ANTUN VRDOLJAK – NAŠA SLIKA I PRILIKA

Ivo Anić
Autor/ica 21.7.2019. u 14:44

ANTUN VRDOLJAK – NAŠA SLIKA I PRILIKA

Odvikavajmo vatru od zla, vatru preusmjerimo u naše tvornice, a ne u nacionalizam, vatru usmjerimo u naše kotlove i nakovnje, ne u političke diskurse, vatru odvojimo od zla i upravimo njom da plamti iz naših dimnjaka, ne iz naših srca.

Josip Broz Tito.

Uz sav egzodus mlade populacije koji poprima kataklizmičke razmjere, uz sve afere kojima svjedočimo simultano iz tjedna u tjedan, uz potpuni kolaps ekonomije i poražavajuće rezultate turističke sezone, naša vlast uz poslovičnu spregu medija kao najvažniju stvar kojom se treba baviti i dalje drži antifašizam. Imajući u vidu kako je većina stanovnika Hrvatske antifašistički opredijeljena, imajući u vidu kako je taj pojam osim svjetonazorski sekundaran za mehanizam države kojim bi se trebali baviti, uz sve ekonomske teškoće politika u Hrvata ipak se bavi i dalje agilno i uporno sotoniziranjem antifašističkog pokreta i Josipa Broza Tita kao najistaknutije njegove figure.

I to čovjek kojem je Tito dao sve, da se bavi filmom, koji ga je veličao, dizao u nebesa, snimao sve njegove pobjede. Kakvi smo mi to ljudi Hrvati? Upravo onakvi kakav nam je Antun Vrdoljak. On je naša slika i prilika. To smo mi. Mi Hrvati. Mi koji danas gledamo kako Josipa Broza pljuje čovjek kojem je Josip Broz sve omogućio. Zar on nije naša slika i prilika? No ne zavaravajmo se, taj čovjek je samo u službi politike, iste one kojoj Brozov komunizam ne smeta toliko koliko Brozov socijalizam.

Sljedbenici poraženih ustaških i nacističkih snaga uz snažan utjecaj Katoličke crkve osigurali su dovoljnu potporu medija koji su u rukama vladajućih da kao osnovnom cilju, a taj je sotoniziranje Narodnooslobodilačkog rata, Jugoslavije i Josipa Broza, podrede sve i taj plan odvija se na svim razinama, kako onim školskim koji odgaja sada već generacije na falsificiranju povijesti, tako i sam hrvatski narod koji ponavljanjem laži koja se ponavlja tisuću puta drži kako je Tito ratni zločinac.

Taj osnovni cilj i ta paradigma nisu novijeg karaktera. Naime, u Hrvatskoj se godinama ruše antifašistički spomenici, sotoniziraju se i zapišavaju spomen ploče kao i borci NOB-a, i iako je antifašizam u preambuli hrvatskog ustava, u kojem izričito piše kako se današnja Hrvatska temelji na odlukama ZAVNOH –a, država Hrvatska u svim segmentima rehabilitirajući ustaštvo zadnjih godina više podsjeća na NDH u kojoj su vladali rasni zakoni, nego li na kakvu modernu, suvremenu državu.

No zašto je tome tako?

Zašto se politika u Hrvata bavi gorljivo i isključivo tematikom koja sve manje zanima hrvatske građane, a ne recimo ekonomskim i demografskim problemima koji su doslovno prepolovili današnju populaciju Hrvatske? Što je to toliko opasno po vladajuće u srži antifašističkog pokreta da ga se, kao i njegove čelnike, nastoji svim silama sotonizirati, prikazati zločinačkim pokretom, iskorijeniti iz svijesti hrvatskih građana? Zar su antifašistički temelji na kojima počiva današnja Europa zbilja goruće pitanje kojim bi se trebali baviti svi, od povjesničara do državne dalekovidnice? Ili je u pitanju nešto drugo, nešto čega se kasta na vlasti toliko boji da se i sama ta riječ ne spominje, već ju se gura pod komunizam i komunističke zločine?

Ne boje li se vladajući socijalizma koji je nastao kao produkt antifašističke borbe?

Da bi odgovorili na to pitanje pogledajmo malo trendove koji se paralelno odvijaju u svim zemljama koje su u proteklih trideset godina doživjele tranziciju. Simultano, ono što se odvija danas u Hrvatskoj, odvija se i u Poljskoj. U dlaku isto. Poljski mediji uz spregu politike, zabranili su sva socijalistička obilježja, a zemlju je zahvatilo radikalno desno divljanje. Korporacije koje plasiraju svoje proizvode  (u tranzicijske zemlje najčešće lošije kvalitete), upravo na tim tržištima, kakvo je i ono hrvatsko, aktivno podupiru vladavinu desnice. Socijalistička obilježja trn su u oku od Istambula do Vladivostoka korporativnom kapitalizmu koji je kao svog jedinog i stvarnog neprijatelja označio – socijalizam. Ali socijalizam koji se u paketu sa komunizmom nastoji izopćiti iz kolektivne svijesti. U svim zemljama o kojima govorimo radikalnu ulogu u tom procesu ima kler, kojeg je, gle vraga, upravo socijalizam označio kao parazitski dio kapitalističkih interesa još u prošlom stoljeću, ili ukratko, opijumom za narod.

Što dakle, ako odbijemo prihvatiti ulogu pasivnih promatrača u toj igri, koristeći se zdravim razumom, našim političarima na vlasti dakle zapravo smeta? Komunizam koji je kao relikt prošlosti davno zakopan i njime bi se trebali baviti isključivo povjesničari, ili zapravo socijalizam, bolje rečeno, društveno samoupravljanje? Odgovor treba potražiti baš u tom dijelu socijalizma, u društvenom poretku u kojem su ljudi nekoć upravljali samima sobom!

Društveno samoupravljanje bilo je jedini i održivi način postojanja socijalističke demokracije.

Demokracije? Pitat ćete se sada već dobro ispranih mozgova i davno potisnuta sjećanja. Da, upravo demokracije, i nju je često u svojim govorima isticao upravo Josip Broz – Tito. Broz, trn u oku korporativno – izdajničkog – divljeg kapitalizma. Socijalizam je bio takav društveni poredak u kojem su ljudi upravljali sami sobom. Sami sobom? Da, samima sobom i svojim sudbinama, svojim radom.

Samoupravljanje je po svom uređenju stoga isključivalo svaki upliv izvanjske sile ili kapitala koji bi nad radnicima provodio svoje strateške interese, to jest bilo kojeg „samozvanog čuvara“ općih interesa, jer su pripadnici socijalističke zajednice kao subjekti bili dovoljni sami sebi, da upravljaju i donose odluke, kako svojih kolektiva, tako i svojih gradova kojima upravljaju. No ono najljepše bio je život sam po sebi. Socijalistički čovjek, po Josipu Brozu – Titu, a koji je to i ostvario u praksi, upravljao je sam sobom, svojim životom jer je umjesto upravljanja ljudima uvedeno – upravljanje stvarima.

Upravljanje stvarima, a ne ljudima! Logično je dakle da se u takvom društvenom-ekonomskom uređenju, koje postoji i koje egzistira na svim relevantnim tržištima, implicitno isključuje najamni ili robovlasnički rad, jer vlasnik sredstava za proizvodnju više nije pojedinac, kapitalista, ili desno orijentirana država kao aparat prinude, već radnik sam po sebi koji postaje tim činom najvažniji faktor u cjelokupnom društvu. Kapitalisti, vlast inkomponirana od strane kapitala, često sebi prisvaja pravo „samozvanih zaštitnika nacionalnih interesa“.

Međutim, kada se treba založiti za puniji razvitak društva, za prava radnog čovjeka kao i poboljšanje okvira života istog, kako bi stvarni nacionalni interes došao do svog punog izražaja, političari na vlasti ispolje ozbiljan otpor tom daljem progresivnom razvitku koji im nije u interesu. Kako krupnom kapitalu, tako i vazalima koji ga opslužuju. Jer pravilan razvoj društva, predstavlja najozbiljniju prepreku nacionalizmu i hegemonizmu svake vrste. Zadovoljni ljudi, sa standardom koji im omogućuje zimovanja, ljetovanja i pristojan život, svugdje u svijetu se ne bave nacionalizmom, veličanjem svoje nenadjebive domovine, rasizmom i ksenofobijom, već se bave spašavanjem planeta i planiranjem budućnosti za svoju djecu.

Samoupravljanje je u biti tako ontološka kategorija. Jer se izravno tiče opstojnosti čovjeka, integritetom radnika, odnosno ljudskog bića kao slobodne individue koja po prirodi odlučuje o svojoj sudbini. Socijalizam predstavlja početak istinske demokracije i ljudskih prava kao i humanizacije u odnosima između manjina, nacionalnosti i ljudi različite vjere koji odgovorno i zajedno izvršavaju svoje obveze.

Socijalizam kao društveno uređenje bio je, i do dana današnjeg jest, najpravedniji oblik uređenja jedne zemlje u cjelokupnoj ljudskoj povijesti! Jer socijalizam ima za cilj humanost i osigurava progresivni razvoj društva u cjelini. Zbog toga je izgradnja socijalizma bila nerazdvojno vezana za mir i međunarodnu suradnju, nesvrstane kao i ideju da je mir nedjeljiv i izvojevan u krvi u borbi protiv fašizma koji je ništa doli radikalni oblik kapitalizma.

Zapamtite ovu rečenicu. Fašizam, nacionalizam i sotoniziranje antifašizma, nisu ništa drugo doli mehanizmi i produžena ruka korporativnih interesa, dakle – kapitalizma. I to je činjenica.

Socijalizam, socijalistički čovjek izgradio je ovu zemlju. Kompletnu njenu infrastrukturu današnje elite nisu u stanju da to pristojno “okreče”, a kamo li da naprave bilo što slično tom podvigu.

No socijalizam je značio miroljubivu koegzistenciju koja se nametala kao nešto efemerno, kao trajna životna potreba, kao jedini civilizacijski oblik postojanja dostojan suvremenog čovjeka. Socijalizam zahtjeva svakodnevne napore u postepenom i ljudskom načinu rješavanja sporova, kako socijalističkog čovjeka, tako i radništva, radničke problematike i tržišta. Solidarnost je druga strana medalje socijalizma. Možda i ona ljepša. Radnička solidarnost koja je na djelu, ima ulogu korektora. Drugim riječima, ako privreda ima problema pomaže joj poljoprivreda i selo. Radnici su tako čvrsto vezani uz seljake kao jedan i nedjeljiv koegzistetan srp i čekić.

Srp i čekić su dragi moji ono što je zapravo trn u oku našim političarima. Ne crvena zvijezda koju toliko nastoje zabraniti. Srp i čekić su ono od čega strahuju svi ti naši paraziti udobno uronjeni u blagodati kapitalizma koji je svojim nepotizmom i destrukcijom pretvorio hrvatski narod u roblje. I ta činjenica glavni je uzrok egzodusa toliko mladih ljudi koji odbijaju da na svojim leđima do smrti nose po tri parazita, uhljeba, lažnog branitelja, političara i nezakonita umirovljenika.

Odvikavajmo vatru od zla, vatru preusmjerimo u naše tvornice, a ne u nacionalizam, vatru usmjerimo u naše kotlove i nakovnje, ne u političke diskurse, vatru odvojimo od zla i uprvimo njom da plamti iz naših dimnjaka, ne iz naših srca. Tako je govorio Josip Broz Tito.

I to je socijalizam.

No ima li u Hrvatskoj nade za socijalizam? Usprkos toliko grčevitoj borbi vladajućih političara, pomahnitalih popova i korporacija? Naravno da ima, i on se desio u našem susjedstvu. Samoupravljanje 21. stoljeća dogodilo se u poduzeću Itas – Prvomajska u kojems u radnici uzeli stvar u svoje ruke, postali stopostotni vlasnici, i od maloprerađivačke tvrtke iz Ivanca pred stečajem, napravili čudo Varaždinske županije koje danas zapošljava 180 ljudi.

Radnici / dioničari tako su postali vlasnici firme koju su svojim radom osovili na noge i pokazali kakva bi budućnost radništva, ali i hrvatske mogla i trebala biti u 21 stoljeću. Tvrtka poznata u svijetu koja je došla na rub propasti, nastavila je proizvodnju alatnih strojeva no našla je i svoje mjesto na tržištu EU sa partnerima iz Slovenije koji su ponudili radnicima suradnju.

Razvoj punionice za vozila na električni pogon pokazao se punim pogotkom, a bazičnu proizvodnju alatnih strojeva radnici Prvomajske podignuli su na takvu razinu da danas imaju izvoz od 80 posto samo u Njemačku. Direktor tvrtke, izabran od strane radnika, za svaku odluku konzultira svoje kolege – radnike. Do prevrata je došlo kada su bivši vlasnici zbog dugova najavili stečaj, a radnicima biro za zapošljavanje. Radnici su viličarom srušili zid upravne zgrade i stali pred žicu odlučni da sačuvaju svoje poduzeće od lopova koji su ih namjeravali baciti na ulicu. Sindikalnom vođi bivša je uprava nudila 2000 eura da smiri radnike i praktički im „tiho“ preda firmu. No sindikalista, a današnji direktor, ni u ludilu nije htio prodati svoje ljude.

Današnji model samoupravljanja, ponovimo, na današnjem tržištu, po postojećim zakonima, nije predviđen, ali nije ni zabranjen. Socijalizam i radničko samoupravljanje? Naravno da je izvedivo, samo treba truda, poštenja, svijesti i dovoljno otpora. Dalje je sve stvar marljivosti ljudi koji vjeruju u sebe.

Vjeruje li dakle Hrvatska u sebe, ili vjeruje vladajućima koji se upinju da nam svima prodaju „muda pod bubrege“ sotonizirajući socijalizam kao relikt komunizma i Josipa Broza kao satrapa, a ne radničkog zaštitnika i vizionara kojem se poklonio čitav svijet?

Odlučite sami nakon čitanja ovog teksta. Radnici Prvomajske odlučili su već, i danas obrazuju 40 učenika za poslove CNC operatera, glodača i strojara. Mladost Prvomajske njihova je budućnost.

Nije li upravo taj model radničkog samoupravljanja i zadnja Hrvatska šansa? Treba li dakle ovoj zemlji pošteni zaokret u kojem će njeni ljudi uzeti stvari u svoje ruke ili namjeravamo do smrti biti roblje korporativnih elita i njihovih izdajničkih sluga?

Zar stvarno mislite da je komunizam pravi trn u oku tim prodanim dušama? Ja držim da je ono čega se oni boje zapravo socijalizam. Socijalizam u kojem bi i oni morali nešto raditi.

I nije li stoga Antun Vrdoljak naša slika i prilika? Svih nas koji smo šutke prihvatili novi, vrli svijet. Njihov svijet, u kojem će Tito biti zločinac, a njegov socijalizam niti u jednoj sekvenci filma biti spomenut.

Nije li to divna serija o nama?

Ivo Anić
Autor/ica 21.7.2019. u 14:44