Beživotna zemlja Banija, najveći krimen ‘rvacke države

Marijan Vogrinec
Autor 25.2.2021. u 11:29

Beživotna zemlja Banija, najveći krimen ‘rvacke države

Foto: Igor Kralj/PIXSELL

Javna je tajna kako su po oslobođenju privremeno okupiranih hrvatskih krajeva kolovoza 1995. – cca trećina zemlje, s dvije godine kasnije mirno reintegriranim državnim istokom – čoporativno, pod raširenim prstima preko očiju Tuđmanovog Pantovčaka i ekspoziture njegove volje u Banskim dvorima nahrupili kokošari svake „domoljubne“ vrsti na srpsku (ne)pokretnu imovinu. „Zauzeto Hrvat“. Šleperi, manji kamioni, kombiji, traktori, osobni automobili krcati su tehničkom robom i koječim špartali Banijom, Kordunom, Likom, zapadnom Slavonijom… Masovno su neki u vojnim maskirnim odorama i u civilu lovili krupnu i sitnu stoku po selima i okolici koja je potom završavala u privatnim klaonicama i mesnicama, a državna vlast i političke tzv. mainstream stranke nisu reagirale. Lokalni svjedoci su ili sudjelovali u pljački srpske imovine ili su, strahujući za vlastite živote, šutjeli. U desetcima sela ubijani su srpski civili i tjednima po okončanju rata da ne bi bilo svjedoka pljačke i paleža njihovih kuća i gospodarskih objekata. Većina zločinaca nikad nije odgovarala za zlo i zato „domoljubima“ nije stalo do obnove Banije ni do povratka izbjeglih Srba na svoju djedovinu

 

Marijan Vogrinec

Razorni potres u Zagrebu otprije gotovo godine dana otkrio je svu pustu bijedu, licemjerje i nesposobnost i države i gradske vlasti tzv. hrvatske metropole, pa je cjelovita/učinkovita obnova još na dugačkom štapu, ljudi nemaju pojma hoće li im i kada tko pomoći obnoviti ili popraviti oštećene domove. Osim toga, paradoks je da građani Zagreba i okolice postradali u potresu ožujka 2020. imaju veća obnoviteljska prava od postradalih u potresu prosinca te godine. Ako je pameti, kao što je u birača godinama kritično nedostaje, pa biraju uvijek iste muljatore ili dijelom apstiniraju, što je još gore, na predstojećim lokalnim/regionalnim izborima neće sljepački opet trčati za – plastičnom mrkvom. Razorna serija neposustalih potresa na Baniji otkrila je sada, a postizborno će još i više – uz istu zagrebačku simptomatologiju laprdajućeg nerazumijevanja istinske ljudske tragedije – šovinističko-osvetničko-protusrpsku sastavnicu državne politike u odnosu na tretman/“revitalizaciju“ područja s većim brojem srpskog stanovništva prije Domovinskog rata. Najteže demografske i gospodarske posljedice su u Lici, na Kordunu i Baniji, a neučinkovite – „razvojne“ (sic transit) – mjere i projekti te katastrofalna (pro)nacionalistička tzv. ZNA SE politika etničke isključivosti u lokal-regionalnoj kompi s ucrnjenim autsajderima (uključivo dio agresivnih veteranskih udruga i Katoličku crkvu) postupno su pretvarale te nekad bogate stočarske, voćarske i ratarske krajeve u pustinju. Krivnjom svih vlada nakon 1995. godine, osobito HDZ-ovih od 2016. godine, pustinja se i dalje širi i debljina pijeska raste.

Neki dan je saborski zastupnik Milorad Pupovac, predsjednik koalicijskog HDZ-u SDSS-a i čelnik Srpskog narodnog vijeća, otkrio toplu vodu: nije slučajno Banija ostavljena poslije 1995. godine demografski, ekonomski, međuetnički/međuvjerski, etc. vegetirati kao najzapušteniji/najsiromašniji kraj, je li, najsiromašnije, gospodarski devastirane Sisačko-moslavačke županije. S industrijski razvedenim i demografski napučenim Siskom u doba tzv. socijalističkog mraka (sic transit) – privrednoga giganta. Ravna svima većim gospodarskim središtima u tada Socijalističkoj Republici Hrvatskoj (SRH), uz SR Sloveniju najrazvijenijoj u SFR Jugoslaviji i trećoj među srednjerazvijenim državama u tadašnjoj Europi. I nakon što su, je li, Hrvati početkom 1990-ih godina dobili međunarodno državno priznanje u tzv. avnojskim granicama – na temelju Narodnooslobodilačke borbe na strani protuhitlerovskih saveznika u Drugom svjetskom ratu, oslobađanja anektiranih/darovanih (ustaški režim) hrvatskih teritorija i normi povijesne državnosti zajamčene (do odcjepljenja) u svim jugoslavenskim ustavima na temelju odluka ZAVNOH-a – te pobijedili u Domovinskom ratu, Banija je s Kordunom i Likom te zapadnom Slavonijom i istočnim područjem balkanskog kiflića ciljano (?) pala u nemilost tzv. državotvorne politike.

Trojica HDZ-ovih „zaslužnika“

Ostavljena je na milost i nemilost – gotovo bez ostatka i, je li, pozornosti vrjednije iznimke – lokalnim/regionalnim stranačkim ZNA SE šerifima koji su se nepotistički i klijentelistički (po potrebi uvezani s inostranačkim tzv. koalicijskim partnerima) naglavačke bacili na osobna/obiteljska/rodbinska bogaćenja, naplaćivanja državi svojih „zasluga“ u Domovinskom ratu ili stranačkom osvajanju/održanju vlasti, stjecanje nekretnina za bagatelu, povlašteno poslovanje s državom, korištenje svih (ne)mogućih zakonskih rupa i čak nepripadnih povlastica… Ovih su dana mediji razvalili uistinu skandalozne „domoljubne“ slučajeve sisačko-moslavačkog župana Ive Žinića i obitelji, glinskoga gradonačelnika Stjepana Kostanjevića, dvojice „političkih sinova“ (sic transit) regionalnoga HDZ-ovog moćnika Marka Sremića, bivšeg također iznimno bogatoga gradonačelnika Gline i sada šefa tamošnje Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata koji je „znalački“ zbrinuo obiteljske uzdanice za još nekoliko naraštaja, zajedno sa Žinićem je 1995. Ušao u oslobođenu Glinu te u istoj Runjaninovoj ulici zauzeo najljepšu srpsku kuću. Hvalio se Jutarnjem listu kako mu je djed govorio: „Sine, u svakom selu moraš imati kuću“, ali i time kako je prije Domovinskog rata „čuvao krave Žinićevoj materi dok je vezla da bi se udala“. Eto, je li, kako „zasluge“ pretvaraju čobana u bogatog moćnika.

Ta trojica HDZ-ovih stranačkih „zaslužnika“, branitelja, katolika, Hrvata s dna sedmostoljetne kace, ali i izravnih sukrivaca za banijski jad i bijedu – politička transmisija središnje tzv. državotvorne politike na oslobođenim područjima tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene – obrazac su koji netko kritičnijeg vida primjećuje gotovo u svakom kutku zemlje. I s gorčinom se prisjeća posprdnice redikulozmog umirovljenoga generala Ljube Ćesića-Rojsa: „Tko je jamio, jamio je“. Ljudi su svojedobno ismijavali tu HDZ-ovu gromoglasnu saborsku uzdanicu s respektabilnim, je li, stažem vozača autobusa s gastarbajterima na liniji Široki – Mostar – Zagreb – München i sitnog švercera videorekordera, naivno vjerujući u pravdoljubivost pravne države, i ne vjerujući da je proustaški emigrant Bruno Bušić ikad kazao u povjerenju: „Hrvatsku su pljačkali i Latini, i Germani, i Ugri, i Srbi…, ali kad Hrvati dođu na vlast, tek će se tada vidjeti što je pljačka uistinu“. Rekao to ili ne rekao, naravno da Bušić nije mogao predvidjeti – HDZ. Ni to da će politička ZNA SE opcija biti jedina u tri desetljeća među cca 170 registriranih u Bijednoj Našoj prvostupanjski osuđena za pljačku vlastitog naroda i da se više od 90 posto najtežih, višemilijunskih kriminalnih afera odnosi na osumnjičene/počinitelje iz HDZ-a i „poslovne“ simpatizere.

Javna je tajna kako su po oslobođenju privremeno okupiranih hrvatskih krajeva kolovoza 1995. – cca trećina zemlje, s dvije godine kasnije mirno reintegriranim državnim istokom – čoporativno, pod raširenim prstima preko očiju Tuđmanovog Pantovčaka i ekspoziture njegove volje u Banskim dvorima nahrupili kokošari svake „domoljubne“ vrsti na srpsku (ne)pokretnu imovinu. „Zauzeto Hrvat“. Šleperi, manji kamioni, kombiji, traktori, osobni automobili krcati su tehničkom robom i koječim špartali Banijom, Kordunom, Likom, zapadnom Slavonijom… Masovno su neki u vojnim maskirnim odorama i u civilu lovili krupnu i sitnu stoku po selima i okolici koja je potom završavala u privatnim klaonicama i  mesnicama, a državna vlast i političke tzv. mainstream stranke nisu reagirale. Lokalni svjedoci su ili sudjelovali u pljački ostavljene imovine nakon odlaska Srba ili su, strahujući za vlastite živote, šutjeli. U Gruborima, Varivodama, Gošiću, Kijanima, Komiću, Golubiću, u selima u okolici Gline, Petrinje i Siska, etc. ubijani su srpski civili i tjednima po okončanju rata da ne bi bilo svjedoka pljačke i paleža njihovih kuća i gospodarskih objekata. Tko je izbjegao, spasio je glavu.

Mnoge srpske kuće naselili su Hrvati izbjegli iz BiH (cca 100.000 na svim bivšim okupiranim područjima), ali i dobar dio Hrvata iz ratom nedirnutih krajeva i iz inozemstva kojima je tadašnja vlast obećala upis u vlasništvo, ako ostanu živjeti na napuštenim imanjima najmanje 10 godina. Dakako, tu je budalaštinu poništila međunarodna zajednica budući da se privatna imovina ne smije otuđiti na takav način, odnosno kao posljedica etničkog čišćenja. Neki sporovi, međutim, još traju, a dio srpskih nekretnina došao je za bagatelu u posjed APN-a, da bi ga državna agencija u bescjenje, je li, „prodala“ kojekakvim „domoljubima“, političkoj svojti te braniteljskim „zaslužnicima“ ili za 100 kuna mjesečne najamnine (Sremić, Žinić…) dala na uživanje. U razgovoru za Jutarnji list, Marko Sremić se pohvalio kako ga je svojedobno nazvao iz Zemuna vlasnik kuće u koju se uselio u Glini, bogati do rata šef Croatia osiguranja Stevo Jednak (supruga Zlata bila je glinska stomatologinja) s „kojim sam išao u školu“.

Jednaku je – sinu jedinoga preživjelog (Ljuban) iz ustaškog pokolja 1941. godine cca 1700 srpskih civila iz Gline, Vrginmosta i šire okolice (među njima i pola brojne familije aktualnog predsjednika Srbije Aleksandra Vučića) od kojih je tristotinjak živo spaljeno u glinskoj pravoslavnoj crkvi Presvete Bogorodice – tvrdi, odgovorio: „E moj Stevo, kad te vidim drugi put morat ćeš opet bježati, pa Zemun je naš“. I Banija je, je li, „naša“, tj. Sremićeva/Sremićevih, Žinićeva/Žinićevih, Kostanjevićeva/Kostnjevićeih, tih i takvih, oboružanih debelim braniteljskim prinadležnostima (Žiniću i stan u Zagrebu iz kojega ga, sic transit, ministar Tomo Medved „ne može izbaciti“) i nevjerojatnim državnim pogodovanjima njihovoj djeci. Na toj je nesretnoj Baniji i lijep obiteljsko-klijentelističko-nepotistički feud Čačićeva reformista Darinka Dumbovića „Petrinjskog“, HDZ-ovog partnera u vlasti, koji je medijski zgrozio javnost izvrsnim prilogom Nove TV u „Provjereno“ urednice i voditeljice Ivane Paradžiković, laureatkinje Zlatnoga Studija, najveće medijske nagrade u zemlji u kategoriji najboljeg/e tv voditelja/ice. Na opću državnu i nesreću najvećeg broja žitelja tzv. drugog/trećeg reda, i Hrvata i ne-Hrvata svih vjera, rodova i dobi – o srpskoj narodnoj manjini u ruralnim, bivšim okupiranim krajevima da se i ne govori – banijska zbílja zapuštenosti, neulaganja, nemara, državne nebrige, beznačajnosti, polit-ideološke kontaminirajuće pristranosti, međuetničkih zazora od suživota i neobuzdano lokal-regionalno šerifovanje nacionalno-političko-katoličkih moćnika tipa: „E moj Stevo, kad te vidim drugi put morat ćeš opet bježati“ ili „Potres je teško predvidiv, ne možemo se protiv njega boriti kao protiv Turaka, komunista ili Srba“ (sisački biskup Vlado Košić na misi u povodu 443. obljetnice obrane kaštela Gvozdensko od Osmanlija).

Nevjerojatno birokratiziranje

S takvim besprizornima na lokalnoj/regionalnoj vlasti, u „pastirskoj“ (sic transit) haljini među vjerničkim „stadom“ i mudrim japanskim majmunima za kormilima u službenom Zagrebu, Banija nije imala sreće ni godinama prije potresa niti će imati netom što se u svibnju odrade lokalni/regionalni izbori predvidljivoga političko-distribucijskog skora: jamačno status quo. S malim, kozmetičkim i beznačajnim pomacima. Banija ostaje zapuštena i zaboravljena pokrajina, privlačna pristojnom (su)životu manje no Death Valley onomad opsjednutima zlatom nesretnim kalifornijskim tragačima. U pravu je komentator Tportala Boško Picula: Banija je najveći krimen, je li, svih hrvatskih vlasti. „Davadeset i pet godina nakon završetka rata kobno je propustila osmisliti strategiju razvoja i integrirati cijelo društvo, tamo je i dalje jednaki užas, a kad vam udari potres ili dođu vukovi u zabačena, neka i sasvim napuštena sela – pošaljite e-mail.“ Sic transit. Iz kraja bez interneta, struje, vode, zakorovljenih cesta, bez javnog prometa i ikakvih posjetitelja – pošaljite e-mail Plenkovićevim činovnicima. Da bi vam, kao i uvijek dosad, odgovorili tzv. bosanskim grbom? Ako ste Srbin.

Nevjerojano birokratiziranje i činovničko manipuliranje tzv. procedurama, kojekakvim e-aplikacijama za informatički nepismene/polupismene ljude, slanjem stradalnika od ureda do ureda, ovim i onim registratorima, etc. te dnevnim prešetavanjima pred tv-kamerama vladina potpredsjednika i šefa Stožera Civilne zaštite za obnovu potresom stradalih područja u Zagrebačkoj, Sisačko-moslavačkoj i Karlovačkoj županiji Tome Medveda – s HDZ-ovim ministrima, dakako, i petrinjskim koalicijskim reformistom Drinkom Dumbovićem – uglavnom su predizborna politička premosnica za nečinjenje. Važno je ostaviti čim uvjerljiviji doizborni dojam kako se, eto, radi iz petnih žila, kako su ljudi u prvom planu bez obzira na etničke ili koje druge razlike, kako „uspješna vlada premijera Andreja Plenkovića, najuspješnija od svih prethodnih zajedno“ (sic transit), je li, „čini i učinit će baš sve“ (sic transit, fraza bez smisla i odgovornosti za to „sve“) da se obnove ili izgrade nove kuće „o državnom trošku“ (sic transit) i vrati život na Baniju ne samo kakav je bio (solidan, po HDZ/državnoj statistici) već i znatno, znatno bolji, izgledniji, potentniji, privlačniji…

Da, kad bismo se baš željeli neodgovorno šaliti s unesrećenim ljudima i regionalnom tragedijom. Zašto bi potres na Baniji bio okidač odjednom pozitivnom prasku u vodećim državnim = HDZ-ovim glavama u korist zaboravljene/zapuštene regije kojoj je jamačno potres zadao posljednji udarac sudbine? Ma koliko bila lijepa i prirodno bogata, u njoj već četvrt stoljeća starci umiru, mladi se iseljavaju s cijelim obiteljima, mnoge kuće zjape prazne i propadaju budući da je Domovinski rat raselio 50 posto žitelja, infrastruktura je propala i nitko se više ne želi doseliti u te krajeve. E, sada će Plenković i Medved – uz lokalnu logistiku istih žinića, sremića, kostanjevića i takvih, jamačno metastaziranih u druga osobna prezimena – izvesti kopernikanski obrat!? A nemaju ono najvažnije: političku volju za etničku reintegraciju, novac i sposobnost odgovornih državnih vođa. Bez toga, za Baniju nema lijeka. Poslije svibanjskih izbora i ubrzo neizbježna ljetnog raspusta za državni/politički tzv. mainstream, eto jeseni i hladnijih dana pred zimu, a na Baniji će nedostajati barem 50 posto pretpotresnog stanovništva budući da im nesposobna HDZ/Plenkovićeva država neće u međuvremenu osigurati ni pristojan smještaj u kontejnerskim naseljima, kamoli radna mjesta, plaće, skrb za djecu i starije ili povratak u domove.

Svega šezdesetak kilometara od ‘rvacke metropole i pola sata autom do međunarodne zračne luke imenom tzv. prvog hrvatskog predsjednika, još traje rat u nekim trknutim glavama koji je završio kako je završio još prije četvrt stoljeća. I taj rat će se nastaviti poslije svibanjskih izbora te i dalje gurati Baniju nizbrdo. Ne samo u odnosu na materijalnu obnovu i revitalizaciju cjelokupnog života već i u odnosu na međuetničke odnose. Tima što su ratnim zločinom u Domovinskom ratu ili za bagatelu APN-u zaposjeli srpsku imovinu i tima što su im to omogućili tzv. državotvornom politikom, pa ne žele povratak vlasnika na Baniju – dapače, prijete „Stevi“ protjerivanjem još dalje, jer „i Zemun je naš“ (sic transit) – itekako je stalo da se Banija ne obnavlja. Kvalitetna i nepljačkaška obnova za razliku od one 1995./1996. i kasnije – uglavnom radi povratka prognanih Hrvata i masovnog naseljavanja sunarodnjaka im iz BiH (kao na Kordunu, Lici, zapadnoj Slavoniji…) – znatno bi poboljšala životne uvjete i povisila cijene nekretnina, a time jamačno potaknula masovniji povratak izbjeglih Srbi ili njihovih potomaka na djedovinu.

A djedovina zaposjednuta – je li, „Zauzeto Hrvat“!? A Plenkovićev državni blagajnik Zdravko Marić ni uz najbolju volju nema u javnoj kesi ni filira za obeštetiti neodgovorno razvlaštene vlasnike nekretnina (s inventarom te poljoprivrednim strojevima i inim, etc.) ili im vratiti imovinu u prvobitnom stanju nakon što iz nje prisilno iseli (a kamo pak s njima?) te što „čuvaju“ tuđe već od ljeta 1995. godine. Na razne načine džabalesku ili tek za 100 kuna mjesečno. Kad se „čuvare“ priupita o imovini, koje dobrim dijelom ili uopće nema, odnosno drastično je smanjene vrijednosti u imovinskim karticama, rafalno će izrecitirati svoje braniteljske „zasluge“, političke i ine statuse građana tzv. prvog reda i isceriti se novinaru u lice: „A đe s’ ti bio ’91. kad sam ja krvario na prvoj crti bojišnice za tvoju slobodu!? I sad me pitaš otkud mi to što imam!? Imam! I zaslužio sam da imam! I ja i sva moja djeca!“ Nema veze što je Žinićev i Kostanjevićev „politički „otac“, je li, prije rata „čuvao krave Žinićevoj materi dok je vezla da bi se udala“? I na toj razini hrvatsko-srpske dnevne zbílje na potresom razorenoj Baniji više je klipova pod kotače proklamiranoj obnovi.

Ta se zbílja osjeća ne samo u podjeli humanitarne pomoći postradalima, dodjeli kontejnera i kamp-prikolica, drastičnim razlikama između privatne sposobnosti i državne nesposobnosti/neučinkovitosti/prebirokratiziranosti s osloncem na 25-godišnju prošlost netrpeljivosti i podjela što ih je potres tek početno bacio u sjenu, ali su ih svi itekako svjesni. Nisu stoga dvojica kršćanskih poglavara u Bijednoj Našoj – zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić i mitropolit zagrebačko-ljubljanski i cijele Italije Porfirije Perić (od neki dan novoustoličeni patrijarh Srpske pravoslavne crkve) – zajedničkim ekumenskim pohodom Baniji pokušali osvijestiti tamošnji živalj i poručiti političarima da potres nema nacionalni predznak, da ne bira komu (ne)će nauditi, da jednako uništava imovinu i ubija i Hrvate, i Srbe, i Rome i ine… HDZ/Plenkovićeva državna vlast je sada na velikom ispitu: prepustiti desetljećima namjerno zapuštenu i sada razorenu Baniju etničkoj, gospodarskoj i razvojnoj u svakom smislu Dolini smrti, pustinji ili tzv. kopernikanskim obratom u obnovi (švedski humanitarci su se čudom čudili tomu kako je RH mogao biti primljen u Uniju kad tolika naselja ni u 21. stoljeću još nemaju struju i vodu) vratiti taj dio srednje Hrvatske bar na razinu na kojoj je bio do početka 1990-ih godina. Treće opcije nema.

Vrijeme za smjenu generacija

„Trideset godina nitko nije čavao zabio ovdje, a i ovo što se još nije srušilo je puno metaka“, sasuo je jedan očajni Petrinjac gorku banijsku istinu u lice premijeru Andreju Plenkoviću i predsjedniku RH Zoranu Milanoviću koji su s ministarskom svitom i lokalnim političarima netom po najsnažnijem potresu posjetili postradalo područje. Je li ih dirnula istina o gospodarskom i političkom krimenu države? Naravno da nije. Trenutni i bivši premijer nisu tako osjetljivog obraza. Trenutni se drži „postupnosti“ (sic transit – kada ne zna ili ne želi nešto učinkovito riješiti), a bivši se pak svojedobno bavio Žinićevom prethodnicom na mjestu županice Marinom Lovrić-Merzel (SDP), koja se razbacivala javnim novcem i upravo čeka suđenje za kriminalna nedjela na dužnosti. Prije SDPa, je li, HDZ, potom SDP, pa sada opet HDZ na vlasti, a banijski jad i bijeda sve gori, razvoj na čekanju i protusrpsko/protumanjinsko raspoloženje na tihoj vatri. To će reći: tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena na kvasini. A nije samo o obnovi/razvoju Banije riječ, inače potentnog dijela središnje Hrvatske, niti o državnoj nebrizi za hrvatsko-srpsku integraciju, izlječenje ratnih rana i trauma, uljuđenim, civiliziranim i demokratskim principima samo na tom prostoru, nego i na svim ostalima u zemlji. To je zakon spojenih posuda.

Nezavisna dogradonačelnica Gline Branka Bakšić-Mitić (drugi je HDZ-ov dogradonačelnik, sin župana Ive Žinića) velika humanitarka iz udruge „Ljudi za ljude“, proglašena lani „Ponosom Hrvatske“, koja polit-ideološki nije baš po volji ni tzv. mainstream hrvatskoj niti srpskoj politici neće biti izabrana za sisačko-moslavačku županicu, iako je na tomu mjestu žele vidjeti tzv. mali/obični ljudi obiju nacionalnosti. Ona se neće kandidirati. Velike stranke ionako imaju svoje „adute“. Žiniće, sremiće, kostanjeviće. Po zaslugama i prisutnosti među ljudima njoj ni do gležnja, ali politika i pravda/istinoljubivost najčešće ne idu podruku. „Došlo je vrijeme za smjenu generacija u našoj politici, s kojom paralelno mora ići proces mentalne smjene“, kaže Bkšić-Mitić. „Tek kada na scenu dođu iskreni i vjerodostojni predstavnici, koji će uvijek biti spremni priznati vlastite pogreške i propuste, možemo računati s tim da će se rješavati i bitni problemi naših građana. Tek tada će biti sigurno da smo na pravom putu zaštite pojedinaca kao najvažnijeg segmenta našeg društva.“

Marijan Vogrinec
Autor 25.2.2021. u 11:29

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija