Andrej Plenković ukrao show Aleksandru Stankoviću

Izdvajamo

• U svakom slučaju, postizborni dani i tjedni nakon 5. srpnja bit će jako zanimljivo razdoblje nove stare ili nove nove vlasti koju će najesen jamačno dočekati najveći ekonomski i možda epidemiološki izazov nakon Domovinskog rata. I, tu će trebati pameti.

Povezani članci

• Božica Jelušić: VRIJEME ZA NAŠEGA MENZELA
• Ugroženost od građana kao izgovor poslanika za nerad
• Pančić: Horgoš u Beogradu
• Teofil Pančić: Šešelj nije došao, a kad će, ne zna se
• Migranti neće upropastiti i islamizirati Europu
• Ako neće Srbija Sibiru, Sibir će Srbiji

Foto: HRT

Nema toga u HRT-ovoj upravljačko-uredničko-novinarskoj piramidi tko bi se sada usudio javno propitivati tvrdnju Andreja Plenkovića da ima „svoj put, načela i vrijednosti“ s kojima je „prije četiri godine kao eurozastupnik odlučio istaknuti kandidaturu za predsjednika HDZ-a“, jer je „želio pomoći Hrvatskoj i HDZ-u, unijeti političku stabilnost, omogućiti gospodarski rast, bolju društvenu solidarnost i pravnu sigurnost“. Uvjeren je da će ostvariti relativnu pobjedu na parlamentarnim izborima 5. srpnja i nastaviti, igrati tzv. drugo poluvrijeme na „svom putu, načelima i vrijednostima“. Urednik i voditelj HTV-ovog formata „Nedjeljom u 2“ Aleksandar Stanković ipak se uspio – dok je gost uzimao daha – izboriti za prikaz nekih njegovih neostvarenih obećanja, npr. o gospodarskom rastu pet posto, otvaranju 180.000 novih radnih mjesta, otkupu Ine od mađarskog MOL-a, sniženju PDV-a s 25 posto… Budući da gost nije dopustio domaćinu profesionalno obavljati posao, Stanković je propustio prekinuti razgovor: „Gospodine premijeru, ovako ne možemo dalje, razgovor je gotov. Hvala vam na sudjelovanju. Molim režiju da ostatak termina popuni drugim sadržajem“. Glazbena sekvenca, crtići Tom i Jerry, reklame… bilo što

Marijan Vogrinec

Naravno da u HDZ-u nisu baš zavladali strava i užas zbog prijetnje vođe Domovinskog pokreta Miroslava Škore u ponedjeljak kako sada tehnički premijer Andrej Plenković neće biti mandatar/premijer nove vlade i kako će poslije parlamentarnih izbora 5. srpnja „vidjeti što znači indeks sreće“ niti su im se baš počele dramatično tresti gaće od straha zbog najave iz SDP-ove tzv. Restart koalicije kako će uvjerljivo pomesti i HDZ i Škorine konzervativne radikale samoproglašenih suverenističkih gena i nakana, ali da u HDZ-u rastu neugoda, nervoza i neizvjesnost – rastu. Primjetno. Ma koliko se Plenkovićevi pouzdanici smješkali u novinarske kamere i glumatali samouvjerenost, svjesni su da ulaze u jamačno najneizvjesnije parlamentarne izbore dosad u kojima je sasvim moguće da će ostati bez unosnih državnih apanaža, automobila s vozačem, dnevnica, povlastica, ulizica, etc. Ta atmosfera jake predizborne psihoze/nervoze – objektivno i neizvjesnosti – valjda je bila razlogom zašto je Plenković izgubio glavu u nedjelju, gostujući u HTV-ovom kultnom formatu „Nedjeljom u 2“, gdje je ukrao show uredniku/voditelju Aleksandru Stankoviću.

Inače smiren, kulturan i uljudnih manira političara od autoriteta, siguran u sebe – doduše, povremeno u zadnje vrijeme neoprezno bahatoga garda prema novinarima koji mu postavljaju neugodna pitanja – šef HDZ-a se u nedjelju prometnuo u netolerantnog agresivca koji voditelju ne dâ doći do riječi, neugodno povisuje glas, ne sluša pitanja do kraja, ne odgovara na to što ga se pita, nadglasava voditelja bujicom verbalistike o „uspjesima“ svog mandata, arogantno izbjegava višekratno upozorenje na statističku sliku o RH kao drugoj najsiromašnijoj zemlji u EU (ispred Bugarske), etc. „Ja sam tu radi hrvatskih građana (je li, ne radi i Stankovića i toga što on pita u ime tih istih građana, op. a.)“, kazao je u jednom trenutku, „živčan“ zbog voditeljevog inzistiranja na pitanju kojim je profesionalno prekinuo Plenkovićevu milijun puta već ponovljenu medijima propagandnu tiradu o svojim i „uspjesima najbolje vlade od uspostave RH“.

Prisilna naplata i ovrhom

Ugledni HRT-ov novinar Aleksandar Stanković nije bio na visini zadatka i profesije u novinarskom srazu s tehničkim premijerom i šefom HDZ-a Andrejem Plenkovićem koji je očito pobrkao lončiće. U „Nedjeljom u 2“ je bio pozvan ne voditi razgovor, sâm sebe pitati i odgovarati, već kao gost. Kao tehnički premijer koji ima objasniti građanima zašto i na osnovi čega s manje-više istim svojim uzdanicama – bez 15 ministara najurenih u tri i pol godine iz vlade zbog korupcije – traži drugi premijerski mandat. I tu je sve kristalno jasno: Stanković pita što god želi jer procjenjuje da treba, to mu je profesionalno pravo i dužnost, a Plenković odgovara kristalno jasno što ga se pita jer mu je to dužnost. Ne pravo. Dužnost, obaveza prema biračima koji su mu ukazali povjerenje služiti svim građanima RH najbolje što znâ i može budući da je za tu dužnost natprosječno plaćen upravo iz džepa svih građana kojima je obavezan – služiti. I tu prestaje svaka priča. U nedjelju su 14. lipnja gledatelji HTV-ovog kultnog formata bili neugodno iznenađeni zamjenom uloga, jer se Plenković, aspirant na drugi premijerski mandat – gubitnik europarlamentarnih i predsjedničkih izbora – pokazao onim što neformalno jest: gazdom tzv. javne medijske kuće/servisa HRT-a i time Stankovićevim poslodavcem. Što, je li, građani tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene mjesečno pod moraš plaćaju po 80 kuna ili blizu 1,5 milijardâ kuna godišnje.

Zakonom je čak zapriječena prisilna naplata s nenormalnim dodatnim troškovima zateznih kamata i ovrhe, pomisli li tko da ne mora platiti harač HRT-u, gdje država instalira uredničku i novinarsku piramidu. Pa ti vidi čija mati crnu vunu prede i zašto vrijedni Aleksandar Stanković nije Mislav Bago s Nove TV koji se – u prigodama kao ovaj put Stankovićeva – nakostriješi i beskompromisno prizemlji zaigranu lažnu veličinu: „Pazite, ja vodim ovaj razgovor, ja pitam – vi odgovarate!“ Stanković si nije smio dopustiti da mu Plenković diktira razgovor i to da iscuri sat vremena, a on nije stigao postaviti jamačno ni pola već pripremljenih pitanja. Novinarski ugled i dostojanstvo koje nedvojbeno uživa ne samo među HRT-ovim konzumentima, kolegama u struci, intelektualnoj i široj javnosti nalagali su da – ako se nije usudio/znao drukčije? – plenkovićevski (kako je Most travnja 2017. izletio iz vlade) Andreja Plenkovića privede svrsi i razlogu: „Gospodine premijeru, ovako ne možemo dalje, razgovor je gotov. Hvala vam na sudjelovanju. Molim režiju da ostatak termina popuni drugim sadržajem“. Glazbena sekvenca, crtići Tom i Jerry, reklame… bilo što.

Javni medijski servis HRT nije ili barem ne bi smio biti baš ničija privatna prćija. Ni vladajućih političara, ni glavnog ravnatelja Kazimira Bačića koji i egzistencijalno ovisi o time što ga postavljaju, a vladajući su političari, ni pojedinih novinara, nego svih građana koji plaćaju HRT-ove usluge i zaslužuju profesionalnu/kvalitetnu/objektivnu uslugu, a ne propagandu jedne polit-ideološke opcije radi privatnih/osobnih i stranačkih probitaka. Na tu je činjenicu morao misliti i Aleksandar Stanković dok je trpio teror Plenkovićevog preglasavanja i nadvikivanja, a bilo bi jako zanimljivo vidjeti tko bi se u HRT-ovom vrhu usudio/drznuo dati Stankoviću otkaz ugovora o radu. Sva bi javnost skočila na noge u njegovu obranu, svaki pravno svjestan/savjestan sudac vrati bi ga na posao s odgovarajućom odštetom. U krajnjem pak slučaju – riječ je o autorskom formatu – svaka bi konkurentska televizija rado ugostila „Nedjeljom u 2“. Kao što se, je li, svojedobno dogodilo s otkazom „Prime timeu“ na HRT-u (nije se sviđao Kolindi Grabar-Kitarović) i objeručke prihvaćenom formatu na televiziji N1 Hrvatska, gdje dečki deru i lijevo i desno. Na opće narodno veselje.

„Plenković pokušava još jednom prevariti hrvatski narod ne bi li dobio prigodu da još četiri godine uhljebljuje svoje ljude i troši novce, a izgubit će jer je indeks sreće u Hrvatskoj toliko mali i toliko nezamjetan da će mu to građani pokazati“, poručio je Škoro s predstavljanja gospodarskog programa Domovinskog pokreta, odgovarajući time na Plenkovićevu posprdnicu o tomu da ne treba lakonotnog pjevača za ministra vanjskih poslova, ali da „uvijek ima mjesta za ministarstvo sreće“. Jer, eto, Škoro si je za blisku suradnicu i čak nositeljicu domovinskopokretne izborne liste u IV. jedinici uzeo ne samo rođenu sestru Vesnu Vučemilović nego i svoju kolegicu, doktoricu znanosti na „katedri za sreću“ Sveučilišta u Osijeku. Plenković je to izironizirao, a Škoro se nastavio prsiti protiv, je li, nepotizma na osnovi političke pozicije i moći. Sic transit. U ime hrvatskog naroda na koji priseže i sva ekstremna tzv. desnica, ne pojašnjavajući koga to smatraju hrvatskim narodom kada birači uvjerljivo marginaliziraju i bagateliziraju upravo te kojima tzv. hrvatski narod ne silazi s jezika valjda ni u najdubljem snu.

Evo bala i bala štofa koji je zanimljiv javnosti za raskrojiti u jednom tv-formatu ne bi li se s jamačno najkompetentnijim među tima što su, kažu, „preuzeli i obnašaju odgovornost“ razobličila sva skrivena i pozadinska trulež razloga zašto se želi upravljati državom. Možda je Stanković i želio preslušati tehničkog premijera i šefa najbrojnije političke stranke na toj vrsti poligrafa, ali nije se osobito potrudio – što je profesionalno morao – te je propala izvrsna prilika da najšira javnost RH upravo u predizborno najosjetljivije doba stekne uvid u to tko se sve, kako i zašto gura zadobiti povjerenje građana za kormilariti njihovim sudbinama u još četiri godine. Ispalo je kako tehnički premijer i šef HDZ-a Andrej Plenković nastupa u sponzoriranom programu ili na vlastitoj „dalekovidnici“, sam sebe pita i odgovara, farba tunele kako mu se prohtije. Sic transit.

Provokacije u Kustošiji, Borovju i Svetoj Klari

Treba biti „hrabar“ kao Plenković u „Nedjeljom u 2“, pa poručiti javnosti kako ne treba dati glas njegovim izbornim konkurentima, jer je „Škoro eksperiment“, a „Bernardić nema iskustva u upravljanju“. On, HDZ i svi tzv. žetončići što i dalje žele s njim u koalicijsku vlast nisu eksperiment i nisu neiskusni, pa… Dušu dalo za protupitanja kojima bi se prodrlo u dušu tih objeda i tražilo od Plenkovića razložno argumentiranje objeda. Stanković nije išao protupitanjima, a nije bio ni dovoljno profesionalno zagrijan usporiti, ograničiti ili preusmjeriti tiradu Plenkovićeve samohvale bez uvjerljivih pokrića koju je javnost već čula iks puta i znâ napamet sve o tomu kako za „HDZ-ove vlade premijera Andreja Plenkovića“ Hrvatska raste i cvjeta kao nikad prije. Međunarodni ugled, je li, nije bio nikad veći, porasle su plaće i mirovine, predsjedamo Unijom, povlačimo više novca iz EU-fondova no ikad prije, svladana je epidemija bolesti SARS-CoV-2 kvalitetnije no drugdje u svijetu, spašeno je u toj krizi više od 500.000 radnih mjesta, etc. „Sigurno sam jedan od onih koji je u svomu mandatu i političkom angažmanu najviše učinio za dijalog, smanjenje tenzija, obljenje uglova u hrvatskom društvu i to ću nastaviti i dalje“, odlučno je kazao u „Nedjeljom u 2“. Istodobno ga je demantirala neugodna zbílja: Zagreb su potresla tri proustaška izljeva protusrpske mržnje (Kustošija, Borovje i Sveta Klara), a šef SDSS-a i saborski zastupnik u više mandata Milorad Pupovac zgrozio je javnost podatkom kako je u prošlih nekoliko godina, najvećim dijelom u mandatu sada već tehničke Plenkovićeve vlade, pet puta porastao broj (i fizičkih) napada na hrvatske Srbe.

Ako Plenković ozbiljno misli tako „nastaviti i dalje za dijalog, smanjenje tenzija, obljenje uglova u hrvatskom društvu“, hoće li se udeseterostručiti broj napada na hrvatske Srbe u sljedećemu mandatu? Pod uvjetom da HDZ i njegov aktualni šef budu postizborno u prilici sastaviti novu vladu. Ili će prigrliti u koaliciju – vrag u nuždi i muhe jede, je li – „domoljubne“ fanove zloglasne, genocidne krilatice navodno bogoštovnog ministra tzv. NDH o konačnom rješenju srpskog pitanja: trećinu pobiti, trećinu iseliti i trećinu pokatoličiti? Takva Hrvatska onda više neće daleko. U njoj će se opet Hrvat s Hrvatom hvatati za gušu, krv će teći do koljena, a tzv. će Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj biti oduzeta međunarodna licencija državnosti. Kao još jednom neuspjelom povijesnom eksperimentu. Glede i u svezi, je li, bilo je podosta aktualnih (pot)pitanja za ispreskakati toga koji je „u svomu mandatu i političkom angažmanu najviše učinio“, ali u „Nedjeljom u 2“ ni abera o tomu. Da se predizborno ne ruši ionako nezavidan rejting HDZ-a i Andreja Plenkovića u odnosu na tzv. Restart koaliciju sa SDP-ovim Davorom Bernardićem te Miroslava Škoru i njegov Domovinski pokret? I to u mediju pod šapom vladajuće politike.

Nema toga u HRT-ovoj upravljačko-uredničko-novinarskoj piramidi tko bi se sada usudio javno propitivati Plenkovićevu tvrdnju da ima „svoj put, načela i vrijednosti“ s kojima je „prije četiri godine kao eurozastupnik odlučio istaknuti kandidaturu za predsjednika HDZ-a“, jer je „želio pomoći Hrvatskoj i HDZ-u, unijeti političku stabilnost, omogućiti gospodarski rast, bolju društvenu solidarnost i pravnu sigurnost“. Uvjeren je da će ostvariti relativnu pobjedu na parlamentarnim izborima 5. srpnja i nastaviti, igrati tzv. drugo poluvrijeme na „svom putu, načelima i vrijednostima“. Urednik i voditelj HTV-ovog formata Stanković ipak se uspio – dok je gost uzimao daha – izboriti za prikaz nekih Plenkovićevih neostvarenih obećanja, npr. o gospodarskom rastu pet posto, otvaranju 180.000 novih radnih mjesta, otkupu Ine od mađarskog MOL-a, sniženju PDV-a s 25 posto… „Imali smo na vrhuncu 123.000 otvorenih radnih mjesta što je bez presedana“, odgovorio je. „Možda nam je nedostajalo još 57.000 mjesta, ali zato i kažem da je pred nama drugo poluvrijeme, drugi mandat. Što se tiče PDV-a, rasteretili smo građane i gospodarstvo za devet milijardâ kuna. PDV je trebao biti snižen na 24 posto, ali se dogodilo povećanje plaća u državnom i javnom sektoru, pa… Otkup Ine je stalno aktualan i idemo u tom smjeru. U programu za idući mandat nastavljamo taj proces.“

Zanimljivo je – ako ne i dozlaboga smiješno – Plenkovićevo objašnjenje o tomu zašto je RH u njegovomu mandatu „zacementirala poziciju druge najsiromašnije članice EU-a“. Kaže, „po brojevima smo zapravo porasli, iako smo na popisu pali u odnosu na druge zemlje. Hrvatska je zadnja ušla u EU te je za razliku od svih ostalih članica imala agresiju s ratnom štetom u milijardama. To nije izgovor, već činjenica“. Činjenica je također da je od rata prošlo četvrt stoljeća i da se nijedan premijer više ne smije, nevjerodostojno je izvlačiti na ratne štete. Hrvatska je primila enormne svote i inu stranu materijalnu pomoći u obnovi, a neodgovorne su vlasti u 25 godina mira gotovo uništile hrvatsku industriju i poljoprivredu. Za SFR Jugoslavije gospodarstvo treće srednjerazvijene europske zemlje. Zašto RH u 25 godina poslije Domovinskog rata nije ostvarila više od pet posto razvoja koji je Hrvatska postigla u 25 poratnih godina u Titovoj Federaciji gdje su „Hrvati bili u komunističkoj tamnici“!? Zašto je Plenkovićeva vlada potrošila mandat na manje-više rad u leru?

Postignuća kojima se diči – u discipliniranju bolesti SARS-CoV-2 i jačanju međunarodnog rejtinga – postigla bi i SDP-ova koalicija da je bila vodeća na objema stranama Markovog trga, jer je manje-više riječ o rutini, a ne o osobitoj sposobnosti i domoljublju. Neke se stvari događaju naprosto po logici članstva u međunarodnoj zajednici. Plenković, recimo, nema jasan odgovor na činjenicu kako je SDP-ova koalicijska vlada 2012. godine preuzela zemlju od izborno propalog HDZ-a u katastrofalnom razvojnom stanju, a predala je 2016. godine opet HDZ-u financijski konsolidiranu te demokratski i polit-ideološki uljuđeniju no što je danas na kraju mandata Plenkovićeve vlade. Možda biračkom tijelu pukne film, dođe iz guzice u glavu, pa se ipak odluči provjeriti za državnim kormilom SDP-ova Davora Bernardića i tzv. Restart koaliciju? Stavi li se pošteno na vagu što HDZ jest, što jest učinio državi i za državu u zadnjem mandatu, ali i prethodnih dvadesetak godina upravljanja posrnulom zemljom i što je za očekivati od istih HDZ-ovih uzdanica ubuduće, možda uopće neće biti neumjesna neki dan procjena 100-godišnjaka Josipa Manolić: „Pobijedit će SDP“.

HDZ i SDP u istom problemu

Može i ne mora. U tom je labirintu „Nedjeljom u 2“ mogao dati vrijedan analitički prilog odgovarajućim žurnalističkim tretmanom na Stankovićevu nasuprotnom stolcu istine. Propustio ga je, pa političkim baba vangama ostaje odgonetati što je bilo prije – kokoš ili jaje – i što će biti ili kako bi moglo biti poslije. U svakom slučaju, građanima jamačno život neće biti bolji. Jesen donosi gadnu neizvjesnost i crne slutnje. Ne samo pobjesni li virus SARS-CoV-2, mutira li u nešto još strašnije nego i kako preboljeti ekonomsku krizu zbog proljetošnjeg kolapsa u epidemiološkim mjerama, zabranama, obustavama, otpuštanjima radnika, etc. Odnese li relativnu pobjedu SDP-ova tzv. Restart koalicija, imat će problem dopuniti svoje saborske klupe izvjesnim brojem – do minimalnih 76 zastupničkih ruku – što je jednak problem i HDZ-u. S tim da Plenković ima veći potencijalan koalicijski bazen tzv. desnih opcija plus već zakapareni dosadašnji tzv. žetončići, a Bernardić ga gotovo pa nema.

Sve što je bilo slijeva, Bero je većinom pokupio. No, dobro, postoji još tzv. prava ljevica kojom se krsti koalicija Možemo, zeleni, Radnička fronta, Zagreb je naš, etc. Naravno, to jest mogućnost, ali je jako teško vjerovati da će netko od njihovih aduta prijeći izborni prag dovoljnim brojem glasova za osvojiti saborski mandat. „Moja Hrvatska i sustav vrijednosti koji ja imam takav je da smo isključivi prema nekima“, tvrdi Andrej Plenković. „I sada slušam neke kandidate: ‘Možemo s ovima, ali bez ovih’. Vidite, to nije dobro. Naš saveznik na ovim izborima su građani te idemo po mandat i novo povjerenje za drugo poluvrijeme jer smo ponosni kako su Hrvatska i građani reagirali u ovoj krizi bez presedana – zdravstveno i ekonomski.“ U svakom slučaju, postizborni dani i tjedni nakon 5. srpnja bit će jako zanimljivo razdoblje nove stare ili nove nove vlasti koju će najesen jamačno dočekati najveći ekonomski i možda epidemiološki izazov nakon Domovinskog rata. I, tu će trebati pameti.