BLAGDANI BEZ BLAGOSTI I BLAGOSTANJA

Autor 30.11.2011. u 17:03

BLAGDANI BEZ BLAGOSTI I BLAGOSTANJA

Ozračje blagdana najčešće je stimulativno za osobna premišljanja i sumiranja. To je konac kalendarske godine, do kojega smo doplivali često s mukom, krpajući kućne zalihe i pukotine u vlastitoj auri, što nam ih je svijet ostavio kao uspomenu na netom proteklo ljeto. Razmišljamo o blagdanima, zbog toga smo ih u kalendar i postavili: kao kamenje po kome ćemo prekoračiti živo blato i močvaru, da bismo stupili nogom na čvrstu obalu. Nekada smo ih vezali uz svece i blaženike, potom uz nacionalne korifeje, uz obilježbe svojih (najčešće imaginarnih) pobjeda i državotvorne zgode; danas, štoviše, pojedine nekritički „preuzimamo“ iz drugih podneblja i kultura, no uvijek s mišlju da se oslobodimo lanca obaveze i prisile. Stoga je ugodna uhu kajkavska riječ lenjak, kojom se dopušta da za blagdan budemo lijeni, neobavezni, neradišni, usporeni, zagledani u sebe i svoj svijet, namjesto hektičkih tokova dnevnoga života.

               No, je li to doista tako? Imamo li argumenata i pokrića za mirno prepuštanje vlastitim guštima, za kontemplaciju, unutrašnje pročišćenje, za rituale koji nas oslobađaju stresa, misao na prijatelje, estetski doživljaj, povratak lijepoj prirodi, dobar obrok na stolu, iscjeljujući san? Već i letimičan uvid u stvarnost dat će nam niječan odgovor. Naši su blagdani bez blagosti, blagovanja i blagostanja, oni su surovo naličje svoga izvornog značenja. Okrutnost, podlost, opasnost, manipulacija i zastrašivanje stižu iz sfere svemoćne i svenazočne politike, koja postaje regulatorom svih životnih tijekova i obrata. Trenutno, u predizborno vrijeme, to znači invaziju antipatičnih likova s nasilnom retorikom, u bespoštednoj borbi za glasove i prevlast u broju zastupnika. Hvalisavi,  potrošeni, neuvjerljivi, bezidejni, bez empatije, bez socijalne inteligencije, egomanično naduti do dimenzija krastače iz lokalne bare, pokušavaju svoj „žablji orkestar“ udesiti tako, da biračkom uhu  sugerira slavujevu noćnu pjesmicu. Ubogi čitatelji novina i ovisnici o dalekovidnici iliti „zlatnom teletu“ naše TV, doista su najbjednija bića na planeti u aktualnom trenutku.

              Većina građana, dakako, ne vjeruje da će izbori išta promijeniti i već sada izražava svoju nevoljkost za izlazak na izbore. Ne čini im se više da je demokratsko nadmetanje moguće: previše prilagodbi i prekrajanja izbornih zakona, nelogičnih postupaka i prljavih poteza u kampanji, uvjerava ih da je i ovako ( i bez njih) sve riješeno. U atmosferi korupcije, krađa, grabeža, privilegija i sveopće „rasprodaje“ duša, uvjerenja i materijalnih dobara, takozvani „mali čovjek“ uviđa da je blagostanje rezervirano za uski krug „300 bogatih obitelji“, zacrtan davno u jednom bolesnom umu. Ostalima ostaje kontejner, minus na tekućem računu, siva ekonomija, depresija, povlačenje po obodnici postojanja i osjećaj promašaja i neuspjeha, često puta gori i od samoga siromaštva i poniženja u koje su bez krivice upali. Što li će ta šutljiva većina blagovati „mješte hljeba“, nakon svih harača nametnutih od svojih vlastodržaca, ostaje otvorenim pitanjem, ne samo za ove blagdane.

 

                  Blagoslov nebesa svakako bi dobro došao u takvoj situaciji. No, kako stvari stoje, mnogi će od nas ostati lišeni takve pomoći s visina (ili sa strane), jer se kler ozbiljno ljuti na svaku pomisao o sekularnoj državi i oprezne naznake o odvajanju Crkve i države, barem u sferi obrazovanja i već rečene političke kampanje. Kad Vesna Pusić, primjerice, samo pripomene da bi vjeronauk trebao ostati izvan školskih kurikuluma, jedna će je Ljilja Vokić primjerno „oplesti“ u novinama u ime katoličke većine, pozivajući se na snagu brojeva, kao i milijun puta dosada. Osim toga, kler ima mnogo trgovačkih, sitno i krupno posjedničkih poslova, mnogo osobnih angažmana i računica s moćnim ljudima, konkretnih gradnji, transakcija, „podzidavanja“ hijerarhijske piramide u Rimu i na domaćem terenu, te se nikako ne stigne baviti pastoralnim radom, kamoli pak dušama raznih skeptika, anarhista, ateista i otpadnika iz krila sv. Matere Crkve. Nikako ne možemo računati s ekumenističkom popustljivošću i potrpljivošću, koja bi i nama osigurala jamstvo božje skrbi, pa da sjednemo za stol i kusamo nešto poput „dvije kapi ulja u istome zelju“, nalik na naše bogobojazne susjede.

                      Nadajmo se, dakle, da će nam barem duše ostati izvan gorčine, možda prazne, ali ne i grijehom umrljane, u smislu one napomene Shakespearove  iz SNA LJETNE NOĆI: „Sad grdim tek, al’ još i gore znadem, / Jer i za kletve razloga imadem“.  

Autor 30.11.2011. u 17:03

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija