Berlinski poučak o Hrvatskoj – željeti nije znati i moći

Marijan Vogrinec
Autor 17.11.2018. u 19:30

Izdvajamo

  • Kako to kad Hrvatsku više ne okupiraju ni Beč, ni Pešta, ni Venecija niti Beograd ili tko takav, kad više nema Tatara ni Osmanlija, talijanskih fašista i njemačkih nacista, kad je Hrvat napokon svoj na svomu, hrvatska lisnica u hrvatskom džepu i hrvatska puška na hrvatskom ramenu, da se u demokraciji živi teže, neizvjesnije i siromašnije neko prije? Kolinda Grabar-Kitarović sada tvrdi da je „krivo interpretirana“: ona nije rekla da će već u njezinom mandatu, dakle u pet godina, RH imati snagu konkurirati i najbogatijim zemljama u EU. A kada će? Realan je rok kad na vrbi urodi grožđe, a to će biti baš onda kad njezina Inicijativa triju mora poluči fatamorgana-rezultat: da se razvojno, životnim standardom i mentalitetom žitelja zemlje tzv. nove Europe, bivšeg komunističkog lagera, izjednače sa zemljama tzv. stare Europe. Mission: Impossible. U pravom životu nema mjesta logičkom paradoksu - ajmo opet malo u antiku - da će kornjača stići na cilj prije Ahila.

Povezani članci

Berlinski poučak o Hrvatskoj – željeti nije znati i moći

 Foto: UN, by Cia Pak

Luka Modrić i Nikola Tesla u istom košu!? Nezamislivo. Kolindi Grabar-Kitarović, ženi što se baca po svlačionicama na oznojene gurače lopte, koji će nedugo zatim popušiti šest španjolskih komada, pa se osvetiti s 3-2 u Maksimiru, to jest zamislivo. Pogotovo kad je Modrić Hrvat, a Tesla Srbin. Što uopće nema veze s činjenicom da će Luka ostati tek brojka u nogometnoj statistici i vlasnik nogometnih milijuna od čega naraštajima Hrvata ni u džep niti iz džepa, a Tesla vrijednost koja je trajno zadužila čovječanstvo. Čiji je genijalan um omogućio neiscrpno dobro ljudskom rodu. Od ozbiljne državnice ozbiljne zemlje – a mala Hrvatska globalno velikog civilizacijskog doprinosa bi to morala biti – očekuje se ozbiljno ponašanje, sadržajan, ne birokratsko-frazerski diskurs i inteligencija glede i u svezi trajnih identitetskih vrijednosti

Marijan Vogrinec

Ugledna ekonomistica s diplomom (1993.) profesorice engleskog i španjolskog jezika zagrebačke univerze Kolinda Grabar-Kitarović, trenutno u ulozi predsjednice države i izlagateljice na berlinskoj gospodarskoj konferenciji tjednika Süddeutsche Zeitunga, upravo je – tko zna koji već put – zadivila (ne)stručnu, (ne)diplomatsku i širu domaću i stranu javnost svojim briljantnim zapažanjima, inicijativama i postignućima glede i u svezi ne samo stanja razvojnog zdravlja vlastite domovine nego i pozicioniranja RH u međunarodnoj zajednici. Ponajprije u europskoj obitelji. U zaključku je tek jedna stvar ostala visjeti u zraku: zašto si ustavno fikus-predsjednica miš-države „na kraju grada“ – koju svjetski politički mainstream ne doživljava sebi barem približno ravnom – nikako ne uspijeva osvijestiti to da željeti nije isto što i znati i moći? I da istina nije glinemol, pa se može mijesiti i modelirati kako se dječjoj mašti pusti na volju.

„Hrvatska se ne svodi samo na prirodne ljepote nego i na nadarene ljude“, citirao je novinar Jutarnjeg lista Damjan Raknić iz izvješća televizije N1 Hrvatska izvanredno mudru i inovativnu poruku Grabar-Kitarović gospodarskim znalcima u Berlinu. „Ne samo na nogomet, nego imamo puno ljudi poput Luke Modrića i na inim područjima. Imamo i Marka Pola, on je rođen na otoku Korčuli u Hrvatskoj. To su ljudi poput Nikole Tesle, koji je Srbin, ali je iz Hrvatske, tu je Mate Rimac, drugi poduzetnici, sportaši, ljudi iz javnog života. Jako sam ponosna na svoju zemlju.“ Ima li ikog makar s dva zrna soli u glavi da ne voli i ne ponosi se svojom domovinom, iako nema Luku Modrića, beznačajnog u usporedbi s jednim Teslom, čak i Rimcem ili Markom Polom za kojeg povijest nije dokazala ni da je rođen na Korčuli niti da je hrvatska korjenika. Luka Modrić pak jest neupitna svjetska nogometna klasa, ali i lik čije se ime povlači ne samo po domaćim i španjolskim sudnicama radi financijskog kriminala nego i po uličnim fasadama, „ukrašenim“ krajnje ponižavajućim grafitima.

Treba biti osobito inteligentan, pa u pokušaju brendiranja svoje zemlje povezati Luku Modrića, Nikolu Teslu, Marka Pola i Matu Rimca, a zanemariti  nemuštom frazetinom „drugi poduzetnici, sportaši, ljudi iz javnog života“ uistinu gromade znanosti, kulture i umjetnosti, izumiteljstva, etc. s hrvatskog tla bez kojih bi svijet u bitnim sastavnicama bio torzo. Nije da Grabar-Kitarović nije čula – da ih nasumice navedemo – za Ruđera Boškovića, Marka Marulića, Fausta Vrančića, Nikolu Šubića Zrinskog, Julija Klovića, Josipa Juraja Strossmayera, Miroslava Krležu, pa nobelovce Ivu Andrića, Lavoslava Ružičku i Vladimira Preloga, Ivana Meštrovića, pa i Doru Maar, Andriju Mohorovičića, Milutina Milankovića, Ivana Vučetića, Slavoljuba Eduarda Penkalu, etc., ali i jednog od najvećih državnika 20. stoljeća i ratnog pobjednika u Drugom svjetskom ratu na ovim prostorima Josipa Broza Tita. Sav tzv. Treći svijet i ostatak globusa, koji nemaju pojma tko je Kolinda Grabar-Kitarović, čija je predsjednica i što je i gdje je Hrvatska, još i danas znaju za Tita, cijene njegov povijesni doprinos svjetskom miru i suradnji.

Tito nije smetao

HDZ-ova se „žena iz naroda“ 2015. godine debelo osramotila  i pokazala nedoraslom državničkoj odgovornosti kad je već po useljenju u bivšu Titovu vilu „Zagorje“ izbacila njegovu mramornu bistu – umjetnički rad velikog Augusta Augustinčića – iz predvorja novoimenovanih Predsjedničkih dvora. Tito nije smetao ni Franji Tuđmanu, potom ni Stjepanu Mesiću u dva mandata niti Ivi Josipoviću, ali jest – Kolindi Grabar-Kitarović. Sic transit. Iz istih će ulizničkih razloga, ucjenom Nezavisnih za Hrvatsku te kupnjom pet „crnih“ ruku u Gradskoj skupštini ne bi li mu BM 365 – Stranka rada i solidarnosti imala većinu, Milan Bandić rujna 2017. istjerati Maršala s njegovog trga u hrvatskoj metropoli. No, dobro, ljudima kojima je antinacifašizam floskula, a ne civilizacijska vrjednota, odnosno krvavi ustaški poklič „Za dom spremni“ stari hrvatski pozdrav, ni istinski hrvatski velikani svjetskog glasa ne mogu biti jača strana.

Svojedobno je tzv. zagrebački Bezgrešnjak objavio da je Hrvatski obzor 1999. proveo „prvo ozbiljnije istraživanje“ o tome koje osobe u hrvatskoj povijesti građani RH drže osobama tisućljeć. Redosljed je sljedeći: 1. Nikola Tesla, 2. Josip Broz Tito, 3. Ruđer Bošković, 4. Ante Starčević, 5. Alojzije Stepinac, 6. Josip Jelačić, 7. Marko Marulić, 8. Stjepan Radić, 9. Miroslav Krleža i 10. Matija Gubec. Svjetskog formata s tog popisa, međutim, samo su Nikola Tesla, Ruđer Bošković i Josip Broz Tito, a nešto blažim kriterijem Marko Marulić i Miroslav Krleža. „Posljednje kvalitetno istraživanje proveli su agencija za komunikacijski menadžment Millenium promocija i Večernji list, uoči ulaska Hrvatske u EU 2013.“ – pisao je taj list. „Najpopularniji među njima su bili Nikola Tesla i Ruđer Bošković“ – objavio je list. Međunarodna intelektualna zajednica danas pak osobito skida kapu – ne Luki Modriću – nego svevremenskim postignućima Marina Soljačića, Ivana Đikića, Miroslava Radmana, Franje Kajfeža, Igora Štagljara…

Luka Modrić i Tesla u istom košu!? Nezamislivo. Ženi što se baca po svlačionicama na oznojene gurače lopte, koji će nedugo zatim popušiti šest španjolskih komada, pa se osvetiti s 3-2 u Maksimiru, to jest zamislivo. Pogotovo kad je Modrić Hrvat, a Tesla Srbin. Što uopće nema veze s činjenicom da će Luka ostati tek brojka u nogometnoj statistici i vlasnik nogometnih milijuna od čega naraštajima Hrvata ni u džep niti iz džepa, a Tesla vrijednost koja je trajno zadužila čovječanstvo. Čiji je genijalan um omogućio neiscrpno dobro ljudskom rodu. Od ozbiljne državnice ozbiljne zemlje – a mala Hrvatska globalno velikog civilizacijskog doprinosa bi to morala biti – očekuje se ozbiljno ponašanje, sadržajan, ne birokratsko-frazerski diskurs i inteligencija glede i u svezi trajnih identitetskih vrijednosti na tlu svoje zemlje.

„Nije lako rebrendirati zemlju“, pametovala je Grabar-Kitarović berlinskom auditoriju. „Sokrat je rekao da će vas poštovati ako živite ono kako se predstavljate. Brending znači i promjenu zemlje iznutra. Ja želim da ovo bude poticaj na uspjeh Jadranskog tigra, pritom mislim na Hrvatsku.“ Pristojni ljudi na konferenciji uspjeli su suspregnuti nekontroliran big bang neugodne smjese smijeha i čuđenja. Ma koliko se ona sjetila Sokrata (469.-399. p.n.e.) – ne bi li se valjda dojmila kako je uz engleske i španjolske skripte čitala i nešto filozofske literature – Platonov učitelj, osuđen na smrt zato što je kvario atensku mladež, nje se kao mogućnosti ne bi sjetio ni onomad kad ga je žena zalila vjedrom vode u kojoj je oprala rublje. „Kakav prljav oblak“, navodno se stresao Sokrat. Nije preinačio svoju mudrost; nije mu ni u peti bilo da će se jednog dana, u jednoj kiflić-državici na Balkanu pojaviti na državnom vrhu narcisoidno/egomanski nabildana žena koja – ne živi, ne govori, ne misli i ne ponaša se kako se predstavlja.

Iz primjera kako je nogoloptača Luku Modrića stavila u istu nišu s najvećim svjetskim znanstvenikom svih vremena Nikolom Teslom, ali i izbor tih što ih je nedavno pozvala na Pantovčak kao kompetentne za „brendiranje RH“ dokaz su da ni Grabar-Kitarović niti ostatak HDZ-ove vlasti zapravo nemaju pojma o, lijepe li hrvatske riječi Hrvata od stoljeća sedmog – brendingu. Promjena zemlje iznutra? Besadržajna fraza. Dvadeset osam je godina tih promjena iznutra, 21 godina odgovornosti samo HDZ-ovih uprava – od pretvorbenog kriminala i ratnoprofiterske destrukcije prenesene u RH „ničije“, socijalističke, zajedničke imovine, uništenja industrije srednjerazvijene europske zemlje do eutanazije poljoprivrede, proizvodnje hrane, financijskog, energetskog i prometnog, sektora, zdravstva, školstva, znanosti, kulture i umjetnostiali te totalnog socijalnog i moralnog rastrojstva – beznadno je pretvorilo Lijepu Našu u Bijednu Našu. Nesamostalnu i nesuverenu zemlju, egzistencijalno ovisnu o volji Bruxellesa i Washingtona. Premijer Andrej Plenković i predsjednica RH Grabar-Kitarović izravni su poslovođe tuđe volje u vlastitoj domovini, a ne inteligentni, nacionalno osviješteni državnici, kojima je – Croatia First.

Tigar od papira

Predsjedničina nebuloza o Bijednoj Našoj kao Jadranskom tigru valjda je najsmješniji od svih njezinih gaf-produkata u uskoro četiri godine mandata. Tigar!? Sic transit. Da, u negativnom smislu, kao tigra od papira. Čak da se zanemari činjenica kako su jadranske zemlje i Crna Gora, i Albanija i Italija, pa i Slovenija i BiH (s arbitražnim, dogovornim ili nekim drugim rješenjem izlaza na otvoreno more). To će reći da je samoproglašenje nekakvog tigra uz taj sredozemni plitak zaljev krajnje neumjesno. Pogotovo od jedne predsjednice države. Jednako neozbiljno kao teza o Hrvatskoj kao lokomotivi europskog Jugoistoka. Lokomotiva, tigar i tako to… Što slijedi?

„Uza sve probleme (tigar, pa u problemima? – op. a.) koje imamo zbog različitih okolnosti koje idu od povijesnog aspekta do nedostatka ambicije i truda koji ulažemo u reforme, ipak ostvarujemo veliki napredak“, izrekla je Grabar-Kitarović oksimoron, antiprotivan već prvom silogizmu logičkog deduktivnog zaključivanja iz Aristotelovog Organona. Kad već ljubuje sa starogrčkom filozofijom, a Sokratova joj je moralka na duši, morala bi to znati. Prva premisa: Svi ljudi su smrtni; druga: Sokrat je čovjek; zaključak (conclusio): Sokrat je smrtan. U gaf predsjednice RH bilo što može biti i smrtno i besmrtno, kako joj kada zatreba u diskursu, pa su mogući i drveno željezo, i mokra vatra, i užasno sretna, i… Zašto onda ne bi bila moguća zemlja RH potrebita „ambicija i truda“ za reforme, a ipak „ostvaruje veliki napredak“. Gdje se to igdje u bijelom svijetu napreduje bez ambicija i truda? Samo u Hrvatskoj, a kako je moguće, znâ samo HDZ-ova „žena iz naroda“.

Da se umili uvrijeđenom već stranačkom drugu Plenkoviću i vladi, jer je u posljednje vrijeme itekako pretjerala soliranjem o temama za koje nije nadležna te ulizivanjem ekstrenoj desnici radi potpore kandidaturi za drugi predsjednički mandat, reći će u Berlinu kako „osobito radimo na poboljšanju investicijske i poslovne klime kako bismo privukli strane ulagače. Naša je namjera povećati konkurentnost hrvatske ekonomije kako bi Hrvatska postala konkurentna zemlja EU-a“. Radimo? Mi? Ako se išta radi, a baš se i ne vide rezultati, rade premijer i vlada. Grabar-Kitarović ne radi, ona hoda naokolo po globusu – svako malo u SAD, gdje ju ne doživljavaju ni glede i u svezi ukidanja viznog režima, jelte, „partnerskoj“ Hrvatskoj – troši novac hrvatskih poreznih obveznika, a nije im u tri godine na Pantovčaku dovela ni jednog ozbiljnog stranog ulagača. S ozbiljnom kešovinom. Čak ni iz bogate proustaške emigracije s kojom se svako malo naslikava. U neobičnom društvu, uz neobičnu ikonografiju. Tamo su ju valjda poučili da je poklič „Za dom spremni“ stari hrvatski pozdrav, pa taj rog prodaje za svijeću kad se vrati u Zagreb. I neznanjem nasmijava antinacifašističku javnost.

Činjenica je, međutim, da fraza osobito radimo zapravo znači – ne radimo. Jedino je to vjerodostojno (Plenkovićeva izborna agenda) da HDZ-ovu vlast da u svoje dvije godine nije provela ni jednu tzv. strukturnu reformu i da odreda svi ministri bez razlike trbuhozbore istu šuplju mantru – „ova vlada, Plenkovićeva vlada, osobito radi, kao ni jedna dosad“. Pripremamo, tvrde, analiziramo, predvidjeli smo, osnovali smo povjerenstvo, zaključili smo, namjeravamo učiniti, dogovaramo se, etc. Konkurentna zemlja? Prema Eurostatovim kriterijima konkurentnosti i investicijskim pogodnosima, Bijednu su Našu prestigle Unijine već i Unijine fenjerašice Rumunjska i Bugarska te odavno već Srbija, od susjeda izvan EU-a. Hrvatska je zadnja, zabrinjavajuće slabog rasta u odnosu na sve srednjoeuropske zemlje bivšeg komunističkog Varšavskog pakta, tranzicijske države iza nekadašnje tzv. željezne zavjese, koje su tada, do pada Berlinskog zida 1989. godine i Hrvatsku i cijelu SFR Jugoslaviju smatrale Zapadom.

Nije rat najvažniji krivac, što građani RH danas jedva još vide poodmakla leđa Čeha, Poljaka, Mađara, Slovaka, baltičkih patuljaka…, koji smjelo hitaju u budućnost dok se Hrvati – kao omađijani (Zvonimirova kletva?) – međusobno kolju zbog prošlosti, vjere, sekularizma, ideologijâ, tko je gdje bio 1941.-1945./1991.-1995., uhljebništva i tako tih gluposti. Zbog koje se mučne i budućnosno impotentne zbílje već iselilo 400.000 mlađih ljudi s obiteljima. Većinom školovanih, u najproduktivnijoj radnoj i fertilnoj dobi. Deseci tisuća drugih – liječnici, sestre i ino medicinsko osoblje, profesori, majstori svih struka, inženjeri, konobari, kuhari, profesionalni vozači, deficitarni radnici u građevini, ugostiteljstvu, poljodjelstvu, brodogradnji, etc. – još pakiraju kovčege. Više od 10.000 beba rode zaborave parkirati u RH, pa neke UN-ove računice predviđaju da će 2050. godine u Hrvatskoj živjeti najviše 3,5 milijuna ljudi, od kojih 40 posto penzića. Kojima više neće imati tko zaraditi mirovine, kao ni platiti ono silno, a već naručeno, polovno američko naoružanje, članarine Uniji, NATO-u, UN-u…, apanaže Katoličkoj crkvi niti plaće nevjerojatno brojnom javnom i državnom činovništvu, političarima te Grabar-Kitarović-Plenkovićevim nasljednicima na Pantovčaku i objema stranama Markovog trga. Ako te halapljive hobotnice uopće još bude te, 2050. godine. Jer…

Rekla, pa porekla

Bilo bi zanimljivo da je predsjednica kazala u Berlinu kako će vratiti iseljene u Bijednu Našu, i to baš ona, odnosno kako će, također baš ona napuniti hrvatska rodilišta, jer bez odnosa natalitet-mortalitet barem 1,5-1 tzv. se bijela kuga ne može suzbiti. Ako su uzoran primjer demografske svijesti predsjednica (s dvoje djece, samo za čistu reprodukciju) i ministrica obitelji, demografije, mladih i socijalne skrbi Nada Murganić (s jednim djetetom, kćerkom), a ne makar ministrica europskih fondova i regionalnog razvoja Gabrijela Žalac (s troje djece) ili kakva savjesna katolkinja s komada 12 (HRT se pohvalio primjerom iz Dubrovnika), Hrvatskoj se loše piše. Štono sutra, neki će se tuđi neodomicili voziti Dalmatinom i sijati žito Slavonijom, gdje više neće biti ni triju hrvatskih žitelja na četvornom kilometru, kao po prolasku Sulejmana Veličanstvenog prema Budimu i Beču. A Hrvatska – Jadranski tigar!?

„Mnogi su krivo interpretirali tu moju izjavu“, kazala je Grabar-Kitarović u povodu svog obećanja u predsjedničkoj kampanji da RH ima snagu konkurirati i najbogatijim zemljama u EU, „misleći da sam mislila da će se to dogoditi u mom mandatu.“ Ona jamačno ni sama ne zna na što je mislila kad je mnogim svojim izjavama došla u sukob sa zdravim razumom jer, da je mislila, valjda ne bi kazala to što jest? Pa ni sljedeće u Berlinu: Ljudi odlaze od nas, posljedice mobilnosti su da se smanjuje broj stanovnika, ljudi aktivnih na tržištu rada i to je nešto, što predstavlja opasnost mirovinskom sustavu. Moj primarni cilj je vratiti te ljude“. Kako? Nema pojma. Željeti nije znati i moći. To ne zna i ne može čak ni premijer s demografskom ministricom i cijelom vladom, kojima to uopće nije ni proračunski, što je najvažnije, niti politički prioritet, gdje glavne smjernice određuju Bruxelles i Washington. Prema tome, ne neproduktivno je lupetati populističkim jezikom ne bi li se – ostavilo dojam.

„Mnogi su mi rekli – kad bih imao bar 1000 kuna više mjesečno, ostao bih u Hrvatskoj“, pohvalila se, pa zagazila u bespuća frazerske zbiljnosti: „Cilj je postići ekonomski rast i razvoj koji se temelji na robama i uslugama s visokom dodanom vrijednošću i otvaranje novih radnih mjesta.“ Mora da se netko neslano našalio s hrvatskom predsjednicom, jer za samo 1000 kuna višu plaću ni jedan od iseljenih 400.000 građana ne bi se vratio u takvu zemlju koju su napustili baš zato što jest takva. Razvojno trknuta, posvađana, mrzilačka, praznovjerna, moralno devastirana, osiromašena, međunarodno ovisna, nesvjesna svoje bolje prošlosti, besperspektivna novim naraštajima, sa sve gorim vlastima kojima su fotelje preče od naroda u koji se promiskuitetno zaklinju. U tu Hrvatsku ne bi se vratili ni za 2000 i više kuna. Nije u šoldima sve, pjevaju „vatreni“ multimilijunaši srebrnog sjaja – a pamti se samo zlato – pa ne bi bilo zgorega da je Grabar-Kitarović napravila jedan return „mnogima koji su mi rekli“ glede i u svezi rečene tisućice, pa pitala iseljene što bi ih vratilo u domovinu. Ljudi odlaze u uređene zemlje, u svakom smislu uređene, gdje su znatno bolje plaće i sigurniji život potomstvu, ljudski radni uvjeti i gdje politika i vjera nisu prioritet.

„Puno govorim o ekonomiji, o malim poduzetnicima“, ustvrdila je, a valjda nije držala važnim pripomenuti da je ta znanja možebitno studirala na večernjem tečaju jednog od HDZ-ovih ekonomskih bardova iz prethodnih vlada – a sada red. prof. dr. sc. na nekoj od milijun i tri privatna visoka učilišta u RH ili menadžera/savjetnika u sustavu poduzetništva – koji su sinergijski tjerali balkanski kiflić na prosjački štap i građane u iseljeništvo. Što Grabar-Kitarović mudro kvalificira razumljivom – mobilnošću. „Puno me kritiziraju da kritiziram vladu, ali to nije istina, ja kritiziram trendove.“ A trendove diktira vlada svojim (ne)činjenjem. Pa, da se opet sjetimo starog Aristotela: ako je A = B, a B = C, valjda je logično zaključiti da je i A = C. I eto ti „ispravne“ dedukcije: ona ne kritizira A (vladu), nego B (negativne trendove), pa C nema veze s A (vlada nije kriva za negativne trendove). Genijalno. Da nije nakaradno. Kao da Plenković ne zna ne samo sve što Grabar-Kitarović znâ nego i štošta od onog što HDZ-ova „žena iz naroda“ drži da on – ne zna. Moglo bi biti čupavo s potporom za njezin drugi mandat.

„Vjerujem da bi osnova naše ekonomije trebala biti industrija i proizvodnja proizvoda s dodanom vrijednošću“, otkrila je Ameriku Grabar-Kitarović predstavnicima moćnih europskih privreda na berlinskoj konferenciji, kojima hrvatska ekonomija znači kao lanjski snijeg, a potom pobrzala ispravljati krivu Drinu svoje tzv. Inicijative triju mora (Jadran. Baltik i Crno more). „U početku je bilo krivih shvaćanja, shvaćali su je kao političku inicijativu koja će razbiti jedinstvo Europe, ali cilj inicijative je kohezija,  konektivnost naše regije. Nakon nekoliko godina nakon što su mnoge zemlje bivšeg sovjetskog bloka ušle u EU (Zapad ih je ekspresno primio već pripremljenim SAD-ovim projektom radi infiltracije NATO-a na ruske granice u Europi, op. a.), one i dalje zaostaju za zapadnim zemljama EU-a po infrastrukturi, ali i po načinu razmišljanja naroda koji žive u tim zemljama. Tu moram spomenuti i zemlje jugoistočne Europe koje mnogi nazivaju zemljama zapadnog Balkana, no mnogi ne vole taj naziv, jer ne žele Balkan u svojoj obitelji. Moramo biti puno objektivniji i jače prigrliti naše susjede.“

Život na kapaljku

Nije kazala tko je i zašto nakon 1990. godine „domoljubno“ lišio RH jake industrije, pa Zagreb, Split, Rijeka, Osijek, Sisak, Slavonski Brod, Bjelovar, Varaždin, Čakovec, Karlovac, Pula i niz manjih mjesta, čak sela, više nema iole važnije tvornice, koje su u „komunističkom mraku“ zapošljavale, davale siguran kruh i redovnu plaću (s tzv. trinaestom, K-15, toplim obrokom, prijevozom, plaćenih 30 radnih dana godišnjeg odmora, etc.) stotinama tisuća radnika. Kolateralno su uništeni poljoprivreda, stočni fond, ribarstvo…, pa Hrvati danas kusaju uvoznu bofl-hranu iz njemačkih/austrijskih trgovačkih lanaca, kupuju petorazrednu tehniku, odjeću i obuću iz Azije, zadužuju se do ovrhe u austrijskim, njemačkim, francuskim i ruskim bankama, žive na kapaljku i trpe svakovrsnu predindustrijsku tlaku na radnim mjestima tzv. poduzetnika. Na crno se izveze godišnje više od 300.000 trupaca iz hrvatskih šuma, „dodana vrijednost“ su i ispiljeni letve i daske, što se uiveričeno vraća iz Italije, Švedske… kao pedeset puta skuplji namještaj. Poznatih hrvatskih tvornica namještaja, dakako, također više nema

Kako to kad Hrvatsku više ne okupiraju ni Beč, ni Pešta, ni Venecija niti Beograd ili tko takav, kad više nema Tatara ni Osmanlija, talijanskih fašista i njemačkih nacista, kad je Hrvat napokon svoj na svomu, hrvatska lisnica u hrvatskom džepu i hrvatska puška na hrvatskom ramenu, da se u demokraciji živi teže, neizvjesnije i siromašnije neko prije? Kolinda Grabar-Kitarović sada tvrdi da je „krivo interpretirana“: ona nije rekla da će već u njezinom mandatu, dakle u pet godina, RH imati snagu konkurirati i najbogatijim zemljama u EU. A kada će? Realan je rok kad na vrbi urodi grožđe, a to će biti baš onda kad njezina Inicijativa triju mora poluči fatamorgana-rezultat: da se razvojno, životnim standardom i mentalitetom žitelja zemlje tzv. nove Europe, bivšeg komunističkog lagera, izjednače sa zemljama tzv. stare Europe. Mission: Impossible. U pravom životu nema mjesta logičkom paradoksu – ajmo opet malo u antiku – da će kornjača stići na cilj prije Ahila.

Pa ni Rumunjska, Bugarska ili Bijedna Naša s takvim vlastima ikad sustići Njemačku, Francusku, Belgiju, Švedsku… Dok se zemlje tzv. druge i treće brzine dovezu Fićom ili Trabantom do njemačkog Autobahna, Danke Deutschland će se Merđom utrkivati na Saturnu. I to je to. Nepremostiva razlika u klasi.

Marijan Vogrinec
Autor 17.11.2018. u 19:30

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija