Čega se to vrag boji u Hrvatskoj?

Ivo Anić
Autor 25.10.2019. u 12:13

Izdvajamo

  • Ministarstvo pravosuđa nije okrenulo danas novu stranicu, barem što se demokracije u Hrvatskoj tiče, već ju je zatvorilo svjesno, namjerno, planski i podmuklo. Taj čin koji se provodi pod famoznom „zaštitom osobnih podataka“ nije ništa drugo doli gruba i nedvosmislena poruka novinarima da nisu dobrodošli, da neće dobiti nikakve upotrebljive podatke i da Zakon o pravu na pristup informaciji mogu okačiti mačku o rep. Oni podobni, oni koji ne smetaju vragu, ionako neće izvještavati o korupciji, o zločinu koji pojedinci i strukture vrše nad ovim narodom, koji se itekako odnosi i na sudove, koji puštaju silovatelje, djecu oligarha ili njihovih prijatelja da se brane sa slobode. Skidanje podataka o ročištima takvih slučajeva, novi je i besramni čin zaštite upravo takvih počinitelja, a ne žrtava istih, u koje svakako sada možemo svrstati i sve građane RH koji imaju pravo na javnu i dostupnu informaciju.

Povezani članci

Čega se to vrag boji u Hrvatskoj?

“Novinarski posao je u stvari vrlo jednostavan: ili ćete pisati istinu, ili ćete lagati, a ako prešućujete – također lažete. Mislim da novinarska profesija nije previše komplicirana i da čovjek uvijek ima izbor: ako se nema snage time baviti, neka se time ne bavi. Najgori su oni koji se nastave baviti novinarstvom, a zapravo sudjeluju u propagandi.“ Viktor Ivančić

Da je hrvatsko novinarstvo prodalo dušu vragu, te da cenzura u istom nije ekcesna pojava, već temeljno uređivačko pravilo, jasno je sada i pticama na grani, no da se vrag još paranoično boji novinara to je ako ništa zanimljivo. Novine i novinari navikli su nas na tabloidnu analitičnost, ne na ono pravo, rasno, istraživačko novinarstvo.

Tako je ovih dana gromoglasno prešućena vijest kako je Ministarstvo pravosuđa odlučilo promijeniti svoje internetske stranice hrvatskih sudova i sa istih permanentno ukloniti većinu osobnih podataka, što drugim riječima znači, zaštititi ljude kojima se sudi od – novinara.

Kada sakrijete na svojim web stranicama ročišnik i kada obrišete raspored sudskih rasprava, tada je sasvim jasna vaša namjera koja se zasigurno ne zasniva na zbunjivanju čistačica koje prate raspored kako bi slobodne ročišne sale uglancale za novu sudsku raspravu. Ma koliko vam to zvučalo bizarno, a ova nakarada od zemlje bizarnost je sama po sebi, postoje stanovite odredbe koje izričito služe, a možete ih pronaći pod Općim uredbama o zaštiti osobnih podataka, zaštiti medijskih sloboda, tj. uredbe koje onemogućuju sudovima autonomnu obradu osobnih podataka kako ne bi ugrozile iste. Sasvim pojednostavljeno, kako novinari ne bi čekali zanimljivo ročište u sedam sati izjutra koje će se održati tek iza podne, ili uopće neće taj dan.

Da bi stvar bila još potpunija, sa internetskih stranica uklonjena su i imena svih sudaca koji vode rasprave, ali i sam sudski ročišnik koji svakodnevno i transparentno najavljuje suđenja po određenim sudovima u RH. Građani koji su osuđeni da pohode hrvatske sudove jasno već su godinama ogorčeni što javnost ima tako transparentne podatke o njihovim kaznenim djelima, posebice što istu tu javnost neobično pojedini slučajevi zanimaju, no isti ti građani o tome nisu vodili računa prilikom izvedbe svojih prekršajnih djela, da žive u demokraciji kojoj je jedina i osnovna poluga neovisno novinarstvo, tj. jedini javni i građanski servis koji ima pravo na dostupnu informaciju kome se sudi i zašto. U ovom trenutku, dakle, sasvim nejasno, jer po defaultu novinari više nemaju uvid u veći dio sudskih postupaka, ako naravno ne kampiraju ispred rečenih institucija koje su ponavljam, javne, transparentne i dostupne oko svih sudskih procesa, bez iznimke.

Što nam to dakle govori?

Od devedesetih pa do danas svjedočili smo desecima klasičnih procesa koji su imali, ili barem pokušali imati natruhe diktature. Ti procesi, u koje je bilo involvirano i transparentno uključeno i hrvatsko sudstvo, uglavnom su se vodili protiv novinara koji su se usudili javno i nedvosmisleno kritizirati nekog zbog kaznenih djela prilikom obnašanja kakve javne funkcije. Ta cinična poza koja se provodila pod krinkom demokracije koja nam konstantno sublimira o slobodi koja to zapravo nije, na koncu je stvorila uvjete za konzumaciju straha i paranoje od bilo kakve javne kritike, koja se kažnjavala na hrvatskim sudovima na „demokratski“ način.

Uzusi moderne civilizacije, kojoj je neovisno novinarstvo perjanica, postali su strategija kojom se manipulira jer je vlast uporno generirala slobodan i demokratski ugođaj u društvu koji to činjenično i zapravo nije, ako uzmemo konstantu o progonu neovisnih novinara i neovisnih medija na uzorku od ovih nepunih trideset godina. Kada se prisjetimo ministra kulture koji ukida sredstva neovisnim medijima, kada se te iste medije i novinare označava kao „neprijatelje države“ i na njih se diže medijska hajka, tada možemo slobodno govoriti o demokratskom deficitu koji vlada u strukturama društva, od kojih ni hrvatsko sudstvo, da budemo sasvim načistu, nikada i nije bilo imuno. Najnoviji slučajevi oko novinara kojima se jasno poručuje da se njihove najavljene emisije neće emitirati, jer u tom slučaju protiv njih se pokreće sudski postupak, zorno nam govore kako stanje u hrvatskoj demokraciji nije samo benigno kako se pokušava prikazati, već je duboko i nezaustavljivo maligno.

Svijest o bitnoj povezanosti istine i slobode vodi nas do temeljnog pitanja same biti čovjeka i njegova smislena postojanja, jer sloboda je temelj unutarnje mogućnosti ispravnosti, a istina čisto i zbiljsko zadovoljstvo. Samo ljudi koji govore, koji žive istinu (pa bila ona i samo njihova istina) i ako osjećaju da je po moralnim i društvenim vrijednostima ta istina ispravna, mogu odgovarati na pitanja: „Gdje smo danas? Kako stoje stvari s nama danas?“ “Kakvi su ljudi koji nas vode danas?“ „Trebamo li biti budni kada se tim ljudima sudi zbog zlouporabe našeg povjerenja jer su uglavnom javne osobe, pa samim time i podložne našoj budnosti jer nam rade o kvaliteti života?“

Obični ljudski razum ima svoju osobnu nužnost- on se opravdava jedino sebi primjerenim oružjem koje je dobio životnim iskustvima. To je pozivanje na preispitivanje svojih prava i dvojbi, svakodnevna budnost nad kršenjima istih.
I to je sloboda. Čin moralnog djelovanja prema svojim čuvstvima kojima vjerujemo, istini u koju ne dvojimo, ali istini na koju imamo puno pravo, na demokraciji koja nam tu istinu mora prezentirati, u našem slučaju putem javnog servisa koji nazivamo slobodnim i neovisnim novinarstvom.

Sve drugo u demokratskom društvu nazivamo tjeskobom. Tjeskoban je čovjek koji se bori sam sa sobom, čovjek koji se bori sa svojom istinom ili je zaglušuje strahom, tjeskoban je onaj koji postaje svjestan da svoju slobodu i svoju istinu prešućuje ili laže zbog straha. Tjeskoban je onaj čovjek koji to radi iz nužde i osobna kukavičluka do stupnja u kojem potcjenjuje svoju tjeskobu i u njoj potpuno rasvijetljen odnos prema samome sebi. Tjeskoban je onaj čovjek koji je zatomio sebe, kojeg ne zanima svijet oko sebe, koji je potpuno ravnodušan, i koji drži da u ovoj zemlji ima prečih briga od činjenice kako je novinarima nedostupna informacija o ročištima na sudovima u RH.

Sa druge strane, režimski novinari ili pisci nisu izvor smisla onog što pišu ili izgovaraju, nisu autori svojih poruka i kolumni, već su puki emiteri kroz koje progovaraju strukture, sustavi, discipline, režimi, organizacije, i ono što stoji iza svega navedenog – korporacije.

Beckettovski tako strukture izbacuju čovjeka iz centra filozofskog i moralnog svemira i uvode tjeskoban automat koji više nema samopoštovanja. Ako sagledamo to iz moralno – psihološkog aspekta, svi pojedinačni događaji koji ukidaju demokraciju, grizu joj meso iz dana u dan, na koncu imaju za produkt tjeskobu koja je sasvim opipljiva i osjetna u današnjoj Hrvatskoj. Funkcija „novinar“ koju se konstantno sprečava da funkcionira tako postaje poluga vlasti, ne javni mehanizam.

Funkcija „novinar“ je dakle karakterističan način postojanja, funkcioniranja i istraživanja određenih diskursa u nekome društvu. Distanciranjem od strukturalizma novinar biva izbačen na vanjsku granicu, izvan zone kontakta društvene moći i pritom jasnije vidi strukturu same oligarhije, sve maligne tvorevine koje nastaju u toj kulturi zatvorenoj samoj u sebe.

To „mišljenje izvana“ postaje krucijalno jer nije garnirano tjeskobom niti proizlazi iz nje, već se iz novinara kao središta znanja, informacija i morala polaže na račun javnosti, račun u kojem su dva bitna aspekta – istina i sloboda.
Samo „folklor“ može biti anoniman – sve ostalo mora imati svog autora, govorio je Foucault no svaka emancipacija ima svoju cijenu.

Prava emancipacija, ona novinarska, u današnjoj Hrvatskoj podrazumijeva pisanje izvan nje, izvan njenih utvrđenih medija i izvan dosega velikog dijela javnosti. Samo oni koji traže mogu naći takve novinare i to po neovisnim portalima ili u pojedincima, hrabrim pojedincima u svojim matičnim medijskim kućama koji nisu u dosegu vladajućeg ministarstva straha.

Taj kopernikanski obrat stavlja čitatelja u poziciju da traži novinara umjesto da bude obratno, i samom tom činjenicom naglašava se istina o izvrnutim vrijednostima na kojima obitava jedno iščašeno društvo. Taj kopernikanski obrat stavlja novinara danas u poziciju da traži ročište, umjesto da bude obratno, da mu je to isto transparentno dostupno na internetskim stranicama Ministarstva pravosuđa.

Što dakle možemo zaključiti?

Ministarstvo pravosuđa nije okrenulo danas novu stranicu, barem što se demokracije u Hrvatskoj tiče, već ju je zatvorilo svjesno, namjerno, planski i podmuklo. Taj čin koji se provodi pod famoznom „zaštitom osobnih podataka“ nije ništa drugo doli gruba i nedvosmislena poruka novinarima da nisu dobrodošli, da neće dobiti nikakve upotrebljive podatke i da Zakon o pravu na pristup informaciji mogu okačiti mačku o rep. Oni podobni, oni koji ne smetaju vragu, ionako neće izvještavati o korupciji, o zločinu koji pojedinci i strukture vrše nad ovim narodom, koji se itekako odnosi i na sudove, koji puštaju silovatelje, djecu oligarha ili njihovih prijatelja da se brane sa slobode. Skidanje podataka o ročištima takvih slučajeva, novi je i besramni čin zaštite upravo takvih počinitelja, a ne žrtava istih, u koje svakako sada možemo svrstati i sve građane RH koji imaju pravo na javnu i dostupnu informaciju.

Zašto se dakle vrag boji novinara koji su mu natpolovičnom većinom već ionako prodali dušu, sasvim je jasno.

I vrag iako drži medije pod kontrolom, izgleda da ne voli kada ga dočekaju ljudi koje zanima istina.

Malo ih je vjerujte mi, ali ih još na njegovu žalost – ima.

Ivo Anić
Autor 25.10.2019. u 12:13

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija