Brega, svoj Salijeri

Povezani članci

• Kumovi i grobari, mostarskog Aluminija
• Superhik reforma: Vrag uvijek kaka na veliku hrpu
• Demokratija nije samoodrživa bez njenih istinskih promotora
• Tolerisanje fašizacije zemlje koja ugrožava ceo region je nedopustiva
• Esad Bajtal: UMJETNOST KAO IGRA MOGUĆNOSTIMA SVIJETA
• Besjeda i apatrid

Goranu Bregoviću, a da to on, naravno, ni ne zna, dugujem dvije velike stvari.

   Prvo, baš me je on, s njegovim “Bijelim dugmetom”, kao u svakom smislu nesvršenog gimnazijalca, uveo u svijet rocka. I to pastirskog. Jer, dok su napredniji vršnjaci, razmećući se pred kokama, uveliko razglabali o Bitlsima, Rolinstonsima, Yesu, Genesisu i Deep purple, knjiški moljac, ja sam vazdan zurio u knjige. Potiho se nadao da će se neka od školskih drugarica “zalijepiti” za nekog pisca. Na primjer, za, štajaznam, Andrića. Pa da joj ja lijepo natenane, sve objasnim.

   A onda je došla prva singlica: “Top” i “Ove ću noći naći blues” Sjećam se, prvi put sam je slušao na kreštavim zvučnicima putujućeg cirkusa u našem malom gradu, na igralištu “Partizanovo”. I odmah bio “kupljen”. Ostao fan “Dugmića” do zadnjih pjesama, među ostalima, i onom Tempovom “Pljuni, i zapjevaj ‘Moja Jugoslavijo’”.

Drugo, i danas me srsi prođu kad se sjetim njihovog koncerta u sarajevskoj Skenderiji sa Ladaricama i Tifom kao Bebekovim nasljednikom. I to, ne toliko taj koncert – Tifa kao na sedativima a zvuk “bregovićevski”, poslovično loš, Nešto drugo je u pitanju. Ljubav, a ona kojoj ovo pišem znaće o čemu se radi. I to je dovoljno. Hvala, Brega.

   No, ima nešto treće kad je ovaj muzičar u pitanju. Dark side of the moon. Tamna strana mjeseca. Nikad mi se nisu sviđali Bregovićev odnos prema kolegama u bendu ni njegova vješta manipulacijama medijima. U njegovoj svađi sa Bebekom od početka sam bio na Željkovoj strani. I kad su odlazili Tifa i Alen – mada ni oni sigurno nisu neke “cvećke” – bilo je jasno kako bježe od Bregine tiranije i gramzivosti. Taj je ganjao samo lovu, samo ga je to zanimalo. Sjećam se, kad je Alen Islamović teško obolio na bubrezima, Bregović ga ni jednom nije nazvao. Dok mi valjaš, u redu, a poslije…

   Neosporno je da je Brega i vrhunski manipulator medijima. Kad je, za vrijeme rata, iz Pariza dolazio u Beograd, i snimao muziku za filmove tadašnjeg pajdaša Kusturicu, znao se pred kamerama, ne jednom, afirmativno izraziti o bivšem sugrađaninu Dabiću. Nije, naravno, bio glup i neodmjeren kao Nemanja K., koji je, povrijeđene sujete, glasno i slasno pljunuo na grad, ljude i zemlju u kojoj je odrastao. Ne Brega je za takvo šta suviše lukav i pametan. On je znao da i ovaj rat, kao i svi dosadašnji, jednom mora završiti. Velika je (bivša) Juga, treba još svirati u Zagrebu, Ljubljani, Sarajevu…

   I uzimati lovu, dakako. Stoga je uvijek, gdje god da je došao, govorio ono što je (tuđem) uhu milo. Doduše, ne otvoreno, ne direktno, ali uvijek povoljno za stranu kojoj se obraćao.

   I u proteste protiv Slobe uključio se tek kad je svima bilo jasno da je ovaj, da ‘prostite, “prnuo u šišu”. Pa se i danas, gledam ga na You Tube sa Bakirom Hadžiomerovićem, prsi tom zakašnjelom “progresivom”.

   Gledam ih kako ruku pod ruku šetaju februarskim, klizavim ulicama Sarajeva dok ih nebo obilato zasipa pahuljicama. Slušam neobično snishodljivog voditelja emisije “60 minuta”, koji se Bregoviću obraća kao da je, u najmanju ruku, Mik Džeger; gledam smrznute i dobro “ušuškane” Sarajlije kako prilaze ovoj dvojici, pozdravljaju i grle Bregu kao da im je najrođeniji. Gledam, i mislim se: “Ovaj je stvarno bog! Kad je njima, koji su toliko patili dok se on hvalio poznanstvom sa Karadžićem, prodao ublehu, stvarno mu nema ravna na dunjaluku!”

   I dok ga slušam kako se – pametno, malo “uvijeno”, a opet skroz providno – hvali poznanstvima s najčuvenijim muzičarima svijeta, najednom mi pade na pamet: nije li, zapravo, i sva njegova nova muzika, ona kojom je osvojio cijeli svijet, veliki fol? Nije li se od samog početka njegove karijere govorilo o Bregovićevim majstorskim krađama, “pametnim” plagijatima?! Sjećam se jedne pošalice iz zlatnog doba njegovog benda: “Ode Brega u Pariz, u muzički šoping. Eto nam uskoro nove ploče Bijelog dugmeta!”

   Ako je doista i krao, Brega više ne krade od drugih. On sad, reciklirajući stare hitove, muzički “potkrada” samog sebe. Potajno se, poput nekog čudnog novog Salijerija, divi mladom Goranu Bregoviću koji je sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog milenija stvorio fantastične pjesme kao što su “Selma”, “Blues za moju bivšu dragu”, “Sanjao sam noćas da te nemam”. I mnoge, mnoge druge.

   Divi, uzima lovu, i svijetu prodaje muda za bubrege, “tipično balkanskim” proglašavajući kičast i krajnje “sumnjiv” spoj dragačevskih truba i simfonijskog orkestra. Takav je, valjda, i njegov najnoviji muzički poklon srbijanskom Borisu Tadiću. Okrutan prema”malima”, “velikima” se taj zna lijepo udvoriti.

   Kameleon. Genij (samo)plagijata.Neka mu bude.

   K’o (to) voli – neka izvoli!