Austrija presjekla hrvatski ustaški čvor

Marijan Vogrinec
Autor 17.3.2019. u 16:06

Izdvajamo

  • Država je dala upozorenje. Crkva je samostalna, ali i ona je procijenila da se komemoracija u Bleiburgu izrodila u nešto njima neprihvatljivo. Kako je došlo do tako radikalnog spora između dviju crkava teško je objasniti. Vidim da su se stvorili frontovi i da nema zajedničke budućnosti dok postoje tako suprotna tumačenja. Vjerojatno će se na hrvatskoj strani radikalizirati stajališta. Sabor koji je pokrovitelj je na ovaj način dobio upozorenje, a i Hrvatska biskupska konferencija će morati voditi računa da se ne dâ potvrda da su Austrijanci bili u pravu, ako se pronađe novo mjesto komemoracije“. Naime, embargo na bleiburški dance macabre lekcija je koju treba naučiti naizust. Tim više, jer dolazi od jedne uvjerljivo desne vlasti s povijesnim utegom nacizma, odnosno iz Crkve progresivnog duha pape Franje, kojeg na zagrebačkom Kaptolu vole samo - koliko baš moraju.

Povezani članci

Austrija presjekla hrvatski ustaški čvor

 Foto Stefan Dietrich

Svaki iole ozbiljniji medijski arhiv u Austriji, u Uniji i izvan Europe, dakako i u Bijednoj Našoj, pohranjuje šlepere dokaza u slici i riječi, u tonskim i inim zapisima s tzv. lica mjesta upravo o tomu, što je austrijsku filijalu Katoličke crkve motiviralo na potpunu zabranu komemorativnih misnih slavlja, okupljanja hrvatskog „stada“ na Bleiburškom polju i odbijanje ne(samo)kritičkih stajališta/molbe Hrvatske biskupske konferencije. „Misa na polju pored Bleiburga“, pojasnila je Katolička crkva u Koruškoj, s potpisom tajnika biskupije u Klagemfurtu msgr. Engelberta Guggenbergera, „postala je dio manifestacije koja se politički instrumentalizira i dio je političko-nacionalnog rituala što služi selektivnom doživljavanju i tumačenju povijesti. Ukupna slika ove manifestacije šteti ugledu Katoličke crkve i mogla bi s pravom poslužiti kao osnova da se, u slučaju izdavanja dozvole za održavanje mise, predbaci Katoličkoj crkvi u Koruškoj  instrumentalizacija jedne mise u političke svrhe i nedostatak distance prema fašističkom svjetonazoru. Analiza mise 2018. godine je pokazala da uvjeti za davanje dozvole, koje je prije toga postavio biskup Schwarz, u najvećoj mjeri nisu ispunjeni ili nisu mogli biti ispunjeni“

Marijan Vogrinec

Baš zato što zainteresirana domaća i iseljena hrvatska javnost – međunarodna je za ovu prigodu indikativna, ali ne odveć važna – nema jedinstveno stajalište o zbivanjima na Bleiburškom polju svibnja 1945. godine i povijesnim posljedicama savezničkog izručenja gubitničkih, kvislinških vojski na postupanje jugoslavenskim osloboditeljima partizanskog maršala Josipa Broza Tita, Ministarstvo vanjskih i europskih poslova se nepromišljeno ili navijački jednoumno i pristrano zaletjelo priopćiti koncem prošlog tjedna austrijskim medijima zašto se ne slaže s njihovim tretmanom komemoracije tzv. bleiburške tragedije kao „najvećeg okupljanja neofašista u Europi nakon Drugog svjetskog rata“, „fašističke zabave“, „skupa ekstremne desnice“, „ustaškog derneka“, etc. Kao što je znano, Katolička crkva u Koruškoj i austrijska policija već su lani bili uveli strogi monitoring misnog slavlja na Bleiburškom polju, s kaznenim progonom svakog oblika ustaške ikonografije i verbalnog očitovanja te nacifašističke ideologije, a ove je godine iz same Katoličke crkve u Austriji uslijedila potpuna zabrana misnog slavlja i odbijanje prosvjeda Hrvatske biskupske konferencije, vlasti RH, etc.

Ministarstvo vanjskih i europskih poslova je – na krijesti vala tzv. demokršćanskog vladajućeg mainstreama u RH, koji egzistencijalno bitno ovisi o biračkom suportu tzv. Crkve u Hrvata i dobrog dijela vjerničkog „stada“ konzervativnijeg svjetonazora – išlo grlom u jagode. Prosvjedno je priopćenje tamošnjim medijskim kućama, s jasnom nakanom da ga prenesu i domaći, upućeno linkom Veleposlanstva RH u Austriji, što će reći s državnim pečatom i pretencioznom tvrdnjom „kako grubo poopćavanje u izvješćima medija, kojim se današnja Hrvatska i njezino stanovništvo povezuju s oživljavanjem fašističkih misli, doživljavamo kao bolnu uvredu“. Baš zato, rekosmo, što se u Bijednoj Našoj već tridesetak godina nastavlja Drugi svjetski rat žestokom borbom „ustaša“ protiv „partizana“ i obratno, što državni vrh otpočetka tolerira reviziju povijesne istine o tom dijelu hrvatske prošlosti, što premijer Andrej Plenković nema tri čiste za sankcionirati (npr. na njemački način) povampirenu ustašizaciju zemlje za koju je odgovoran na svaki način, što se predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović više puta sramoti fotkama uz ustašku zastavu, u ustaškim prekooceanskim klubovima tih što su 1945. godine samo „tražili prostor slobode“ i tek na isteku mandata posipa se pepelom, nepošteno okrivljuje „neke svoje savjetnike“, jer su joj rekli da je krvava ustaška krilatica „Za dom spremni“ stari hrvatski pozdrav, etc., dakle baš zato HDZ-ov državni vrh nema pravo govoriti u ime svih hrvatskih žitelja.

Foto: FB

Ustaše iz jaslica i vrtića

Tim više, jer austrijski mediji – i najveći dio domaćih od iole profesionalnijeg značenja – nikad nisu stavljali znak jednakosti između (pro)ustaških performansa na Bleiburgu za tzv. komemoracijskih misnih slavlja i „današnje Hrvatske i njezinog stanovništva“. Čak ni onda, a toga je bilo ohoho, kad su izravno, svojom nazočnošću i prijetvornim ili zmijskim jezikom u (pro)ustaškim performansima na Bleiburškom polju sudjelovali najviši predstavnici države RH, kada su ideološki daltonistična desna vlast i sljepački joj koalicijski partneri desniji od desnih, ujaci u „pastirskim“ haljinama i tako neki likovi s ko’ca i konopca pokušavali iznednačiti/poistovijetiti Hrvate/hrvatstvo s Bleiburgom i „nacionalnom žrtvom“ bezvremenskog značenja. No, jesu viđeniji austrijski mediji i hrvatski profesionalnijeg predznaka marljivo – zbog čega uostalom postoje – slikom i riječju urbi et orbi izvješćivali o tomu tko i zašto dolazi na Bleiburško polje, što i komu poručuje, čega se i kako sjeća… Fotkali onu starčad s ustaškim odličjima na ustaškim odorama i čak vrtićku djecu od glave do pete u jezivom totenkopf designu zloglasne po genocidu nad ne-Hrvatima Crne legije Jure i Bobana, svjedočili zapjenjenim, je li, homilijama „pastira“ tzv. Crkve u Hrvata, kojima je kanonski zabranjena mržnja, pa i prema „komunističkim/partizanskim zločincima“. Infantilno je tvrditi – ako ne i sasvim poremećeno – da se na Bleiburškom polju svih ovih godina dostojanstveno, u svetom ozračju molitve, potomstvo i još poneki uniformirani kvisling s jednom nogom u grobu skrušeno spominje „nedužne hrvatske žrtve“. Mimo, je li, svake politizacije i počasti genocidnom kvislinškom režimu tzv. NDH, tzv. poglavniku Anti Paveliću – Katolička mu crkva svake godinama o obljetnici smrti slavi misu zadušnicu u tzv. studentskoj crkvi, bazilici Srca Isusova u Palmotićevoj ulici u Zagrebu, te u Splitu – ustaškog pokreta i nakaradne arijevštine iz nacifašističkih laboratorija Trećeg Reicha.

Svaki iole ozbiljniji medijski arhiv u Austriji, u Uniji i izvan Europe, dakako i u Bijednoj Našoj, pohranjuje šlepere dokaza u slici i riječi, u tonskim i inim zapisima s tzv. lica mjesta upravo o tomu, što je austrijsku filijalu Katoličke crkve motiviralo na potpunu zabranu komemorativnih misnih slavlja, okupljanja hrvatskog „stada“ na Bleiburškom polju i odbijanje ne(samo)kritičkih stajališta/molbe Hrvatske biskupske konferencije. „Misa na polju pored Bleiburga“, pojasnila je Katolička crkva u Koruškoj, s potpisom tajnika biskupije u Klagemfurtu msgr. Engelberta Guggenbergera, „postala je dio manifestacije koja se politički instrumentalizira i dio je političko-nacionalnog rituala što služi selektivnom doživljavanju i tumačenju povijesti. Ukupna slika ove manifestacije šteti ugledu Katoličke crkve i mogla bi s pravom poslužiti kao osnova da se, u slučaju izdavanja dozvole za održavanje mise, predbaci Katoličkoj crkvi u Koruškoj instrumentalizacija jedne mise u političke svrhe i nedostatak distance prema fašističkom svjetonazoru. Analiza mise 2018. godine je pokazala da uvjeti za davanje dozvole, koje je prije toga postavio biskup Schwarz, u najvećoj mjeri nisu ispunjeni ili nisu mogli biti ispunjeni.“

Rečena raščlamba nije jedina sastavnica backgrounda zabrane Bleiburga kako ga desetljećima kreiraju Počasni bleiburški vod i (pro)ustaške skupine u izbjeglištvu i povratnici/istomišljenici u RH nakon 1990. godine, a Hrvatska biskupska konferencija i HDZ-ove vlasti sudjeluju, dolijevajući time kerozin na vatru partizansko-ustaških prijepora, odnosno krivotvorenja povijesne istine o kvislinškoj paradržavi tzv. NDH, jezivim ustaškim zločinima 1941.-1945., ulozi Katoličke crkve i recidivima Drugog svjetskog rata na balkanskom tlu. Sav užas tih recidiva u najkrvavijem vidu drastično je izbio u masovnim razmjerima u Domovinskom ratu 1991.-1995., gdje su ustaše, četnici i balije opet došli na svoje kame i handžare, jer su Srbi, Hrvati i Bošnjaci bili nezreli čehoslovački riješiti sudbinu 45-godišnje SFR Jugoslavije. To, što glede i u svezi tih svibanjskih „komemoracija“ na Bleiburškom polju ni dan-danas nije jasno trenutnim hrvatskim vlastima i tzv. Crkvi u Hrvata, pa se čudom čude i zgražaju, uvrijeđeni su i ne mogu zamisliti mogućim, čak prijete (!?) da će „komemorativne mise biti na istomu mjestu“, očito je jasno austrijskoj državi i tamošnjoj Katoličkoj crkvi, bez čije dozvole nema mise ni na tom komadiću – privatnog posjeda.

AP Photo/Ronald Zak

U backgroundu, je li, zabrane (pro)ustaškog Bleiburga je također žestoko reagiranje lani nekolicine austrijskih europarlamentaraca na „najveće okupljanje neofašista u Europi nakon Drugog svjetskog rata“, koje sramoti njihovu domovinu u svijetu, ali i to što je nedavno u Austriji stupio na snagu zakon o zabrani ustaških simbola, krilatica i folklora iz razdoblja kvislinške paradržave tzv. NDH. Austrijska je policija lani uhitila i pravosudna vlast novčano kaznila neke zadrtije fanove ustašluka, a dijelu navodno i zabranila na neko vrijeme ulazak u tu državu. Nostalgičare kvazihrvatstva tipa Crne legije jure i Bobana i kvislinške paradržave tzv. NDH osobito dovodi u predinfarktno stanje činjenica da se tako drastične zabrane svake vrste (pro)ustašluka – s crkvene i državne niše – protiv „svetinje hrvatske žrtve“ poduzimaju upravo u mandatu vlasti od koje bi se to najmanje moglo očekivati. Desničarskog kancelara Sebastiana Kurza (32), najmlađeg kancelara u austrijskoj povijesti.

Photo by GERT EGGENBERGER / APA / AFP) / Austria OUT (Photo credit should read GERT EGGENBERGER/AFP/Getty Images)

 

Zločin i kazna u doba zuba za zub

„Eto“, žalovito-politikantskom će ironijom saborski zastupnik Nezavisnih za Hrvatsku Zlatko Hasanbegović, „ono što nije uspjelo jugoslavenskim komunistima, Stjepanu Mesiću, Ivi Josipoviću, Zoranu Milanoviću, likvidatoru saborskog pokroviteljstva nad bleiburškom komemoracijom, čini se da će uspjeti njihovom autentičnom duhovnom i političkom baštiniku, gospodinu Andreju Plenkoviću.“ U HDZ-u su odmah skočili na stražnje noge, a politički tajnik i ministar uprave Lovro hvaljen Isus i Marija Kuščević spustio je bivšem Karamarkovom ministru kulture kako je „baš Hasanbegović svojim izjavama kumovao zabrani bleiburškog okupljanja“. Zaboravio je reći da je i njegova stranačka uzdanica Bruna Esih, saborska zastupnica s HDZ-ove liste (sic transit) bila na Bleiburgu osobna izaslanica predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović. Pa ti vidi čija mati crnu vunu prede kad je napokon prkosna demonstracija ustašluka postala međunarodni skandal, što podliježe zabrani.

Za razliku od predsjednice RH, premijera i šefa parlamenta Gordana Jandrokovića – koji zločinu i kazni u ono olovno doba zuba za zub ili zuba za dva, tri… zuba, kad su se pobjednici smrtno osvećivali poraženim zločincima u cijeloj Europi, pridružuje normative kakvima se čak 74 godine kasnije dnevno izruguje RH-pravosuđe i HDZ-ov državni mainstream – šef pak SDP-a Davor Bernardić ne okoliša i ne vrda, ne slini nad možebitnom milošću pet-šest posto „crnih“ biračkih glasova. „Pijetet prema žrtvama je jedno“, kaže crveni Bero, „ali zloporaba pijeteta prema žrtvama s veličanjem fašističke i nacističke ideologije nešto sasvim drugo. To je nedopustivo.“

Budući da i među samim Hrvatima – da se i ne govori o inoetničkim građanima RH – postoje i postojat će valjda do kraja svijeta i vijeka prijepori o prljavom, ustaškom dijelu nacionalne povijesti i budući da je većina Hrvata i ostalih građana Hrvatske 1941.-1945. oružano, logistički, etc. sudjelovala u Narodnooslobodilačkoj borbi pod vodstvom „kumrovečkog Jože“, ne u ustaškom pokretu ratnog zločinca iz sela Bradine u BiH Ante Pavelića i ustaškom genocidu protiv Srba, Židova, Roma i nepoćudnih Hrvata, u najmanju je ruku neprilično od Ministarstva vanjskih i europskih poslova glumatati vlašku mladu priopćenjem austrijskim medijima. Ministarstvo nije ovlašteno stavljati se u ulogu odvjetnika svih građana Bijedne Naše, koji najvećim dijelom imaju slobodarski, antinacifašistički pedigre i baštine pobjedu nad ustašama. Zabrana zloporabe komemorativnog misnog slavlja na Bleiburškom polju nema veze s „bolnom uvredom današnje Hrvatske i njezinog stanovništva“. To je normalan, civiliziran i europski odgovor vampirskoj ideologiji i njihovim sljedbenicima.

Današnji RH ni u čemu nije i neće biti baštinik ustaških paradržavnih bezvrijednosti (izričito zapisano u Izvorišnim osnovama Ustava RH) i genocidne ideologije niti su svi žitelji – osobito Srbi, Židovi, Romi, čiji su sunarodnjaci stradali od ustaške kame, malja i metka, pa i Hrvati i inoetnici iz partizanskih obitelji – uvrijeđeni postupkom Katoličke crkve u Koruškoj i pojašnjenjem glasnogovornika dijeceze Gurk-Klagenfurt Matthiasa Kapellera kako „ne namjeravamo odgovarati Hrvatskoj biskupskoj konferenciji niti imamo išta više reći od onog, što je Crkva u Koruškoj priopćila ranije“.

Foto Stefan Dietrich

„Bleiburško polje za Hrvate predstavlja simbol masakra i mučenja i simbol povrede ljudskih prava“, nastavlja Ministarstvo farbati tunele u počast bolesnoj nacifašističkoj svijesti te u ime svih Hrvata, koje ministrica Marija Pejčinović-Burić nikad nije pitala drže li isto što i njezina kasta na vlasti među kojom je skoro svaki drugi (oko 100.000 članova HDZ-a) još 1989./90. bio ponosni vlasnik crvene knjižice SKJ/SKH. „Stoga smo zgranuti prigovorom da se na Bleiburgu slavi fašizam, što stvara krivu predodžbu o Hrvatskoj i Hrvatima. Krivoj slici o Hrvatskoj doprinose i prigovori da komemoracija na Bleiburškom polju, na kojoj sudjeluje veliki broj vjernika, šteti ugledu Crkve i kako se tu radi o ‘političkoj instrumentalizaciji’ i dijelu ‘političko-nacionalnog rituala’. Jada/ju se autor/i jezičnohrvatski defektno sročenog priopćenja (krivu ≠ pogrešnu, doprinose ≠ pridonose, desetina ≠ desetaka, etc.) i činjenično izvrnutog naglavce kako se „pod komunističkom vlašću“, pa još i „desetljećima, prešućivalo i ublažavalo ubojstvo desetina tisuća vojnika i civila koji su bili izručeni Titovoj armiji bez prava na sudski proces, kao što su utišavani i svi oni glasovi koji su oživljavali sjećanje na taj događaj“.

Režim koji je pola stoljeća nakon Drugog svjetskog rata (1990-ih godina) dao srušiti više od 3000 spomenika pobjedničkoj narodnooslobodilačkoj epopeji na hrvatskom tlu, partizanima, saveznicima antinacifašističke koalicije razorio, poskidao ili sakrio spomen-ploče stotinama tisuća civilnih žrtava ustaškog/nacifašističkog terora u međunarodno nepriznatoj, kvislinškoj paradržavi tzv. NDH, šovinistički i čak rasistički očistio knjižnice, umjetničke galerije, školsku lektiru i nastavne programe, vrijednu plastiku u javnom prostoru, teško kriminalizirao srpsku manjinu  – remetilački faktor u tzv. NDH, „Srbe na vrbe“ tada, „Ubi(j) Srbina“ dan-danas, grafiti po fasadama (vidi neki dan osmoljetku u Splitu, npr.), protusrpski šovinizam na stadionima, među djecom i mladeži netom izašloj s vjeronauka, etc. – dakle, taj režim samoproglašeno europejskog/civiliziranog lica ima obraza prosvjedovati u korist najvećeg zla u povijesti čovječanstva!? Ili HDZ-ova vlast u RH nema pojma tko su to ustaše i što je ustašluk ili se namjerno pravi mutavom, pa se razbacuje i – priopćenjima. Sramota.

I to baš prema domovini nedarovitog mazala, čija je psihopatija 1939.(već i ranije)-1945. ubila 60 milijuna ljudi u Drugom svjetskom ratu – među kojima je svaki drugi Rus – te izumila dotad nezamislive pogone za zvjerstva protiv čovječnosti… Jedna Njemačka i anektirana „arijevskom“ (sic transit) Trećem Reichu – Austrija, koja je dala Hitlerovoj ubilačkoj armadi nebrojeno nacista najgore vrsti, odavno su ozakonile nultu toleranciju prema nacifašističkoj ikonografiji, ideologiji i pojavnim oblicima tog zla – točno znaju što znači „Sieg heil“ i kako se strogo sankcionira, a hrvatski državni vrh nema pojma što znači „Za dom spremni“, pa ga ne sankcionira – i tamo nikakve Plenkovićeve „neznalice“ ne mogu prodavati rok za svijeću, častiti nacifašizam pod formalnom egidom „misne komemoracije nadužnim hrvatskim žrtvama poratnih komunističkih/partizanskih zločina“. Niti su sve žrtve bile nedužne, pa nisu zaslužile sudbinu kakva ih je zaskočila u bijegu od odgovornosti, niti su bile – hrvatske. Ratni partizanski saveznici, Britanci i Amerikanci, te 1945. na austrijskom tlu nisu bez veze predali vrhovnom zapovjedniku Jugoslavenske armije Josipu Brozu Titu ostatke raspadnute ustaške, domobranske, četničke, belogardejske, etc. paravojske, koje su na Bleiburškom polju kukavički napustili njihovi zapovjednici. Na čelu s isprepadanim ratnim zločincem Antom Pavelićem, zakrabuljenim u ženske haljine.

Partizansko milo za drago

Zapadu nije bio potreban taj šljam, koji je bezglavo bježao pred Titovom vojskom – u kojoj je bilo najviše Hrvata, osobito Dalmatinaca – i pred nezadrživom sovjetskom Crvenom armijom, očekujući milost Britanaca i Amerikanaca za koje su maloumno računali da će po kapitulaciji nacističke Njemačke smjesta zaratiti sa Sovjetima. Pa će im, eto, baš ustaše i domobrani dobro doći. Bio je to račun bez krčmara. Zapad je izigrane bjegunce većinom krvavih ruku do ramena okrenuo u rikverc i vratio Titovim vlastima pred kojima su – u zemlji, gdje su rođeni, čiji su državljani i gdje su počinjena zvjerstva – imali položiti račun za to, što (ni)su počinili za ustaške strahovlade. Nije točno ni to da partizanska vlast nije sudila najvećem dijelu izručenih kvislinga, koji su oružjem ili u paradržavnom aparatu bili akteri ratnih i zločina nad civilima, zarobljenim partizanima, ranjenicima, etc. Jednom se broju ustaša sudilo na prijekim/mobilnim vojnim sudovima netom po izručenju s Bleiburškog polja ili uhićenih po okolnim šumama, a većem broju na sudovima tadašnje jugoslavenske države.

To ni u prvom niti u drugom slučaju ne isključuje pojedinačne ili skupne osvete partizana, kojima su ustaše četiri godine bez milosti ubijali i pobili cijele obitelji (ne štedeći ni djecu u kolijevkama), opljačkali i spalili domove, silovali žene i malodobne kćeri, otjerali najbližu rodbinu u konc-logore iz kojih se više nisu vratili, etc. Vrijedi li za tu osvetu iz 1945. godine isto razumijevanje, što ga je hrvatska država iskazala prema jedva punoljetnom merćepovcu Siniši Rimcu, jednom od petero ubojica u prosincu 1991. nedužne obitelji zagrebačkog mesara, Srbina Mihajla Zeca, uključivo na Sljemenu 12-godišnju mu kćer Aleksandru, jer su ubojici „četnici u Vukovaru ubili brata i ujaka?“ Ili prema prema paravojnim eskadronima smrti – vidi svjedočenja Mire Bajramovića 1997. U intervjuu Feral Tribuneu, ili člana vlade nacionalnog jedinstva Živka Juzbašića na suđenju zloglasnom Tomislavu Merčepu, etc.), koji su „za dom spremni“ do danas nekažnjeno ili smiješno kažnjeni odvodili 1990-ih godina nedužne Srbe iz stanova, ubijali ih, pljačkali, maltretirali i progonili? Zločin je zločin. Nije?

Nisu ni žrtve međusobno iste, što će reći nije svaka žrtva – žrtva. Zaklano srpsko dijete u npr. kordunskom selu, svaki od više desetaka Srba živih spaljenih u glinskoj pravoslavnoj crkvi, bilo koja od više od stotine jasenovačkih (i potkozarskih) žrtava, što ih se na suđenju 1946. godine mogao sjetiti krvavi fratar Tomislav Filipović, kojem je kapo konc-logora u Jasenovcu Vjekoslav Maks Luburić dao nadimak Majstorović zbog majstorskog baratanja ustaškom kamom, pa i mučki ubijena Aleksandra Zec u zimu 1991. nikad neće biti ista žrtva kao ustaša, što je s metkom u potiljak po presudi „deseti bataljun“ završio u jami na Kočevskom rogu, jer je 1942. klao u Batinjanima nedaleko od Pakraca ili odrađivao dnevnu normu na jasenovačkoj obali Save. Za prvima nitko ne plače, osim najbliže rodbine, niti ih spominje hrvatski državni vrh, a druge na Bleiburgu oplakuju najviši katolički prelati i novohrvatski politikanti. Užas.

Presuda „deseti bataljun“ 1945. na prijekom vojnom sudu partizanskih postrojbâ bila je smrtna presuda (npr. čuvarima s ustaškog stratišta u Jasenovcu, koljačima s Kozare, Banovine, Korduna, zapadne Slavonije, etc.), jer su i partizani i sav narod gotovo poimence znalo tko je od kvislinga, što, kada, gdje i kako činio u ratu, tako da za brzopotezno izricanje presude „deseti bataljun“ nije trebalo ni približno kilaviti kako to, recimo, današnje dozlaboga kompromitirano pravosuđe Bijedne Naše čini s nekim alfa likovima javne scene (osam godina, i još nema kraja), što su prometalom bahato usmrtili četvero ljudi ili polit-kriminalcima (već desetak godina, i još nema kraja), što su smrvili stotine milijuna kuna građana ove zemlje. Čudljiva nekako ta Pravda, lijepa i vitka kao slika, a zavezane joj oči. Ćorava. Srećom, koruška je Katolička crkva – ne bez miga mudrog pape Franje? – progledala glede i u svezi Bleiburškog polja. Ova će hrvatska vlast i Hrvatska biskupska konferencija jamačno ostati ideološki daltonisti. Glede i u svezi, je li. U maloj zemlji za veliku sramotu svaki je birač važan, a uopće nije svejedno tko će i koliko dugo gazdovati Banskim dvorima i saborskom većinom. Valja servisirati nepitajotkud imovinu, vraćati (formalno) kredite, darovati djeci lude jurilice i pametne telefone, plaćati privane škole i boli glava džeparce, etc.

Dan-danas ima živih ustaša, domobrana i članova im obitelji, koji su prošli lišo na partizanskim sudovim, jer im nisu dokazali krivnju pa su oslobođeni ili su dokazanu krivnju odrobijali stanovit broj godina, možda neko vrijeme ostali bez građanskih prava prema tadašnjim „duhu vremena“, ali nisu „nedužni ubijeni, samo zato što su Hrvati“. Kako desetljećima o tom razdoblju laže (pro)ustaška emigrantska promidžba. Ili, kako trenutni politikanti s državnog vrha neodgovorno/tendenciozno „svjedoče“ o „partizanskim zločinima“. Na spornom koruškom polju nije ubijen ni jedan kvisling koji je odložio oružje i predao se položiti račun za svoju ulogu u tzv. NDH. Ali jest blizu 3000 partizana izgubilo glavu – nevjerojatnih sedam dana po kapitulaciji nacističke Njemačke, dakle okončanja Drugog svjetskog rata u Europi – koji su kroz Sloveniju pokušavali zaustaviti kolonu svakovrsnih bjegunaca, kvislinških vojskâ, preplašenih civila što su ih digli na noge neobaviještenost/predrasude, stoke, vozila, etc. Iz koje su kolone cijelim putem prema Dravogradu pružali oružani otpor najviše oni, što su itekako bili svjesni toga zašto bježe. I ta je činjenica, ma kako nezgodno zvučala, bila uteg više u mnogim brzopoteznim presudama „deseti bataljun“. Režim partizanskog prvoborca, Titovog prvog susjeda u zavičaju i generala JNA Franje Tuđmana prigrlit će 1990-ih sve preživjele iz kvislinških kolona i javno im slaviti mrtve.

Godine 2004. isplaćivale su se u RH iz džepa poreznih obveznika 29.283, danas još oko 5100 „ustaških“ mirovina/invalidnina, ratni staž se uzima u dvostrukom trajanju, a moglo ih se steći s dva svjedoka. Kao i neke partizanske za bivše države. No, ratni pobjednici, priznati bojovnici pobjedničke antinacifašističke koalicije te osloboditelji i dijelova Hrvatske, što su ih ustaše darovali fašističkoj Italiji i nacističkom Trećem Reichu – Istra, Kvarner, Gorski kotar, Dalmacija s otocima, neki kopneni krajevi, etc. – postali su mrski „ratni zločinci, Srbi, četnici, krvnici Hrvata i svega što je hrvatsko“. Gubitnici, ustaše, koji su se nabacili blatom na hrvatsko ime, promovirani su, je li, u hrvatsku diku, cvijet svog naroda. Sic transit. Kojima se – mrtvima i onima s jednom nogom u grobu – odaje počast na Bleiburškom polju i isplaćuju mirovine/invalidnine pod službenom egidom tzv. hrvatske domovinske (!?) vojske (domobrani, Ustaška vojnica, Oružnica NDH, žandari od 1941. do 1945.). Službeni Zagreb i „biskupska vlada“ imaju obraza čitati lekcije koruškoj Katoličkoj crkvi i državi zato što su uveli embargo na bleiburški dance macabre. Sumanuto. Embargo na pronacifašističku „čast i slavu poginuloj hrvatskoj vojsci u svibnju 1945.“, kako piše na onoj kamenoj gromadi na Bleiburškom polju.

Molitvenik businessa

Ako se do 18. svibnja nešto ne promijeni – predsjednik Nadzornog odbora Počasnog bleiburškog voda notorni Vladimir Šeks nešto muca ovih dana kako se ipak u tajnosti vode pregovara o komemoraciji – sav taj folklor više neće imati smisla, jer se ne ide u Bleiburg zbog molitve, nego političkih poruka, paradiranja ustašlukom i prkosa radi krivotvorenja povijesne istine i trovanja naraštaja ideologijom šovinizma, ksenofobije, rasizma, mržnje… Kaže Šeks kako će baš zabrana tzv. komemorativne mise raspaliti desni ekstremizam/radikalizam, a kao pravnik po struci morao bi znati da svaka zrela demokracija ima itekako učinkovite medikamente za suzbijanje takvih epidemija. Mise na Bleiburškom polju bile su upravo to, što su austrijska Katolička crkva i država obrazložili svojom zabranom i zakonodavnim okvirom protiv svake pojavnosti ustaša i ustašluka na austrijskom tlu. Na više načina, te su komemoracije postale čak unosan business na kojem su inkasirali lijepi novac ne samo Počasni bleiburški vod (neki dan mu je Supetar odbio donaciju) nego i cijela industrija „crnih“ rekvizita, prodavači ića i pića, prijevoznici, turistiičke agencije, političari zgrtali devizne dnevnice, mediji debljali tiraže, a ustaško-partizanski fanovi naglašenije škrgutali zubima. Hrvatski sabor plaća od 2016. pola milijuna kuna poreznih obveznika godišnje svoje pokroviteljstvo nad tom manifestacijom, a Počasni bleiburški vod od 2012. godine svima šalje molbe za donacijama: gradovima, općinama, institucijama, tvrtkama, pojedincima, etc. I lova se slijeva, pa se tu i ne radi, kako se prikazuje, isključivo o molitvenoj počasti „nedužnim hrvatskim žrtvama, stradalim od zločinačke partizanske/komunističke ruke“. I to je to, sve drugo su priče za malu djecu i programirano zamagljivanje suštine stvari.

Foto EPA

„Austrija je riješila naš problem, a mi nismo“, kazao je ugledni odvjetnik Anto Nobilo u „Novom danu“ televizije N1 Hrvatska. „Znam da su bili pregovori, ali ovako jasnu, čvrstu, kvalitetnu definiciju djelovanja Katoličke crkve u Hrvatskoj nisam pročitao. Mislim da je ovo jedna od najkvalitetnijih izjava koje sam pročitao, a osobito mi je zazvonila izjava da se nanosi šteta Katoličkoj crkvi. Mislim da takva rečenica nije mogla biti napisana bez suglasnosti Vatikana. Pokazuje se koliko je politika vrha Katoličke crkve u Hrvatskoj u nesuglasju s djelovanjem pape Franje. Možemo razumjeti da je bilo nedužnih na Bleiburgu, ali ne možemo reći da su tamo stradali nedužni. Druga stvar, ključan je spomenik oko kojeg se vrti ritual. Tamo jasno piše da je to spomenik ‘paloj hrvatskoj vojsci’. Nije točno upotrijebiti termin ‘hrvatska vojska’. Postojala je druga hrvatska vojska, partizanski odredi. Vojska koja je pala na Bleiburgu je kvislinška tvorevina. Mogli su je nazvati ‘ustaška vojnica’. Cijeli taj ritual je u funkciji rehabilitiranja ustaštva. A Sabor je pokrovitelj toga.“

Bivši ugledni Vjesnikov kolumnist, dopisnik iz Francuske, glavni ravnatelj HRT-a i diplomat Mirko Galić u istom je formatu kazao kako se „današnja desnica u Austriji želi distancirati od nacizma i ostataka vrijednosti Drugog svjetskog rata“ te se želi „koncentrirati na suvremenost i vlast naroda. Svako vezivanje uz nacizam slabi njihove pozicije. Marine LePen u Francuskoj se potpuno odvojila od svoga oca, to se dogodilo i u Austriji. Država je dala upozorenje. Crkva je samostalna, ali i ona je procijenila da se komemoracija u Bleiburgu izrodila u nešto njima neprihvatljivo. Kako je došlo do tako radikalnog spora između dviju crkava teško je objasniti. Vidim da su se stvorili frontovi i da nema zajedničke budućnosti dok postoje tako suprotna tumačenja. Vjerojatno će se na hrvatskoj strani radikalizirati stajališta. Sabor koji je pokrovitelj je na ovaj način dobio upozorenje, a i Hrvatska biskupska konferencija će morati voditi računa da se ne dâ potvrda da su Austrijanci bili u pravu, ako se pronađe novo mjesto komemoracije“. Naime, embargo na bleiburški dance macabre lekcija je koju treba naučiti naizust. Tim više, jer dolazi od jedne uvjerljivo desne vlasti s povijesnim utegom nacizma, odnosno iz Crkve progresivnog duha pape Franje, kojeg na zagrebačkom Kaptolu vole samo – koliko baš moraju.

Marijan Vogrinec
Autor 17.3.2019. u 16:06

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija