Besprizorni Jozo Pavković

Dragan Markovina
Autor 11.5.2016. u 11:37

Izdvajamo

  • Zrinjski, naime, nije došao do ovog statusa zbog ljubavi prema klubu, poštovanja nacionalnog, uvažavanja drugih i tržišnog poslovanja. On se na ovom mjestu nalazi kao državotvorni projekt hrvatskog nacionalizma, čiji je temelj u zločinu i nepravdi.

Povezani članci

Besprizorni Jozo Pavković

Koncept kojeg Pavković predstavlja i zagovara utemeljen je na zločinu, etničkom čišćenju i svođenju građana i naroda na vrijedne i manje vrijedne, te kao takav predstavlja isključivo nasilje prema gradu i njegovoj tradiciji. Zato svaka titula osvojena Pod Bijelim brijegom neće moći izbrisati činjenicu da je Zrinjski na tom stadionu počeo igrati nakon što je na njemu bio sabirni logor za Bošnjake i da odbijanje suočavanja s tom činjenicom predstavlja trajnu sjenu nad egzistencijom tog kluba. A što se Veleža i petokrake tiče, za njih nema straha. Oboje su organski srasli s Mostarom i kako bude njemu, bit će i njima.

Piše: Dragan Markovina 

Nakon što pročita rijetko imbecilan tekst Joze Pavkovića, glavnog urednika Glasnika HDZ-a, koji se iz puke kurtoazije i tržnišnih interesa naziva Večernjim listom, pod naslovom ‘Kako su nogometom Hrvati ugasili crvenu petokraku’, pristojnom građaninu na koncu preostane samo sram. S jedne strane zbog činjenice da ovako zlonamjeran čovjek i pamfletist čiji misaoni aparat ne može funkcionirati izvan crno-bijelih zaključaka, ogromne količine laži i mitomanije kosovskog tipa, posjeduje realnu društvenu moć, a s druge zbog Pavkovića samog. Nije se, naime, lako budit svako jutro s takvom količinom destrukcije u sebi. O čemu je dakle riječ? Sve, ali baš sve, osim činjenice o tome tko osvaja nogometno prvenstvo, a tko ispada iz lige, što je Jozo Pavković u svom tekstu napisao predstavlja ili glupost ili laž. Pri čemu je čitav tekst ispisan s namjerom naslađivanja tuđem porazu i nemoći, što je činjenica koja se u svojoj monstruoznosti dodatno iskazuje imamo li svijest unutar kojeg konteksta Pavković djeluje i o kojem kontekstu piše.

Ovakav tekst bi, naime, bio besprizoran čak i u normalnoj situaciji, u kojoj bi se npr. vatreni navijač Lazia ovako zlurado veselio neuspjehu gradskog rivala Rome, a kamo li u mostarskom slučaju. Krenemo li od zadnjeg Pavkovićevog pasusa koja glasi: “Ljubav prema klubu, poštovanje nacionalnog, uvažavanje drugih i tržišno poslovanje Zrinjski su doveli na vrh. Ključ je to za rješenje i hrvatskog pitanja. Na zabranjivanju drugih i lažnim ideologijama “umrli” su “rođeni”. Opomena je to i političarima i “temeljnom narodu”, shvatit ćemo o kakvoj je vrsti cinizma riječ. Ništa od ovoga nije točno, a o opomeni koja se upućuje ‘temeljnom narodu’ i mentalno slijedi zaključak Ivana Aralice koji je pišući o BiH u Slobodnoj Dalmaciji ’93. godine zaključio ‘nemojte reć da niste znali’, najavivši tako sve ono što je HVO pretočio u praksu, ne treba trošiti nikakve riječi. Ne ulazeći u kvalitetu momčadi na terenu, koja se očito pokazala kao najbolja u ligi i ne pokušavajući imputirati igračima bilo kakvu krivnju ili odgovornost za nešto o čemu ništa ne znaju, niti su toga svjesni, bilo bi blasfemično ne demaskirati Pavkovićevu laž. Zrinjski, naime, nije došao do ovog statusa zbog ljubavi prema klubu, poštovanja nacionalnog, uvažavanja drugih i tržišnog poslovanja. On se na ovom mjestu nalazi kao državotvorni projekt hrvatskog nacionalizma, čiji je temelj u zločinu i nepravdi. Preživjevši kao jedan od simbolički najsnažnijih relikata paradržavne zločinačke tvorevine Herceg-Bosne, utemeljene na etničkom čišćenju i logorima, Zrinjski je nužno morao ostati faktor političke legitimacije HDZ-a i njegove ideologije. Stoga je čitavo održavanje tog kluba daleko od bilo kakvih tržišnih principa, s obzirom da živi od novca usmjerenog političkim direktivama. O ljubavi prema klubu još je smješnije govoriti. Klub je to koji je formalno obnovljen 1993., da bi faktički počeo s nekakvim aktivnostima 1994., a ne 1992. kako tvrdi Pavković u nizu svojih laži i kao takav nije razvio nikakvu istinsku identitetsku privrženost kod ljudi koji ga prate i za njega navijaju. Jedini motiv zbog kojeg bi netko navijao za Zrinjski tako se svodi na politički, i to u prvom redu kroz antagonizam prema Veležu u čijem temelju leže netrpeljivost prema jednom narodu i laganje samom sebi. Ovo navodimo iz razloga što je u čitavom svijetu pa tako i u Bosni i Hercegovini, navijanje za neki nogometni klub dio šireg identiteta pojedinca i određene zajednice. Pri čemu se najveća privrženost klubu ostvaruje kroz mitološke narative koji se prenose u obiteljskoj predaji i književnim zapisima ljudi koji su vatreni navijači nekog kluba.

Ove mitološke narative utemeljene na činjenicama, ne treba miješati sa izmišljanjem tradicije. Svega ovoga kod Zrinjskog nema. Obiteljske predaje o nekim slavnim utakmicama, golovima, nastupima i slično, jednostavno nema, niti je može biti. Upravo zato istinski ljubitelj nogometa na proslavama titula jasno vidi kako je riječ o nečemu što je umjetno. Usporedimo li primjerice proslavu titula splitskog Hajduka ili dva Veležova kupa sa ovim što se događa na potezu od Rondoa do Bijelog brijega prilikom slavlja navijača Zrinjskog, shvatit ćemo kako je praktično nemoguće da te laži nisu svjesni niti sami navijači tog kluba. Paradoksalna je, ali istinita činjenica ta, da bi kad bi se Velež doista zauvijek ugasio, što Pavković i slični očito priželjkuju, Zrinjski izgubio svaki smisao postojanja. No, s obzirom da do toga neće doći, nema straha ni za ‘Plemiće’ kako im tepa Pavković. Još jedna od zabavnijih laži o tom klubu je godina njegovog utemeljenja. Svi naravno znaju da klub nije osnovan 1905., ali se zbog potrebe da se bude stariji od Veleža, puno godina nakon ponovnog osnivanja kluba uzela godina kad je osnovano gimnazijsko sportsko društvo. Da je drukčije valjda bi Splićani uveli nogomet iz Mostara, a ne iz Praga 1911. godine. Vratimo li se pak na Pavkovićevu fiksaciju o tome kako petokraka blijedi, tu ćemo primijetiti jedini istinski kontinuitet Zrinjskog. Nogometaši tog kluba su, naime, prilikom utakmice protiv Veleža, dvadesetih godina, odbili igrati utakmicu protiv gradskog rivala, ukoliko ne skinu petokraku s dresa. Traživši pri tom pomoć od sudaca i policije, što im naravno nije pošlo za rukom. Na isti način na koji neće proći ni sada.

Sve te Pavkovićeve tlapnje o podređenosti Hrvata u jugoslavenskom multietničkom konceptu, predstavljaju naravno potpune laži usmjerene ka opravdanju najsirovijeg nacionalističkog koncepta kojeg zastupa. Ljudi u zapadnoj Hercegovini doista su pretežno navijali za Dinamo, no s Hrvatima iz Mostara to nije bio slučaj. Uostalom najveći predsjednik Veleža, koji je to ostao do kraja svog života i u najgorim poslijeratnim okolnostima sa svim klupskim počastima bio ispraćen, bio je Josip Jole Musa. O čijoj nacionalnosti valjda nije potrebno raspravljati. Pogledamo li pak popis osnivača kluba, također ćemo uočiti razmjere Pavkovićeve laži. Stoga je ključni problem kojeg ovaj čovjek ima, pored nesporazuma s osnovnim činjenicama, u tome što on grad u kojem živi i radi najblaže govoreći ne podnosi, a još manje poštuje. Jer da je drukčije, ne bi se u tekstu nabacivao hrvatskim i bošnjačkim dijelom grada, niti bi likovao nad agonijom Veleža, ismijavajući petokraku i čitavu njezinu simboliku.

Koliko god mu to ne bilo drago čuti, taj simbol i taj klub, dubinski su obilježili Mostar u dvadesetom stoljeću, stvorivši od njega moderan i bogat industrijski grad u kojem nije bilo građana i naroda prvog i drugog reda. S druge pak strane koncept kojeg Pavković predstavlja i zagovara utemeljen je na zločinu, etničkom čišćenju i svođenju građana i naroda na vrijedne i manje vrijedne, te kao takav predstavlja isključivo nasilje prema gradu i njegovoj tradiciji. Zato svaka titula osvojena Pod Bijelim brijegom neće moći izbrisati činjenicu da je Zrinjski na tom stadionu počeo igrati nakon što je na njemu bio sabirni logor za Bošnjake i da odbijanje suočavanja s tom činjenicom predstavlja trajnu sjenu nad egzistencijom tog kluba. A što se Veleža i petokrake tiče, za njih nema straha. Oboje su organski srasli s Mostarom i kako bude njemu, bit će i njima.

Dragan Markovina
Autor 11.5.2016. u 11:37

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija