„Bura u čaši vode“ među političkim autsajderima

Marijan Vogrinec
Autor 18.1.2021. u 12:36

Izdvajamo

  • Na tzv. desnici, dakle, ništa novo. Bit će toga još, ali Zemlja će se svejednkao i dalje okretati oko svoje osi i zajedno s njom oko Sunca.

Povezani članci

„Bura u čaši vode“ među političkim autsajderima

Miroslav Škoro, Milan Vrkljan, Karolina Vidović Krišto – foto: Damjan Tadić/Cropix

Nerazumijevanje političkog prostora i vremena, političkog tzv. sada i ovdje radi prihvatljivijeg sutra potpuna je. Duboka država? Što je to? Korjenite političke promjene? Što stoji iza te izlizane frazetine onih koji nemaju nikakve zdravije političke vizije? Cjelokupan politički rad? Otkad su ideološka isključivost i bolestan svjetonazor ozbiljan politički rad? Jaka politička opcija „bez ikakvih trgovačko-nagodbenjačkih motiva? Sic transit na entu. Vrkljan i Vidović-Krišto, osobito potonja, zoran su dokaz da s njima nije moguća nikakva izglednija politička opcija. Bila ili ne bila trgovačko-nagodbenjačka – to su u suštini sve koalicije i stranke u svom habitusu, jer bez trgovanja svim i svačim i bez stanovite razine nagodbenjaštva nema političkih probitaka – dvoje Škorinih disidenata nisu materijal za „stvoriti jaku političku opciju“ koja isključuje skandalozna iskakanja pred rudo razuma, aroganciju, ego bez pokrića, netrpeljivost svake vrsti, narcisoidnost…

 

Marijan Vogrinec

Da se lakonotni šlagerist Miroslav Škoro ostao držati mikrofona pod svjetlima pozornice, gdje ga i nedomoljubni narod voli više no kuma mu Marka Perkovića-Thompsona; da se primarijus Milan Vrkljan ostao držati Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i Zavoda za endokrinologiju „Mladen Sekso“ u KBC-u Sestre milosrdnice, gdje ga cijene i kolege/ce i pacijenti; da se neuspjela HRT-ova novinarka Karolina Vidović-Krišto – umjesto avanture nerazumijevanja politike ostala u tzv. pro life zapećku držati kontrapobačajne Judith A. Reisman i političko-biskupskih pametovanja najzadrtijeg fana „Božjeg čovjeka“ Darija Kordića (kojemu je Onaj Gore „oprostio“ baš sve za što je u Haagu fasovao 25 godina ratnozločinačke robije), sada se ni HDZ niti svi kojima se i inače diže kosa na glavi od silna „domoljublja“ i još silnije „ljubavi za hrvatski narod“ tzv. desnice desnije od desnog centra ne bi  imali čemu smijati kad su saznali da Vrkljan i Vidović-Krišto više ne mogu sa Škorom, a ovomu da se živo fućka što okreću leđa njegovom Domovinskom pokretu.

E sad, drugi je par rukava to je li baš svejedno političkom luzeru Škori – izgubio predsjedničke izbore, a na parlamentarnima mu se izjalovila participacija u vlasti i, štoviše, unaprijed najavljen premijerski fotelj (sic transit) – što je od početnih 16 zastupničkih mandata u Desetom sazivu tzv. Visokog doma ubrzo izgubio četiri, pa sada još dva. Puna šaka brade, je li, ako je to kraj rasula Domovinskog pokreta Miroslava Škore koji vladajuća „hrvatsko-srpska“ tzv. trgovačka koalicija – kako se on sprda interesnoj družbi HDZ plus manjinci, a ova mu također posprdno vraća nazivom Poslovni pokret MŠ (POSPOK). A daleko je kraj svim tim (ne)mogućim metamorfozama rasula među sasvim crnom, manje ucrnjenom, sivom ili pak mimikrijski svijetlošarenom tzv. desnicom koja i pojedinačno, kamoli u nekom zajedničkom nazivniku ima iole definiran, prepoznatljiv i suvisao program izvan šupljeg ideologiziranja prošlosti kojoj je temelj notorni ustašluk i neukrotiv sentiment prema genocidnomu, marionetskom tzv. NDH-u. Što nitko normalan ne puši niti je to politička moda koju nose novi, mladi, slobodoumni naraštaji kojima je domovina cijeli svijet. Ne nacionalni torovi izvan prostora i vremena.

Debakl domovinskopokretne „ljubavi“

Čudno je u svemu tomu – bura u čaši vode na političkoj margini, koja margina postoji tek da se zadovolji puka demokratska forma, i kvit – da se razlaz Škore i Vidović-Krišto nije dogodio i mnogo ranije. S Vidović-Krišto – neki su ju zbog saborskih ispada prozvali i Ivanom Pernarom u suknji – imao je otpočetka problema ne samo Miroslav Škoro i ljudi iz vodstva zbog njezinih političkih soliranja bez ikakvog respektiranje stranačkih stajališta, arogancije i netolerancije prema neistomišljenicima nego je i ovisnički o isključivosti ulazila u sukobe i s HDZ-ovim šef tzv. Visokog doma Gordanom Jandrokovićem, ali i ranije, na poslu, s vodstvom HRT-a koje joj je bilo mijenjalo radna mjesta te u jednom trenutku otkazalo ugovor o radu. No, sudski je vraćena na posao, ali se ništa bitno nije promijenilo. Ostala je Karolina Vidović-Krišto.

U doba domovinskopokretne „ljubavi“ čak i polit-ideoloških rogova u vreći zapisali smo u jednoj kolumni kako je samo pitanje vremena kada će se Miroslav Škoro i Karolina Vidović-Krišto naprasno naći na suprotnim stranama. I ne samo oni. Bit će tu još potresa veće jakosti i po političkom Richteru i po političkom Mercalliju, jer hrvatska radikaln(ij)a tzv. desnica ni dosad – u svih tri desetljeća tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene, ali ni u emigraciji nakon 1945., po slomu ustaškog režima i međunarodno nepriznatog tzv. NDH nikad nije bila složna, jedinstvena i stremila istom cilju, istoj viziji ostvarenja samostalne hrvatske države. Neki od fizičkih obračuna među emigrantskim skupinama sa smrtnim ishodima i tada su i danas se još pripisuju jugoslavenskoj tajnoj službi – Službi državne sigurnosti – koja je (pro)ustašama bila i ostala: „zloglasna Udba“. Tri politička Hrvata, pet stranaka koje jedna drugu žele utopiti u žlici vode. Pa čak ne i – hrvatske vode.

To je tragično pojmio i međunarodni terorist Zvonko Bušić-Taik (32 godine odrobijao u SAD-u zbog terorističke otmice putničkog zrakoplova na liniji New York – Chicago i ubojstva američkog policajca podmetnutom eksplozivnom napravom), pa si je ubrzo po ekstradiciji iz SAD-a u Bijednu Našu prosvirao glavu rujna 2013. u svojoj kući u Rovanjskoj. Oporučno je dao znati da „ne želi živjeti u Platonovoj špilji“. Taštine vođa patuljastih politikantskih tvorevina, kojih se namnožila sva sila brojčanog stanja šef stranke plus dvoje-troje članova šire familije, možda i koji prijatelj, učinile su nemogućim ujedinjenje tzv. desnice… Kamoli da im svima bude vođa Zvonko Bušić-Taik. Sic transit. Život otišao dovraga, a „hrvatska država“ nije i ne želi biti po toj – „idealističkoj“ mjeri. I gotovo. Roleta dolje.

Raskol u Domovinskom pokretu nije imao većega javnog odjeka iz barem dvaju ključnih razloga: Domovinski pokret Miroslava Škore se izlizao i prije no što je pokušao biti nekim čimbenikom na koji valja računati u upravljanju državom te, Vrkljani Vidović-Krišto uistinu nisu nikakve politički relevantne veličine čiji bi potezi imali zanimati ikoga izvan njihova privatnog kruga i stranke na čijoj su se listi uhljebili na debelim plaćama tzv. Visokog doma. Budući da na to dvoje nitko i nije računao kao moguće participante u upravljanju Bijednom Našom, taj raskol tipa bure u čaši vode u Domovinskom pokretu neće ostaviti baš nikakvog traga na ukupnoj političkoj sceni. Samo, tih dvoje očito nisu svjesni te notorne činjenice, pa sazivaju presice i žele se naslikavati na televizijama u trenutku kada je sva javna pozornost usmjerena na borbu s virusom SARS-CoV-2 i još više na stanje u Sisačko-moslavačkoj županiji, gdje serija potreba i dalje razara Petrinju, Sisak, Glinu i okolicu. „Imam tri načela od kojih ne želim odstupiti“, politikantski pametuje Vidović-Krišto kao da je ikoga uopće briga što ona (ne) želi i što su ta njezina „načela“. Uz koja je, eto, pridobila doktora s Endokrinologije u zagrebačkom KBC-u Sestara milosrdnica, pa misle kako su Miroslavu Škori udarili političku kajlu od koje će se raspametiti. Sic transit.

Disidentski je dvojac, izašavši iz Škorinog Kluba saborskih zastupnika, o čemu je Domovinski pokret navodno saznao iz njihove FB-obavijesti, bio toliko samouvjeren u „političku važnost“ tog čina da je podijelio medijima tzv. Nacrt programskih načela, kojim su željeli pokazati što je to „prelilo čašu“ njihova strpljenja i polit.ideološke zauzetosti unutar Domovinskog pokreta. Među inim, navodno im „nije bilo dopušteno govoriti o Peđi Grbinu, ni o Croatia osiguranju“… Škoro se ismijava iz te tvrdnje i navodi niz primjera, osobito za Karolinu Vidović-Krišto, kada su govorili kada su htjeli i što su htjeli, a nitko im u Klubu (Milan Vrkljan je čak bio šef Kluba zastupnika Domovinskog pokreta) nije prigovorio stranci niti zamjerio čak i kada se uopće nisu slagali s tim javnim iskazima. Vidović-Krišto nije se dala smesti, nego je – piše skloni joj radikalni medij – „iznijela šokantne optužbe u kojima navodi kako ju se željelo ušutkati, kako zbog interesa DP-a nije smjela iznositi određene informacije o Peđi Grbinu, za koje navodi da su činjenice, kako nije smjela pokretati raspravu o privatizaciji Croatia osiguranja, te kako se odnos prema njoj od strane vodstva DP promijenio ‘preko noći’. Uz to od Domovinskog pokreta kaže očekuje odgovor o tome služili isti poslovnom lobiju“.

Nečasna uloga tzv. žetončića

Tzv. Nacrt programskih načela je Milan Vrkljan e-poštom proslijedio i Miroslavu Škori, pa je sljedeći dan održan sastanak Kluba zastupnika Domovinskog pokreta te je „tinjajuća netrpeljivost prema radu dr. Vrkljana i mene prerasla u otvoreno neprijateljstvo, a za nas je prijeđena ona crta političkog popuštanja, te je došlo do političkog razlaza“ (Vidović-Krišto). Bura u čaši vode u odnosu na javno viđenje raskola između stranke nevažne osobito unutar razjedinjenoga oporbenog bloka i  dvoje političkih autsajdera koji neće dobiti na značenju čak budu li pristali biti HDZ-ovim tzv. žetončićima u korist tzv. stabilne saborske većine. Znâ se tko su bili i kako su takvi prošli nakon prvog Plenkovićevog premijerskog mandata, pa tko voli neka izvoli putem Marije Puh, Tomislava Sauche, Milanke Opačić, buljuka tzv. bandićevaca iz BM 365 – Stranke rada i solidarnosti, etc. Sitna osobna materijalna korist i – zaborav. Pa…

„Kako kopni ucjenjivački potencijal Miroslava Škore, kako se postupno razotkriva duboka interesna pozadina ‘njihovog’ političkog projekta“, reagirao je HDZ na službenoj FB-stranici na raskol u Domovinskomu pokretu, „tako se i topi, iznutra se urušava, Poslovni pokret MŠ. Gospodin Škoro pritom se okrunio titulom šampiona neostvarenih ucjena & neispunjenih najava. Egzaltirano je tvrdio da će na predsjedničkim izborima pobijediti u prvom krugu, kad ono nije ušao ni u drugi. Nakon toga je frenetično uvjeravao Hrvate da će postati premijer, da bi ubrzo – svjestan da su njegova pretjerivanja već podosta naporna – počeo postavljati ultimatume tko će ili neće iz HDZ-a biti predsjednik Vlade. Kad ono – opet nula bodova.“ Premijer Andrej Plenković i njegov tzv. light HDZ imaju neograničeno mnogo kredita ismijavati Škorinu i sudbinu Domovinskog pokreta. Uistinu skrpanog od polit-vladarski bez pokrića  preambicioznih ljudi koji su se unaprijed vidjeli utjecajnim ministrima, državnim tajnicima, šefovima državnih poduzeća, agencija, asocijacija, etc., držeći da će Pokret biti jezičac na vagi osvajanja vlasti. Kad ono, kako se sprdaju u HDZ-u: „nula bodova“.

I mrze denver plavu ZNA SE opciju, osobito Plenkovića koji im je izravno kazao da ih ne treba, zato što su „hrvatsku stranku zauzetu za hrvatski narod“ (sic transit) zamijenili u vlasti srpskom (manjinskom) ili, tvrde, tzv. trgovačkom koalicijom. Pa kad im je izmaknula vast i pripadajuća slast, raskol je bio neminovan. „Alibiji“ ne vrijede pola pišljivog boba. Niti koga uopće zanimaju sudbine političke, afiniteti i „načela“ Milana Vrkljana i Karoline Vidović-Krišto. Za koga ili protiv koga će „nezavisni“ dizati ruke u sabornici, njihov je problem, njima na obraz. Ljudski i politički.

„Tako je i ovih zadnjih dana“, priopćuje HDZ na FB-u, „očito i dalje frustriran izbornim porazom, grmio da POSPOK prerasta u ‘vodeću snagu’. Kad ono – spao je s početnih 16 saborskih mjesta na današnjih 10. Ako nastave tim užurbanim tempom, POSPOK će negdje na polovici mandata spasti na 3-4 zastupnika. I uopće ne brinite, i tada će g. Škoro, kao što je činio i prije, za sve svoje posrtaje tražiti krivce u drugima: za predsjedničke izbore tvrdio je (doduše, kraće vrijeme) da je ‘prevaren’; za njegov poraz na parlamentarnim izborima bila je kriva ‘nezrelost naroda’; sada pak štetu zbog bijega dvoje svojih zastupnika taj samoproglašeni patriotski velikan pokušava iskontrolirati novim lažnim optužbama na račun HDZ-a. I to na način da okrivljuje HDZ za bijeg zastupnika koje je sam odabrao – baš onih dvoje koji su se ‘proslavili’ serijom izmišljotina, širenjem laži i iznošenjem mržnje protiv HDZ-a. No istina je jednostavna, sve više hrvatskih ljudi shvaća da su g. Škoro i njegov pokret fejk i da puno više predstavljaju interesne lobije umjesto naroda na koji se tako često pozivaju.“

Nove ostavke u Škorinom taboru

Miroslav Škoro i njegovi najbliži suradnici – zaredali ovih dana održavati presice i naslikavati se po potresom razorenoj Baniji, kao i neki mostovci i ini s političke margine – prave se da ne znaju prave motive razlaza sa svojih dvoje kolega, ali ostavljaju zrno „argumentirane“ sumnje kako ih je HDZ kupio eda bi pri saborskim glasanjima dizali ruke kao i tzv. stabilna većina. Ovih dvoje disidenata pak to energično odbacuju, pa će vrijeme pokazati čija mati crnu vunu prede. „Dragi prijatelji“, poručio je Vrkljan s FB-zida, „nažalost, duboka država je ponovno djelovala, tako da smo Karolina Vidović Krišto i ja bili primorani napustiti Klub zastupnika Domovinskog pokreta. Razlika u pogledima Karoline Vidović Krišto i mene s jedne, te Miroslava Škore i Marija Radića s druge strane, je u tome da mi smatramo da su potrebne korjenite političke promjene u hrvatskom društvu, te da tim promjenama mora biti podređen cjelokupni politički rad. Te promjene su moguće ukoliko se stvori jaka politička opcija, vjerodostojna u svom političkom djelovanju, bez ikakvih trgovačko-nagodbenjačkih motiva.“ Etc., etc…

Nerazumijevanje političkog prostora i vremena, političkog tzv. sada i ovdje radi prihvatljivijeg sutra potpuno je. Duboka država? Što je to? Korjenite političke promjene? Što stoji iza te izlizane frazetine onih koji nemaju nikakve zdravije političke vizije? Cjelokupan politički rad? Otkad su ideološka isključivost i bolestan svjetonazor ozbiljan politički rad? Jaka politička opcija „bez ikakvih trgovačko-nagodbenjačkih motiva? Sic transit na entu. Vrkljan i Vidović-Krišto, osobito potonja, zoran su dokaz da s njima nije moguća nikakva izglednija politička opcija. Bila ili ne bila trgovačko-nagodbenjačka – to su u suštini sve koalicije i stranke u svom habitusu, jer bez trgovanja svim i svačim, najčešće ljudskim obrazom, i bez stanovite razine nagodbenjaštva nema političkih probitaka – dvoje Škorinih disidenata nisu materijal za „stvoriti jaku političku opciju“ koja isključuje skandalozna iskakanja pred rudo razuma, aroganciju, ego bez pokrića, netrpeljivost svake vrsti, narcisoidnost…

P. S.

I netom što su rigidni tzv. desničarski mediji posustali u šmrcanju za nemogućim jedinstvom „istinskih hrvatskih političkih stranaka“, eto novog udarca u novopokretni gong u osvit prošlog vikenda: dopredsjednica Škorine stranke za Dubrovačko-neretvansku županiju i predsjednica dubrovačkog ogranka Ksenija Musa podnosi neopozivu ostavku na te dužnosti i na članstvo u stranci „za dobrobit cjelokupnog hrvatskog društva (kako svih građana u RH, tako i u našem iseljeništvu)“, sic transit. Još jedna uvrijeđena vlaška mlada jer je „stranka Domovinski pokret napustila u svakodnevnom praktičnom političkom djelovanju javno plasiran domoljubni svjetonazor po uzoru na Starčevića, Radića i Tuđmana i nepristranu antikorupcijsku politiku, te također potvrđujem navode saborskih zastupnika Karoline Vidović-Krišto i Milana Vrkljana da je političko djelovanje vrha stranke značajno odstupilo od desnog centra i sve više prelazi u politiku lijevog centra u praksi kao posljedica novih značajnih kadrovskih promjena“. Kad se ljudima izjalove očekivanja ili se ambicije pokažu neutemeljenima, radikalni tzv. desničari postupaju kao ta anonimka Musa, pa Vidović-Krišto i Vrkljan, pa… Na tzv. desnici, dakle, ništa novo. Bit će toga još, ali Zemlja će se svejednakao i dalje okretati oko svoje osi i zajedno s njom oko Sunca.

Marijan Vogrinec
Autor 18.1.2021. u 12:36

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija