Bogu božje, državi svjetovno? Malo morgen, kaže zagrebački Kaptol

Marijan Vogrinec
Autor 24.12.2018. u 10:24

Izdvajamo

  • O kakvoj to ljubavi govori „sveti čovjek“ sa zagrebačkog Kaptola, čijoj su kleričkoj kasti otvorena sva vrata utjecaja u Bijednoj Našoj, prepuštene sve ljudske duše na evanđeoski preodgoj i svjetovna vlast trenira poniznost više iz kalkulantskih/interesnih/biračkih razloga, nego vjerskog uvjerenja, ako među djecom i mladeži - odrasle ne treba spominjati, jer je stanje još gore - bujaju baš svakovrsni poroci: od nasilja i ovisnosti do prostitucije i kriminala? Brak i ljubav? Floskula na floskulu, jer životna zbílja i digitalna globalizacija suvremenog svijeta sugeriraju sasvim drukčije poimanje tih tradicionalnih među mladima od onih što ih zagovara kardinal Bozanić. Domovina? Sličan status kao i brak i ljubav
  • apstrakcija koju demantira dnevni, sve nepodnošljiviji život prosječnog građanina Bijedne Naše. Zauzetog pakiranjem putne torbe za iseljavanje u Njemačku, Irsku, Kanadu, etc., jer mu je vlastita domovina - maćeha.

Povezani članci

Bogu božje, državi svjetovno? Malo morgen, kaže zagrebački Kaptol

Foto: MARKO PRPIĆ/PIXSELL 

Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić akcentira važnost toga da roditelji, nafutrani homilijarnom indoktrinacijom, žešće pritisnu svjetovnu vlast radi utjecaja na kurikulnu reformu školstva, osobito u odnosu na njezine ciljeve, programske sadržaje i udžbenike jer „nije dovoljno reaktivno djelovati i čekati na određene krizne situacije s kojima se sve više susrećemo“ budućio da „roditelji imaju pravo i dužnost aktivno sudjelovati u kreiranju odgoja i obrazovanja vlastite djece“. I, očituje se otvorenih karata: „Danas, u sučeljavanju s odgojnim izazovima koji dolaze iz globalizirajuće kulture, društva, masovnih medija i novih tehnologija, nitko više ne može biti samodostatan u stvaranju odgojno-obrazovnoga programa, jer je u pitanju opće dobro nacionalne zajednice i budućnost novih naraštaja“ 

Marijan Vogrinec 

Što opet hoće zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić? Isto što i jučer i što će htjeti sutra. Partnerstvo u svjetovnoj vlasti, kojeg se njegova crkva zapravo nikad nije odrekla. Pritisnuta revolucionarnim buntom ugnjetenih masa u prošlih dva-tri stoljeća i znanstvenim osvješćivanjem na svim društvenim razinama, Katolička se crkva silom prilika morala skloniti iz prvog plana socijalne zbílje sekularnom (svjeto)nazoru na odnose (prazno)vjerskog i svjetovnog. Bog je dublje u Svemir evakuirao anđeosku svitu Kraljevstva nebeskog, a Sotona ognjene apartmane bliže usključalom Zemljinu žumanjku. No, Katolička se crkva ne dâ. Gdje joj se god ukaže prilika, dogmatska ćud erumpira poput bijesnog vulkana i ruga se stoljetnim već sekularnim postignućima ravno u lice.

Bijedna je Naša dušu dala za tu vrst klerikalne gimnastike svjetonazorski promiskuitetnog uma svake vrsti, pa bi kardinal Bozanić – kojeg neke teorije zavjere smatraju ovih dana zrelim kandidatom pape Franje za smjenu s pozicije prvog među jednakima u kleričkom manistreamu tzv. Crkve u Hrvata – bio uistinu zadnji hlebinac kad ne bi (opet) nakrcao svoju tradicionalnu božićno-novogodišnju čestitku neugodnim žalcima svemirske postaje Mirtsjednoj stanarki – ministrici znanosti i obrazovanja Blaženki Divjak – koja ionako nije samostalna u odlučivanju? Ali je, kao „nezavisna“, HNS-ov adut, političke stranke čiji formalan svjetonazor kardinalu Bozniću nikako ne ide pod mitru. Sada mu nikako nije po volji tzv. kurikulna reforma, pa vidi vraga – svjetovnog školstva. Dakle javnog, državnog sustava u kojem vjerske zajednice službeno participiraju na razini izborne nastave školskog vjeronauka, a neslužbeno pak na milijun mimikrijskih načina koji s ustavno determiniranom sekularnošću nemaju blage veze.

Tzv. Crkvi u Hrvata ni to nije dovoljno, želi više. Dapače, i ono što joj ne pripada niti će ikad više pripadati. Arbitrirati u svjetovnom životu, držati obitelj u zaptu i na financijsko-milodarnoj lajni, plašiti bogobojazne ognjem paklenskim, diktirati djeci i mladeži što (ne) smiju činiti prije braka eda bi I Ocu I Sinu I Duhu Svetomu bilo milo i nada u vječni život imala jamstveni list, roditelje opominjati na bespogovornu poniznost „pastirima“ jer bez te predanosti nema vize za raj. Tu poniznost, kakvu pak izbornik „vatrenih“ Zlatko Dalić neuko pripisuje svojim milijunašima s nogometnih travnjaka, „domoljubima“ s debelim računima u Lihtenštajnu, Monaku, Andori, etc., ne u vlastitoj domovini, gdje je dovoljno po HDZ-ovom plagijatu američke tradicije držati ruku na srcu na himničan uradak preporodnih Srbina Runjanina i Hrvata Mihanovića te padati u nesvijest na notni ekstremizam Marka Perkovića Thompsona, dakle tu poniznost (ne)izravno podrazumijeva i Bozanićeva blagdanska čestitka. Roditelji, pazite komu dajete djecu na odgoj u kurikulno reformiranim školama – matematičarka Blaženka Divjak ih pretenciozno naziva „školama za život“ (sic transit), a dopušta u njima žestok sudar velikog praska i božjeg kreacionizma, znanstveno dokazane evolucije živog svijeta i božjeg blata, čime javna škola život svodi na sprdnju. I dječje glave na spužvu bez mozga, natopljenu svetom vodom i tamjanom, a Divjak na sav glas telali o školi kritičkog mišljenja.

Hinjena kritičnost „škole za život“

Kritičko mišljenje jest uvjet napretka u životu, ali dogma o tomu kako je bog stvorio svijet i čovjeka, pa mu se ljudsko biće mora doživotno moliti, zahvaljivati mu i biti ponizno ne daje minimum prostora kritičkom mišljenju. Budući da zdrava kritička misao, utemeljena na znanosti negira i boga i smisla bilo kakve poniznosti. Zašto bi itko ikomu trebao ili, još gore, morao biti – ponizan? Poniznost negira ne samo čovjekovu slobodu nego i čovjeka kao takvog. Jer, ne može itko – materijalan ili nematerijalan, ni sam bog – biti iznad čovjeka i njegove slobode.

foto: ZARKO BASIC/PIXSELL

„Škola za život“ ne uči djecu i mledež toj vrsti kritičnosti. Svjetonazorski promiskuitetna HDZ-ova/desničarska vlast od preokretnih 1990-ih godina i nevjerojatnog ideološkog braka zakletog komunista, ateista i apologeta socijalizma na mjestu prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana i tada prvaka Katoličke crkve u Hrvatskoj, zagrebačkog nadbiskupa kardinala Franje Kuharića do čudnovato sklopljene zakonodavno-izvršne vlasti Andreja Plenkovića upravo sramotno ponizno podilazi Katoličkoj crkvi, obilno je futra novcem svih poreznih obveznika bez razlike na njihovu (ne)vjersku pripadnost i omogućuje joj društveni tretman državne konfesije. Nema važnijeg društveno-kulturnog, pa ni sportskog javnog skupa bez svećenika u prvom redu, nema puštanja u rad trafostanice u nekoj zabiti ili u velegradu bez škroljenja svetom vodom i molitve, etc. Nema vrtića ni pučke škole u kojoj svećenici nisu neizostavni gosti – da samo gosti!? – na Danima kruha, na blagdan sv. Nikole 6. prosinca, uoči većih vjerskih nadnevaka, skupljanja novca za lokalni Caritas, kolektivne mise na početku školske godine, etc.

O vjeroučiteljima u školskim zbornicama da se i ne govori: ravnopravni su profesorima hrvatskog jezika, matematike, biologije…, Crkva ih odabire, piše udžbenike i priručnike, odlučuje o rasporedu sati, itsl., a država – samo sve to skupa plaća. Dakako, iz džepa poreznih obveznika, koje nije pitala smije li ili ne. I time je Franjo Tuđman, uz svesrdnu asistenciju svog imenjaka kardinala Kuharića i dogovor s tadašnjim papom Ivanom Pavlom Drugim, zahvalio državi Vatikanu na priznanju među prvima u svijetu odcijepljene od SFR Jugoslavije i „osamostaljene“ (sic transit) države RH. Novčano uvalio i buduće naraštaje u nevjerojatne ugovorne obaveze prema Rimskoj kuriji, koje je gotovo nemoguće bez teških posljedica odbaciti, ako se Vatikan tomu usprotivi. Dio tih obaveza tiče se ne samo vjerskih odgojno-obrazovnih ustanova nego i javnog školskog sustava. Što je apsurd nad apsurdima – bez obzira na različite prakse u drugim zemljama – ako su javne škole temeljni kamen svakog sekularnog društva. A jesu. Proklamativno u Ustavu RH i u Bijednoj Našoj. A kardinal Josip Bozanić svejedno je do bôla nezadovoljan, pače nesretan do te mjere da zlorabi svoju vjersku nadležnost u božićno-novogodišnjoj čestitci katoličkim vjernicima.

Atakira na kurikulnu reformu školstva s kojim, ako ćermo pravo, ne bi smio imati ništa. Stvar je sekularne države kako će urediti svoje školstvo, a Bozanićeva pak kako će izgledati sustav katoličkog školstva koje se, kao i školski sustavi drugih vjerskih zajednica, zakonski tretiraju ravnopravnim javnom te financijski pomažu iz državne blagajne. I što bi Crkva htjela više? Nakon Francuske revolucije to je pitanje odavno postalo bespredmetnim čak u tzv. najkatoličkijim sredinama u svijetu. Bogu božje, crkvi vjersko, državi svjetovno! Tako bi moralo i pristojno je biti osobito u sekularno determiniranoj zajednici. No, malo morgen, kaže zagrebački Kaptol i ne uopće ne pojmi koliko je to neumjesno. Mora biti kako mi kažemo, jer roditelji su najodgovorniji za odgoj i izobrazbu svoje djece, tvrdi. Budući da su, statistički, čak 86,28 posto katolici, Crkva je odgovorna, je li, za kvalitetu njihove volje, želja i postupaka. Dio su vjerničkog „stada“, a samo „pastiri“ znaju što Bog (ne) želi, pa… Oduvijek je tako bilo i tako mora biti dok je svijeta i vijeka.

Hajde, usudi se kazati…

Hajde se usudi danas u Bijednoj Našoj ne upisati dijete već u prvom razredu osmoljetke na neobavezno-obavezan školski vjeronauk ili ga pak ispisati kad učeniku ili roditeljima pukne film od sadržaja što se predaju na toj nastavi (i ocjenjuju!), pa ćeš učas iskusiti inkvizicijski tretman školske i društvene sredine. Ne samo prema obiteljskoj uzdanici nego i prema sebi samom, cijeloj obitelji. U školama tzv. nulte toerancije na vršnjačko nasilje – koje je, inače, u porastu, što je pûk bogobojazniji i vjerski indoktriniraniji – maloljetničke skupine znaju provocirati/maltretirati one koje uzmu na zub totalno suludim pitanjem: „Što je, zar ti ne vjeruješ u Boga?“ Kakve veze Isus Krist ima s nečijim uvjerenjem ili ponašanjem? Baš nikakve. Bog i elementaran kućni odgoj, čak u obiteljima zauzetih vjernika, ne funkcioniraju na praktičnoj razini.

Foto Marko Jurinec / Pixsell

Hajde se usudi kazati javno da si ateisti, da nisi katolik i ne vjeruješ u Boga, smjesta si heretik za kojeg su već naložene mentalne lomače, nepoćudan si na poslu i u susjedstvu, nisi Hrvat ni domoljub, ne voliš Hrvate i Hrvatsku, etc. Nakaradna društvena zbílja u trknutoj Bijednoj Našoj, koja bi morala biti Kraljevstvo nebesko na zemlji koliko je Crkva duboko i napadno od 1990-ih godina uras(ta)la ne samo u obitelji – ako masovno ne hine predanost evanđeoskoj moralnosti, pomodarski se ne prenemažu svojom katoličkom vjerom kao prije tri decenija socijalizmom/ komunizmom? – nego je religijsko zapasalo sav život u tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj. Svejedno je umjesno upitati: što kardinal Josip Bozanić želi povrh toga? Biti premijerom RH baš ne, to je nemoguće i u najluđem snu, ali nekom vrsti novohrvatskog Armanda Jeana du Plessis de Richelieua, iako je teško vjerovati da premijer Plenković ili bilo koji/a njegov/a nasljednik/ca mogu imati išta zajedničko s Lujem XIII.? Ni Bijedna Naša s predrevolucionarnom Francuskom u 17. stoljeću.

Protivno činjenici da je povijesno superkatolička Francuska – javljali su svjetski mediji još ljeta 2016., a prenosili i hrvatski, optužujući vlasti  zemlje pijetlova za dekristijanizaciju, odnosno islamizaciju društva – izdale dozvole za rušenje 2800 crkava diljem zemlje, neusporedivo siromašnija Hrvatska dopustila je od 1990-ih godina izgraditi blizu tisuću katoličkih bogomolja svake vrsti. Čak na urbanistički nenormalnim mjestima, gdje mu bogoslužje dođe kao piletu sise: usred parkova (i nacionalnih i parkova prirode), stambenih blokova, industrijskih zona, poljoprivrednih površina, etc. Francuzima ne trebaju tolike crkve, čak arhitektonski vrijedne i povijesno znakovite, jer je rušenje jeftinije od održavanja, a vjera nije državna, nego privatna potreba pojedinca, pa…

No, Bijedna je Naša po mnogim civilizacijskim stečevinama nešto drugo, čak i u odnosu na izbjeglice/migrante, koje pak RH progoni baš kao vrag svog ćaću – bruji međunarodna javnost, The Guardian donosi fotke i svjedočenja, civilno društvo (npr. neki dan Human Rights Watch) apele i prosvjede hrvatskim vlastima i policiji – pa zašto ne bi bila i nešto drugo u odnosu na tzv. Crkvu u Hrvata, kojoj nektirički povlađuje u tomu da su „vjera i katoličanstvo, duboko ukorijenjeni u tradiciji hrvatskog naroda“. Da RH nije to nešto drugo – ali i sâm vrag razbija glavu što to drugo, zapravo, RH jest – ni kardinal se Bozanić ne bi usudio tako napadno svako malo upadati u svjetovno dvorište i držati lekcije onima, kojima ovlastima nije ravan: sad zbog „grijeha struktura“, sad zbog izbora, sad zbog „prava na život od začeća“, sad zbog sadržaja kurikulne reforme školstva, etc. Što je sutra na redu?

Da se cijela država „bezodvlačno“ i bespogovorno počne ponašati kao ministar uprave, „vinodolski velečasni“ Lovro Kuščević, koji pozdravlja s „Hvaljen Isus i Marija“ koga god sretne, a državni je dužnosnik u ustavno sekularnoj zemlji? Ili da otvori „sobu anđela“ u svom domu kao bivši HDZ-ov saborski zastupnik Josip Salapić, miljenik svojedobne premijerke i šefice denver plave ZNA SE opcije Jadranke Kosor, koji je pobjegao Branimiru Glavašu u HDSS. Ta je neostvarena HDZ-ova politička uzdanica, pisao je ugledni istraživački novinar Drago Hedl, u obiteljskoj kući u Bizovcu nedaleko od Osijeka uredio „sobu anđela“ te ju nakrcao s „pedesetak slika i skulptura tih rajskih stvorenja“ te često u tu sobu dovodio stranačke kolege i prijatelje. Možda prvi biskup među „jednakima“ u tzv. Crkvi u Hrvata ne bi našao potrebu zazivati Svevišnjeg u pomoć roditeljima, čiju će djecu kurikulna reforma – raskatoličiti?

Duše na evanđeoskom preodgoju

Kako Informativna katolička agencija (Ika) vidi naglaske Bozanićeve božićno-novogodišnje poruke, jamačno ne samo vjernicima, kardinal drži da se u društvu „ističe zlo da bi se poljuljali brak, ljubav, domovina“… On „upozorava na opasnost stvaranja ozračja beznadnosti i potiče vjernike da prihvate njegovu molitvu i poziv: ‘da osjetimo koliko je važno graditi i živjeti savezništvo u dobru“. E sad, zagrebački nadbiskup ne kaže, gdje je to i u čemu kardinalno zatajila njegova „pastirska“ družba ili ju je pak zajedno sa griješnim „stadom“ Bog jednostavno napustio. Kao što veliki Silvije plače u svojoj čuvenoj pjesmi s Golgote? U protivnom, kako je uopće moguće da se u 86,28-postotnom „stadu“ raspada svaki treći i crkveno sklopljen brak, kršćanska svetinja još od betlehemske štalice, raison d’être i svake zdrave hrvatske obitelji? Paradoksalno. Uz ili unatoč žestokoj, danonoćnoj kanonadi katoličke svetosti i s oltara, i s Prisavlja, i s obaju državnih brda, i s čak najbezveznijih ćuka javnog života…?

foto: pozeska-biskupija.hr

O kakvoj to ljubavi govori „sveti čovjek“ sa zagrebačkog Kaptola, čijoj su kleričkoj kasti otvorena sva vrata utjecaja u Bijednoj Našoj, prepuštene sve ljudske duše na evanđeoski preodgoj i svjetovna vlast trenira poniznost više iz kalkulantskih/interesnih/biračkih razloga, nego vjerskog uvjerenja, ako među djecom i mladeži – odrasle ne treba spominjati, jer je stanje još gore – bujaju baš svakovrsni poroci: od nasilja i ovisnosti do prostitucije i kriminala? Brak i ljubav? Floskula na floskulu, jer životna zbílja i digitalna globalizacija suvremenog svijeta sugeriraju sasvim drukčije poimanje tih tradicionalnih među mladima od onih što ih zagovara kardinal Bozanić. Domovina? Sličan status kao i brak i ljubav; apstrakcija koju demantira dnevni, sve nepodnošljiviji život prosječnog građanina Bijedne Naše. Zauzetog pakiranjem putne torbe za iseljavanje u Njemačku, Irsku, Kanadu, etc., jer mu je vlastita domovina – maćeha.

Domovina je – u okolnostima hrvatske svakodnevice, 28 godina od stjecanja tzv. samostalnosti, neovisnosti i suverenosti te 23 godine po okončanju Domovinskog rata – majka samo političarima na vlasti u kompi s privatnim kapitalom, Katoličkoj crkvi i superpovlaštenoj braniteljskoj kasti. Oni, plus nešto političko-ideoloških hlebinaca i režimskih uhljeba, imaju razloga prilijepiti etiketu domovine na čelo i derati se iz svega glasa koliko „ljube domovinu Hrvatsku“. Što je iz istih razloga tvrdio i Franjo Tuđman: „jedinu nam i vječnu“. Sic transit. Pitajte, gospodine kardinale, što o jedinoj nam i vječnoj domovini Hrvatskoj misle onih 400.000 već iseljenih mlađih građana RH, desetci tisuća onih što već pakiraju iseljeničke torbe, 350.000 blokiranih i ovršenih, onih što su samo ove godine primili više od osam milijuna ovršnih zahtjeva, onih 21.000 djece koja liježe gladna na noćni počinak, divizije sirotinje pred pučkim kuhinjama (i Caritasa), više od 800.000 umirovljenika s mjesečnih manje od 2500 kuna, etc.

Za njih je, čut će, ako je u svojoj svili, kadifi i obilju svake vrsti sposoban čuti, domovina nešto grubo i neprijateljsko. Da se ne kaže, vražje djelo, Sotonina ujdurma protiv same biti čovječnosti, protiv Božje ljubavi koja se ne dijeli pravedno. Ona biblijska o bogatašu, devi i ušici igle dođe mu kao čista sprdnja, oltarska floskula u hrvatskoj svakodnevici. „Bože, Bože, zašto si nas ostavio…?“ U ovo predbožićno doba s oltara i javnih performansa na gotovo svakom koraku vrti se milijun i jedna inačica poetizirano-religijske apologije o Svetoj obitelji na putovanju radi popisa stanovništva i rođenju Djetešca u betlehemskoj „štalici na slamici“. Baš nikom u masama tih što se dolaze klanjati gipsanim figurama ili iz znatiželje vidjeti naturščike u živim jaslicama (nerijetko sa živim novorođenčem) ne pada na um kritičkomisleći propitivati kako Sveta obitelj Marije i Josipa može biti klerički uvjetovan uzor suvremenoj obitelji u suvremenom društvu.

Jer, tvrdi Crkva, obitelj je nukleus i vjerske i društvene zajednice. Tvrdi pak proobiteljska Željka Markić: muž/muškarac, žena i djeca (O=M+Ž+D) – to je obitelj. Tu je nakaradnu definiciju pak morao izbaciti premijer Andrej Plenković iz prijedloga novog obiteljskog zakona, što je izazvalo zgražanje u kleričkim i političko-konzervativnim krugovima. Ako je tesar Josip bio Marijin zaručnik, ne muž, i ona nije s njim začela Djetešce rođeno u „štalici na slamici“, nego s nematerijalnim Duhom Svetim, rodila ljudsko biće i ostala djevica, onda je konstrukt te „biblijske bajke“ izvan svake ljudske logike, proklamiranog kršćanskog morala i zdrave pameti. Po vjerskom nauku, grijeh je da katolkinja rodi dijete izvan braka, da živi u grijehu s muškarcem (sa ženom još gore, užas!), a nerješiva je pak medicinska enigma mogućnost da žena rodi dijete i ostane – nevina, virgo intacta. I to je „sveta obitelj“, obrazac odgovorne i zrele kršćanske obitelji? Što bi bilo da majke izvanbračne djece – pučki stigmatizirane kao kopilad – opravdaju trudnoću svojim roditeljima i katoličkom ispovjedniku kako su začele, je li, s Duhom Svetim? E sad, sasvim je pedeseta priča o tomu kako nešto nematerijalno, fluidno, astralno ili kako već može začeti ljudsko biće, koje će se neobjašnjivim čudom pretvoriti u – boga. Boraviti tridesetak godina u materijalnom svijetu kako bi u praznovjerne umove posijao klicu obožavanja vlastite osobe i svijest o svom grijehu od rođenja te se vratiti nekamo u visine, a razmnožavajuće si „stado“ ostaviti u nezamislivim nevoljama i stradanjima. Milosrdan i svemoćan!?

Obitelj u Božjem djelu

No, dobro, Crkva ne očekuje niti dopušta „stadu“ tako postavljati i propitivati kršćansku dogmu; obvezuje svakog „jaganjca“, „ovčicu“ i „ovna“ vjerovati da je tako kako je rečeno. I nikako drukčije. I amen. Nije stoga ni čuditi se što i zašto zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić zahtijeva od obitelji/roditelja u svojoj božićno-novogodišnjoj oruci. Zahtijeva poniznost u vjeri i njihov pritisak radi toga da Katolička crkva sudjeluje u definiranju sadržaja kurikulne reforme školstva. Nitko dosad nije tako oštro kao bivši voditelj Cjelovite kurikulne reforme Boris Jokić poručio kardinalu Bozaniću kako je i za Crkvu i za društvo korisno da se dominantna vjerska zajednica u Bijednoj Našoj okani uplitanja u politička pitanja i ostavi javno školstvo na miru. To tzv. Crkvi u Hrvata ne spada u opis posla niti bi bilo prirodno da spada.

Kritički mediji, međutim, apostrofiraju u tom smislu dijelove kardinalove poruke u kojima tvrdi da su „roditelji pozvani očitovati jasno stajalište te svojim kršćanskim svjedočenjem pomoći institucijama u našem društvu da u njima pronađu oslonac i krajnji razlog pri oblikovanju programa za povjerenu im djecu“ budući da „odgojno-obrazovni programi i ciljevi ne smiju biti u suprotnosti s obiteljskim temeljnim vrjednotama jer roditeljima pripada prvenstvo kada je riječ o dužnostima i pravima u odgoju svoje djece“. Štoviše, tvrdi kardinal, „svaka obitelj ima svoje mjesto u Božjem djelu, zbog toga se i svatko od nas, tako i svaka obitelj, nalazi pred istim pitanjem o suradnji s Bogom, na koje su odgovorili Marija i Josip“. Pa sada ti, vjernik, nemoj slušati „pastirov“ naputak o odgono-obrazovnom uvjetovanju školi koja, je li, „u današnje vrijeme raznih reformâ“ skreće s puta „obiteljskih temeljnih vrjednota“.

A to su, dakako, „vrjednote“ kakve se oktroiraju s olatara. Jer, ne postupe li roditelji u skladu s tim vjerskim uvjerenjem, djeci će „ponude doći s više strana, udaljavajući ih od Božje prisutnosti i od baštinjenoga kulturološkoga identiteta, otvarajući svijet prividnoga sjaja, s posljedicama pustoši i bôli“. A uvjerava Josip Bozanić, „ništa veće ni ljepše roditelji ne mogu učiniti za svoju djecu od otvaranja prostora za susret svoje djece s Bogom“. I pozvao se na „proročku“ spoznaju pokojnog pape Ivana Pavla Drugog o tomu kako je u suvremeno doba došlo do „raskola između obitelji i škole“ i da je „odgojni savez raskinut“, što – barem kad je Bijedna Naša posrijedi – nema blage veze s istinom i predominacijom Crkve u društvu. Sekularizam jest najveći, najmrskiji neprijatelj internacionalnoj Crkvi u svijetu u suvremeno doba, protiv njega diže i kuku i motiku, gdje god stigne, ali u RH je sekularizam suhonjav smokvin list na ustavnom uređenju društva, pa zato i jest tolika trulež u državi na svim razinama, od gospodarstva i moralnih vrjednosti do vjere.

Zagrebački nadbiskup akcentira važnost/poželjnost da roditelji, nafutrani homilijarnom indoktrinacijom, žešće pritisnu vlast radi svog utjecaja na kurikulnu reformu škole, osobito u odnosu na njezine ciljeve, programske sadržaje i udžbenike jer, smatra kaptolski prvi „pastir“, „nije dovoljno reaktivno djelovati i čekati na određene krizne situacije s kojima se sve više susrećemo“ budućio da „roditelji imaju pravo i dužnost aktivno sudjelovati u kreiranju odgoja i obrazovanja vlastite djece“. I, očituje se otvorenih karata: „Danas, u sučeljavanju s odgojnim izazovima koji dolaze iz globalizirajuće kulture, društva, masovnih medija i novih tehnologija, nitko više ne može biti samodostatan u stvaranju odgojno-obrazovnoga programa, jer je u pitanju opće dobro nacionalne zajednice i budućnost novih naraštaja. Naime, osoba je više od znanja, informacija, alata i kompetencija (tu je sasvim u pravu, ali to pravo gazi tzv. liberalni  kapitalizam, koji ne priznaje ni čovjeka niti boga, op. a.).Čovjek ne živi samo da bi se osposobio za tržište rada. Njegov je životni put uzvišeniji i životna zadaća zahtjevnija“.

Hina je ovih dana izvijestila s predbožićnog domjenka za predstavnike redovničkih zajednica Zagrebačke nadbiskupije na kojem je kardinal Josip Bozanić otvoreno izrazio i drugu veliku njegovu zabrinutost za zdravlje Crkve i „pastirskog“ odnosa sa „stadom“. Objavio je kako jača trend opadanja broja redovnica, ali i svećeničkog podmlatka u RH, što je pak u izravnom raskoraku s izrazito privilegiranim položajem Katoličke crkve u Bijednoj Našoj. „To pitanje – što učiniti, dotiče se jednako svih nas u Crkvi, jer se ne odnosi samo na redovništvo, nego ono ukazuje na proces koji zahvaća cijelu Crkvu i potiče nas da još jače dolazimo pred našeg Oca Nebeskog, tražeći ga pomoć“, kazao je Bozanić na domjenku u Nadbiskupskomu dvoru. „Nešto što prije nismo ni mogli pomisliti da će se događati, biti dovedeno u pitanje u društvu, događa se pred našim očima i stavlja nas ponekad u stanje zbunjenosti, obeshrabrenosti, no sve to ne smije nas pokolebati niti smijemo posustati.“

Dođe mu to kao da se zapovjednik vojske žali kako opada broj novaka, jer mladež ne želi u vojnike. Zbog svoje tisućljetne rigidnosti, nesklonosti promjenama u duhu vremena, robovanju dogmatizmu koje digitalno doba dovodi do apsurda „izazovima koji dolaze iz globalizirajuće kulture, društva, masovnih medija i novih tehnologija“, jer znanje i znanost, globalne kumunikacije u Global Villageu (Marshall McLuhan) suvereno pobijaju čine smiješnim biblijske bajke o stvaranju svijeta i čovjeka, čuda, mučeništva, hodanja po vodi, razdvajanje mora, hranjenje tisuća s par srdelica, etc., Crkva gubi tlo pod nogama. Svugdje u svijetu. Presušuju pak iz istih razloga i tradicionalni spremnici za novačenje časnih sestara i svećenika u pasivnim balkanskim krajevima, svojedobno napućenijim siromašnim katoličkim življem, obiteljima s velikim brojem djece kojoj je stoljećima odlazak samostan ili sjemenište bio put u zajamčen bolji život.

Svećenik, časna sestra? Ni govora!

Već desetljećima to više nije glavni ili bar presudniji razlog za posvetiti se pozivu časne sestre ili svećenika. Bitno se promijenio duh vremena, što Crkvi nikako ne ide na ruku. Ubuduće će još manje. Stari bi Latini kazali o tempora, o mores, a još stariji Efežanin pak – panta rhei. Suvremeni učen nadbiskup sa zagrebačkog Kaptola ama baš ništa tu ne može, tek sentimentalno zdvajati u cehovskom krugu svojih „pastirica“ i „pastira“ ili kakvom porukom krezubog lava pametovati općinstvu. Koje ga uglavnom ne doživljava i zato, što ih čita hipnotizirajuće nepodnošljivom dikcijom lika na samrti. Nema tu životnosti, pa logikom stvari ni uvjerljivosti. To, da se duh vremena bitno promijenio u odnosu na prošlost, potvrdilo je i istraživanje magistre sociologije, etnologije i kulturne antropologije Marije Lozo u magistarskom radu o životu časnih sestara, koji je obranila na Sveučilištu u Zadru, a 2015. godine ga prepričala Slobodnoj Dalmaciji.

U velikoj većini, čak se iznimno pobožne katoličke obitelji žestoko protive kad im – doduše u rijetkim slučajevima, ali ipak – kćerka ili sin izraze želju posvetiti život svećeničkom ili pozivu čsne sestre. Odreći se zauvijek mogućnosti zasnivanja vlastite obitelji, bračne zajednice, imati vlastitu djecu, unučad, etc. „Marija je, vodeći dubinske intervjue, dakako, tragala i za odgovorima na puno kompleksnije teme, poput razloga zbog kojih su se sestre uopće odazvale ovom pozivu, njihovu odnosu prema imovini, njihovu stavu prema statusu žene u društvu, ženskom tijelu te o rodnim ulogama ili hijerarhiji u samostanima“, objašnjava Slobodna Dalmacija. Lozo je, u slučaju časne sestre Franke (izmišljeno ime radi zaštite identiteta), navela „jedan zanimljiv detalj“, naime da ju je „čak i njezin stric, inače svećenik, dugo odgovarao od tog poziva“.

Hoće li Katolička crkva izvući kakvu korisnu pouku iz svojih negativnih iskustava sa suvremenim društvom i prilagoditi se duhu vremena – kako to marljivo/zauzeto čini mudri papa Franjo (upravo je podržao Marakeški sporazum o legalnim migracijama, glasno se usprotivio osudi istospolnih parova, nastavio micati s „vlasti“ rigidne konzervativce u Crkvi, među koje spada i zagrebački kardinal, provoditi liberalne reforme, etc) ne bi li preživjela iskušenja digitalnog/sekularnog doba ili će čekati Godota i dopustiti se sporu, ali sigurnu eutanaziju? Ima pravo bivši kurikulni reformator Boris Jokić u „Točci na tjedan“ televizije N1 Hrvatska: Crkva se mora ukloniti sa svjetovno-političkog terena. Prije svega zbog vlastite dobrobiti, treba se baviti svojim izvornim poslanjem, a državu pustiti na miru. Njegova misao nije neutemeljena; on je jedini od reformatora i „reformatora“ zadnjih godina uspio izvesti na ulice više desetaka tisuća prosvjednika, koji su se glasno suprotstavili klerikalno-konzervativnoj šapi na odgoju i izobrazbi u javnom školskom sustavu RH.

Marijan Vogrinec
Autor 24.12.2018. u 10:24