologija govori kako jedna slika govori više no tisuću riječi) poruke gledateljstvu. Zaista, inteligentniji – dopustite da izrazim svoje mišljenje – i to manjinski dio ove zemlje, dobro je shvatio poruku. Izrekli su je, riječima ili djelom, davno prije Burića i Stankovića već mnogi s vrha svojih položaja na koje su došli (zlo)voljom građana Hrvatske ili vlastitim mafijaškim manipulacijama, a naša televizija sve je to uredno bilježila i prezentirala u svojoj domoljubnoj demokratskoj maniri. Ministar obrane u Tuđmanovoj vladi, ustaški emigrant Gojko Šušak – nacističkim pozdravom na Sinjskoj alci, predsjednik Vrhovnog suda Vuković primjerice – „U obrambenom ratu nije moguće počiniti ratni zločin“, Dunja Ujević, bivša potpredsjednica HDZ-a koja je – „za Hrvatsku spremna lagati“, a i guru momčadi „svetog imena“ junački slavi „rođendan“ tima sa svojim domaćinom, osuđenim ratnim zločincem Tihomirom Oreškovićem i veteranima BBB-a, šaljući javnosti istovjetne poruke. To su tek neki primjeri. Imenovanja ulica po Juri Francetiću, Mili Budaku, Gojko Šušku te podizanje javnih (daklem ne na groblju) spomenika ratnim zločincima uz njihovo nekažnjivo slavljenje po medijima, samo potvrđuju ranije rečeno, da ne spominjemo dešavanja za vrijeme proteklog rata ili, primjerice, da jedan Glavašev kompanjon u zločinima (vršenju ili zataškavanju – sasvim svejedno) i dalje sjedi u Saboru, doduše ne više kao njegov predsjednik. Dosta govori i činjenica da je do 1997. godine ta institucija nosila jednako ime kao za NDH – Hrvatski državni sabor, a i dan danas se koristi novčana jedinica iz tih vremena (primjetimo da je odmah nakon završetka rata Njemačka promijenila ime svoje monete iz Reichsmark u Deutsche Mark). Sjećam se kako su Tuđmanovi ustašoidi preveslali Sabor i mimo njega promijenili već gotovu odluku o nazivu hrvatska kruna za monetu koja je trebala zamijeniti privremeni hrvatski dinar, popraćujući to ciničnom idiotskom opaskom kako su „i partizani koristili kunu“! Očito se hrvatska javnost pomirila s tom promjenom, što nije ni čudno u svijetlu činjenice koliko ih je preko noći zamijenilo partijsku knjižicu SK za HDZ-ovsku stranačku. Mnogi partizani se preko noći poustašiše! Uostalom, nije li najnoviji u plejadi „otaca domovine“ pokazivao i previše razumijevanja za NDH-ziju, počam od svojih „Bespuća povijesne zbiljnosti“ koje je morao revidirati za inostrano izdanje kako bi bilo kako-tako prihvatljivo, preko izjava da je ta kvisliška tvorevina predstavljala „i izraz težnji hrvatskog naroda”, do poziva na pomirenje ustaša i partizana preuzimanjem ideje jednog od najozloglašenijih ustaških ratnih zločinaca, Luburića? Koji se, po Hebrangu sinu (kojega bi se valjda i vlastiti otac odrekao) – “borio za hrvatske interese”.

        HRT očito ne smetaju panegirici osuđenom ratnom zločincu koji s Burićeve značke javno obezvrijeđuju odluku suda vlastite zemlje (no, budimo iskreni – iako je Glavaš ratni zločinac, njegov proces nije bio motiviran zločinstvom već sukobom s vrhom HDZ-a), ali ga itekako smetaju, primjerice, slike nagih prosvjednica protiv Berlusconija te im u ogromnoj brizi za moral gledateljstva prekriva u agencijskom prilogu strateška mjesta, e da bi u nekom filmu odmah nakon toga to nekako smetnuli s uma učiniti. Prihvaća li možda hrvatsko pučanstvo blagonaklonije aktivnosti karakterizirane glagolom klati negoli jebati, te mu televizijski urednici podilaze priređujući emisije u skladu s njihovim opredjeljenjem? Teško je to reći, hrvatski je narod zaista čudan. Je li on samo zrcalna slika svoje televizije ili je ista tek odraz njega? Što li nam vrijedi da pametni to ionako znaju, kad budale vode zemlju i njene relevantne institucije. Nekako mi se čini, na žalost, kako je jedna konstatacija iz spomenutog priloga o Juri Francetiću točna:

 „Jure Francetić, kontroverzna ličnost novije hrvatske povijesti, kojeg dio javnosti percipira kao ratnog zločinca, a drugi dio kao nacionalnog junaka…“

 Ne ona o njegovoj navodnoj kontroverznosti – kontroverzan može biti samo budalama i fašistima – već ona o podijeljenosti hrvatske javnosti, da ne kažem – naroda. Ni ostali narodi regije nisu raskrstili s činjenicama o drugom svjetskom ratu na ovim područjima, pa sudeći ratnim zločincima sviju upletenih strana ipak raspoznali suštinu Narodno Oslobodilačkog Pokreta, te jednom zauvijek rekli „bobu – bob, a popu – pop“. Dok se „dio javnosti“ koji ratne zločince – svejedno jel’ Francetića, Bobana, Pavelića, Miloševića, Mladića, Tuđmana ili Glavaša – percipira kao svoje heroje, totalno ne marginalizira (na čemu ne rade ni obrazovni ni pravni sustav), tako dugo se i bez sanitarne inspekcije može kostatirati: Alfa toksin je preko svih dozvoljenih granica prisutan u hrvatskom društvu.

Ladislav Babić
Autor 25.2.2013. u 16:52

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija