„Američko stoljeće“ pada u Siriji

Marijan Vogrinec
Autor 14.10.2015. u 09:37

„Američko stoljeće“ pada u Siriji

Svijet je kliznuo iz hladnoratovskog klinča kapitalističkog Zapada i komunističkog Istoka prema drastičnijem kompliciranju međunarodnih odnosa i nove svjetske kartografije u čemu NATO ima uglavnom negativnu, nečasnu ulogu ostvarivanja korporativnih kapitalističkih interesa grubom silom nad milijuna nedužnih civila. Čiji je jedini smrtni grijeh bio – i još je – da su živjeli/žive na geostrateški važnim komadićima globusa obdarenim prirodnim resursima pod vlašću SAD/NATO-u i zapadnim saveznicima nepoćudnih režima

Piše: Marijan Vogrinec

„SAD se ispričao za incident u Kunduzu u Afganistanu“, glasila je kratka vijest, koju su upravo prenijele svjetske novinske agencije. Američki general John Campbell, zapovjednik NATO-ove misije „Odlučna potpora“ (Resolute Support; od 2015. godine nastavak neuspješnog ISAF-a), bio je prisiljen na prethodno priznanje: „Greškom smo bombardirali bolnicu Liječnika bez granica u Kunduzu“. U bolnici međunarodne nevladine organizacije Liječnika bez granica (MSF) je ubijeno 12 liječnika, troje djece i sedmero pacijenata, a više od 40 civila je teško ozlijeđeno. Bolesnici na odjelu intenzivne njege živi su spaljeni.

Ministar obrane SAD-a Ash Carter je također izrazio „duboko žaljenje zbog smrtonosne „pogreške“ NATO-ovih bombardera pod američkim vodstvom, a predsjednik SAD-a Barack Obama obećao je „temeljitu istragu“. Liječnici bez granica i dio zemalja članica UN-a nazvali su ratnim zločinom bezumno ubojstvo medicinskog osoblja i civila te razaranje bolnice u Kunduzu. Tvrde: „To nije bila pogreška, jer za tu bolnicu površine nogometnog igrališta već četiri godine zna i NATO i cijeli svijet“. Dapače, ustvrdio je glasnogovornik UN-a Jens Larke, „to je bila jedina ustanova te vrste u cjelokupnoj jugoistočnoj regiji Afganistana te je samo u Kunduzu opsluživala 300.000 ljudi“.

„Nijedan talibanski borac nije bio u bolnici za vrijeme američkog napada“, kazao je njihov glasnigovornik Zabihula Mujahid. Nakon zločina, u kojem se izgubio trag 105 pacijenata i 80 članova medicinskog osoblja, međunarodne su humanitarne organizacije napustile Kunduz, koji su najveći grad u pokrajini talibani nedavno preoteli nesposobnoj/luzerskoj vojsci marionetskog predsjednika Afganistana Mohammada Ashrafa Ghanija. Tu vojnu „silu“, na svoju sramotu, u sklopu NATO-a, treniraju i pripadnici hrvatskog kontingenta, pod američko-njemačkim zapovjedništvom. Na beskorisnu je misiju HV-a u zemlji opijuma dosad spiskano više od 10 milijuna dolara poreznih obveznika.

Predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović je netom po ustoličenju na dužnosti navukla ratničku šarenu odoru i paradirala među „prijateljima“ po hermetički izoliranim i strogo zaštićenim NATO-ovim taborima: „Gledajte, ljudi, postala sam vrhovna zapovjednica CRO-vojske!“ Ona sada nema što reći o SAD/NATO-ovom ratnom zločinu u Kunduzu, gdje su „prijatelji“, na znak generala Campbella, ubili nedužne humanitarce i bolesnike u MSF-ovoj bolnici i zgrade sravnili sa zemljom. Ne može se očekivati ni objektivnost niti sućut od žene koja nije slučajno bila pomoćnica glavnog tajnika NATO-a baš u razdoblju kada je, recimo, SAD/NATO razarao Libiju i počinio neoprostive zločine među civilima, uključujući egzekuciju legalnog/legitimnog predsjednika te naftonosne države Muammara al-Gaddafija.

Svrstavanje uz sijače zla

Predsjednica RH Grabar-Kitarović, HDZ-ova „žena iz naroda“, neformalna je veleposlanica SAD/NATO-ovih interesa na europskom Jugoistoku, što Hrvatska već debelo plaća i ugledom u međunarodnoj zajednici i novcem svojih poreznih obveznika. Bude li življe igrala u vražjem vrzinom kolu agresivnog kapitalističkog imperijalizma, ni danak u krvi nije isključen. Za čije babe zdravlje? SAD/NATO-a i nekolicine zapadnih saveznika. Tragikomično je čime se i kako Grabar-Kitarović trsi iz petnih žila izgraditi diplomatski image liderice ne samo na zapadnom Balkanu i europskom Jugoistoku. Jalov posao kad čovjek jače zine, nego što je kadar progutati. Niti je ona zdrav materijal za lidericu niti ima vjerodostojnost u vlastitoj zemlji, koja ni geostrateški, ni politički niti ekonomski ne spada u prvi red parcela na kojima SAD/NATO želi iskolčiti svoje „američko (21.) stoljeće“.

Je li netko iz Vlade i CRO vojnog kontingenta u Afganistanu makar izrazio sućut Liječnicima bez granica, obiteljima žrtava i osudio napad na bolnicu u Kuduzu? Ma, dajte najte. Tko je ikad igdje vidio da se kurve bune protiv madam u bordelu. Hrvatska je poslušna djelatnica pod SAD/NATO-ovim crvenim fenjerom i zato će vrhovna joj zapovjednica vojske (u ratu, ne u miru) Grabar-Kitarović zahtijevati podebljanje vojnog proračuna RH i nabacivati se ratobornim dvosmislenostima. A CRO vojnik ne samo da nema što tražiti u Afganistanu i istodornim misijama „za širenje demokracije i zapadnih vrijednosti slobodnog svijeta“, nego to miješanje u posije uopće nije u interesu zemlje, koja se načelno zalaže za mir, suradnju i sigurnost i u svom susjedstvu i u svijetu. Opasno je svrstavati se uz sijače zla.

Krivnjom svojih politički slabovidnih/kratkovidnih vođa još od doba državnog „osamostaljenja“, RH se svrstao, poslušno stavio u službu interesa arogantnog zapadnog imperijalizma i to je sada to. Posljedice će uslijediti. Jednog dana, ako ne prije. To je svrstavanje u posljednje vrijeme najočitije uplitanjem na strani SAD/NATO-ovih geopolitičkih i ekonomskih interesa u ukrajinsku, ali i u bliskoistočnu/sirijsku krizu. Mediji su provalili „aferu oružje“ u kojoj je RH prodao velike količine oružja Jordanu. Službeno, radilo se o višku iz Domovinskog rata. Javna je tajna da je Hrvatska, kao članica NATO-a i zapadne koalicije, samo proslijedila američko oružje skupinama koje u režiji Uncle Sama ruše legitimnog (proruskog?) sirijskog predsjednika Bashara al-Assada.

Time je Hrvatska uprljala ruke i djelićem krivnje za sadašnji izbjeglički tsunami s Bliskog istoka „u Njemačku“. Da se i ne govori o konspirativnom sudjelovanju u tajnom prebacivanju muslimanskih zarobljenika s Bliskog istoka via Njemačka u zloglasna američka „antiteroristička“ mučilišta tipa Guantanamo na Kubi i Abu Ghraib u Bagdadu, itd. „Preventivni rat protiv terorizma“, jeziva političko-vojna zamisao u operacionalizaciji američkog predsjednika Georgea Busha 2000-ih godina, polučila je suprotan učinak, zaprepastila svijet, rasplamsala terorizam i pobila milijune nedužnih civila. Naočigled UN-a i civiliziranog društva. Kunduz je tek dio tog kaleidoskopa kojim se smrt neodgovorno igra sa sudbinom svijeta.

„Žao mi je, ispitat ćemo kako se to dogodilo u Kunduzu“, odjekuje zgroženim globusom rutinski Obamin sarkazam u povodu ratnog zločina. Kao da je 16. put morao nešto reći javnosti, jer je opet neki do zuba naoružani maloumnik poubijao svoje kolege u srednjoj školi ili bijeli policajac po milijunti put zatukao golorukog Afroamerikanca. Obami je žao!? I’m sorry je invalidna poštapalica za licemjerno suosjećanje, koja ni u Americi više nikom ništa ne znači. Obami žao, sic. „Radi se o kolateralnoj šteti“, čulo se iz Pentagona.

Mrtvi, ranjeni i živi spaljeni na odjelu intenzivne njege u kunduškoj bolnici tek su „kolateralna šteta“ za koju je dovoljno „ispričati se“? Nema šanse. Čovjek zdrava  razuma nije u stanju razumjeti i prihvatiti idiotizam počinjenja ratnog zločina protiv čovječnosti i međunarodnog humanitarnog prava. Za to nema isprike. Ni prosječan američki građanin ne bi smio ostati ravnodušan na Kunduz i sijaset kunduza širom svijeta. Iako mu mainstream vojno-političke kaste i mediji ispiru mozak lažima da su „kolateralne štete“ neizbježne budući da se, je li, i ubijanjem liječnika bez granica, civila, tuđe djece… brani njegov kućni prag. A taj je, vidi vraga, desecima tisuća kilometara daleko, preko visokih gora i debelih mora, u kakvoj pensilvanijskoj ili oregonskoj pripizdini.

Pa, neka si američki generali, obučeni za sijanje smrti među sirotinjom i vojno nemoćnima u svijetu, nose kući „demokraciju i ljudska prava“ u čijem su krvotoku „kolateralne štete“ četvrta vrsta krvnih zrnaca. Da je kunduška bolnica bila puna najljućih terorista s bodežima i sabljama među zubima, koji urlaju „Allahu akbar“, a nije, NATO je nije smio napasti upravo da ne prouzroči „kolateralne štete“ među više od 200 liječnika i drugog medicinskog osoblja, pacijenata, djece i civilima što su se tu zatekli. SAD/NATO ni po kojem pravu, osim siledžijskom ne-pravu, nije smio napasti bolnicu. Pogotovo nastaviti razaranje objekata i ubijanje gotovo puni sat nakon što su liječnici u smrtnoj opasnosti alarmirali NATO-ovo zapovjedništvo u Kabulu i sam Washington.

Svaka je bolnica propisno označena i zaštićena međunarodnim humanitarnim pravom i deklaracijama o ljudskim slobodama, kojih su vrijednosti upravo Zapadu prepuna usta. Ali samo kad su posrijedi Ruska Federacija i nepoćudne zemlje u kojima SAD i zapadni mu saveznici, udarnom šakom NATO-a, žele „uvoditi demokraciju i zapadne vrijednosti slobodnog svijeta“ (prevedeno: arogantni imperijalizam). A to ne ide, je li, bez „kolateralne štete“ za koju je dovoljno tek I’m sorry s govornice Bijele kuće ili kakvog NATO-ovog stožera. I možemo dalje!?

Tko je sutra na redu?

Sve ostaje na tremoroznom kažiprstu visokodiplomatskog Parkinsona: „No, no! Da se ubuduće niste usudili!“ I Ban Ki-moon se, à la majstor Seona, neće prestati zenbudistički zagonetno smješkati. Pada li ostavka na pamet generalu Johnu  Campbellu? Makar što! Nema on pojma o moralnim razlozima i zapovjednoj odgovornosti za tolike smrti i SAD/NATO-ovu blamažu u civiliziranom svijetu. Nema veze što zapovijeda alatima koji iz stratosfere mogu pročitati impresum u The Washington Postu, što ga Obama čita u sjenici iza Bijele kuće. A svemirsko oko „ne vidi“ propisno označenu bolnicu površine nogometnog igrališta, čije su koordinate poznate NATO-ovim bombarderima već četiri godine, a alarm žrtava odjeknuo već s prvom eksplozijom?

SAD/NATO-ov ratni zločin u Kunduzu nije ni pogeška borbenih pilota koji „nisu znali“ što bombardiraju niti neizbježna kolateralna šteta, nego logična posljedica arogantne vojne bahatosti, koja ne mari za civilne žrtve. Zapadni „slobodoljupci“ i „demokrati“ treniraju istu nasilnu prepotenciju, radi svoje imperijalne koristi i moći, na svim sada kriznim dijelovima Bliskog i Srednjeg istoka, u Africi, Latinskoj Americi i, sofisticirano, u Europi. Afganistan Irak, Sirija, Jemen, Libija, Ukrajina, milijunski egzodus naroda iz siromašnog, opljačkanog i zaraćenog svijeta… Tko je sutra na redu? Ne zaustavi li miroljubivi svijet epidemiju imperijalne sile, ne suprotstavi li joj razum i jedinstvo, ubrzo bi sve moglo otići dovraga.

AFGHANISTAN-UNREST-US-MSF

Foto: Google

Građansko društvo raspolaže učinkovitim alatima za privođenje pameti političko-vojne maloumnike, koji si uzurpiraju ulogu vlasnika ljudskih života i gazdovanja civilizacijskom sudbinom. Kunduška tragedija i izbjeglički tsunami koji je, tvrdi UN, već podigao na noge oko 50 milijuna nesretnika iz kriznih područja gdje je Uncle Sam sa saveznicima sramotno okrvavio prste, jaki su razlozi za staviti pod kritičko povećalo SAD/NATO-ovu armagedonsku zauzetost u političkom, vojnom, ekonomskom i geostrateškom prekrajanju globusa. Tim više, jer sirijska tragedija alarmantno zaoštrava problem izravnim vojnim angažmanom Ruske Federacije na Bliskom istoku. Formalno, na poziv predsjednika Bashara al-Assada, a realno radi uzimanja svog dijela kolača za koji Vladimir Vladimirovič drži da pripada Rusiji kao svjetskoj velesili. S također imperilanim ambicijama.

Propast je dopustiti da svijet pleše u ritmu tzv. američkog (21.) stoljeća, kako je zamislio/zapisao propovjednik globalne američke dominacije Zbigniew Brzezinski i na „šahovskoj ploči“ Euroazije maštao o potezima kao da mu s druge strane ne sjedi Aleksandr Aleksandrovič Aljehin ili „Hrvat“ od 2014. Gari Kimovič Kasparov. Ta nebuloza o Uncle Samu kao gospodaru svijeta nije dala spavati ni Henryju Kissingeru, štićeniku obitelji Rockefeller i savjetniku za nacionalnu sigurnost bivšeg američkog predsjednika Jimmyja Cartera. To što su teorijski razradili ne samo Brzezinski i Kissinger nego i neki drugi razvikani Amerikanci njihove krvne grupe, Bijela kuća i Pentagon nastoje ostvariti. Bez obzira na „kolateralne štete“.

Ali, avaj, Putin se uopće ne šali. Zabezeknuo je SAD/NATO i u Ukrajini, koja je iz svjetskog fokusa sasvim pala u sjenu Bliskog istoka i izbjeglica, i u Siriji. Barem je dva poteza ispred Baracka Obame i Jensa Stoltenberga, pa ovima preostaje samo da kukumavče o „opasnom miješanju Rusa u sirijski rat“ i brže-bolje sklanjaju svoje zrakoplove pred ruskim lovcima i dalekometnim raketama s ratnih brodova u Kaspijskom moru. Rusi, očito, udaraju žestoko ne samo po teroristima tzv. Islamske države nego i po svim paravojskama što se bore protiv Al-Assada. Ne mare ni za turske i iračke granice niti se, kao NATO, ustručavaju „kolateralnih žrtava“. Žaloviti su ih Ameri nabrojali 36 u tjedan dana bombardiranja ISIL-a.

NATO je samo u jednom satu, dok trepneš okom, ubio u bolnici u Kunduzu 22 civila i više od 40 teško ozlijedio. U ISAF-ovoj je neuspješnoj misiji 57 zemalja u Afganistanu od 2001. godine ubijeno je više od 150.000 civila te 3500 stranih vojnika od kojih 2224 Amerikanca, Samo je lani bilo 10.548 civilnih žrtava, što je 22 posto više nego 2013. Glavni grad Kabul nesigurna je zona. Procjenjuje se da je Afganistan u razdoblju 1979.-2001. imao između jedan i dva milijuna ubijenih. Američki angažman u Vijetnamu odnio je blizu četiri milijuna ubijenih, a u Iraku 2003.-2011. milijun ubijenih civila, 140 američkih vojnika, 33 britanska, 16.000 iračkih te 4,5 milijuna izbjeglica.

Niz iračkih generala i stručnjaka iz razbijene vojske ubijenog predsjednika Saddama Husseina prebjegli su džihadistima te se istaknuli u nizu uspješnih osvajačkih operacija tzv. Islamske države. SAD/NATO je prdnuo i u Iraku tako da, kao u Afganistanu, smrdi i danas. Do nesnošljivosti. Slično kao u Libiji, gdje se dan-danas ne zna tko pije tko plaća, ali se zna da je samo od 15. veljače do 20. listopada ubijeno više od 50.000 civila. Jedan od dvaju udarnih trasa stotina tisuća izbjeglica „prema Njemačkoj“ počinje upravo u Libiji. Otkako je prije pola godine američka filijala Saudijska Arabija napala Jemen, u toj je sirotinjskoj zemlji već ubijeno više od 500 djece.

Posljedice i zle slutnje

O kakvoj je to onda zauzetosti SAD/NATO-a i saveznika riječ? Kakvoj jebenoj „demokraciji“ i „zapadnim vrijednostima slobodnog svijeta“? Čisto promidžbeno sranje, kojim se skrivaju nezajažljivi, bolesni apetiti arogantnog kapitalističkog imperijalizma s neprirodnom nakanom da SAD vlada svijetom. Bez obzira na žrtve i posljedice. Megalomanija i prepotencija te vrsti već je koštala svijet blizu 100 milijuna mrtvih u dvama prošlim velikim ratovima, a u možebitnom trećem plavog planeta više neće ni biti. Sad bi moglo biti dovoljno bolno stati Putinu na kurje oko, pa da ruka mahinalno poleti prema startnom gumbu za armagedon.

Svijet je kliznuo iz hladnoratovskog klinča kapitalističkog Zapada i komunističkog Istoka prema drastičnijem kompliciranju međunarodnih odnosa i nove svjetske kartografije u čemu NATO ima uglavnom negativnu, nečasnu ulogu ostvarivanja korporativnih kapitalističkih interesa grubom silom nad milijuna nedužnih civila. Čiji je jedini smrtni grijeh bio – i još je – da su živjeli/žive na geostrateški važnim komadićima globusa obdarenim prirodnim resursima pod vlašću SAD/NATO-u i zapadnim saveznicima nepoćudnih režima.

Posljedice i zle slutnje prakticiranja imperijalne nebuloze o „američkom stoljeću“ i „šahovskoj Euroaziji“ od Lisabona do Vladivostoka i južno do iza Perzijskog zaljeva, gdje su neprocjenjive zalihe ugljikovodika i drugih prirodnih zaliha na koje je zinuo zapadni korporativni kapitalizam, prelamaju se sada i u izbjegličkom destabiliziranju Europe. Ukrajina i Bliski istok više su nego očiti primjeri da teorija o „američkom stoljeću“ ima kobnu grešku u materijalu, a operativci problem, jer se reinkarniranu svjetsku velesilu Rusiju ne može kaubojski natjerati na ulogu male od kužine. „Nećemo dopustiti Rusiji da nam ugrožava granice NATO-a“, zaprijetio je glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg nakon što su ruski vojni zrakoplovi drugi put, na nekoliko sekundi, narušili turski zračni prostor. „Ruske vojne akcije ugrožavaju sigurnost u regiji.“

Odgovorio mu je general Igor Konačenkov: „Ispričavamo se, bili smo to prisiljeni učiniti zbog nepovoljnih vremenskih uvjeta“. Njemačka je kancelarka Angela Merkel nekoliko dana ranije zgrozila Bijelu kuću, Pentagon i NATO-ove generale vrlo trezvenom ocjenom: „Svi znamo da se do konačnog rješenja u Siriji može doći samo uz pomoć Rusije“. SAD/NATO, Turska, Iran, Katar i još neke susjedne bliskoistočne zemlje, svatko sa svojom figom u džepu i špekulantski, uništavaju Siriju već petu godinu, a kalifat buja kao germa. Akcije NATO-a i saveznika toliko su „djelotvorne“ da se blizu šest milijuna Sirijaca razbježalo po Turskoj, Jordanu, Libanonu i gologuzo u egzodusu zaputilo „u Njemačku“. I tome nema kraja.

„Čast SAD-u, predsjedniče Obama“, drži racionalna kancelarka, „ali u dvorište Bijele kuće nije od početka godine nahrupilo 600.000 nesretnika, u Njemačku jest. Brojke pokazuju da to ne možemo još dugo podnijeti“. Među izbjeglicama su stotine tisuća Afganistanaca, Iračana, Libijaca, Sirijaca… u čijim zemljama Uncle Sam i NATO „uvode demokraciju i zapadne vrijednosti slobodnog svijeta“ (sic). A nekako bodljikave, otrovne i smrdljive te „vrijednosti“ od kojih se umire ili bježi. Sklerotični UN drži svijeću nepravdi i agresiji (npr. no fly zona za uništenje Libije i ubojstvo Gaddafija) i apstraktnim lamentacijama, osobito glavnog tajnika Ban Ki-moona, održava status quo u odnosu na izazivače svjetskog nereda, što ne znači ništa drugo, nego suučesništvo u zlu.

Je li UN postao alter ego bivše međunarodno impotentne Lige naroda (temeljni cilj: mir u svijetu), koja nije bila kadra spriječiti Adolfa Hitlera (Njemačku), Benita Mussolinija (Italiju) i cara Hirohita (Japan) da odvedu globus u Drugi svjetski rat? Kao i Liga, UN ostavlja moćnima na volju vršljati svijetom na štetu ljudskih prava, sloboda, mira i sigurnosti, a bez volje SAD-a i zapadnih mu saveznika – ponešto Rusije u Vijeću sigurnosti – ne može slobodno ni prdnuti. I zato svijet izgleda kao što izgleda. A samo vrag zna kako će izgledati sutra, ako se u međuvremenu ne skupi dovoljno uvjerljive/snažne međunarodne svijesti/pameti koja će učinkovito podrezati krila jastrebovima. Kao što je Pokretu nesvrstanih to uspijevalo 1960-ih i 1970-ih godina u hladnoratovskom međusobnom režanju Istoka i Zapada.

Otkad je 1989. pao Berlinski zid, a na SFR Jugoslaviju se srušio baš u krvavi rat, na svijet su se – osobito na Europu – počeli navlačiti dramatično crni olujni oblaci. Komunistički pandan NATO-u na Istoku, Varšavski pakt, otišao je „u legendu“ zajedno sa svjetskom velesilom SSSR-om, ali je NATO ostao. Navodno s novom ulogom. Ne više ratobornog čuvara Zapada od  Sovjeta i komunizma, nego za: očuvanje svjetskog mira, širenja demokracije, ljudskih prava i sloboda, zapadnih vrijednosti slobodnog svijeta… Kad ono… Babaroga, na čiji se sami spomen naježe svi dobri ljudi na svih šest kontinenata, kojima je uistinu stalo do mira, demokracije, ljudskih prava i sloboda, humanizma i inih civilizacijskim vrijednosti.

Merkeličina je neočekivana provala iskrenosti i nezadovoljstva SAD-ovom lošom politikom na Bliskom i Srednjem istoku te u Africi zblenula Bijelu kuću i neke joj ključne saveznike na Zapadu i među marionetskim režimima u zemljama iz kojih sada milijuni bježe „u Njemačku“. Dio EU-a također omekšava sankcionistički gard prema Putinu, jer je pomalo svima jasno da se bez Rusa i Bashara al-Assada ne može riješiti sirijska Rubikova kocka. Odnosno da politike sile i mišića među najmoćnijima u svijetu – a tu je sada i Kina, pa još neke azijske i druge zemlje respektabilnih vojnih i ekonomskih kapaciteta, koje se povezuju s Rusijom – više nemaju izgleda na višedesetljetnoj bipolarnoj podjeli.

A onda se dogodi Kunduz

Otkako su se Rusi vojno angažirali u Siriji „na četiri mjeseca i na poziv legalnog šefa države“ (Al-Assad je lani demokratski pobijedio na izborima), pokazuje se na vrbi sviralom ultimatum Zapada za njegovim odlaskom s vlasti kao i „jugoslavenska formula“ za destabilizaciju Ruske Federacije. Putinovi potezi u Ukrajini i Siriji, koliko god se Zapad pjenio da „ugrožava regionalnu sigurnost“, pa valjda i svjetski mir, podigli su mu potporu i popularnost u zemlji iznad 80 posto. Simpatije u međunarodnoj zajednici su mu također porasle.

Ugledni njemački list Die Welt piše da „Rusija (u Siriji, op. M.V.) ima plan javno poniziti SAD“, da je „Putin još jednom nadmudrio Obamu, šireći ruski utjecaj na Bliskom istoku“ te da Amerika „neće biti u stanju zaustaviti rusku intervenciju“, nego „mora prihvatiti ruske poteze jer ne želi riskirati vojni sukob s Rusijom“. Jan Ivanjek, otprilike na tom tragu zaključivanja, drži u Jutarnjem listu da će Putin, „uništenjem terorista uništiti i politiku SAD-a (na Bliskom istoku, op. M.V.), a Siriju učiniti ruskom vojnom bazom“. Ruska strategija ima veće izglede na uspjeh od američke, pa bi Putin pobjedom udario temelje „trajnijeg saveza unutar bliskoistočne koalicije“. Komentator procjenjuje da se „ruskim ulaskom u Siriju geostrateška slika svijeta nepovratno mijenja, i to ne u korist SAD-a“.

Kojem se onda dogodi Kunduz, pa se predsjednik Barack Obama s buljukom prvih ljudi svoje diplomacije i NATO-a, plus UN, moraju kolektivno pred svijetom posipati pepelom po glavi. „Eto, dogodilo se slučajno. Nismo htjeli. Ispričavamo se. Provest ćemo temeljitu istragu. Radi se o kolateralnim žrtvama.“ Glupost. Radi se o arogantnom imperijalnom zatiranju slobode i humanosti – silom. U biti, riječ je o ratnom zločinu za kakav nikada nitko u vojnoj povijesti SAD/NATO-a nije odgovarao. Neće ni sada, ali ni I’m sorry neće oprati krvavu sramotu.

Marijan Vogrinec
Autor 14.10.2015. u 09:37

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija