Bleiburg i Draža – laža i paralaža

Ladislav Babić
Autor 15.5.2015. u 09:25

Izdvajamo

  • Uvjerivši u takve nebuloze veliki dio naroda – dali uslijed totalno poremećenih nacionalističkih umova svojih vođa (vrlo nalik današnjima), ili uslijed namjere istih da spasu vlastite glave krijući se iza mase koja se u panici uputila prema Bleiburgu, ne da se preda već „pridruži“ zapadnim Saveznicima s kojima će zajedno „pomesti“ partizane od kojih su doživjeli sramotni poraz, mnogi od njih su (i uz pomoć „Crkve u Hrvata“) u tome uspjeli. Među inima i spomenuti zločinac, takozvani Poglavnik takozvane zločinačke tvorevine NDH, koji je prvom prilikom prepustio sljedbenike vlastitoj sudbini, spašavajući poglavničku guzicu. Mada nije formalno rehabilitiran, no održavan u pamćenju ustaške emigracije, domaćih neofašista i neobrazovanih (nehumaniziranih!) slojeva stanovništva kao ikona hrvatstva, zajedničkim radom povijesnih revizionista, preimenovatelja ulica, rušitelja antifašističkih spomenika, legalnih neoustaških stranaka i strančica, notornih lažova među političarima od kojih mnogi sjede u Saboru, saborskog preimenovanja oružanih snaga NDH u „domovinsku vojsku“, pasivnošću i kalkuliranjima kvazilijeve vladajuće koalicije i podmuklim rovarenjem HDZ-a preko svog trojanskog konja u vlasti (predsjednice države), koristeći još uvijek postojeću podjelu koja korijene vuče iz, činilo se, zauvijek prošlih vremena – ovaj je u Hrvatskoj življi negoli ikad u proteklih sedamdeset godina.

Povezani članci

Bleiburg i Draža – laža i paralaža

Četnici i ustaše; foto: Vreme

Trenutno naučavana „istorija hrišćanstva, a napose hrvatskog naroda“ zna se kakvu je ulogu dodijelila Stepincu: rehabilitiran je – dolaskom Tuđmana na vlast – bez ponavljanja sudskog postupka kojim bi se dokazalo da je osuđen na montiranom procesu; počele su kolati priče (bez dokaza za javnost) da je umro otrovan; proglašen je blaženikom a očekuje se i njegova kanonizacija, dok je dva puta ipak propao pokušaj da ga se proglasi „pravednikom među narodima“ zbog spašavanja Židova. Sada smo vidjeli kakvu ulogu je službena Srbija namijenila Mihailoviću, dok se mic po mic – podlo, lukavo i licemjerno – približavamo(?) Pavelićevoj rehabilitaciji, usprkos vječnim pozivanjima na „antifašističke temelje“ u preambuli Ustava RH.

Piše: Ladislav Babić

“Viši sud u Beogradu rehabilitirao je Dragoljuba Dražu Mihailovića, vodju četničkog pokreta, i vratio mu građanska prava koja su mu bila oduzeta 1946. kada mu je sudjeno zbog suradnje sa nacistima i okupatorima. Sudac Aleksandar Trešnjev rekao je da je sud usvojio zahtjev za rehabilitaciju i poništio presudu kojom je Mihailović 15. jula 1946. godine bio osuđen na smrt, a dva dana kasnije strijeljan. Na ovu odluku, shodno Zakonu o rehabilitaciji ne postoji pravo žalbe, tako da je ona konačna.”

Na ovim prostorima postoje dva suvremena, velika ratna zločinca – Ante Pavelić i Draža Mihailović. Prvi nije nikada osuđen na formalnom sudskom procesu, s obzirom da je uspio uhvatiti “maglu”, po drugi put izdavši svoj narod. Prvi put uvođenjem ustaške strahovlade, a drugi put svoje najvjernije sljedbenike zaluđene njegovim bolesnim idejama, ili ustrašene propagandom o dolasku “krvoločnih” partizana, od kojih spas treba tražiti u predaji zapadnim Saveznicima:

“Rano ujutro u subotu 5. svibnja 1945. iz Zagreba je poletio avion prema jugu, prema Jadranu i Italiji, kojim su upravljala dva zarobljena američka pilota, s pratnjom dva ustaška časnika. Oni su nosili tek sastavljeni Memorandum vlade NDH s potpisima svih ministara, upućen glavnom komandantu Savezničkih snaga na Sredozemlju, engleskom maršalu Alexanderu, koji se nalazio u Caserti pokraj Napulja. Za svaku sigurnost, dva do tri sata nakon prvog poletio je i drugi avion, također s primjerkom rečenog Memoranduma, koji je nosio osobno jedan od potpisnika, ministar Vjekoslav Vrančić. Ustaška vlada u tom dokumentu izjavljuje da “slobodno područje Hrvatske” stavlja pod zaštitu zapovjednika Savezničke vojske u Sredozemlju i predlaže da se u to područje uputi vojska pod njegovom komandom, “kojoj će se pridružiti hrvatske oružane snage”. Vjerovali ili ne, točno tako: ustaše će se pridružiti – ponavljam, pridružiti, a ne samo predati – Savezničkoj vojski, i to na slobodnom području Hrvatske; znači, oslobođene od partizana, koji su inače komunisti, pa kao takvi valjda su ipak oni pravi neprijatelji zapadnih saveznika, dok su ustaše – valjda zbog “sličnog načina razmišljanja” – oni pravi saveznici. Nevjerojatno, ali doista tako, crno na bijelo, pa zato već i sam Bekić u svom prikazu tog Memoranduma osjeća potrebu komentirati: “Nakon što su četiri godine bili najvjerniji sluge Hitlerove Njemačke, i kao takvi objavili rat zapadnim silama, nakon što su u vlastitoj zemlji počinili besprimjerne zločine, i osramotili hrvatski narod, ustaški su kvislinzi smatrali da se mogu pozivati na Atlantsku povelju .zapadnih demokracija, i to u ime hrvatskog naroda!” (Danijel Ivin, „Smisao Bleiburga“, iz zbornika „Bleiburg i Križni put 1945.“)

Uvjerivši u takve nebuloze veliki dio naroda – dali uslijed totalno poremećenih nacionalističkih umova svojih vođa (vrlo nalik današnjima), ili uslijed namjere istih da spasu vlastite glave krijući se iza mase koja se u panici uputila prema Bleiburgu, ne da se preda već „pridruži“ zapadnim Saveznicima s kojima će zajedno „pomesti“ partizane od kojih su doživjeli sramotni poraz, mnogi od njih su (i uz pomoć „Crkve u Hrvata“) u tome uspjeli. Među inima i spomenuti zločinac, takozvani Poglavnik takozvane zločinačke tvorevine NDH, koji je prvom prilikom prepustio sljedbenike vlastitoj sudbini, spašavajući poglavničku guzicu. Mada nije formalno rehabilitiran, no održavan u pamćenju ustaške emigracije, domaćih neofašista i neobrazovanih (nehumaniziranih!) slojeva stanovništva kao ikona hrvatstva, zajedničkim radom povijesnih revizionista, preimenovatelja ulica, rušitelja antifašističkih spomenika, legalnih neoustaških stranaka i strančica, notornih lažova među političarima od kojih mnogi sjede u Saboru, saborskog preimenovanja oružanih snaga NDH u „domovinsku vojsku“, pasivnošću i kalkuliranjima kvazilijeve vladajuće koalicije i podmuklim rovarenjem HDZ-a preko svog trojanskog konja u vlasti (predsjednice države), koristeći još uvijek postojeću podjelu koja korijene vuče iz, činilo se, zauvijek prošlih vremena – ovaj je u Hrvatskoj življi negoli ikad u proteklih sedamdeset godina.

        Drugi među njima, Draža Mihailović kojega su se Saveznici podjednako odrekli kao i prvoga, čim su shvatili sa kim kolo vodi na tlu Jugoslavije, sad je i službeno rehabilitiran. Formalno, sudskom odlukom iza koje zna se koje snage i pod čijim vodstvom stoje. Lišimo li se političkog licemjerja prisutnog širom regije, trenutno su u Srbiji najživlje četiri osobe, „četiri jahača Apokalipse“:

– predsjednik RS Tomislav Nikolić, „četnički vojvoda“

– premijer RS Aleksandar Vučić, njegov kolega iz suradnje sa Šešeljem

– haaški optuženik Vojislav Šešelj, mentor spomenutih iz devedesetih prošlog vijeka

– Dragoslav Draža Mihailović, ideološki uzor spomenutih

Svi od njih poznati, ne po kreativnim doprinosima narodu, već po izgubljenim ratovima koje su vodili u njegovo ime; svaki od njih uspješno izigravši napredni dio vlastite i međunarodne javnosti. Prva dvojica navodnom promjenom kojom su abolirali svoju sramnu prošlost, treći izigravši očekivanja žrtava poslijednjeg rata i sudije međunarodnog suda, a poslijednji, eto – legaliziranom transformacijom kolaboracionizma i izdajstva svog naroda u navodnu njegovu korist. Nebrojeni su faktografski, pisani i fotografski dokazi o suradnji četnika sa Nijemcima i Talijanima, kao i međusobnoj suradnji tobože najvećih protivnika – ustaša i četnika – u borbi protiv partizana, koje su procijenili opasnijim od onih koji su im raskomadali i razdijelili zemlju. Što donosi ova rehabilitacija ratnog zločinca, kojeg se kao „antifašistu“ stavlja uz bok onih protiv kojih se borio i na Neretvi doživio konačni slom, da bi potom upućivao pisma Stepincu i Paveliću, moleći poslijednjeg za bezbijedno propuštanje četničkih snaga prilikom bijega prema Zapadu? Pismo Stepincu, završava:

„Bez obzira na sve one momente i okolnosti, koji su nas ili koji bi nas mogli deliti, ja smatram za svoju dužnost, da zamolim i vašu Preuzvišenost, da uloži sav svoj uticaj i sve svoje napore u cilju aktiviranja svih nacionalnih snaga hrvatskog naroda u borbi protivu boljševizma. Upućujući Vam ovu molbu, ja želim da verujem, da će Vaša Preuzvišenost, idući stopama svojih velikih predhodnika, odgovoriti svim onim istorijskim dužnostima i zadacima, koji se pred Vašu Preuzvišenost postavljaju u današnjim teškim vremenima. Jer, od pravilnoga shvatanja tih dužnosti i zadataka sa strane Vaše Preuzvišenosti zavisiće i mesto, što će ga istorija hrišćanstva, a napose hrvatskog naroda, Vašoj Preuzvišenosti dodeliti.“

Trenutno naučavana „istorija hrišćanstva, a napose hrvatskog naroda“ zna se kakvu je ulogu dodijelila Stepincu: rehabilitiran je – dolaskom Tuđmana na vlast – bez ponavljanja sudskog postupka kojim bi se dokazalo da je osuđen na montiranom procesu; počele su kolati priče (bez dokaza za javnost) da je umro otrovan; proglašen je blaženikom a očekuje se i njegova kanonizacija, dok je dva puta ipak propao pokušaj da ga se proglasi „pravednikom među narodima“ zbog spašavanja Židova. Sada smo vidjeli kakvu ulogu je službena Srbija namijenila Mihailoviću, dok se mic po mic – podlo, lukavo i licemjerno – približavamo(?) Pavelićevoj rehabilitaciji, usprkos vječnim pozivanjima na „antifašističke temelje“ u preambuli Ustava RH. Već su ranije, kako u Srbiji tako i u Hrvatskoj, izjednačeni u pravima preživjeli antifašisti sa fašistima, a najnovijom rehabilitacijom Čiče – kako ga pristalice od milja nazivaju – nastala je paradoksalna situacija. Dok je Ustavni sud Srbije

„… neustavnom… proglasio Vladinu odredbu iz 2005., kojom se pripadnici Ravnogorskog pokreta smatraju sudionicima Narodnooslobodilačke borbe. Kako javljaju srbijanski mediji, to znači da im se uskraćuju materijalna prava od dodatka na mirovinu do prava liječenja u toplicama na račun države.“

njihov vođa je, eto, i službeno rehabilitiran (doduše, više u smislu proglašenja njegovog suđenja nevaljalim, negoli njega antifašistom)! U Hrvatskoj, preživjeli pripadnici „domovinske vojske“ uživaju veća prava od sudionika NOB, dok „demokratski“ izabrana predsjednica koja kriomice posjećuje Jasenovac, a kojoj antifašisti oduzimaju pokroviteljstvo nad proslavom 70-godišnjice svršetka drugog svjetskog rata zbog micanja Titove biste iz svog ureda, preuzima pokroviteljstvo na ovogodišnjim „bleiburškim cirkusom“, obećavajući da neće držati govore (u zadnji čas, vjerojatno po nečijem savjetu, kriomice je posjetila i Bleiburg – inkarnacija Buridanove magarice?)! Zar nije i bez njih dovoljno rekla?

        I dok u vlastima državica zakrinkanih demokratskim atributima, sjede licemjeri, lažovi i lopovi, podržavani od kontroliranih medija i na katedre ustoličenih kvazipovjesničara, uz prilježni rad poltronskih učitelja i profesora u preodgajanju učenika na nove, etnizirane „istine“, revizionisti povijesti punom parom uz podršku vladajućih elita vuku svoje narode natrag u blato iz kojeg ih je – uz nevjerojatne žrtve – jedva izvukao „jedan od 10 najvećih zločinaca čovječanstva“, kako sve više sotoniziraju vođu općejugoslavenskog pokreta otpora. Rehabilitacija Draže Mihailovića ne samo da ne doprinosi pomirenju unutar Srbije, već je i znak susjednim državama da još žešće – na institucionalnoj ili vaninstitucionalnoj razini – porade na rehabilitacijama vlastitog šljama kojim se ponose. Druga je stvar što će prema vani, igrajući uloge pravednika a s namjerom da što više odvuku pažnju od unutrašnje fašizacije svojih društava, sada među njima frcati iskre uzajamnih optužbi u smislu tko da gleda svoja posla, i čiji preci (da ne spominjemo potomke i suvremenike) bijahu pravedniji u svojoj ljudskoj izrođenosti. I dok će sad, ujedinjena hrvatska vlast sa opozicijom nesmiljeno napadati, tražiti, zahtijevati, prijetiti sankcijama, preprekama na putu za EU i nizom sličnih poteza iz diplomatskog arsenala licemjerja, za dva dana (subota, 16.5.) u Bleiburgu će se komemorirati ne žrtve, već onodobni poraz kvislinške fašističke tvorevine, uz notu trijumfalizma nad aposteriornim porazom svojih pobjednika. Napis na spomeniku postavljenom 1987. godine “U čast i slavu poginuloj hrvatskoj vojsci, svibanj 1945”, od 2007. glasi „U spomen na nedužne žrtve bleiburške tragedije; mai 1945“, da bi se potom još jednom promijenio: „U spomen na hrvatske žrtve bleiburške tragedije, svibnja 1945“. Kako su još do pred godinu-dvije bile uobičajene ustaške odore i znakovlja (do prijetnje austrijske policije da to više neće tolerirati), jasno je čega se tamo prisjeća(lo) i usput prigodice obnavlja(lo) – uz prisustvo visokih državnih i crkvenih dužnosnika – što je preraslo u kontinuirani, polujavni proces u RH. Već samo prisvajanje zločinačke vojske za „hrvatsku vojsku“, dovoljno govori o etici komemoranata, pa da ne bi baš eksplicitno na sebe navukli lošu atribuciju pred svijetom, natpis je promijenjen. Nadalje, on sasvim neopravdano masu koja se skupila tih poratnih (rat je bio završen pred tjedan dana!) dana na bleiburškom polju izjednačuje sa vojskom – „hrvatskom vojskom“. Iz razloga što je to bila smjesa svih mogućih kolaboracionista iz cijele Jugoslavije, kvislinga i zločinaca, te civila – rođaka, prijatelja, istomišljenika – pa zbog istoga ni ono što se naziva „tragedijom“ nije bila samo „hrvatska“. I konačno, na samom Bleiburgu nikave tragedije nije bilo – poginulo je svega nekoliko desetaka ljudi koji su se suprotstavili predaji partizanima.

„Ovdje se mora reći da čitava literatura o bleiburškoj mitologiji već godinama na stotine načina ponavlja i varira kao glavnu krivicu za hrvatsku sudbinu na Bleiburgu ovu takozvanu izdaju britanske vojske, odnosno britanske politike prema Hrvatima; znači, ne samo da je krivac onaj koji počini djelo izdaje nego – što je još i važnije – da je onaj nad kojim je počinjeno djelo izdaje žrtva, pa je zato i nevin. Međutim, da bi se taj smisao mogao održati potrebno je spomenute neistine posložiti u konstrukciju cijelog niza kauzalnih neistina, počevši od ustaško-domobranske predaje engleskoj vojski, pa se onda činjenica njihove stvarne predaje NOV, odnosno Jugoslavenskoj armiji može nazvati izručenjem, što je također neistina, nakon koje slijedi da je takovo izručenje ustvari izdaja, što je dodatna neistina, iz koje slijedi da su oni koji su na taj način izdani logično, prema tomu, i nevini, što je još jedna neistina, a budući su tako nevini izručeni njihovim progo- niteljima, pa je to onda još i zločin. A onaj nad kojim se vrši zločin je žrtva i zato ne može biti zločinac, pa je tom logikom valjda i amnestiran od svih zločina počinjenih u prethodne četiri godine! Ostaje tako na Bleiburškom polju za budućnost duh časne i slavne ustaške vojske Nezavisne Države Hrvatske koja se zapravo nikome nikada nije predala, a zločinci su jedino oni koji su je tamo izdali i zarobili. Evo, to je smisao mitologije o Bleiburgu. Jer ako tamo nije počinjen zločin, ako je na Bleiburškom polju izvršena tek jedna sramotna predaja jednog neobičnog mnoštva ljudi, vojnika i civila, među kojim je bio i prilično velik broj itekako okrvavljenih, onda ono što se događalo poslije Bleiburga postaje kazna i osveta. A je li to i u kolikoj mjeri osveta i zločin, o tome pravnici imaju što reći.“ (Danijel Ivin, „Smisao Bleiburga“, iz zbornika „Bleiburg i Križni put 1945.“)

Uz sve druge, razlike u tumačenjima (da su bar samo tumačenja!) zajedničke povijesti izgledaju nepremostive nađu li se narodi i unutar EU, ili bilo koje druge asocijacije. Ovi zaostali balkanski narodi u procesu formiranja, totalno nespremni prema humanističkoj etici ustrojiti vlastite nacinalne esencije a kamoli općeljudske atribute, sve više naginju u desno, udaljavajući se nepovratno od svijetlog dijela svoje novije historije.

        Kad su britanske krave bile zaražene „kravljim ludilom“, za spas onih zdravih žrtvovani su njihovi životi; ovo je samo prikladna metafora, a ne poziv za istrebljenje unutar jednog ili među različitim narodima regije. Ali ukazuje na to da se ponekad zdravlje – zdrav odnos prema vlastitoj i tuđoj historiji, povezan sa psihičkim zdravljem nacije i njenih članova – može postići tek odlučnim metodama. Svjetska politička situacija sve više naginje međusobnim sukobima, u okviru kojih se naslućuju i jasne razdjelnice među narodima regije, bez obzira na njihova uvjeravanja kako teže članstvu (ili to već jesu) u svjetskoj zločinačkoj organizaciji – NATO paktu. Titova politika nesvrstavanja i miroljubive koegzistencije je za ove narode, još danas držeći tradiciju utjerivanja vlastitog shvaćanja pravde šakama, kolcima, kamama i sofictiranijim oružjem od njihova vlastita duha, nedohvatni ideal – utopija. Može li zaista samo armagedon, Apokalipsa veća od svih koje su doživjeli ovi ljudi, uključujući cijelo čovječanstvo, sterilizirati njihovu zloću i psihološku nemoć da žive jedni s drugima ili uz druge? Reći ćete da sam pesimista, no uzvratit ću pitanjem: što mislite, jeli većina ljudi vjerovala u izbijanje prvog ili drugog svjetskog, ili jugoslavenskih ratova?

Ladislav Babić
Autor 15.5.2015. u 09:25

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija