Bosansko-hercegovački „kraj povijesti“

Marinko Čulić
Autor/ica 1.5.2013. u 07:26

Bosansko-hercegovački „kraj povijesti“

    Za početak dobra novost iz Hrvatske. Vijest o hapšenju predsjednika Federacije BiH Živka Budimira mediji ne uobličavaju tako da je uhapšen Hrvat, nego baš ovako kako rekoh – predsjednik Federacije BiH. U ne tako davna vremena ovo bi se smatralo esencijalnom uredničkom greškom, zbog koje bi se po redakcijama sasvim izgledno kotrljale i glave. Ali, eto, hrvatska novinarska struka odlučila se nakon dugog tumaranja bespućima nacionalističkog pijanstva vratiti kući.

     Doduše, tko zna. Da je Budimir nosilac članske iskaznice HDZ-a možda bi se i sada domoljubna šank linija oglasila kako treba. Ali, Budimir je HSP-ovac, odnedavno ni to, i zato se ovo s njegovim hapšenjem spušta na nižu, ohlađenu promidžbenu razinu. To znači da se barata s dvije opcije, kao uostalom i u samoj BiH, jednom da je Budimir stvarno mažnjavao novac od pomilovanja, drugom da je po srijedi politički obračun, kako bi se uklonila blokada kojom on već nepunih godinu dana opstruira Vladu nove koalicijske većine oko Zlatka Lagumdžije. Što god od toga bilo, mora se reći da ovo izgleda ozdravljujuće. Napokon se, naime, neki događaj u BiH, za razliku od devedesetih i poneku godinu poslije, tretira kao događaj u susjednoj državi, dakle u nečem što ima svoje granice, političke i druge institucije, napokon i svoju vlast. Pa evo i – probleme u toj vlasti, vrlo, hm, nalik hrvatskim.

    I, vidiš, na toj ohlađenoj razini odjednom se otkrivaju još neke zanimljive stvari. Prijašnjih godina hrvatski mediji, uglas sa značajnim dijelom politike, grmjeli su da je rak-rana Federacije BiH to što su Hrvati u njoj institucionalno nadglasani, ali, sada, evo, ispada da Budimir zahvaljujući tim istim institucijama može nepunu godinu dana blokirati Vladu koju smatra protuinstitucionalnom. I još ga se ne smije smijeniti sa sadašnje dužnosti dok god ne bude pravomoćno osuđen. Takoreći, kao u svakoj pristojnoj demokratskoj državi. No, te činjenice sada su izvan fokusa, što je dobro dok odražava uvažavanje državne samostalnosti BiH, ali prestaje biti dobro ako odražava ravnodušnost prema ovoj državi. A ravnodušnost je danas golema i zajednički je nazivnik svih kojima je BiH stavljena u mandat, uključujući Bruxelles i Washington.

     Da nije toga, poticaj da se nešto napravi morao bi doći od toga što se konačno došlo do dogovora Beograda i Prištine oko Kosova, pa bi bilo logično da se sada fokus prenese na BiH. Utoliko prije što više ne igraju prijašnje kombinacije da bi se gubitak Kosova Srbiji trebalo kompenzirati tako što bi se Republiku Srpsku pretvorilo u njeno prošireno državno dvorište. Konačno, i samo hapšenje Budimira nije valjda toliki mačji kašalj – ne trpa se šefove država, pa zvali se i entiteti, svaki dan u zatvor – da ne bi bilo poticaj za nekakvu akciju. Ali, nema ni mrvu nagovještaj da će se i odatle pokrenuti nešto što bi osim Lagumdžije Vlade deblokiralo i samu BiH.

     Kao da je netko odlučio da se ono propalo proročanstvo o „kraju povijest“ ostvari samo u BiH, ali ne više zato što se ne može bolje, nego što se ne može gore. Ona je, biva, savršenstvo od nakaze i ne treba to savršenstvo kvariti. Upečatljiva potvrda toga dolazi iz Hrvatske. Nju je također obavio bršljan tupe ravnodušnosti koja prelazi i u hladni ignorantizam, kao za nedavnog posjeta Zorana Milanovića Stolcu, gdje je pokazao toliko malo pijeteta prema tamošnjim bošnjačkim ratnim žrtvama da se nije sastao s nijednim reprezentativnim predstavnikom Bošnjaka, nego samo Hrvata. Tu tupu ravnodušnost sada koriste ratnih devedesetih relativno utjecajni, ali sada marginalizirani zagovornici pravaških stavova o BiH.

    Oni su, sjetit ćete se, bili pobornici hrvatsko-bošnjačkog saveza (zato su i danas protiv trećeg entiteta), a optuživali su HDZ (i zagrebačku centralu i bh-filijalu) da nasuprot tome forsira hrvatsko-srpsko savezništvo za podjelu BiH.

Sada tvrde da iza hapšenja Budimira stoji baš taj srpsko-hrvatski savez, a u ognjici preslobodnih spekulacija čak i da je to hapšenje naručeno direktno iz „velikosrpskih centara“ u Beogradu. Ne može se reći da u stavovima pravaša nije bilo stanovite čestitosti, konačno neki od njih su suprotstavljanje Tuđmanu platili i glavom. Ali, obnavljati danas ratnu optiku po kojoj bi dva bosanska naroda bila protiv trećeg, tko god bio na kojoj strani, ne samo što je anakrono, nego je i krajnje zloslutno.

Marinko Čulić
Autor/ica 1.5.2013. u 07:26