Ante Tomić: Ljubuški Schindler

Povezani članci

• Predrag Kojović: Čović i Dodik bavljenje politikom smatraju prilikom za nastavak rata drugim sredstvima
• Pančić: Crvene linije i ritualno ljubljenje
• Vizija koja postaje stvarnost
• Nije Arsen teatralan već je teatar arsenalan
• Federacija BiH od sutra u finansijskoj blokadi
• Šumskim stazama koje nestaju, Josipovom stazom

Prije mnogo godina, prije nego je tehnologija medij učinila jednostavnim i široko dostupnim, baviti se fotografijom bio je ozbiljan obrt. Dok još nije bilo mobitela s mnogopikselnim kamerama i kolor printera visoke razlučivosti, već je uslikani motiv sablasno izranjao iz bjeline foto-papira namočenog u razvijaču u plitkoj četvrtastoj posudici pod crvenim svjetlom laboratorija, taj je posao tražio vješte majstore, a oni su, osobito u provinciji, uživali velik ugled.

Oni bi vas sićušnog i ćelavog fotografirali samo koji dan nakon rođenja i onda obavezno još koji put kasnije, u dokoljenkama i kratkim hlačama, s mamom i tatom. Majstori fotografi dolazili su u škole i slikali nasmijane, zagrljene đake sve do mature, kad bi se oni, s tamnim maljicama iznad gornje usne, u svojem prvom odijelu, nelagodno ukočili pred objektivom. Zatim biste cijenjenom obrtniku došli koju godinu kasnije s cvijetom na reveru, pod rukom vodeći mladu u vjenčanici. Čovjek je, da ne duljim, bio uz vas u svim važnim životnim trenucima, njegove su slike bile miljokazi ljudskih sudbina.

On je, osim toga, bio i svojevrsni, nehotični kroničar mjesta. Portrete baš svih stanovnika gradića i okolice katkad je učinio u malim formatima, za legitimaciju. Prije nego bi sjeli na okrugli stolac pod reflektorom, svi su se u mjestu, bez higijenskih i zdravstvenih prenemaganja, počešljali onim jednim češljem u njegovoj radnji, a ambiciozniji bi stavili i kravatu na laštik što je visila o čavlu kraj ogledala.

Takav jedan čaršijski fotograf bio je Nedjeljko Neđo Galić iz Ljubuškog. Slikao je djecu i mladence, slikao za osobne i pasoše i živio sa ženom i djecom u spokojnoj građanskoj svakodnevici što je tekla lijeno kao Trebižat, zelen i plitak, za ljetnih mjeseci. I ništa sve do njegovih srednjih godina nije upućivalo da je on drugačiji od drugih Ljubušaka, sposoban za nešto veće. No, došao je rat, a rat, znate i sami, koji put izvuče ono najbolje iz ljudi. Koji put čovjek ni sam ne zna koliko je u njemu hrabrosti, poštenja i prkosa da se suprotstavi bezumlju. U krvavom kaosu neočekivano mu se bistro otkrije smisao postojanja, tko je on i zašto je na ovome svijetu, i njegov do jučer obični, nezamjetni život dobije herojsko poslanje.

Zapucalo je, dakle, i premda je sam Ljubuški bio nešto dalje od fronta, nije ostao pošteđen od zla. Multietnička hrvatsko-bošnjačka varoš oštro se podijelila, zavadile se komšije, nisu više bili kao jedno, premda su se jednom u Neđe svi jednim češljem počešljali. Muslimani su do jednoga ukrcani u kamione i odvezeni u logor Heliodrom kod Radoča, jedno od onih mučnih mjesta koje su naše vlasti šupački tajile od međunarodne zajednice, a u kojemu su od batina, gladi, studeni ili metka skončala najmanje pedeset četiri zatvorenika. U Ljubuškom su ostale samo žene, da izbezumljeno obilaze kancelarije pitajući što je s njihovim muževima i sinovima, a tamo su ih dočekivale šutnja, uvrede, psovke, pa i gdjekoji šamar, ako koji hrvatskih vitez nije znao drugačije umiriti histeričnu Turkinju.

Iz Heliodroma, Dretelja i Gabele živ si mogao izaći jedino ako je negdje iz inozemstva za tebe netko poslao pismo garancije, a valjda sva takva pisma što su došla u Ljubuški, iscurila su iz telefaks uređaja u mjesnoj fotografskoj radnji. Nedjeljko Galić zainatio se protiv nepravde, možda i zasramio zločina koje čine njegovi, i jedini je imao srca za uplakane Bošnjakinje i ništa ga nije obeshrabrivalo da je narod njegovu kuću podrugljivo nazvao “muslimanska ambasada”. Dapače, kad je vidio da garantnih pisama ne stiže ni blizu koliko je sklupčanih i tihih žena na njegovim stepenicama, krenuo je krojiti i lijepiti ona koja je ranije primio, bijelim korekturnim lakom brisati imena i upisivati druga, krivotvoriti dozvole za izlazak iz logora. Gledali ste jednom u kinu vjerojatno takvu neku priču, Steven Spielberg snimio je film o onome Nijemcu Schindleru koji se sličnog lukavstva domislio da spašava Židove od Auschwitza.

No, rat, znate i sami, koji put izvuče ono najgore iz ljudi. I takvih je mnogo više od onih koji postanu bolji nego što su bili. Na jednoga Oscara Schindlera dođe tisuću, možda i više kukavnih podlaca, denuncijanata, nasilnika, lupeža, švercera, kojekakve gamadi koja se osokoli ispuzati po mraku, pokvarenjaka koji u klanju prepoznaju životnu šansu, nađu svoju sreću u tuđoj nesreći. Oni Neđi Galiću nisu mogli oprostiti njegovu plemenitost i ne mogu mu je oprostiti ni danas, jedanaest godina od njegove smrti i gotovo dva desetljeća od opisanih strahota u logoru Heliodrom.

Galić je nedavno posthumno nagrađen jednom mirotvornom nagradom, a o njegovu životu i hrabrosti tom je prigodom snimljen dokumentarni film koji je jedva prikazan u Ljubuškom. Čitava je čaršija ustala zbog posvete jednom, kako ga oni shvaćaju, hrvatskom izrodu. Ološ je razvio zastave, a znate kako ološ voli zastave. Uvijek ih imaju u gepeku i izvlače prema potrebi, ako uhapse kakvog generala ili ako im dođe opomena da nisu platili struju. U špaliru su stajali pred kinom da ispljuju šačicu časnih ljudi koji su došli pogledati dokumentarac. Dokumentarac je naposljetku ipak prikazan, ali su dan kasnije iste vitezovi i uzdanice prebili Šteficu Galić, udovicu glavnog junaka. Što da vam pričam, bio je to pravi primjer hrvatskog ratničkog genija, batinama su u mraku, i simboličnom i stvarnom, dočekali jednu ženu.

Nesretan je ovo i izmučen kraj i prilike u njemu baš nimalo ne bivaju bolje. Rat je davno završio, a kao jučer da je bio. Dva desetljeća je prošlo i nikako da svane. Mrak je kao u onoj pjesmi Antuna Branka Šimića, meni najdražoj u zbirci Preobraženja, baš Hercegovina se zove, a završava ovim stihovima:

Iz tame u me gleda nekoliko svijetlih bijelih prozora
ko nekoliko bijelih svečanih časova
iz crnog života ljudi.

Nedjeljko Neđo Galić jedan je od pjesnikovih rijetkih svjetala u hercegovačkoj tmini i da je u narodu imalo pameti, morao bi dobro paziti da se svijeća iza njegovog okna nikada ne utrne. U suprotnom, neka im dragi Bog pomogne.

Tekst objavljen u Jutarnjem listu