Antinacifašistička sramota: ‘Hrvatica u ustaškoj odori’ i ‘Liepa Plavka’ u Europskom parlamentu

Marijan Vogrinec
Autor 2.6.2019. u 19:52

Antinacifašistička sramota: ‘Hrvatica u ustaškoj odori’ i ‘Liepa Plavka’ u Europskom parlamentu

Foto: Tom Dubravec/Hanza media

Tjednik Novosti istražio je politički lik i djelo Ruže Tomašić i objavio to pod naslovom „Ruža ustaška“, što novoizabranu europrlamentarku iz skupine tzv. Hrvatskih suverenista – ikonu nacionalističke tzv. desnice – stavlja u vampirski kontekst ustaškog programa „ponovne uspostave NDH“, s nešto modificiranim ključnim karakteristikama tog zločinačkog režima. Ima li šanse uznapredovala ustašizacija RH? Pravi odnosi snaga između (pro)ustaštva, ekstremnog nacionalizma i antinacifašističkog svijeta u Bijednoj Našoj najbolje će se vidjeti i doći do izražaja na parlamentarnim izborima sljedeće godine. Koncem ove bit će predsjednički izbori, pa će i to baciti ponešto svjetla na put, kojim zemlja kroči. U gubitničku prošlost ili u izgledniju budućnost

 Mrijan Vogrinec 

„Poglavniče! Plemeniti vodjo,/ Obećanje čvrsto ti dajemo,/ Medju nama svadje će prestati,/ Za slobodu složno umiremo./ Krenut ćemo složno tvojim putem./ Do života tebi ostat vjerni,/ A kad život budemo davali,/ Zadnje riječi, bit će, ZA DOM SPREMNI!“ Da nije tjednika Novosti i njihova istraživačkog profesionalca Hrvoja Šimičevića – što su prenijeli svi iole relevantni hrvatski mediji – šire bi općinstvo bilo prikraćeno za spoznaju o tomu da citirane polupismene kvazistihove ni za uporabu u kućnom toaletu zbog opasnosti od provale dijareje potpisuje ni više niti manje hrvatska europarlamentarka, tzv. suverenistica Ruža Tomašić. A objavljuje ustaški list Nezavisna Država Hrvatska, glasilo emigrantskog Hrvatskog oslobodilačkom pokreta (HOP), koji je osnovao ratni zločinac i poglavnik tzv. NDH Ante Pavelić te za glavnog urednika ustoličio svog zeta Srećka Pšeničnika. U tom ustaškom leglu izbjeglih ratnih i zločinaca protiv čovječnosti, njihovih istomišljenika i mecena polit-ideološki je rasla i odrasla Ruža Tomašić, b-h balavica koja je u dobi od 15 godina došla iz Velike Kopanice u Kanadu čuvati sestrinu djecu, a postala tamo policajka na motoru i među ekstremnim sunarodnjacima proustaška aktivistkinja.

Tjednik Novosti ekskluzivno je pod indikativnim naslovom „Ruža ustaška“ – a znâ se, je li, tko je povijesna/časna Ruža hrvatska – obznanio u petak dokumente o kanadskoj zadrto-proustaškoj prošlosti Ruže Tomašić, koja je na upravo minulim europarlamentarnim izborima osvojila oko 70.000 preferencijalnioh glasova birača i zadržala mjesto u Europarlamentu i u drugomu mandatu. Za potrebe je predeuroizbodne kampanje skupila uza se šarenu družbu ekstremnih tzv. desničara, na platformi pod nazivom Hrvatski suverenisti i – budući da nisu željeli s njom u kolo manje-više istomišljenici Bruna Esih i Zlatko Hasanbegović sa svojim Nezavisnima za Hrvatsku – uspjela se sama nametnuti kao treća polit-ideološka opcija u Bijednoj Našoj. Otvoreno protusrpstvo i proustašluk Ruže ustaške nisu bili nepoznati ni dosad, osobito nakon njezine skandalozne izave o tomu da je „Hrvatska država hrvatskog naroda, a svi ostali su u njoj gosti“ (na skupu u Slatini u kampanji za prve europarlamentarne izbore, gdje je bila kandidatkinja na HDZ-ovoj listi), ali otkrića Novosti o političkoj prošlosti te žene i njezinim stajalištima prema najkrvavijem režimu u povijesti Hrvata provociraju krucijalno pitanje: što Tomašić radi u hrvatskoj i EU-politici?

Ruža Tomašić nastupala je u ustaškoj uniformi – foto portalnovosti.com

Tzv. prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, kojega je navodno čuvala u Vancouveru rujna 1990. za njegova posjeta s Gojkom Šuškom Kanadi i SAD-u (o tom posjetu je najbolje svjedočio istaknuti kolumnist Tomislav Jakić u knjizi „Nisam zavijao s vukovima“), znao je tko je Ruža Tomašić, ali ju je svejedno 1992. godine doveo u Bijednu Našu, a HDZ je također i prije 2014. godine znao za njezino zadrto proustaštvo i protueuropejstvo („suverenizam“? – sic transit), ali joj je svejedno, baš licemjerno/kukavički dignuo rampu na ulazu u EU. Ne mareći za to, što je Unija sazdana na temeljima i najsvjetlijim stečevinama antinacifašizma i sekularizma, koji su ugrađeni u tzv. Schumanovu deklaraciju 9. svibnja 1950. (Dan Europe i Dan pobjede nad nacifašizmom u drugom svjetskom ratu), s kojim pak vrijednostima svjetskog mira i ljudskog dostojanstva ustaštvo i ustaški pokret nemaju blage veze. Dapače. Tim više, jer – otkrivena u Novostima kao apologetkinja ustaškog mraka i strahovlade, čije su posljedice trajna, povijesna i neizbrisiva mrlja na hrvatskom obrazu – Tomašić rođ. Budimir prkosno ni danas ne odustaje od ideologije ustaškog pokreta.

Partizani – jedina hrvatska vojska

„Nikad ne bih dala protiv ustaškog pokreta do 1941. i ne odričem se običnih ustaša koji su se borili za Hrvatsku, ali koji nisu činili zločine“, drčno je kazala Hrvoju Šimičeviću u telefonsku slušalicu, ali to i ponovila pred nekoliko tv-kamera s nacionalnom koncesijom. „Zašto bih ih se odrekla? Ustaški pokret je jedno, a NDH drugo. Nakon puno pročitanih knjiga (kojih? – sic transit; žena skromne naobrazbe „pročitala puno knjiga“, op. a.) i razgovora s ljudima poput Vinka Nikolića shvatila sam da je ustaški pokret bio odgovor na Šestojanuarsku diktaturu. Za vrijeme Drugog svjetskog rata dešavalo se puno zločina. Tijekom te četiri godine NDH se odvajala od onoga što je predstavljao ustaški pokret. Apsolutno treba osuditi one koji su činili zločine na svim stranama, ali ne odričem se običnih ustaša koji su se borili za svoj dom.“ Kazala je tv-novinarima da su u nekim dijelovima tadašnjeg tzv. NDH (BiH, Kordun, Lika, Banija, etc.) četnici činili strašne zločine, pa su obični ljudi, Hrvati išli u ustaše, braniti svoje domove, jer su ustaše bili „jedina vojska“.

Talijanski fašisti su, tvrdi, također činili strašne zločine u Dalmaciji, pa su Hrvati iz istih razloga išli u partizane, jer su „partizani bili jedina vojska“. I zato „treba pustiti na miru i ustaše i partizane“. Budalaština, dakako, do budalaštine, koje je kao „istine“ mogla naučiti samo u ustaškoj emigraciji u „intelektualnom“ krugu okupljenom oko HOP-a i njegova NDH-glasila, od mentora polit-ideološkog kapaciteta jednog Vinka Nikolića (izbjeglog ruci pravde bivšeg visokog dužnosnika Pavelićevog režima 1941.-1945., koji se 1990-ih vratio u RH sa svim „počastima“ Tuđmanovog režima) te iz literature ranga i ugleda tiskovine Nezavisna Država Hrvatska. Jedina prava vojska – sa svim međunarodno priznatim oznakama i normama – bila je partizanska (NOV i POJ) vojska ratnog pobjednika Josipa Broza Tita, jedini ljudski i vojno prihvatljiv, masovan pokret Hrvata i svih drugih etničkih skupina za nacionalnu slobodu i teritorijalno oslobođenje zemlje od nacifašističkog okupatora i domaćih kvislinga ustaša bila je Titova Narodnooslobodilačka borba pod vodstvom Komunističke partije… I točka. Nitko drugi. Ustaše i njihov pokret su bili programirano genocidno zlo i kao ideja, i kao program i kao izvedba u međunarodno nepriznatoj paradržavi tzv. NDH. Partizanska vojska je bila jedina prava vojska na pravoj, savezničkoj i pobjedničkoj strani u Drugom svjetskom ratu i to u svim dijelovima tadašnje Pavelićeve tvorevine. I u okupiranoj Dalmaciji, i u BiH, u Istri, Lici, na Kordunu, čak u Hrvatskom zagorju i oko Zagreba, gdje nije bilo ni č od četnika…

Hrvati su, dakako, povijesno sanjali svoju samostalnu državu, ali nikad ni u snu ustašku verziju kakvu dan-danas sanjaju Ruža ustaška i njezini vrli istomišljenici, pa su – što je netko svojedobno rekao – u ono olovno doba bili oduševljeno za 10. travnja 1941., a ustaškom zaslugom već masovno protiv 11. travnja. Hrvati-ustaše nisu branili svoj dom, paleći tuđi – srpski, židovski, romski, pa i nepoćudan hrvatski – koljući tuđu nejač, pljačkajući i silujući, zatirući ljude druge nacionalnosti, vjere, ideologij, etc. u konc-logore (oko 40 u tzv. NDH) zbog rasnih zakona i patološke mržnje. Nije povijesno zapamćeni ni jedan slučaj ratnog sukoba ustaša i četnika, ni u Drugom svjetskom ratu niti poslije, u emigraciji ili igdje drugdje. Ni danas se proustaše ne sukobljavaju, jer su ista bagra, istih ciljeva i metoda. Bili su notorni ubojice, rođeni sadisti, kvislinzi, podrepaši, okupatorske sluge, veleizdajnici svojih naroda u službi nacizma i fašizma, najgorih ideologija u povijesti čovječanstva. Ustaše nisu bili „obički ljudi koji su se borili za svoj dom“, nego utjelovljeno najgore zlo za koje nema oprosta.

To Ruža Tomašić slavi?

Nacizam i fašizam su u Drugom svjetskom ratu ubili 60 milijuna ljudi, a ustaška klaonica u konc-logoru Jasenovac – najveća i najstrašnija u jugoistočnoj Europi, s više od poimence popisanih uistinu nedužnih više od 80.000 žrtava, za razliku od neusporedivo manje „nedužnih Hrvata“ s Bleiburga – najzornija je potvrda i degeneričnosti ustaškog pokreta. Dva dana prije no što su Titovi partizani oslobodili Zagreb, dok su još ustaše bili na vlasti i ubrzano se pakirali opljačkane dragocjenosti radi bijega prema Bleiburgu, kroz grad su nesmetano prolazile prema Austriji kolone krvavih četnika. Nitko ih nije dirao, bili su svoji među svojima. Braća po ideologiji i krvavoj kami zajedno su bježala, kao što su zajedno i klala. To Ruža Tomašić slavi? Tome piše i pjeva pjesme u Kanadi i SAD-u? Toga se ni danas ne odriče, a mutava Tuđmanova i sve kasnije još mutavije, povijesnokrivotvoriteljske ili tzv. revizionističke toj su i takvoj „političarki“ omogućili ubirati boli glava apanaže u antinacifašističkoj Europi protiv koje su ustaše bili prije osamdesetak godina i protiv koje su danas pod karikaturalnom egidom Hrvatskih suverenista? S Ružom ustaškom, kao perjanicom, kojoj – jamačno njezini istomišljenici, isti takvi kao ona, tko bi drugi? – za zlo spremni daju blizu 70.000 biračkih glasova.

„Povod za naš telefonski razgovor s Ružom Tomašić, koji je rezultirao njenim najeksplicitnijim proustaškim istupom otkad se bavi politikom u Hrvatskoj, jest otkriće Novosti o njenoj bogatoj ustaškoj prošlosti u Kanadi, gdje je s prekidima živjela do 1998. godine“, objašnjava Hrvoje Šimičević u tekstu „Ruža ustaška“, koji je zgrozio hrvatsku javnost, a nije isključeno da će imati odjeka i u Brixellesu. „Ovakav njen skandalozni odnos prema vlastitoj proustaškoj prošlosti izgleda kao novi korak u normalizaciji ustaštva u Hrvatskoj. Pokušajmo samo zamisliti njemačkog europarlamentarca koji bi rekao da se ne odriče običnih nacista koji su se borili za Njemačku.“ Teško je to zamisliti baš kao što aktualni hrvatski proustaše – pardon, tzv. suverenisti – ne mogu zamisliti da jedna Austrija katastrofalnog nacističkog pedigrea i teške neposredno poratne prošlosti ili Mutter-Heimat-Statue samog Führera strogo sankcionira (pro)ustaško okupljanje na tzv. komemoraciji „nedužnim hrvatskim žrtvama“ na livadi nedaleko od gradića Bleiburga. I to Austrija ljutih nacionalista na vlasti!?

Pjesma ‘Poglavniku’ objavljena je 1985. u časopisu NDH pod imenom Ruže Budimir- Foto: portalnovosti.com

„Od sredine 1970-ih i preseljenja iz Hrvatske pa sve do sredine 1980-ih, Ruža Tomašić je u ustaškoj odori po hrvatskim zavičajnim klubovima javno recitirala svoje i tuđe pjesme posvećene Anti Paveliću, ustašama i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj“, objavljuju Novosti. „(Klikom na naslovnu fotografiju možete otvoriti fotogaleriju s dokumentima.) Autorske pjesme, za koje nam sada kaže da ih je samo potpisivala, ali ne i pisala, Tomašić je objavljivala u časopisu Nezavisna Država Hrvatska (…). U izdanju tog lista iz 1985. godine, tada 26-godišnja Tomašić je s djevojačkim prezimenom Budimir potpisala pjesmu ‘Hrvatskoj’. U pjesmi, među ostalim, opisuje ‘hrabrost i gordost Ante Pavelića’ (koji je kukavički, je li, ostavio svoju ‘vojsku’ na Lojbaškom polju i zakrabuljen u ženske haljine te uz pomoć tetke istaknutog danas novinara i publicista Drage Pilsela utekao tzv. štakorskom stazom u Vatikan, pa u Argentinu, op. a.), obećavajući da će ‘srdca opet kucati kao jedno, Domovino za te i za Poglavnika’, pa završava strofom: ‘Oj, hrvatska braćo, po cijelom svietu,/ ostanimo vječno domovini vjerni) ako treba za nju i život položit) s Ustaški poklikom: Vječno za Dom spremni!’

Ovakve i slične pjesme Tomašić je redovno godinama recitirala u hrvatskim zavičajnim domovima po kanadskim gradovima. Najčešće povodom rođendana NDH, osnutka Hrvatskih obrambenih snaga ili samog Hrvatskog oslobodilačkog pokreta, u prepunim je salama nastupala obučena u ustašku odoru. Novosti su pronašle fotografiju s obljetnice 10. travnja 1987. godine, na kojoj 20-godišnja Ruža Budimir stoji na pozornici u uniformi kakvu su u NDH nosile pripadnice Ženske ustaške loze i Ženske ustaške mladeži. ‘Mlada Hrvatica Ruža Budimir krasnoslovila je pjesmu ‘Poglavniče, Hrvatska te zove’. Bila je obučena u prekrasnu ustašku odoru. Izvela je ovu točku tako uspješno, da su ju prisutni pozdravili burnim pljeskom te se morala više puta vraćati na pozornicu, a pljesku nije bilo kraja’, stoji u izvještaju lista Nezavisna Država Hrvatska s tog skupa, jednog od mnogih na kojima je Ruža Tomašić defilirala s ustaškom odorom. Tomašić danas priznaje da je u javnosti nosila takvu odoru i izvodila ustaške pjesme, ali kaže da ode ‘Poglavniku’ i ‘Hrvatskoj’ nisu njeno djelo.“

 

Ustaški tisak u emigraciji obiluje prilozima o proustaškom proseravanju Ruže Budimir pa Tomašić, pun je pohvala i oduševljenja njezinim likom i djelom, a Novosti su to dokumentirale nizom primjera iz 1980., 1981., 1982., 1985. godine, etc. Izvješće Pšeničnikovog lista spominje ju kao zapaženu osobu na nekoj proslavi tzv. NDH 1980. godine: „Pred početak programa stigla je i naša gđica Ruža Budimir u pravoj ustaškoj odori. Pozdravila se sa počasnim gostima i sjela također za stol da bude i sama burno pozdravljena od prisutnih (…). Naglasak, izražaj, osjećaj, uzdrmao je dvoranu. Svi ne samo da osjećaju sa ratnicima iz 1941. nego svi su i budući ratnici za ponovnu uspostavu NDH“. Novosti su analizom pisanja HOP-ovog glasila Nezavisna Država Hrvatska utvrdile da „u razdoblju od 1977. do 1985. stalno postoje opisi nastupa Ruže Tomašić u ustaškoj uniformi“. Sadržajna pak analiza vodi zaključku da je bila „prava atrakcija među hrvatskim iseljenicima u Kanadi. Zvali su je ‘Hrvatica u ustaškoj odori’ i ‘Liepa Plavka’, po uzoru na istoimeni roman Ante Pavelića“. Tomšić je – sirovi primitivizam, glupost, što li!? – kazala Novostima da se „ne stidi opisanih epizoda iz prošlosti“, pjesama, odore, ustaša i ustaškog pokreta. Nazdravlje. Stidi li se Hrvatska Ruže ustaške, Ruže Budimir ili obje te Ruže u Ruži Tomašić? Stidi li se Unija te Ruže ili bi se trebala stidjeti, ako se ne stidi?

Ustaški rasadnik Pavelićeva zeta

„Ne sramim se“, kočoperila se Tomašić u razgovoru ne samo s Hrvojem Šimičevićem iz Novosti nego i s tv-novinarima, držeći valjda kako je time ikom uzveličala samu sebe, osim karikaturalnim likovima Željku Sačiću i Velimiru Bujancu, raskreveljenima sebi iza leđa, „tako je bilo tamo dok sam rasla. (…) Puno toga se u međuvremenu promijenilo i iza nekih stvari danas ne stojim. Gledajući s političke pozicije, naučila sam dosta novoga i shvaćam da nije sve bilo onako kako su mi tada govorili. Nešto nije, a nešto jest.“ Ništa Tomašić nije naučila ni za svog polit-ideološkog odrastanja u Kanadi niti po povratku i proustaškom angažmanu u RH, jer je ostala ista ekstremistkinja. Silom prilika i okolnosti malo sofisticiranija, što u biti ne mijenja ništa na stvari. Odgoj i obrazovanje u ekstremnoj (pro)ustaškoj družbi izbjeglih ratnih i zločinaca protiv čovječnosti nisu ostavili minimum prostora za odmak od crne odore ustaške ratnice za jedan propali svijet u kojemu nema ničeg ljudskog. Njezino kokodakanje u prljavom novohrvatskom političkom kokošinjcu privlačno je velikoj, ali (pre)glasnoj  manjini „pravih Hrvata“ koji, brat bratu, zapasuju 10-15 posto biračkog tijela što izlazi na izbore. Uzme li se pod račun svih oko 3,8 milijuna građana s pravom glasa na izborima u RH, taj je postotak i manji od 10 posto, što ne znači da je proustaštvo ili – kako Šimičević kaže – legalizacija ustaštva – manje zlokobna i manje neprihvatljiva. Ta je opasnost tim veća, jer joj sve dosadašnje vlade licemjerno gledaju kroz prste, polit-promiskuitetno ju podcjenjuju/zanemaruju radi svojih izbornih interesa i pukog održanja na vlasti. Ustaštvo nije hrvatstvo, nego zločin.

Ruža Tomašić i Velimir Bujanec – FOTO: HINA/Tomislav Pavlek

„U časopisu Nezavisna Država Hrvatska s kojim je surađivala Ruža Tomašić“, tvrde Novosti, „sredinom 1990-ih tajnik za ‘promičbu’ bio je inače Velimir Bujanec, čovjek (također se svojedobno dao fotografirati u crnoj odori s nacističkom svastikom na rukavu, op. a.) koji je dao nemali obol u njenom osvajanju drugoga euromandata. Tamo je s ustaškom kapom i tekstom o ustašama kao ‘mučenicima i šehidima’ istupio i Zlatko Hasanbegović, čija je lista umalo dobila zastupnika u Europskom parlamentu. Suradnik Nezavisne Države Hrvatske bio je i Andrej Rora, prvi čovjek HDZ-ovog Odjela za medije. Navedene činjenice pokazuju, pored ostalog, i da su istureni hrvatski ‘suverenisti’ i moderni desničari doslovno formirani u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.“ Ruža Tomašić im je politička ikona, a njezin svjetonazor, ideologija i politika nit vodilja. Kako god i koliko god tvrdili da im je „Hrvatska u srcu“, rade protiv hrvatskih interesa, a nedvosmislena tvrdnja ustaškog glasila HOP-a (1985.) samo pet godina prije Domovinskog rata da „ne samo da osjećaju sa ratnicima iz 1941. nego svi su i budući ratnici za ponovnu uspostavu NDH“ zvuči kao program, što se počeo realizirati u Bijednoj Našoj već od 1990.

Milijun je dokaza tomu. Jedan od bjelodanih je Ruža Tomašić i njezina uloga u političkom životu RH, krug ljudi koji je okupljala i još okuplja oko sebe… Paradigma je to ideje o hrvatskoj državi kao tzv. NDH-2, o čemu je ustašija izbjegla ruci pravde i na Bleiburgu i poslije njega sanjala punih 45 godina. Hrvatsko iseljeništvo – i ono neustaških gena – financiralo je Domovinski rat, nevoljko prihvatilo komunista, partizanskog „generala“ i samozvanog doktora povijesnih znanosti Franju Tuđmana za vođu tog projekta i tzv. prvog hrvatskog predsjednika, ali je tražilo protuuslugu u participaciji u vlasti RH. Pače, ulogu dirigenta i arbitra, te je Tuđman bio prisiljen na kompromis i s (pro)ustaškim dijelom emigracije na način da se nasilno, jer drukčije ne bi išlo, amputiraju Tito, Narodnooslobodilačka borba i svih 45 godina solijalizma u Hrvatskoj, partizani proglase ratnim ustaških ratnih zločinacazločincima, a ustaše „mučenicima i šehidima“ (sic transit). (Pro)ustaška je emigracija masovno pohrlila u Hrvatsku i zauzimala niz ključnih mjesta u piramidi vlasti i svim institucijama: od kulture i sporta do znanosti.

Prva zastava na jarbolu pred parlamentom, što je po tzv. osamostaljenju zamijenila hrvatsku trobojnicu s crvenom zvijezdom bila je ustaškog lika – sa šahovnicom prvoga bijelog polja. Što ne mora biti signifikantno, jer je takav grb još od socijalizma i na krovu tamošnje crkve sv. Marka, ali… Valuta je dobila ime ustaške kune, monete koja je bila u uporabi u tzv. NDH. Nikad prije. Hrvatski jezik je podvrgnut inkvizicijskoj obradi upravo po krojnom arku Pavelićeve međunarodno nepriznate paradržave tako da se i sâm Tuđman – ismijan već u svoje doba „jezikoslovac“ (bespuća povijesne zbiljnosti, etc.) i „povjesničar“ – krajnje ozbiljno bavi problemom treba li riječ helikopter pohrvatiti u zrakomplat ili vrtolet. Sic transit. Isto je tako već u svoje doba ismijavan ustaški progon „nehrvatskih“ riječi vicem o tomu kako riječ kočijaš na hrvatskom glasi visokosjedeći podrepgledeći konjoregirac. Vojna terminologija je temeljito ustašizirana, etc. Udžbenici i nastavni programi društvenih nastavnih predmeta, osobito povijesti, do te su mjere očišćeni, krivotvoreni i primitivizirani da mladi naraštaji više ne znaju tko je bio Tito i po čemu je, uz Nikolu Teslu, najvažnija osoba novije i hrvatske i svjetske povijesti, etc.

Hrvatske vojne postrojbe u Domovinskom ratu dobivale su imena znanih ustaških koljača (npr. Rafael vitez Boban), u svoje su redove uključivale problematične likove iz egzekutorskog miljea (Legija stranaca) stranih imperijalnih sila i međunarodne teroriste, ubojice, švercere i kriminalce (Kažnjenička bojna Mladena Naletilića Tute), a HOS se otvoreno dičio i kitio ustaškim imidžem: od izgleda odore i krilatice „Za dom spremni“ na crnoj zastavi do pjesama i ratničke identifikacije. Franjo je Tuđman već 1992. godine otvoreno govorio suradnicima kako „ti momci nanose štetu Hrvatskoj u međunarodnoj zajednici“, jer pretjeruju forsiranjem ustaške ikonografije i ponašanja. Nitko u prošlih tridesetak godina nije tomu ni pokušao stati na kraj, ukloniti „Za dom spremni“ s HOS-ove zastave ili spomen-ploča svojim palim pripadnicima. Premijer Andrej Plenković ni dan-danas se ne usudi zabraniti tu okrvavljenu ustašku krilaticu u javnom prostoru niti Marku Perkoviću Thompsonu zabraniti ustašluk, nego to čini strani svijet – i HOS-u, i Thompsonu (zabrana nastupa u pola Europe!), i državnoj vlasti upozorenjima međunarodnih organizacija, čak američkog State Departmenta.

Kamo će uznapredovala ustašijada odvesti Bijednu Našu? Jamačno u vražju mater, jer izvlačenje ustaških aveti iz gubitničke prošlosti može tek izazvati još gori obračun tzv. partizana i ustaša, ali nikako donijeti sreću ovoj već jako trknutoj zemlji. Šteta. U Bijednoj Našoj opasno već buja ta atmosfera obračuna „naših“ i „vaših“ budući da europska tzv. desnica ide na ruku (pro)ustaškom mainstreamu pobjednički marširanjem na prošlim europarlamentarnim izborima, na čijoj je krijesti i domaći uspjeh domaće ikone ekstremnog nacionalizma Ruže Tomašić. Jedva da je moguće, ako uopće jest moguće zamisliti kakva bi to hrvatska država bila u kojoj vlast obnašaju tzv. suverenisti proustaškog habitusa Ruže Tomašić, Velimira Bujanca, Željka Sačića, koji je izbjegao odgovornost za pokolj šestero srpske starčadi kolovoza 1995. godine u zaseoku Gruborima nedaleko od Knina. Pokolj su počinili specijalci Mladena Markača, a za njegove im je odsutnosti zapovijedao zamjenik Željko Sačić. Bio je osumnjičen i pod istragom, ali je izbjegao sudski progon i za notorni ratni i zločin protiv čovječnosti u Gruborima krivci nisu odgovarali. Niti će odgovarati.

Jednom, i zauvijek

E, taj Sačić, znan i po kreveljenju iza leđa oslobođenom haaškom uzniku Anti Gotovini na generalovu dočeku na Trgu bana Jelačića u Zagrebu (Gotovina: „Rat je prošlost, moramo se okrenuti budućnosti!“), sada je u prvim redovima ultrakonzervativnih referendumskih inicijativa na ulicama i raspojasan u užem krugu tzv. suverenista Ruže Tomašić. Srećom, ti i takvi ljudi nemaju većinsku potporu građana unatoč svom gromoglasnom pozivanju na „hrvatski narod“, ali i „narod“ zna pošandrcati u nekim prigodama kad mu je jako teško, kad se osjeti prevarenim i nemoćnim, jadnim i zabrinutim u većim društveno-političkim krizama. A sada jest i pogoršava se kriza ne samo u Bijednoj Našoj nego i u Uniji i cijelom svijetu. Tzv. desnica je u ofenzivi. Ludost svake vrsti. Kao u Međimurju u RH, gdje su se žitelji mjesta Pribislavca i okolice – uz ekstremiste iz inih dijelova zemlje (tzv. suvereniste, među njima saborski zastupnik Hrasta Hrvoje Zekanović) – na javnom prosvjedu u subotu masovno pobunili protiv Roma u svom naselju. Kao, „maltretiraju ih, kradu, ucjenjuju, fizički napadaju, prljavi su, troše socijalnu pomoć na alkohol i kockarnice, nisu socijalizirani“, etc. Romski protuprosvjed je policijski zabranjen. Romi su, uz srpsku narodnu manjinu, najugroženija etnička skupina u RH i bili su zajedno sa Srbima i Židovima najveća ustaška žrtva u doba tzv. NDH.

Bunt nevjerojatno nalik na onaj potekao iz münchenske pivnice i 1930-tih godina krize u Njemačkoj kada su nacisti zlorabili krizu za anatemiziranje komunista (stranačkih rivala) i Židova, jer da su krivci za sve zlo, što ga trpi njemački narod. I počelo je to, što je u konačnici usmrtilo 60 milijuna ljudi, razorilo Europu i uzvisilo antinacifašizam kao najveću vrijednost suvremenog svijeta. U tom kontekstu nema mjesta ni za ustaše, ustaški pokret, neoustaštvo, Ružu Tomašić, ustašku emigraciju koju dan-danas simbolizira lik i djelo Gojka Šuška, Tuđmanove desne ruke iz iste Ružine branše u Kanadi – kojoj se branši svako malo klanja gaf-predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović, bila u zemlji javorovog lista, SAD-u, Latinskoj Americi ili Australiji – ali nema mjesta ni buljuku anonimnih trabanata uz biračke kutije. U protivnom, bit će – laku noć, Hrvatska. Tim više i tim prije ako konzervativno-demokršćansko-suverenističkoj struji unutar HDZ-a, koja se sad oborila na gubitničkog na euroizborima šefa stranke Andreja Plenkovića – vodi ju Davor Ivo Stier, unuk ustaškog pukovnika Crne legije Ivana Stiera, izbjeglog štakorskom stazom u Argentinu; 13. na listi ratnih zločinaca, (čije je izručenje tražila jugoslavenska vlast) – uspije rušenjem premijera izazvati totalni politički rusvaj u kojem je tada sve moguće. Vjerojatno neće, jer postoji i izlazno rješenje o kojem zasad ne govori nitko iz dviju najjačin stranaka: velika koalicija HDZ-a i SDP-a. Koalicija velikih, poput one u Njemačkoj ili u Europskom parlamentu u prošlomu mandatu, može pomesti uhljebničke patuljke, lažne Hrvate i vjernike, „domoljube“ iz osobne koristi, i takve. Jednom, i zauvijek.

Pravi odnosi snaga između (pro)ustaštva, ekstremnog nacionalizma i antinacifašističkog svijeta u Bijednoj Našoj najbolje će se vidjeti i doći do izražaja na parlamentarnim izborima sljedeće godine. Koncem ove bit će predsjednički izbori, pa će i to baciti ponešto svjetla na put, kojim zemlja kroči. U gubitničku prošlost ili u izgledniju budućnost.

Marijan Vogrinec
Autor 2.6.2019. u 19:52

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija