Beskućnici stari, gdje ste?

Amer Tikveša
Autor 14.10.2014. u 23:31

Izdvajamo

  • Rekla je sljedeće: „Ljudima nije tako loše, već mi to predstavljamo prema nekim normama. Pa, ljudi, mi nemamo beskućnika, kod nas niko na ulici ne spava. Vi gdje god odete vani vi vidite ljude... Loš je standard, jako loš, ali ljudi to prihvate, znači to je neki nivo koji je ljudima prihvatljiv. I zato nije bilo ljudi na ulicama, ne zato što ih je strah, već jednostavno njima je dobro i zašto ih ne pustimo da im bude dobro.“

Povezani članci

Beskućnici stari, gdje ste?

Beskućnici sve i da ih zaista nema, ili da ih ima desetorostruko više, sami po sebi ne mogu biti argument za dobar ili loš standard neke zemlje. I to što su ljudi apatični i što glasaju za koga glasaju ne znači da im je dobro, ali to je već neka druga priča.

Tekst i foto: Amer Tikveša

Dan pred izbore Baklava je dobio moždani udar. Nisam siguran da su ga preko noći zadržali u bolnici. Vidio sam ga sutra, krenuvši da poništavam glasačke listiće, sjedi na jednom od dva svoja uobičajena mjesta sa svoja dva psa. Djelovao je kao da je dobro. Pomislio sam da je moždani dezinformacija. Prišao sam mu i pitao ga za zdravlje. Trajalo je to sigurno minutu dok me prepoznao, iako se svaki dan vidimo. Tup pogled u kojem gotovo da nema života i onda mumlanje… Tek po potvrdnom klimanju glave a onda i dizanju palca zaključujem da hoće reći kako mu je dobro.

Moje biračko mjesto bilo je na Veterinarskom fakultetu. Izlazeći, vidim natpis „ovca“, a ispod natpisa stoji ovcin skelet. Nisam ovca, možda sasvim malo, jer od moguća četiri, poništio sam tri listića. Niko od njih na papiru ne može učiniti ništa da mi bude bolje, a tek Baklavi kojem, koliko je sad, treba pomoć, treba mu hospitalizacija. Da se razumijemo, listiće nisam poništio zbog Baklave, ali mi je i on na um pao.

Baklava je, po njegovoj priči, nekad bio ugledan slastičar. Posebno se isticao u pravljenju baklave pa je ponio taj nadimak. Jedan je od onih koji beskućništvo nisu odabrali kao svoj životni stil. Ako neko gaji stereotipe o beskućnicima, trebao se upoznati s njim. On, naprimjer, nikad ne prosi. Pomaže pri utovaru i istovaru različitih stvari, čisti snijeg za novac, jedno ljeto je preprodavao voće i povrće. Ima dva psa na kojima smo mu u naselju bili beskrajno zahvalni. Jedan je bio izrazito teritorijalan, a drugi povodljiv. Zbog „teritorijalca“ nismo nikad imali problem s psima lutalicama, sve dok nije ostario do te mjere da više ni na šta ne obraća pažnju. Povodljivi se sad samo besmisleno vuče za njim. Nekako skupa propadaju Baklava i „teritorijalac“. Baklava jako voli pse i djecu. Često se desi da odvoji od svoje neimaštine i kupi slatkiše koje onda komšijskoj djeci daje kad prolaze pored njega, a rado će uvijek pričuvati bilo čijeg psa ako neki vlasnik mora ući u prodavnicu, što s psom, je li, ne može.

baklava6

Da li je Baklava prije bio zaista slastičar, ne znam. Ne znam mu ni pravo ime ni pravi razlog beskućništva, postoji više verzija. Znam samo da nije u pitanju životni stil, da je kuću imao, da želi i porodicu. Pričajući s beskućnicima, naučio sam jedno – od njih ćeš rijetko čuti pravu verziju njihove životne priče prije beskućništva. Kad čuješ prvu, djeluje jako ubjedljivo, a onda već sutradan tu prvu toliko nadograde, obogate ili ispričaju neku drugu verziju da je do prave istine o njima, osim preko posrednika, nemoguće doći. Razlog je taj što svoju nesreću, kao i dosta ljudi, žele preuveličati, a ona će biti veća ako si u prethodnom životu bio „veći“ čovjek. Ima tu muzičara na kojima se obogatio Bregović, glumaca koje je konkurencija iz straha navukla na drogu kako bi propali, pravednika u službi socijalne pravde kojima su tajne službe ubile porodicu, turističkih vodiča koji znaju sedam jezika i koji su proputovali cijeli svijet, bogataša koji su sve razdijelili sirotinji… – pa ti izvoli vjerovati.

Dakle, što je prethodni život bio bogatiji, makar i izmišljen, to je tragedija sadašnjeg života veća, a i priča, misle oni, zanimljivija. To je priča za druge. Za njih same života prije beskućništva ustvari i nema. Sve je to nestalo, i kuća i tata i mama i bračni partner i djeca i država. Niko za njih neće da zna, pa se i oni sami ubijede da niko nije ni postojao, kako bi ih manje boljelo. Lakše je živjeti s izmišljenim prethodnim životom.

beskucniksa2

Drugi moj poznanik beskućnik je Lile. Njemu je uvijek vruće iz nekog razloga. Ima u našoj ulici jedno spomen-obilježje poginulim borcima iz naselja. Pravi dobar hlad. Lile tu često spava ispod dvije zastave BiH, one s ljiljanima i ove danas. Baš kao da je u tom trenu oslobodio taj komad zemlje, pobio zastave pa legao malo da se odmori. Voli pričati s kasirkama, njima je dosadno, a on misli da je zanimljiv. Nisam ga vidio već neko vrijeme a zadnja dva puta izgledao je jako bolestan. Imao je čudnu boju lica i jedva se kretao sa čestim zastajkivanjima i podrigivanjem da se sav trese. Možda je umro.

Bio je još jedan, jako se kratko zadržao u ulici, nisam ga stigao upoznati. Specifičan je bio po tome što je imao jedno teško kožno oboljenje pa se stalno morao mazati nekom kremom. To je bilo kao ritual, a krema je od onih koje se ne daju razmazati. On tako sjedi, namazan, bijel kao duh, na strah jedne i podsmijeh druge djece, dok ne dođe vrijeme da je skine.

Kad ode Baklava, a bez sumnje uskoro će to biti, i ako je Lile već otišao, moja ulica ne treba se brinuti, dobili smo novog. Dan poslije izbora, rano ujutro, u park iza zgrade izveo sam psa. Beskućnici se čiste travom dok ne upoznaju okolinu i ne otkriju javnu česmu, zato sam zaključio da je ovaj novi. Novi imaju svoje torbice ili kese, baš kao i ovaj. Vremenom sve što vrijedi bude ukradeno ili prodano i ostane jedna kesa ili torbica i bog te pit’o šta je u njoj, nijedan neće da pokaže. Jedva čekam da ga upoznam.

IMG_3466

Volio bih da ih takva sudbina nije zadesila, ali su mi dragi i drago mi je što sam neke od njih upoznao. Oni su, bar sam ih ja tako doživio, ogledalo nas „kućnika“ i onoga što nam se iz dana u dan smiješi – sve veća egzistencijalna nesigurnost, klonuće pod bezobrazlukom moćnika, smrt u samoći, bijedi i bolovima. Oni su jedna od kategorija ljudi koje mi, kad s njima pričam, nadahnjuju nezadovoljstvo prema svima onima koji su nas vodili zadnjih najtežih 20 godina i ne dozvoljavaju da se osjetim mirnim i zadovoljnim postojećim stanjem.

Sad je vrijeme da kažem i zašto ovo pišem. U izbornoj noći na TV 1 bili su gosti politički analitičari i analitičarke koji/e su komentirali/e izbore. Jedna od njih bila je i Ivana Marić, analitičarka koja je iznosila pretežno regularne stavove, od kojih bi za većinu bilo lako naći argumente i nije se problem s njima složiti. Jedan me, međutim, baš onako protresao da sam počeo pričati s monitorom (debatu sam gledao na internet stranici TV 1). Rekla je sljedeće: „Ljudima nije tako loše, već mi to predstavljamo prema nekim normama. Pa, ljudi, mi nemamo beskućnika, kod nas niko na ulici ne spava. Vi gdje god odete vani vi vidite ljude… Loš je standard, jako loš, ali ljudi to prihvate, znači to je neki nivo koji je ljudima prihvatljiv. I zato nije bilo ljudi na ulicama, ne zato što ih je strah, već jednostavno njima je dobro i zašto ih ne pustimo da im bude dobro.“

vjecnavatra

Eto, ja ih navedoh petoricu koje sam vidio ili se s njima upoznao samo u svojoj ulici. Izjava, međutim, nije problematična samo s tog aspekta. Beskućnici sve i da ih zaista nema, ili da ih ima desetorostruko više, sami po sebi ne mogu biti argument za dobar ili loš standard neke zemlje. I to što su ljudi apatični i što glasaju za koga glasaju ne znači da im je dobro, ali to je već neka druga priča.

Amer Tikveša
Autor 14.10.2014. u 23:31