CIGANSKI ROMANCERO

Ivo Anić
Autor 16.11.2017. u 09:35

Izdvajamo

  • Ponos. Gdje se mladiću izgubio taj ponos? Naš Hajduk danas igra u crnim dresovima. Što bi na to rekla mladost onog grada koji je otišao u partizane? Jedini igrao kao slobodan klub u okupiranoj Europi? Zar to normalnom narodu ne bi trebalo biti na ponos? Čujem da nas iz svijeta upozoravaju na te činjenice. Svijeta kojeg gledam na nekoliko kanala, koliko me oči služe, jednom prirodoslovnom i jednom povijsenom. Svijet njeguje istinu. Da se nikada ne ponovi. Mi njegujemo laž. Ovaj vrli, moderni svijet je svijet laži i obmana. Naše društvo je društvo koje počiva na lažima i obmanama. To su aritmetičke operacije. Neodlučnima se kazuje da moraju biti odlučni u svojoj gromoglasnoj šutnji. Strah. Industrija straha. Strah od gladi, strah od sutra, strah od ljudi u crnom koji marširaju, koji navlače zadnjim simbolima grada svoje crne dresove na kosti.

Povezani članci

CIGANSKI ROMANCERO

Foto:  Vojko Bašić / cropix

O vrli novi svijetu, kad u tebi takvi ljudi žive!
William Shakespeare – Oluja

Znate li mladiću da je Michelangelo završivši svog Mojsija u crkvi San Pietro in Vincoli u Rimu udario kip čekićem i uzviknuo: „Govori!“ Govorite molim vas, ne šutite duboko zavaljeni iza svojih zaslona kompjutera, govorite i vičite jer ste potomci prkosnih i ponosnih ljudi, ne dopustite mladi moji prijatelji da se sve još jednom ponovi. Takve rijeke krvi, takvi nepregledni redovi humaka. Uvijek su prvo dolazili po Cigane. Uvijek su ti nesretnici prvi nestajali. Tako bi počelo. U mom gradu nestali su Cigani. Kažu da su otišli sami iz straha. Da ih nitko nije otjerao. Moja domovina posijana je ciganskim jamama. Znate li da moja domovina za njima ne traga? Znate li da Španjolska još uvijek traga za jamom u koju je bačen Federico Garcia Lorca? Znate vi, ali nije vas briga! Dok ne dođu po vas!

Oči me već dugo ne služe. Vidim slova koja, jedno za drugim, povezujem u smislene rečenice i to mi stvara napor. Ali se ne dam, moja muka je način mog prosvjeda, kako protiv starosti, tako i svijeta u kojem sada samo egzistiram. Ovaj vrli, novi svijet, svijet je posvemašnje ravnodušnosti, apatije, izravnog ili prešutnog odobravanja zla koje je ponovo kao feniks uzdiglo krila iz pepela. Zla koje je krenulo iz Goetheove domovine. Današnji svijet je ogrnut elektroničkom šutnjom, iza zaslona svojih računala ne čuju se krici, pravednost, bijes ili očaj, iza tih svjetlucavih ekrana sjede ljudi, opčinjeni, u tišini. Znaš, Bog je svemirska tišina, a čovjek je krik koji toj tišini daje smisao. Kada ljudima otmeš krik, tada znaš što oni moraju misliti, ali što Bog tada misli o njima?

Ono o čemu bi Bog danas trebao razmišljati, ako naravno postoji, jest zabrinutost. Bog je kažu vječan, ako je tome tako Bog bi trebao imati vremena. Vremena sasvim dovoljno da se vrati u Goetheovu domovinu sredinom tridesetih godina prošlog stoljeća. Desetine tisuća nacionalista i ekstremista marširalo je uz baklje i zastave izvikujući – smrt neprijateljima! Padala je noć, a baklje su obasjavale tu grotesku. Bog bi trebao o takvim stvarima razmišljati, o tišini i šutnji ljudi koje takve stvari ne zanimaju. Ljude nisu zanimali ni krematoriji koji su bili samo logički slijed tih noći obasjanih bakljama i ta stvar mene muči. A trebala bi mučiti i Boga, ako postoji naravno. Kao i one koji se igraju bogova, kao što se igrao Wagner u svojim operama. Mladi moj prijatelju, okreću se samo stranice knjige, stranice života ne. Povijest je otvorena knjiga pred nama i ona se nažalost neumitno ponavlja. Ništa mi nismo naučili.

A još su grobovi plitki, još na kostima ima mesa, još se nalaze i vojničke cokule i mjerice za hranu uz lobanje prosvirane metkom. Znaš li da Španjolska još traga za jamom u koju je bačen Federico Garcia Lorca? Autora „Ciganskog romancera“ bacili su u jamu sa tisućama mještana sela Viznar kod Granade. Na tim pustopoljinama i danas vlada tišina, tišina i smrt, smrt koju je donosilo zlo, donosila mržnja. Ona ista mržnja koja je došla i u naš grad. Ponosan grad ih je dočekao prazninom. Došli su s kišom i zidom nepovjerenja pred sobom. Zidom koji nisu znali srušiti. Mi smo bili u pravu. Mi smo bili prkosni.

Mi smo bili ponosni.

A ponos uvijek ide u korist onima koji se bore za bolji svijet prije nego što bude prekasno. Mi smo znali ako svijet jednom postane bolji da će to biti samo zbog nas i sa nama. Mi smo se ponosili tom našom ulogom u povijesti. Cijeli grad, bez iznimki. I tada sam spoznao zlo, ono praiskonsko zlo koje te uvjerava da je dobro, da ima plemeniti cilj. To se i danas dogodilo u Poljskoj, samo što ljude ne zanimaju poveznice, kao što ih u današnjem vrlom svijetu ništa ne zanima doli svojih prozora u svijet, zaslona iza kojih šute. I čekaju da jednom dođu po njih.

Kada su došli po mene ja sam dostojanstveno stajao. Kada su nas izveli da pozdravimo njihovu zastavu na rivi, mi smo znali što nas čeka. Ricinus. Znaš li ti mladiću kakve u muke u jednom običnoj žlici ricinusa? I batine. I udarci teških, okovanih čizama u meso, u kosti? Nama skromnost nije bila vrlina. Mi smo bili ponosni, a njih je to dovodilo do ludila. Do ludila. Zlo sam spoznao kada me njihov komadant posjeo na stolac i šamarao me, urlao kako su oni u ovaj grad donijeli kulturu, kako su donijeli progres i prosperitet u ovu kasabu, kako grade ceste i stadione, kako milanska opera dolazi u takvu zabit kao što je naša. I žao mu je, rekao mi je, što nas nije pobio sve, nezahvalnu gamad. Štakore, vikao je, nezahvalne štakore. Ja sam osobno, urlao je, povećao mjere hrane političkim zatvorenicima, ja sam zabranio da se ljude tuče javno na ulici, ja sam ovom gradu pokazao tko smo i što smo, nadrasa, izabrani koji će ove ušljive, smrdljive težake naučiti kulturi. Kulturi, vikao je i udarao me dok mi se krv cijedila niz bradu i vrat. I sada mi je žao što vas nisam sve pobio. Jer nakon svega što smo vam donijeli, pružili, izgradili, na vašim musavim licima ja sam vidio samo prkos i samo ponos.

Prkos nama, oslobodiocima? Ja sam pružio ruku, vi ste isti dan bacili bombu na našu limenu glazbu! Ja sam zabranio da vas se tuče, vi ste iz mraka, mučki, ustrijelili čitav naš vod crnih košulja. I kada sam okupio narod i povješao točan broj, točan broj, urlao je, vaših, oko za oko – zub za zub, vi ste isti dan digli u zrak vlak sa vašim ljudima, sa ustašama. I vikao je tako dok me tukao, a ja sam taj tren točno znao da preda mnom stoji vrag, vrag glavom i bradom, vrag koji ne razumije zašto nam može uzeti sve, osim lica na kojima je prkos, na kojima je ponos. Vrag što nije shvaćao što meni, što nama znači jedna obična riječ, a ona se zove sloboda.

No mladiću, ne zaboravi da je sve počelo u dlaku sličnim marševima pod bakljama, no sve je počelo mladiću tišinom jutra koje je ugasilo baklje, ali nije ugasilo mržnju. I to je fašizam. Njegovo iskonsko poslanje, da u jutru u kojem bi trebala nastupiti gromoglasna osuda, ostane samo tišina i zebnja, strah od onog što neumitno dolazi. Uzeli su nam ulice, uzeli su nam škole, no nisu nam uzeli obitelj. Obitelj po definiciji skup je svih mogućih proturječja, savršeno gnijezdo sebičnosti, ali i mjera trajnog isključenja iz društva. Obitelj je i oaza shvaćanja, identiteta, a time i pobune. Ovaj grad tih je godina bio jedna velika obitelj. Ona u koju su ušli, prevrtali joj ormare i krevete, ona koja ih je gledala s mržnjom i sa prkosom.

Ponos. Gdje se mladiću izgubio taj ponos? Naš Hajduk danas igra u crnim dresovima. Što bi na to rekla mladost onog grada koji je otišao u partizane? Jedini igrao kao slobodan klub u okupiranoj Europi? Zar to normalnom narodu ne bi trebalo biti na ponos? Čujem da nas iz svijeta upozoravaju na te činjenice. Svijeta kojeg gledam na nekoliko kanala, koliko me oči služe, jednom prirodoslovnom i jednom povijsenom. Svijet njeguje istinu. Da se nikada ne ponovi. Mi njegujemo laž. Ovaj vrli, moderni svijet je svijet laži i obmana. Naše društvo je društvo koje počiva na lažima i obmanama. To su aritmetičke operacije. Neodlučnima se kazuje da moraju biti odlučni u svojoj gromoglasnoj šutnji. Strah. Industrija straha. Strah od gladi, strah od sutra, strah od ljudi u crnom koji marširaju, koji navlače zadnjim simbolima grada svoje crne dresove na kosti.

Pesimizam je bolest starosti razmišljam dok konačno palim cigaretu na izlasku iz staračkog doma. Oduvijek sam mislio da u tim ustanovama vlada smrt, bolest, samoća. Oduvijek sam zazirao od te trokatnice koja je zudarala na starost, urin i raspadanje. Neumitnost i zakonitost prirode koja mašinu kao što je čovjek smežura u neprepoznatljivu demenciju. Previše je emotivan pokušj da se zaviri u toliko ljudskih sudbina nepokretnih u dvoredovima kreveta, toliko života iscjeđenih u metalne hodalice, toliko zaborava, surovosti svijeta i onog što je najžalosnije, ravnodušnosti djece koju su nesebično podizali, otkidali od svojih života i sreću i radost i svoja putovnja, hedonizam, da bi ih ova bezdušno ostavila da istrunu, tu u ovoj sivoj zgradi umirućih. Svijet se ovaj neće promijeniti zbog činjenice da su stari ljudi tu zabravljeni, ali ništa od njih neće i naučiti. Jer ih nema tko slušati.

Njihova svjedočanstva.

Naše društvo je linearna crta, ne crta puna čvorova koje moramo neprestano raspletati. I to je strahota. Ljude svesti na lagodu i neznanje. To nije u ljudskoj prirodi. Da živi od posla do trgovačkog centra u kojem je umjetno zelenilo. Kažu da se u trgovačkim centrima ljudi žene, jedu, spavaju, umiru. Željeti znači moći, htjeti znači kupiti, zadužiti se znači biti trajno nesretan. Mi smo društvo nepravilnih glagola, obrnuto proporcionalno životu.

Znate li mladiću da je Michelangelo završivši svog Mojsija u crkvi San Pietro in Vincoli u Rimu udario kip čekićem i uzviknuo: „Govori!“ Govorite molim vas, ne šutite duboko zavaljeni iza svojih zaslona kompjutera, govorite i vičite jer ste potomci prkosnih i ponosnih ljudi, ne dopustite mladi moji prijatelji da se sve još jednom ponovi. Takve rijeke krvi, takvi nepregledni redovi humaka. Uvijek su prvo dolazili po Cigane. Uvijek su ti nesretnici prvi nestajali. Tako bi počelo. U mom gradu nestali su Cigani. Kažu da su otišli sami iz straha. Da ih nitko nije otjerao. Moja domovina posijana je ciganskim jamama. Znate li da moja domovina za njima ne traga?

Znate li da Španjolska još uvijek traga za jamom u koju je bačen Federico Garcia Lorca?

Znate vi, ali nije vas briga! Dok ne dođu po vas!

In memoriam – Lovre Reić 1920 – 2017

Cordoba.

Daleka i sama.

Kobila crna, velika luna,

masline u bisagama.

Ako i znam pute, nikad

neću stići u Cordobu.

I u ravni i na vjetru,

kobila crna, crvena luna.

Smrt na me vreba onamo

s kruništa kule Cordobe.

Jao, duga li cesta!

Jao, vrli moj konjiću!

Jao, smrt me čeka prije

nego stignem u Cordobu!

Cordoba.

Daleka i sama.

Ivo Anić
Autor 16.11.2017. u 09:35

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija