Bijednoj Našoj nema sreće dok joj (po)ratni zločinac na slobodi šeće

Marijan Vogrinec
Autor 2.10.2020. u 10:08

Izdvajamo

  • „Poštovani pripadnici srpske zajednice u Hrvatskoj“, zborio je Andrej Plenković, „želim vam poslati poruku pomirbe kao i nade u izgradnju zajedničke budućnosti svih hrvatskih građana, neovisno o njihovom podrijetlu. To ne znači zaboraviti što se događalo u ratu prije 25 godina, nego izvući iz toga pouke i pružiti jedni drugima ruku mira. To za Hrvate znači smoći snage i priznati da su u Domovinskom ratu, premda obrambenom, počinjeni i zločini nad srpskim civilima koji se nisu smjeli dogoditi, koji nemaju opravdanja i zaslužuju osudu i procesuiranje. Hrvatska se branila od agresije, ne od nedužnih civila. To za Srbe u Hrvatskoj znači smoći snage i priznati da je na Hrvatsku izvršena agresija Miloševićeva režima i JNA. I da se ne može opravdati oružana pobuna protiv legalno izabrane vlasti i demokratske volje hrvatskog naroda za vlastitom državom.“

Povezani članci

Bijednoj Našoj nema sreće dok joj (po)ratni zločinac na slobodi šeće

Foto: Hrvatska vlada / Twitter

Ne završi li tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena pod Plenkovićevom dirigentskom palicom neodgodivi posao uhićenja i strogoga kažnjavanja „naših“ (po)ratnih zločinaca te okonča postupke iz restlova Haaškog suda i ostanu li (po)ratni ubojice, pljačkaši, silovatelji, palikuće slobodno šetati oko nas kao časni ljudi, uživati nezasluženu slavu i povlastice, a tzv. pravna država i dalje skanjivati se privesti ih pravdi i zakonu vlastite domovine – ništa od učinkovitog eha premijerovih poruka s komemoracije u Varivodama. Eha koji će se pozitivom nametnuti praksi u dnevnom životu. Ili, kako tvrdi ugledna aktivistica mirotvornog pokreta i direktorica Documente Vesna Teršelič: „Ostaje pitanje kako ćemo te značajne korake (u državno projektiranoj hrvatsko-srpskoj tzv. pomirbi, op. a.) pretočiti kao društvo u lokalnim zajednicama koje su stradale u Domovinskom ratu“ 

Marijan Vogrinec

Da „ovaj zločin“ ne bi bio samo „uvreda za suvremenu Hrvatsku“, nego za svaku Hrvatsku, za svakog njezinog nacionalno/polit-ideološki/vjerski neiskompleksiranog žitelja dobre volje i za neupitnu većinu hrvatskih branitelja koji su u Domovinskom ratu časno branili svoj, pa i srpski dom od Miloševićeve patologije nastranih nasrtaja na tuđe i po najkrvavijoj cijeni – „narod se pita kada će Slobo zamijeniti Tita“ – premijer Andrej Plenković je neki dan u Varivodama morao biti zericu vjerodostojniji. Da politička fraza i politički projekt hrvatsko-srpske tzv. pomirbe, promoviran 5. kolovoza u Kninu za državne proslave 25. obljetnice VRA Oluje, baš ne ispadne još jedna politička magla i opsjena za nepopravljive hlebince, premijer Plenković je na mjestu zvjerske egzekucije devetero nedužnih srpskih civila starije dobi – nakon što je oružje utihnulo i hrvatska pobjeda bila općepriznata – morao biti konkretniji u zahtjevu za sankcioniranjem hrvatskih ratnih zločinaca.

Ubojice starčadi u Varivodama, Gruborima, Gošićima, etc. – šezdesetak samo u selima/zaseocima u dalmatinskom zaleđu – koji su, sic transit, „uvrijedili suvremenu Hrvatsku“ (ne, je li, neoprostivo se nabacili blatom na Domovinski rat, pljunuli u lice hrvatskoj slobodi i prokazali sebe kao moralno pobačene, bezvrijedne jedinke koje treba strogo osuditi!?) – žive tu oko nas, primaju debele ratne mirovine, često i izmišljene invalidnine, braniteljske povlastice svake vrsti, nitko ih ne pita za ratni zločin, traže od okoline da im se „zaslužnima za našu slobodu“ skida kapa, da ih se časti o obljetnicama, spominje monografijama, poziva djeci govoriti u školama o domovinskoj epopeji, ratnom ponosu i slavi, članovi su i najradikalnijih stranaka, s političkih propovjedaonica grme protiv Srba i „prosrpske“ RH-vlasti, pušta se ih se u tzv. Visoki dom… Plenkovićeva, je li, „suvremena Hrvatska“ nije obranila svoju čast, dostojanstvo i dignitet kako je morala, jer to nije učinila ni „suvremena Hrvatska“ njegovih prethodnika, sve tamo unazad, do tzv. prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana.

Javna je tajna

On je prvi morao obraniti čast i istinu Domovinskog rata od probisvijeta što je krvlju nedužnih civila globalno kompromitirao pravednu borbu za nacionalnom slobodom, demokracijom i državnom samostalnošću. Neće biti da je Tuđman kao partizan, Maršalov zagorski zemljak i poslijeratni Titov miljenik, visoko pozicionirani kadrovi u Generalštabu JNA, etc. bio zaboravio kako su se partizani znali već na licu mjesta obračunati sa svakim pod titovkom s crvenom zvijezdom petokrakom koji se ogriješio o međunarodna pravila ratovanja, o živote i imovinu civila ili na drugi način kompromitirao visoko postavljene časne ciljeve Narodnooslobodilačke borbe i partizanske vojske koja se borila protiv naci-fašističkog okupatora i domaćih mu veleizdajnika/podrepaša ustaša, četnika, domobrana…? I, to je „uvreda suvremenoj Hrvatskoj“ što se ni jedna vlada do sada, pa ni Plenkovićeva u prvomu mandatu – garant neće ni u drugom, ma što on govorio u Kninu, Varivodama inim prigodama – nije ozbiljno dohvatila tih iz „naših“ redova što su (po)činili jezive ratne i poratne zločine. Iz mržnje bez pokrića i pljačkaških poriva ubijali, krali tuđu imovinu, palili domove… Varivode do dana današnjeg nisu sankcionirane. Istraga i suđenje za masakriranje šestero nemoćnih srpskih civila pozne dobi 25. kolovoza 1995. u zaseoku Gruborima nedaleko od Plavnog prema Kninu, koji su zločin počinili specijalci ATJ Lučko razvukli su se u pravosudnu farsu. Je li farsa i to što je njihov zapovjednik Željko Sačić oslobođen svake krivnje i danas je „suverenistički“ (sic transit) radikal u Desetom sazivu Sabora?

Foto: Tamara Opacic

Javna je tajna da se gotovo poimence znâ za počinitelje ratnih i poratnih zločina nad uglavnom starijim i nemoćnim srpskim civilima koji nisu tog kolovoza 1995. pobjegli s Martićevom pobunjeničkom paravojskom u BiH i Srbiju – hrvatska tzv. pravna država i njezin autoritaran kancelar Franjo Tuđman jamčili su im sigurnost života i imovine – u vlastitoj su domovini postali žrtve kokošara i notornih ubojica. Neki su i otvoreno priznali zločin i prošli lišo. Kao, je li, ubojice obitelji zagrebačkog mesara Mihajla Zeca. I onaj nesretni ratni „junak“, je li, „za dom (ne)spreman“ razdrljenih prsa uz premijera Andreja Plenkovića u Okučanima za proslave 25. obljetnice VRA Bljeska koji – objasnio je predsjednik RH Zoran Milanović zašto je naprasno napustio svečanost – zbog pravosudne pogreške nije kažnjen za ubojstvo sedmero golorukih srpskih civila izvučenih iz podruma.

Ima buljuk tih što slobodno šetaju ulicama i žive oko nas, u susjedstvu, kao tzv. mirni susjedi i časni hrvatski branitelji, a crna im duša od tuđe nedužne krvi. Nije im vlas pala s glave, osim kada su prirodno ćelavili ili se pomodno izbrijavali na žarulju. Znaju se mjesto počinjenja zločina, znaju pravci kretanja pojedinih postrojbi, područja izvida, zapovjednici… Imenom i prezimenom, pa – ništa. Zašto bi nakon punih četvrt stoljeća odjednom „progledala“ ili „proradila svijest“ hrvatskoj tzv. pravnoj državi? Kada su čak poumirali neki zločinci i svjedoci, neki namjerno „posenilili“ i nema ih smisla išta pitati, većina aktera se ničega „ne sjeća“, neki se vade na krivnju drugih i „objede“, etc. Farsa bila, farsa ostala, a vrijeme radi svoje, pa i Plenkovićeva opaska o hrvatskom zločinu kao „uvredi za suvremenu Hrvatsku“ možda lijepo zvuči, ali suštinski – ništa ne znači. Baš kao što je kronično invalidna hrvatska izlika – na kojoj se zapravo i temelje rečene farse nesankcioniranja „naših“ zločinaca nad „njihovim“ civilima i ratnim zarobljenicima – „Srbi su prvi počeli i počinili su velika zvjerstva nad Hrvatima i njihovom imovinom“.

Znači li to da se mržnja vraća mržnjom, osveta osvetom i da je to ne samo opravdano nego i poželjno? Po onoj nakaradnoj svojedobnoj tvrdnji, naknadno ponovljenoj, bivšeg predsjednika Vrhovnog suda RH Milana Vukovića kako, je li, „Hrvati u obrambenom ratu nisu mogli počiniti ratni zločin“. Samo Srbi! Jer su oni „napali Hrvatsku“, a ne Hrvati Srbiju. Jedan će nadripovjesničar konzervativne tzv. desnice što ga HTV rado ugošćuje u svojim formatima lakiranja HDZ-ove politike kazat nedavno kako su „Srbi izgubili status konstitutivnosti u RH zato što su se dignuli na pobunu protiv hrvatske države“. Sic transit. Konstitutivnost im je ukinuta već i prije tzv. Božićnog ustava RH (22. prosinca 1990.), prije no što je buknula tzv. balvan-revolucija i izbio Domovinski rat, pa… Kaže mudar pûk da dobar izgovor zlata vrijedi. Ovaj pak – ni pišljivog boba.

U vrzinom kolu mržnje

U tom vrzinom kolu mržnje (bez pokrića) i osvete (čak i za pretpotopne povijesne nesuglasice) nema svjetla na kraju tunela. A hrvatsko-srpska tzv. pomirba – koja egzistira „u ime naroda“ u politikantskim glavama samozvanih „narodnih vođa“, ne među tzv. malim/običnim ljudima bilo koje etničke/vjerske pripadnosti što ni usred najgoreg rata nemaju ništa jedni protiv drugih – ostat će na staklenim političkim nogama sve dok im je to unosan alibi za o(p)stanak na vlasti. Divide et impera? Neee, reći će premijer Andrej Plenković u Varivodama, gdje je odrađen za javnost tzv. pomirbeni posao: Knin (5. kolovoza 2020, cijeli državni vrh s vladinim potpredsjednikom iz SDSS-a Borisom Miloševićem; „za dom spremnom“ HOS-u zabranjen pristup) – Grubori (25. kolovoza 2020., predsjednik RH Zoran Milanović, braniteljski ministar Tomo Medved, politički predstavnici srpske narodne manjine i izaslanik srbijanskog predsjednika) – Varivode (28. rujna 2020., premijer Andrej Plenković, najviši politički predstavnici srpske narodne manjine i Veran Matić, izaslanik predsjednika Srbije Aleksandra Vučića). Auditoriji za pet u sva tri komemorativna slučaja, ali samo bude li štogod korisnog niknulo iz tog sjemena.

„Duboko žalim zbog toga (mučkog ubojstva devetero srpskih civila, op. a.) i izražavam sućut članovima obitelji“, kazao je premijer u Varivodama na komemoraciji žrtvama što je bilo prvi put da jedan hrvatski premijer na tako otvoren i jasan način iskazuje pijetet „njihovim“ žrtvama, bez obzira koliko će ga to koštati ljude jezikove juhe „naših“ političkih radikala i svih koji imaju ratnozločinačkog putra na glavi, a još ih nisu dohvatili kantar i mač one pristale ožice s povezom preko očiju. „Ovaj je zločin uvreda za suvremenu Hrvatsku jer vrijeđa ljudsko dostojanstvo, on je gaženje onih ideala za koje se borila ogromna većina branitelja među kojim su bili i Srbi, koji su časno branili Hrvatsku. Zločin koji se ovdje dogodio u biti je u suprotnosti s proglasom dr. Franje Tuđmana koji je pozvao sugrađane srpske nacionalnosti da ostanu u svojim domovima.“

Pozvao ih je zbog ultimatuma međunarodne zajednice koji je ultimatum bio jedan od gradivnih čimbenika, uvjeta za međunarodno priznanje tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene. Bez jamstva sigurnosti života/imovine te svih ljudskih/građanskih prava pripadnicima srpske narodne manjine u RH – armiranih i Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina u RH – međunarodna zajednica ne bi priznala RH niti bi 1996.-1998. godine bilo tzv. mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja (istočna Slavonija, Baranja i zapadni Srijem) u ustavno-pravni poredak RH. Zbog jamstava svih ljudskih i građanskih prava srpskoj narodnoj manjini, uključujući sve abolirane za sudjelovanje u pobuni – osim ratnih zločinaca, dakako – RH je priznat u avnojskim granicama što ih je „kumrovečki Joža“, maršal Tito ostvario partizanskom borbom na strani pobjedničke antinacifašističke koalicije, kojoj su upravo hrvatski partizani u sklopu tadašnje Jugoslavije dali najveći doprinos.

Tuđman i general Gotovina za vrijeme akcije Oluja. Foto: nato.hr

Je li Franjo Tuđman iskreno pozvao Srbe na ostanak u svojoj domovini Hrvatskoj ili s figom u džepu, nedovršen je povjesničarski posao. Kao što je nejasno je li premijer Plenković ozbiljno mislio kad je u Varivodama kazao to što je kazao i ranije već to isticao u Kninu te u nekim izjavama u međuvremenu. Tuđmanu je šantićevskog poziva Srbima – tipa „Ostajte ovdje!… Sunce tuđeg neba/ Neće vas grijat k’o što ovo grije;/ Grki su tamo zalogaji hljeba/ Gdje svoga nema i gdje brata nije./ Od svoje majke ‘ko će naći bolju?!/ A majka vaša zemlja vam je ova;/ Bacite pogled po kršu i polju,/ Svuda su groblja vaših pradjedova“ – suprotstaviti Tuđmana veličkovićevskog apela: „Osajte tamo, sunce ovog neba/ Neće vas grijat ko što tuđe grije/ Grki su ovdje zalogaji hljeba/ Gdje stana nema i gdje posla nije./ Od svoje majke ko će naći bolju?/ A majka vaša zemlja vam je nova. /Bacite pogled po minskome polju/ Svuda su kuće bez vrata i krova./ Za zemlju ovu vi ste bili krivi/ Uzori svijetli što uteći znaše./ U novoj zemlji ostanite i vi/ Ne dajte da vas povratkom plaše“?

Jer, tzv. prvi se hrvatski predsjednik globalno „proslavio“ nebulozom o tomu kako je „sretan što mu supruga nije ni Srpkinja niti Židovka“, pa se teško zamjerio ne samo svim Srbima gdje bili i ne bili već i – Izraelu. Koji ne oprašta proustaške sentimente Bijednoj Našoj od onoga dana kada je na Markovom trgu spuštana s jarbola hrvatska trobojnica s crvenom, je li, zvijezdom petokrakom, a na propinjana njezino mjesto trobojnica sa šahovnicom bijeloga početnog polja. Da bude u sukladna onoj na krovu crkve sv. Marka. Kasnije je Tuđman s rojem trbuhozboraca iz svoje svite i državnih medija HRT-a i Vjesnika – do kojih je držao kao do oka u glavi i bespogovorno podmirivao sve njihove gubitke – nešto muljao i posipao se pepelom jer da nije on neki antisemit, ta bio je partizan, etc., ali loš deterdžent političkih „silnice“ i „zbiljnosti“ (sic transit) nije ga oprao ni nakon smrti. U kninskom predahu tzv. Vlaka slobode (Zagreb – Split) 26. kolovoza 1995. „omakao“ mu se u egzaltiranom stanju rasistički govor „Hrvaticama i Hrvatima, dragoj hrvatskoj mladeži, hrvatskim vojnicima, dragim Kninjanima koliko ih je ovdje ostalo i koliko ih se vratilo i svim njihovim gostima koliko ih se okupilo danas“ o tomu kako su „Srbi nestali u dva dana, nisu imali vremena ni da pokupe svoje prljave gaće“.

Mediji nisu izvijestili jesu li Tuđmanove gaće bile čiste – po onoj da je red i dobar kućni odgoj najprije čistiti u svom dvorištu/“vešeraju“, a potom u tuđem – odnosno je li tzv. prvi hrvatski predsjednik imao nastrani poriv gurati nos u srpsko donje rublje, pa je zakrabuljen išao po napuštenim njihovim kućama s kokošarima iz čuvene lekcije generala Ante Gotovine 6. kolovoza 1995. u Kninu „nediscipliniranoj, razmaženoj dici“ (vojnim zapovjednicima) čeprkati po svemu za što „nisu imali vremena ni da pokupe“. Mediji nisu izvijestili – mnogo kasnije to više nisu mogli izbjeći kada je kanadski bataljun UN-ovih mirovnih snaga otkrio pokolj srpskih civila pozne dobi – kako iz pravca Grubora kulja zloslutan dim sa zgarišta popaljenih kuća i vjetar donosi težak zadah prolivene ljudske krvi. Mediji jesu izvijestili da je Tuđman tog dana u Kninu „pred brojnim mnoštvom održao govor koji su mnogi ocijenili u najmanju ruku zastrašujućim, a u kojem je rekao da završetak Oluje možemo nazvati i Danom završetka hrvatskog povijesnog križa“. Sic transit.

Kapa dolje premijerovom govoru

Dvomandatni, a dozlaboga kontroverzan predsjednik RH Stjepan Mesić također će se neodgovorno „proslaviti“ notornom budalaštinom o tomu da „Srbi mogu odnijeti iz Hrvatske jedino onoliko zemlje koliko su donijeli na opancima“, a 1990-ih se godina – među inim izjava s ruba pameti – znao „proslaviti“ i tima o „hrvatskoj pobjedi 10. travnja 1941.“ ili da su „ustaše oni koji su željeli hrvatsku državu“. Zabilježeno je da je kasnije gorljivi antinacifašist Stipe iz partizanske obitelji u „veselom društvu“ pjevao i ustaške pjesme.

Inače, kapa dolje govoru premijera Andreja Plenkovića na komemoraciji u Varivodama, svaka mu je riječ „tehnički“ bila na mjestu, ali znâ itekako pretjerati, biti nekritičan – ne vjerujemo da je neobaviješten – kad poseže za Franjom Tuđmanom. Da ga nije odnijela neizlječiva bolest, sjedio bi u Haagu. Međunarodna zajednica je imala plan: sankcionirati svu trojicu gospodara rata u bivšoj SFR Jugoslaviji – Slobodana Miloševića, Franju Tuđmana i Aliju Izetbegovića. Priroda se ironično poigrala s tim planom, pa i sudbinom haaškog uznika, srpskog vožda Miloševića kojemu je smrt otela najtežu moguću kaznu na Međunarodnom tribunalu za bivšu SFR Jugoslaviju i Ruandu. Umro je bez presude. Ostao je zapadni Balkan u totalnom neredu, razoren, krvav, s tisućama nestalih, nekažnjenim zlom, politički podjarivanom mržnjom i otvorenim pozivima na osvetu „do istrage naše ili vaše“ (Nikola M. Stojanović, velikosrpski intelektualac). Smrt je također bila brža od scheveningenskog utamničenja bošnjačkog neupitnog vođe Alije Izetbegovića, trećeg iz trolista gospodara rata, a nevjerojatni troškovi i političke blamaže napokon su gurnuli ključ u bravu Haaškog tribunala koji ni približno nije obavio svoj posao, pa…

Šleperi dokumenata o teškim ratnim zločinima svih triju strana u ratu na tlu bivše SFR Jugoslavije – koji ne zastarijevaju, pa otuda još neprozvani ubojice, pljačkaši, silovatelji, palikuće ne mogu mirno spavati dok su živi – poslani su u Beograd, Zagreb i Sarajevo s međunarodnom obavezom državama/pravosuđu Srbije, Hrvatske i BiH da tu pravnu stvar dovedu do kraja i pravda napokon – stavi točku na krvavi sukob. Koji je razaranjima, ratnim zločinima i nečovječnošću bio najstrašniji na ovim prostorima od završetka Drugog svjetskog rata. Državni projekt hrvatsko-srpske tzv. pomirbe, državne komemoracije u Gruborima i sada Varivodama, govori predsjednika RH, premijera i braniteljskog ministra Tome Medveda o tomu da je hrvatska strana – zajedno s dijelom manjinskih Srba – časno odradila Domovinski rat, ali da su na njega „naši“ kokošarski ubojice, je li, bacili blato, zaprljali ga zločinom. I da sankcioniranje zločinaca nema alternativu. Podjednako „naših“ i „njihovih“.

Taj iskorak državnih lidera RH, ako se u sljedećem razdoblju ne prokaže kao šuplja demagogija kao iks puta ranije, bit će važan prilog preuzetim obavezama međunarodnoj zajednici u odnosu na definitivan obračun s tzv. psima rata. Ključan više zbog nas samih, zbog vjerodostojnosti tzv. pravne države, demokracije i mirnog/sigurnog građanskog života svih žitelja bez obzira na njihove etničke, polit-ideološke, rodne, vjerske i ine razlike. Zbog izglednije budućnosti ljudi na balkanskom kifliću, ne zbog međunarodne zajednice kojoj također ne treba balkanska tzv. bačva baruta. „Počinitelji ovih zločina (nad nedužnim srpskim civilima, op. a.) su Hrvatskoj nanijeli štetu“, rekao je premijer u Varivodama. „Zbog takvih koji se nisu imali hrabrosti predati hrvatskim pravosudnim tijelima, hrvatski su generali u Haagu morali braniti čast hrvatske vojske sve do oslobađajuće presude“.

Nije kazao da je HDZ-ova vlast izručila generale Međunarodnom sudištu, kukavički pakirala ratnozločinačke objede još nekim (npr. generalu Petru Stipetiću, najvećem vojnom strategu u Domovinskom ratu, pa generalu Rahimu Ademiju, etc.), da je za Karamarkovog apsolutizma u politici promovirala progon generala Ante Gotovine – Vladimir Šeks: „Locirati, identificirati, uhititi, transferirati…“ – da je izvodila nevjerojatna, je li, salto mortalea mimo oka javnosti razbacujući milijune kuna poreznih obveznika na obranu neobranjivog u Haagu ne bi li državni vrh s tzv. vrhovnikom spasio svoje debelo meso od optužbâ za nesankcioniranje ratnih zločina protiv civila, agresiju RH na BiH, udruženi zločinački pothvat… Nijedan rat nije čist i jednostrane krivnje, ni u jednom se ne kolju samo i hvataju za gušu anđeli i vragovi, pa ni Domovinski rat nije bio samo svjetlo, čast, ponos i slava ispod koje se pozlate ne vide moralna prljavština i krv ljudi koji nikomu ništa nisu skrivili. Osim što su druge nacionalnosti i vjere?

„Zločin u Varivodama nije bio jedini takav“, prvi put se čulo od jednog hrvatskog premijera. „Ubijeni su i u Gošićima, u Gruborima… Svi ti zločini, počinjeni nakon operacije Oluja, nikako se ne mogu opravdati. Legitimno pravo na obranu nije i ne može biti opravdanje za nedjelo. Ovo je bio čin pojedinaca (zašto ga onda država odmah nije strogo/primjerno kaznila, ako ne stoji iza njega ili ga svojom politikom hrvatsko-srpskih odnosa nije nadahnula/ohrabrivala, op. a.) koji su iz čistog koristoljublja išli u pljačkaške pohode na području na kojem još nije bila uspostavljena civilna vlast. To nikad nije bila politika hrvatske države (sic transit – op. a.) i vojnog vrha (koliko se povijesno znâ, samo je general Gotovina bio grmio u Kninu na kokošarsku „nediscipliniranu, raspuštenu dicu“, op. a.), a posebno ne predsjednika Tuđmana.“ (Sic transit, Tuđmana!?)

Zbog te moralne „skrbi“ državnog/vojnog vrha za časno ratovanje – kako propisuju međunarodne konvencije kojima je prisegnula i Bijedna Naša – hrvatski porezni obveznici ni krivi niti dužni već godinama plaćaju milijune kuna sudski dodijeljene odštete obiteljima pobijenih srpskih civila i ratnih zarobljenika budući da su „hrvatski vitezovi“ dekintirani. Mihajlo Hrastov je na Koranskomu mostu na izlazu iz Karlovca prema Turnju „junački“ pobio 13 zarobljenih i razoružanih srpskih teritorijalaca, a farsa-suđenje je trajalo 20 godina, sic transit.

Dvadeset pet godina nakon zločina

Državna je odšteta isplaćena i slučajno preživjelom sinu obitelji Mihajla Zeca. Merčpovci su mu mučki ubili na kućnom pragu u zagrebačkom predgrađu Kozari boku oca i majku, a 12-godišnju sestru Aleksandru odvukli na Sljeme, gdje su ju zatukli i bacili u šikaru. Vladimir Šeks kao državni tužitelj kasnije se vadio da više nije bio na dužnosti, ubojice su priznali zločin, ali su oslobođeni zbog „pogreške u uzimanju priznanja“ (nije bilo odvjetnika, sic transit), a navodno je sâm Franjo Tuđman – pisali su mediji – kazao pobočnicima: „Ne dirajte ih, ti će mi dečki još trebati“ te kasnije uzeo u službu i čak dvaput odlikovao jednog iz skupine ubojica, Sinišu Rimca iz Vukovara. I onda se premijer Plenković (i u Varivodama) ima obraza hvatati za Tuđmana, „politiku hrvatske države i vojnog vrha“ u njegovo autoritarno doba!? Većina obitelji ubijenih srpskih zarobljenika i civila još nije dobila odštetu ni za najmilije niti za opljačkanu i uništenu imovinu. Ni obitelji ubijenih u Varivodama još nisu obeštećene, iako smrt najbližih nema opravdanje, kamoli ekvivalent u novčanoj cijeni. Varivode su – protivno Plenkovićevoj „zauzetosti za pravdu i istinu“ – obrazac kako se (ne)službeno ignorira nedužne srpske žrtve i, je li, slovom „zakona“ štiti „naše“ (po)ratne zločince i hrvatske tzv. državne interese. Vrhovni sud RH je 2012. godine je presudio pravo na odštetu, a Općinski je sud imao operacionalizirati isplatu, međutim, nadležna su ju tijela zakočila jer „treba najprije otkriti odgovorne/počinitelje zločina“, pa…

Dvadeset pet godina nakon zločina „ne zna se“ tko je to učinio, jer se ne želi znati. Ako se 25 godina ne zna… dajte, najte!? „Poštovani pripadnici srpske zajednice u Hrvatskoj“, zborio je Andrej Plenković, „želim vam poslati poruku pomirbe kao i nade u izgradnju zajedničke budućnosti svih hrvatskih građana, neovisno o njihovom podrijetlu. To ne znači zaboraviti što se događalo u ratu prije 25 godina, nego izvući iz toga pouke i pružiti jedni drugima ruku mira. To za Hrvate znači smoći snage i priznati da su u Domovinskom ratu, premda obrambenom, počinjeni i zločini nad srpskim civilima koji se nisu smjeli dogoditi, koji nemaju opravdanja i zaslužuju osudu i procesuiranje. Hrvatska se branila od agresije, ne od nedužnih civila. To za Srbe u Hrvatskoj znači smoći snage i priznati da je na Hrvatsku izvršena agresija Miloševićeva režima i JNA. I da se ne može opravdati oružana pobuna protiv legalno izabrane vlasti i demokratske volje hrvatskog naroda za vlastitom državom.“

Načelno, kazao bi Štijef za šankom, da bi reč rekel. Svaka Plenkovićeva je na mjestu, ali… Ne završi li tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena pod njegovom dirigentskom palicom neodgodivi posao iz restlova Haaškog suda i ostanu li (po)ratni ubojice, pljačkaši, silovatelji, palikuće slobodno šetati oko nas kao časni ljudi, uživati nezasluženu slavu i povlastice, a tzv. pravna država i dalje skanjivati se privesti ih pravdi i zakonu vlastite domovine – ništa od učinkovitog eha premijerove poruke. Eha koji će se pozitivom nametnuti praksi u dnevnom životu. Ili, kako tvrdi ugledna aktivistica mirotvornog pokreta i direktorica Documente Vesna Teršelič: „Ostaje pitanje kako ćemo te značajne korake (u državno projektiranoj hrvatsko-srpskoj tzv. pomirbi, op. a.) pretočiti kao društvo u lokalnim zajednicama koje su stradale u Domovinskom ratu“.

Marijan Vogrinec
Autor 2.10.2020. u 10:08

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija