Bura u čaši braniteljske vode

Marijan Vogrinec
Autor 26.2.2016. u 09:45

Izdvajamo

  • Dio braniteljske/stradalničke populacije otpočetka živi u smrtnom strahu od mogućih revizija statusa (ni Franjo Tuđman nije priznavao 500.000 branitelja), ratnih puteva (umirovljeni general Ljubo Ćesić Rojs nije jedini koji se dohvatio dviju braniteljskih mirovina, u RH i BiH, za isti ratni put), invalidnina, visina i uvjeta za mirovinu… „Ako komunjare dođu na vlast, uzet će vam to što ste dobili od HDZ-a i Tuđmana“, ciljana je politikantska mantra za novačenje „braniteljskih“ buntovnika o čijoj se vjerodostojnosti ne razmišlja. Sama je po sebi kerozin koji učas aktivira mlazne motore svakovrsnih uličnih nereda.

Povezani članci

Bura u čaši braniteljske vode

Foto:rtl.hr

Razumljivo je zašto ti što su debelo unovčili „domoljublje“ i ubacili se iz opanaka među političko-braniteljsku „kremu“ halabuče u nezajažljivoj želji da se država okreće oko braniteljske osi koja je zapravo njihov i njihovih materijalni interes. Ali ne uspijevaju uvjeriti građane da je Bijedna Naša, napokon, svima majka. Đuro Glogoški, ne prvi put, traži zakon o vrijednostima Domovinskog rata, pače ustavni zakon („da nam neka buduća vlada ne prčka po stečenim pravima“), kojim bi se za vječna vremena armirala sva materijalna primanja branitelja i ratnih stradalnika te njihovih obitelji do tko zna kojeg budućeg koljena. U Bijednoj Našoj koja je samo manjem broju odabranih uistinu majka, a svim ostalim građanima – maćeha

Marijan Vogrinec

„Od HSP-a AS bismo najmanje očekivali to da će predložiti ukidanje Ministarstva branitelja i prenošenje skrbi za veteransku i stradalničku populaciju u MORH“, do suza je bio razočaran izvjesni fan šatoraških „prosvjednika“ Đure Glogoškog i Josipa Klemma na hitno sazvanoj, izvanrednoj presici pod savskim veteranskim platnenim krovom. Koja uskoro puni prvih (?) 500 dana performansa na asfaltu u samom srcu Zagreba. Jest da je spomenuta „reformska racionalizacija“ mreže ministarstava više bura u čaši vode – što se napokon pokazalo – nego domišljena i usuglašena strategija vladajućih rogova u vreći, međutim, korisno je za zdravlje aktualnog političkog kaosa u Bijednoj Našoj da je baš sa škorpionskog repa „nacionalno osviještene“ desnice zveknuo udarac u pleksus višedesetljetne tabu teme. U nedodirljivu svetinju –  hrvatske branitelje.

SDP-ovim „komunjarama i udbašima“  to ne bi palo na um niti bi u trećem životu skupili minimum kuraže taknuti u „braniteljsko pitanje“. Branitelji i Crkva su jedine nacionalne dogme, koje se ne smije propitivati, a omakne li se kome samo zrnce sumnje, počinio je herezu zbog koje se smjesta ide na javnu lomaču. Inkvizicija ne spava. A odavna je već bilo i razloga i potrebe da se osokoli kakav hrvatski Nikola Kopernik – makar bio lustriran kao Giordano Bruno – koji će pokazati da nisu branitelji središte nacionalnog svemira oko kojega se okreće državno sunce, što je inkvizicijski mainstream cjelokupne desnice, nego tek jedan od planeta na elipsi unutar društvenog sustava. Interesna skupina koja mora biti ravnopravna svim ostalim građanima RH. Ni podcijenjena niti povlaštena, nego ravnopravna u svemu – od prava na rad i zdravstvenu skrb do mirovina i invalidnina.

Ako ni zbog čega drugog, ono zbog političkih manipulacija tom društvenom skupinom (razmrvljenom u više od 1200 često međusobno protivnih udruga), kojoj su upravo nesavjesni/nesposobni vlastodršci prilijepili naljepnicu an masse najpovlaštenije (uz političare i Rimokatoličnu crkvu) kategorije u državi. Mediji spominju da „dignitet Domovinskog rata i dostojanstvo hrvatskih branitelja“ – koje veterani permanentno drže nedovoljno materijalno valoriziranim – stoje porezne obveznike blizu sedam milijardi kuna godišnje. Dostojanstvo i dignitet ne mjere se novcem niti ih netko darujne, nego se stječu poštenjem, radom i rezultatima. Braniti domovinu čast je i obveza svakog građanina bilo koje zemlje, i to ne smije biti – kao što u najvećem dijelu svijeta i nije – zalog za doživotno parazitiranje na državnom vimenu, na grbači svih ostalih sugrađana.

Glavni skretničari rečenih braniteljskih milijardi već dvadesetak godina su isti ljudi s „doživotnim“ mandatima u najrazvikanijim veteransko-stradalničkim udrugama, s javnim ili tajnim stranačkim iskaznicama. Pretežno desnih opcija: od HDZ-a (Josip Đakić, šef Hvidre) do rigidnih ekstrema tipa HSP-a AS i HČSP-a. Političke manipulacije i stranačka pristranost dijala braniteljsko-stradalničkih čelnika, oštra retorika radi, navodno, još neostvarenih, a pripadajućih im prava iritiraju javnost. Nevješto igrajući na sentimentalne žice javnosti i prenapuhujući ratne zasluge, navlače animozitet građana prema svim braniteljima i stradalnicima.

Narod se naježio

U „Hrvatskoj za kakvu smo se mi branitelji krvlju izborili i donijeli vam slobodu“ više nema ni posla niti kruha za sve, prekopavaju se kontejneri, ljudi jedva sastavljaju kraj s krajem, a promućurnijim vlasnicima HB iskaznica, čak i nekima bez njih, uspjelo je unosno rentati braniteljski/stradalnički status. Kapa do zemlje objektivnim ratnim zaslugama kolovođe savskih šatoraša Đure Glogoškog; zaslužio je odgovarajuću doživotnu zdravstvenu skrb zbog teškog invaliditeta i pristojnu mirovinu, bez obzira koliko je iz radnog odnosa uplaćivao u mirovinski fond. Međutim, otkako su mediji provalili da mu na osnovi toga mjesečno kapne na tekući račun 25.000 kuna (od kojih 3800 kuna, plus zdravstveno i socijalno osiguranje, ubire supruga Tatjana za „tuđu njegu“), narod se naježio.

Da je sam obranio/oslobodio RH u Domovinskom ratu, a nije, bilo bi pretjerano toliko mu platiti veteranske zasluge. A nije jedini među blizu 80.000 korisnika te vrsti mirovina i invalidnina. Pa kad se još saznalo da Glogoški uopće ne boravi u buntovničkoj šatri – samo povremeno i nakratko, kad daje izjave novinarima i naslikava se pred tv-kamerama – a zapravo sa suprugom i sinom (!?) o državnom trošku živi u vili u obližnjem Zaprešiću, namijenjenoj smještaju 100-postotnih ratnih vojnih invalida izvan metropole za liječenja/pretraga/pregleda u Zagrebu, javnosti je puknuo film. U samo mjesec dana je samo za utrošak plina (grijanje, kuhanje) nabio poreznim obveznicima račun od 3000 kuna.

Heeej, toliku plaću jedva zaradi (ako?) neki od navodno blizu 1000 branitelja zaposlenih u zaštitarskoj tvrtci Klemm Security, drugog šatoraškog kolovođe – Josipa Klemma, predsjednika Udruge specijalne policije RH. Svota koju prima Tatjana Glogoški najviša je na stavci („tuđa njega“) braniteljskih izdataka, a toliku plaću može samo sanjati bilo koji radnik u bilo kojem razvikanom trgovačkom lancu u RH. Za 1500 kuna je viša od prosječne „civilne“ mirovine u državi i otprilike toliko niža od prosječne plaće zaposlenih.

„Poštovani gospodine Glogoški“, pisao je prije godinu dana otvoreno pismo Tihomir Cvetković iz Radićevog sela Trebarjeva Desnog bravaru po školovanju, pukovniku po činu (za pola godine s puškom na bojišnici; ranjen je siječnja 1992. kod Čepina) i ljutitom „veteranskom prosvjedniku“ po zanimanju, „Vi ste stopostotni invalid prve skupine i tu nema ničeg spornog. Međutim, naspram Vama, moje je sin onda (u poodmakloj fazi multiple skleroze, op. M.V.) barem dvjestopostotni invalid! Vi čujete, Vi vidite, možete govoriti, pisati, ako se ne varam i pokretati kolica (navodno i voziti osobni automobil sve do Osijeka, Imotskog… i natrag u Zagreb, op. M.V.). Ukratko, sve što moj sin ne može. Za stopostotni invaliditet, Vi gospodine Glogoški primate gotovo 25.000 kuna mjesečno, dočim moj sin za ‘dvjestopostotni’ invaliditet, 1.250 kuna. Mi nemamo pravo na tuđu njegu i pomoć, Vi imate… Možda nije na odmet napomenuti kako sam i sam hrvatski branitelj iz devedeset i prve, borbeni sektor. Moj ratni put doduše, nije ništa velebno, ništa impozantno i ništa pompozno da bih morao umišljati kako sam s nečim zadužio Hrvatsku. Naprotiv, stavio sam se na raspolaganje i odazvao zovu domovine koja je gorjela, ne tražeći baš ništa za uzvrat, kao i velika većina suboraca, rekao bih.“

Pismo je odjeknulo u javnosti poput kazetne bombe. Pogodilo je baš u suštinu problema: o braniteljskim „pravima, dignitetima i dostojanstvima“, smokvinom listu za debelo novčano pokriće vlastitih pretjeranih i često nezasluženih apanaža i povlastica, najčešće/najgrlatije govore upravo politički preparirani i interesno umreženi „vječni“ šefovi udruga. To ne pobuđuje suosjećanje i razumijevanje u široj javnosti, nego averziju i čak gađenje. Citirano braniteljsko otvoreno pismo Glogoškom svojevrstan je sažetak većinskog raspoloženja građana prema „braniteljskom pitanju“ i otvorenoj „braniteljskoj“ slizanosti s HDZ-om. U jednom se slučaju čula i posprdna poruka: „Za 25.000 kuna mjesečno, sam ću si kupiti motornu pilu i odrezati obje noge“.

A što sve bijednik uz kontejner s kućnim otpadom ne bi dao za 28.200 kuna ne mjesečno, nego godišnje – koliko je u prošlom, 7. saborskom sazivu primao na ruke Josip Đakić (sada opet HDZ-ov saborski zastupnik, i u 8. sazivu „Visokog doma“), šef najveće braniteljske udruge Hvidre? Čimu su, recimo, Glogoški i Đakić više zadužili Hrvatsku od Cvetkovića ili onih više od 400.000 iz Registra branitelja, koji ne primaju ni lipe za „tuđu njegu“, nemaju PTSP niti su na popisu korisnika ratnih mirovina i invalidnina? Glogoški, a osobito Đakić, danas su više nego izvrsno situirani građani, milijunski bolje nego što su bili prije rata, mogu birati što će piti i jesti od najskupljih ića i pića i ne znaju što znači biti u dužničkim minusima ili ovršno-crvenom na računu. Ne razumiju nesreću 90 posto svojih sugrađana kojima vlastita država uskraćuje posao i kruh, pa ni dojučerašnjih suboraca iz rovova koji otvoreno govore: „Da smo znali za koga i kakvu smo se državu borili, ne bismo uzimali puške u ruke“.

Razumljivo je zašto ti što su debelo unovčili „domoljublje“ i ubacili se iz opanaka među političko-braniteljsku „kremu“ halabuče u nezajažljivoj želji da se država okreće oko braniteljske osi koja je zapravo njihov i njihovih materijalni interes. Ali ne uspijevaju uvjeriti građane da je Bijedna Naša, napokon, svima majka. Đuro Glogoški, ne prvi put, traži zakon o vrijednostima Domovinskog rata, pače ustavni zakon („da nam neka buduća vlada ne prčka po stečenim pravima“), kojim bi se za vječna vremena armirala sva materijalna primanja branitelja i ratnih stradalnika te njihovih obitelji do tko zna kojeg budućeg koljena. U Bijednoj Našoj koja je samo manjem broju odabranih uistinu majka, a svim ostalim građanima – maćeha

Kruha nad pogačom

To je nedvosmislena poruka HDZ-u i njegovim koalicijskim „domoljubima“, koji svi zajedno, plus ultradesničarski nabrijani katolički klerici i buljuk najmilitantnijih vođa braniteljskih/stradalničkih udruga, nisu na prošlim izborima dobili birački blagoslov za samostano formirati vlast. Badava trogodišnje jahanje divljih konja ideoloških podjela, mržnje i čak fizičkog nasilja. Sva ta urnebesna kuknjava o „domoljublju, dignitetu i dostojanstvu“ nije taknula u srca većinu građana, nego je pročitana kao populizam i demagogija kaste koje se masno potkožila i po svaku cijenu želi vlast da joj neki „nadobudni“ estetski kirurzi ne bi odrezali masno tkivo. Zapravo se cijela ta, dva desetljeća upitna, storija o „dignitetu Domovinskog rata i dostojanstvu hrvatskih branitelja“ svodi na zajednički imenitelj: money, money

SDP-ova koalicijska vlast „nije valjala“ braniteljskim bukačima na marionetskom HDZ-ovom koncu, iako im nije lipu skinula, čak dodala koju na boli glava račune, a nova će – vidjet ćemo – valjati. Makar neće jednim promilom udovoljiti ambiciji o braniteljskim/stradalničkim pravima na razini čak 20 milijardi kuna. Ta je svota neodgovorno procurila iz savske šatre Glogoški-Klemm još za ministrovanja Predraga Matića Freda (SDP). Kad se javnost uhvatila za glavu – „jesu li ti ljudi iz šatre normalni!?“ – probni je balon žurno probušen, ali… Ostao je gorak dojam o megalomaniji i krajnjoj socijalnoj neosjetljivosti dijela najpovlaštenije društvene skupine. HDZ-u je već došlo na naplatu neodgovorno poigravanje/manipuliranje braniteljima i ratnim stradanicima, što operacionaliziraju kolovođe „prosvjeda“, a tek predstoji naplata pravom silinom.

Više nitko živ ne može razuvjeriti građane u tome da branitelji ne traže kruha nad pogačom, nego da žele u svemu – pa i u mirovinsko-invalidskim pravima, porezu, prirezu, uvjetima zapošljavanja i školovanja djece, zdravstvenoj skrbi, kreditnim zaduženjima… – dijeliti sudbinu svih ostalih svojih sugrađana. Bez povlastica. Je li branitelj s puškom u rovu veći domoljub i dvaput-triput zaslužniji za „slobodu“ RH od marljivog sugrađanina iz pozadine, koji mu je svojim znojem omogućio iće i piće u tom rovu, kupio mu pušku i streljivo, odjenuo ga, osigurao svu tehniku i logistiku, medicinsku i psihološku skrb, zbrinuo mu obitelj i nakon bojišnice pružio sve uvjete za normalan život u „Slobodnoj, Suverenoj i Neovisnoj“?

Kako se dâ zaključiti iz militantnih „braniteljsko-stradalničkih“ performansa prošlih godina te opetovanih izjava HDZ-ovih čelnika, branitelji su i stradalnici najvažniji, najzaslužniji građani RH, iznad svih ostalih, a Domovinski je rat temelj države i „jedina državotvorna pobjeda hrvatskog naroda“ nakon pogibije na Gvozdu 1097. godine posljednjeg hrvatskog kralja narodne krvi Petra Svačića (Snačića). Koja je onda, jelte, veličina 1990. godine, Oca Domovine (sic) Franje Tuđmana, HDZ-a i hrvatskih branitelja!? A tek 2015. godine i „prve hrvatske predsjednice“ Kolinde Grabar-Kitarović!? Pa opet „branitelja/stradalnika“, koji su HDZ-ovu „ženu iz naroda“ izgurali na Pantovčak, čekićanjem ćirilice u Vukovaru, Zagrebu i ostatku zemlje te šatoraškim cirkusom na Savskoj 66 u metropoli.

Bez obzira na to što većina od pola milijuna (!?) registriranih branitelja ne koristi sve od uistinu brojnih povlastica iz tog statusa o kojima ostali građani ne mogu ni sanjati, politički/stranački indoktrinirani vođe dijela tih udruga i političari isključivi su krivci što se cjelokupnu braniteljsku/stradalničku populaciju u javnosti gura na društvenu marginu kao suspektnu skupinu. Braniteljske mirovine/invalidnine oko 80.000 veterana i članova njihovih obitelji prosječno su oko 5600, a prosječne „civilne“ 2300 kuna mjesečno za puni radni staž. Nešto više od 6000 tih mirovina odlazi na hercegovačke adrese u BiH, čak i ljudima koji nisu nogom kročili na neku odbojišnica u RH. Ali „hrvatski nacionalni korpus“, ali nikad službeno priznat velikohrvatski zalogaj u BiH, ali…

Na nož je dočekan među kolovođama braniteljskih/stadalničkih udruga pod HDZ-ovim nadzorom potez bivše, SDP-ove vlasti da se te mirovine raščlane na dio ostvaren radnim stažem i dio zarađen puškom. Time se nije kresalo ta primanja, nego se proračunski izdatak nastojalo preraspodijeliti na dva ministarstava. Ma kakvi, ni čuti za to. „Komunjare koji ne vole Hrvatsku i nikad nisu željeli hrvatsku državu drznuli su se problematizirati stečena/zaslužena braniteljska/stradalnička prava!“ – još se deru čelnici tih udruga i plaše javnost time da nekoj budućoj vladi može pasti na um, u slučaju gospodarskog sranja u zemlji, skresati mirovine na osnovi radnog staža. „To nećemo dopustiti“, kažu.

A Bijedna Naša već jest u totalnom gospodarskom i proračunskom sranju, s vanjskim dugom od 108,7 posto. Premijer Tihomir Orešković skrojio je proračun kojim u prvom potezu želi smanjiti rashode za punih 500 milijuna eura, na svim stavkama, bez milosti. Saborski zastupnik HSP-a AS Pero Ćorić logično se sjetio i racionalizacije izdataka za braniteljski resor. Nije to kloniranje SDP-ove ideje, ali jest neka vrst poluplagijata, s ponešto vlastite građe. Otprilike koliko je bilo takve građe u više od 70 posto plagiranom diplomskom radu za kriminalistički VSS jako zauzetog HDZ-ovog „domoljuba“ i „časnog branitelja“ Milijana Brkića nadimkom Vaso ili u nesuđenoj magistarskoj disertaciji pravaškog „viteza slavonske ravni“ Ante Đapića. Ćorić je napadnut sa svih strana. Samo je Most imao sluha za iznenadno talasanje u čaši braniteljske/stradalničke vode. Što nije nevažno.

„Moja stranka ne odustaje od stajališta da Ministarstvo obrane može skrbiti o braniteljskim i pravima njihovih ovitelji“, izričit je Ćorić. „Dovoljno je da se u MORH-u otvori jedan resor za skrb o braniteljima, a drugi o braniteljskim udrugama. Ministarstvo branitelja je neprihvatljivo i ne treba nam. To je bilo ministarstvo koje je služilo za potkusurivanje političkih ambicija i uhljeba.“ Mostov član paravladinog Vijeća za suradnju Domoljubne koalicije i Mosta Miro Bulj je priznao da se radi o „osjetljivom resoru“, ali ne dvoji o bitnom:

Forma i sadržaj

„Kao partner u vladi, Most više neće dopustiti nikome da manipulira braniteljima i instrumentalizira ih u političke i stranačke svrhe kao što su to činile bivše HDZ-ove vlade (a Karamarkova stranačka vrhuška u prošle tri godine? – op. a.), nerijetko i preko samog Ministarstva branitelja“. SDP-ov saborski zastupnik Nenad Stazić je ironično dosolio tvrdnjom da bi HDZ i ostatak desnice razapeo bivšu vlast lijeve koalicije da je predložila to o čemu sada „reformski“ zbore HDZ-ovi „domoljubi“ iz HSP-a AS i Mosta.

„Radi se o tome da vladajući nemaju ljude za taj osjetljivi resor, koji je 1998. godine odvojen od MORH-a, pa bi ga sada najradije opet povjerili MORH-u, gdje prirodno ne pripada“, drži bivši SDP-ov braniteljski ministar Predrag Matić Fred. „Ako bi igdje pripadalo, onda je to Ministarstvo socijale. Možda kao vladina agencija ili ured pri vladi, da im nadređeni bude premijer. To bi braniteljima jako imponiralo, jer više vole formu nego sadržaj, da im je nadređen predsjednik vlade, predsjednica, načelnik uprave, ravnatelj ili tako netko.“

Svi čelnici braniteljskih i stradalničkih udruga, od kojih neki raspolažu milijunima za programe o kojima šira javnost pojma nema, listom su protiv da se i samo takne u ministarstvo „koje smo napokon preoteli komunjarama“. Navode tisuću i jedan razlog od kojih većina ne drži vodu, jer forma ne može biti važnija od sadržaja. Osim, ako se formalni „dignitet-dostojanstvo“ larpurlartizam službeno, novim zakonskim paragrafima ne pretopi u sadržaj o braniteljima kao esenciji hrvatske države. I njihovom doživotnom pravu uzimati poreznim obveznicima koliko god im se prohtije. Ludom građanskom srećom, još se nije dogodilo da se veteranska nadkasta, statusom povlaštenija od ostalih sugrađana, uzdigne kao presudan regulator svih društveno-političkih odnosa u zemlji. Koju ulogu puzeći osvaja Katolička crkva.

Nije bitno je li „braniteljsko pitanje“ povjereno ovom ili onom resoru, nego to kako ga država treba, kani i može financijski rješavati. Sve velike priče o  „dignitetu Domovinskog rata i dostojanstvu hrvatskih branitelja“, kojima s figom u džepu kumuju i desne i lijeve vlasti, koje priče upravo na tekućem računu imaju svoje zašto i zato, paradigma su nesposobnosti za riješiti ključan problem.

Bili branitelji i stradalnici Domovinskog rata u ovom ili onom ministarstvu, u vladinoj agenciji, uredu ili nekoj sedmoj ustrojbenoj formi, neće se ispraviti istočni grijeh „državne politike“, nakaradno utemeljene dok su o njoj presudno odlučivala dvojica (sada) pokojnika: Otac Domovine (sic) Franjo Tuđman i njegova doslovno desna obrambena ruka Gojko Šušak. Dok su domoljubi i silom unovačeni „domoljubi“ bojovnički naganjali slobodu, ali i nabijali ratne invaliditete u pijanim prometnim nezgodama ili s plavim kovertama čekali pred vratima komisija Drage Rubale, „državna politika“ im je „domoljubno“ uzela radna mjesta u opljačkanim tvornicama i, osobito nakon 1995. godine, „pretvorbeno“ ih prepravila u najmlađe umirovljenike i ratne vojne invalide na kugli zemaljskoj. Neke jedva punoljetne, a mnoge u najboljoj radnoj snazi. Za njih više nije bilo posla. Realno, ni mjesta u građanskom društvu, koje je postalo siromašnije, izgubljenije, tri-četiri godine starije i deprimiranije nego ikad prije.

Tadašnja HDZ-ova „državna politika“ je masovnim umirovljenjima povratnika s ratišta deaktivirala socijalnu bombu koja je mogla raznijeti poratnu zemlju na strmini gadne međunarodne izolacije zbog velikohrvatskih nestašluka u BiH i krimena ratnih zločina. Dugoročno, isključenjem demobilizirane armije iz svijeta rada, grubo je oduzeta nada desecima tisuća tih mlađih ljudi, koji su se odjednom osjetili nepotrebnima i odbačenima u sredinama iz kojih su otišli u rat. Više od 3000 branitelja oduzelo si je život. Razlozi su različiti, ali uzrok suštinski isti.

To nisu bili neradnici, bitange, lezilebaroši, narkomani i cjelodnevni pijanci iz mjesnih kafića, a „državna politika“ (HDZ-ove vlsti do 2000. godine) kriva je za to, što su ih građani tako počeli tretirati – bačene u mirovinsko-invalidsku ladicu. Mir se u toj populaciji kupovao sustavnim preodgajanjem floskulama o „dignitetima i dostojanstvima“ ovoga i onoga, o „svetinjama“, „domoljublju“, gadnim ideološkim „ugrozama“ krvi i tla… Ne zapošljavanjem tih ljudi i uključivanjem u društveni život sredina iz kojih su otišli u rat, nego licemjernim plaćanjem besposlice na koju „civili“ nisu imali pravo, stanovima u braniteljskim getima, novim autima svakih pet-sedam godina, dionicama, kreditima…I stalnim pranjem mozgova time da su branitelji/stradalnici „zakinuti“ upravo za „dostijanstvo i dignitet“ cijelog seta zasluga za „našu slobodu“.

Krimen „državne politike“ urodio je Registrom hrvatskih branitelja s više od 500.000 duša. Dvadeset godina nakon rata u taj se spis upisuju sve novi i novi. Valjda dok se ne udeblja na svih 4,2 milijuna žitelja Bijedne Naše. PTSP je pak masovna boleština, čije je i samo spominjanje smrtni grijeh. Na vlastitoj je koži to iskusio Bojan Glavašević, sin vukovarske ratne legende Siniše, čije su kosti iskopane iz masovne grobnice na Ovčari. On se, hlebinac, samo retorički upitao kako to da je PTSP tako strašna epidemija među hrvatskim braniteljima, čak i među onima koji bojišnicu nisu vidjeli ni u dokumenmtarnom filmu, a gotovo ga nema u pobijeđenoj silnoj srpskoj vojsci. Šatoraši Glogoškog i Klemma nasmrt su mu to zamjerili i, da ga nije čuvala policija, pojeo bi ga mrak. Zajedno s obitelji.

No, dobro, to što su Tuđman i Šušak definitivno pokvarili ne da se više popraviti. Većina te populacije – izvan svijeta rada i dnevnog ritma realnog života – već se dohvatila zrelih srednjih i prvih zlatnih godina. Dio ih se odupro negativnoj struji vegetiranja na društvenoj margini, pa je iskoristio znanja i radnu energiju u braniteljskim zadrugama ili, rjeđe, vlastitom businessu, ali većina ih se nije snašla te je ili apatično pasivizirana ili podložna zločestoj manipulaciji vođa veteranskih udruga. Koji ih koriste kao političko-ideološko topovsko meso. Kao u slučaju savskih šatoraša i vukovarskih sramotnih događaja, dok se HDZ nije autobusno dokopao vlasti. Nema u tim udrugama velike demokracije.

Aktualni braniteljski savjetnik predsjednice RH Ante Deur, dojučerašnji član vrha šatoraške „pobune“, nespretno je to priznao u prosvjednom pismu voditeljici HTV-ove apologetske/nekritičke emisije „Veterani mira“ Mariji Miličević: ono što govore šefovi braniteljskih/stradalničkih udruga, to (moraju, nitko ih ne pita) misle i njihovi članovi. Voditeljičin je krimen bio taj što nije pozvala Deura na tematski razgovor, a nazivala je udruge da sazna stoje li iza njegovih izjava. Postupila je profesionalno, ali – nije Deura pitala dopušta li joj to. A tko je on? Više se niti vidi niti čuje, jer uživa u unosnoj/zasluženoj zahvalnosti svojih mentora iz HDZ-a.

Dio braniteljske/stradalničke populacije otpočetka živi u smrtnom strahu od mogućih revizija statusa (ni Franjo Tuđman nije priznavao 500.000 branitelja), ratnih puteva (umirovljeni general Ljubo Ćesić Rojs nije jedini koji se dohvatio dviju braniteljskih mirovina, u RH i BiH, za isti ratni put), invalidnina, visina i uvjeta za mirovinu… „Ako komunjare dođu na vlast, uzet će vam to što ste dobili od HDZ-a i Tuđmana“, ciljana je politikantska mantra za novačenje „braniteljskih“ buntovnika o čijoj se vjerodostojnosti ne razmišlja. Sama je po sebi kerozin koji učas aktivira mlazne motore svakovrsnih uličnih nereda.

Tuđman je cijenio Tita

Đuro Glogoški, na čelu šatoraša i kvazinovinara opskurnih medija, eto, sramoti braniteljsku populaciju vodi kolonu ZDS bukača Zagrebom protiv legende tv-novinarstva Mirjane Rakić. Žele ju istjerati iz vlastite domovine Hrvatske u Srbiju. I političara Milorada Pupovca zajedno s njom. Otkud im to pravo, ne znaju ni sami objasniti, ali ga uzimaju zdravo za gotovo, kao i dijeliti građane na „domoljube“ i „neprijatelje hrvatstva“. Da se popišaš od smijeha: Đuro Glogoški!? On i Karamarko su domoljubi, a Rakić i Pupovac nisu? Budalaština na entu.

Bijedna se Naša u smislu (pre)raspodjele veteranskih počasti i prava na materijalne apanaže uopće ne razlikuje od Jugoslavije maršala Tita, koji je na vlas na isti način – ali poštenije, dugoročno učinkovitije – riješio problem svojih, partizanskih veterana i stradalnika četverogodišnje Narodnooslobodilačke borbe. Nije Tuđman zaludu plagirao niz Titovih rješenja kad je dizajnirao RH. Zahvalno je držao Titovu bistu uza se u Predsjedničkim dvorima, da bi je lani sramotno uklonila Kolinda Grabar-Kitarović, čim se doselila na Pantovčak. Nije dopustio „domoljubima“ promijeniti ime najljepšeg zagrebačkog Trga maršala Tita. Sad su to opet zapeli učiniti isti mračnjaci, koji su svjedobno pravili budale od sebe, noseći gusku pod pazuhom, aludirajući na poznatu Radićevu izreku o srljanju u maglu. Na vojnom mimohodu svibnja 1995., Tuđman je karikaturalno osvanuo u bijeloj Titovoj maršalskoj uniformi.

Tuđman je cijenio Tita i bio mu odan cijelog života, a Maršal je pazio da njegovu zemljaku-miljeniku (još mu je u partizanima dao čin majora NOV i POJ) iz istog zavičaja (Hrvatsko zagorje) ne padne dlaka s glave („Ne pakirati Tuđmanu“, poručio je istrazi o Tuđmanovom djelovanju protiv „naroda i države“). Manje mudar od Maršala, Otac Domovine (sic) ostavio je građanima RH „braniteljsko pitanje“ s kojim će još dugo imati velikih okupacija. Osobito aktualna desna vlast, koja je braniteljima/stradalnicima naobećavala brda i doline, a za svog mandata neće biti u stanju provesti ni kozmetičke promjene.

Bura u čaši vode ovih se dana dodatno zamutila guranjem HDZ-ovog glavnog tajnika Milijana Brkića nadimkom Vaso za „slučajnog“ ministra branitelja. Ali, avaj, šestodnevni mu je prethodnik pao na aferi baraka 85G, a Brkića je bubnula afera plagiranja diplomskog rada na Visokoj policijskoj školi. Upravo je objavljeno kako Škola pokreće postupak za oduzimanje Brkiću kriminalističkog VSS-a. Prvi put bi se dogodilo da takav čovjek – i bez fakultetske diplome – bude ministar u vladi RH. No, Hrvatska je to, a u Hrvatskoj je svašta moguće.

Marijan Vogrinec
Autor 26.2.2016. u 09:45

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija