Cvilidrete u panici: Plenković vraća Srbima ustavnu konstitutivnost!?

Autor/ica 👤Marijan Vogrinec 20.8.2020. u 11:07

Povezani članci

Foto: Nacional.hr

Šest je balvana u medijskom oku domovinskopokretnih karmina: Srbi u Ustavu RH kao konstitutivna etnička manjina, „Srbi u Knin, HOS iz Knina“, što je RH dobio s Borisom Miloševićem (SDSS) u vladi i Kninu te „protjerivanjem“ HOS-a iz protokola proslave VRA Oluje, krivotvorenje prošlosti „kao zalog bolje i mirnije budućnosti“, obnavljanje bratstva i jedinstva te konstitutivnost Srba kao civilizacijski doseg. I da jest tako, da su uistinu Plenković, Milanović i Pupovac pripremili baš takav scenarij za skorašnju jesen/zimu i da se ne radi o pukim izmišljotinama tih što ne samo ne znaju podnijeti izborni poraz nego ni pročitati zašto ih „hrvatski narod“ (sic transit) ne želi da mu vladaju, u čemu bi bio problem? Nema budućnost „država hrvatskog naroda“ (sic transit) u kojoj bi se sugrađanima srpske etničke pripadnosti dnevno nabijala na nos tzv. kolektivna krivnja za sve hrvatske nesreće, tragedije i Domovinski rat, vrijeđalo ih se time da su „gosti“ u vlastitoj domovini u kojoj su im predci živjeli više od tri stoljeća i pridonosili onomu po čemu je Hrvatska opstala

Marijan Vogrinec

Državni i politički tzv. vođe nacije te oni što bi bez razmišljanja debelog mesa dali eda bi ih takvima zvali – no biračke ih mase svaki put neće pa neće – razmiljeli se prvih kolovoških tjedana po službenim rezidencijama u sjeni drevnih jadranskih čempresa i pinija, lijepim vilama i apartmanima u skrovitim uvalama uz morski žal, „skromno“ preuređenim „štalicama“ s bazenima nevrijednim, je li, spomena u imovinskoj kartici, neruzinavim bar 12-metarskim „Dubicama“ od pišljivih 1,5 milijuna kuna naviše… Ha, ima se, je li. A itekako zaslužili ljudi: uspješno odvalili izbore, konstituirali novu/staru vlast, odradili i okruglu 25. obljetnicu VRA Oluje u Kninu pa su i tzv. stabilna saborska većina i fakat nestabilna manjina složno pobrzali „zasluženo“ se 33 dana odmoriti nakon (samo) devet dana mukotrpnog proučavanja ponude u saborskom kafiću, restoranskog bagatela-menua i ličilački pofriškanih štukatura u hodnicima tzv. Visokog doma. Medijska sezona kiselih krastavaca, stekla je sve (pred)uvjete za start, pa nije baš ni zamjeriti cvilidretama iz „nacionalno osviještenog/domoljubnog“ dijela tzv. sedme sile što su počeli čeprkati po teglama kiseline ne bi li usrećili fjakasti publikum kojom napipanom gnjileži.

A jest senzacionalna gnjilež sjetiti se – to ne može baš svaki novinarski samouk kolumnističkih ambicija ni nelicencirani urednički mozak – plašiti „hrvatski narod“ (sic transit) time da je HDZ-ova vlada premijera Andreja Plenkovića na pogon etničkih manjinaca („ti vražji Srbi“) te narodnjaka Predraga Štromara i reformista Radimira Čačića uvalila u sjeni uvjerljive izborne pobjede kukavičje jaje „hrvatskom narodu“ (sic transit). A državni poglavar Zoran Milanović – „domoljubima“ polit-ideološki neprobavljiv do bola, najgora noćna mora – drži premijeru i ljestve i fenjer eda bi se u tom „protunarodnom“ inkubatoru uskoro iz njihovog kukavičjeg jajeta izvalila „ustavna obnova konstitutivnosti Srba“. Ekskluziva za vola ubit’, više no klasičan obrazac medijskog ponašanja u tzv. sezoni kiselih krastavaca „znâ“ (!?) kako su već „žurno riješene sve teme“ i „ključno pitanje je što o tome misli SDP i je li se spreman suprotstaviti takvom prijedlogu“. Da se, je li, manjinskim Srbima u RH vrati ustavna konstitutivnost, oduzeta im 22. prosinca 1990. prvim, tzv. Božićnim ustavom („Šeksovim“), što neki analitičari drže pravim povodom za tzv. balvan-revoluciju, pobunu dijela hrvatskih Srba na podlozi velikosrpske ideologije i Domovinski rat.

SDP ili – propast svijeta

Poruka je tih što još neukroćenih suza zbog „nacionalne tragedije“ kako je Domovinskom pokretu Miroslava Škore „za dlaku“ izmaknula unaprijed bezecirana uloga „jezičca na vagi“, arhitekta prihvatljive vlasti „hrvatskog naroda“ (sic transit): Srbi ante portas!? To će reći, dolje „crveni, zeleni, žuti…“ veleizdajnici „hrvatskih nacionalnih interesa“ Andrej Plenković i Zoran Milanović! Dolje i Milorad Pupovac, politički vođa hrvatskih Srba i „etnobiznismen“ koji ucjenama (konfiguracija vlasti, državni proračun, dvostruko pravo glasa, odnos s Beogradom, etc.) prvu dvojicu „drži za jaja“! I sada, grmi i sijeva s radikalne tzv. desnice, rečeni je trojac „žurno riješio sve teme“ za povrat nešto manje od 200.000 RH-građana srpske narodne manjine ustavnog statusa konstitutivnosti i samo je još pitanje to be or not to be ove zemlje – sic transit – hoće li SDP pristati uz HDZ-ovu vlast ili uz Miroslava Škoru, Hrvoja Zekanovića, Željka Sačića, Karolinu Vidović-Krišto i takve. Koji, je li, drže do one „rat je gotov, okrenimo se budućnosti“ (Ante Gotovina) kao do pišljivog boba, a svjesno bi i glavom u zid radi one „Hrvatska je država hrvatskog naroda, a svi ostali su u njoj gosti“ (Ruža Tomašić).

SDP, osobito sada, frakcijski razmrvljen uoči unutarstranačkih izbora i politički disfunkcionalan – glede i u svezi – uopće nije presudan, ali jest presudno hoće li država biti civilizacijski/demokratski/socijalno, etc. biti tako uređena/uljuđena da se svi građani bez obzira na sve međusobne razlike i pripadnosti osjećaju i ustavno, i zakonski i dnevnom društvenom praksom konstitutivnima u vlastitoj domovini. Jer, Hrvatska ni u prošlosti, ni danas niti će ikad ubuduće biti – ne smije biti: vidi tragične povijesne pouke iz kojih tek slaboumnici nisu zreli išta naučiti – „država hrvatskog naroda u kojoj su svi ostali gosti“. Zvalo se to ustavna konstitutivnost, pa bilo nedvosmisleno zapisano u najvišem zakonu zemlje, ili kako drukčije, manje je važno od činjenice da nikakva etnička, vjerska, rodna, politička, ideološka ili koja već pripadnost ne smije diskriminirati građane na one tzv. prvog, drugog, trećeg… reda.

Nema budućnost „država hrvatskog naroda“ (sic transit) u kojoj bi se sugrađanima srpske etničke pripadnosti dnevno nabijala na nos tzv. kolektivna krivnja za sve hrvatske nesreće, tragedije i Domovinski rat, vrijeđalo ih se time da su „gosti“ u vlastitoj domovini u kojoj su im predci živjeli više od tri stoljeća i pridonosili onomu po čemu je opstala. Nije samo najveći svjetski znanstvenik/izumitelj svih vremena Nikola Tesla („Ponosim se svojim srpskim rodom i hrvatskom domovinom“) dokaz da bi hrvatski korpus bio okljaštreni torzo bez povijesnog srpskog priloga na svim područjima života i rada na ovom tlu. Najljepše domoljubne stihove u hrvatskoj književnosti napisao je preporodni Srbin Petar Preradović. Glazbu za hrvatsku himnu – na koju su i ustaški koljači stajali sleđeno, kao žaba pred zmijom – skladao je Srbin Josif (Josip) Runjanin u Glini. Etc., etc… Zajednički život Hrvata i Srba na istom tlu u zajedničkoj domovini Hrvatskoj – ne politički anemičan, lišen punokrvnosti suživot – nešto je dublje, trajnije i vrjednije od nadriideoloških pametovanja tzv. ljudi nahvao (dum Marin) kojih je bilo, im ih i bit će ih. Na nesreću.

Novi/stari predsjednik tzv. light HDZ i premijer Andrej Plenković valjda se doživotno zamjerio „nacionalno osviještenim domoljubima“. Ne samo prikraćenima za vlast iz Domovinskog pokreta koji samima sebi tepaju o „pobjedničkih“ i neočekivanih „16 saborskih mandata za par mjeseci od osnivanja“ svoje kaleidoskop-platforme. Bez pardona i više no uvjerljivo, on je u jedva tri mjeseca ostvario čudo. Očistio je najmoćniju i najveću političku stranku – s 23-godišnjim stažem na vlasti – od daskosapunara iz subverzivne sjene i radikalnih mrguda s tzv. tvrdog krila HDZ-a, odnosno zauzdao drugi premijerski mandat egidom o suživotnoj budućnosti RH kao civilizacijskom dosegu. Dobro, ostaje vidjeti je li ozbiljno mislio kad je obećao graditi i gospodarski potentnu, demokratski i socijalno uljuđenu pravnu državu vladavine ljudskih prava i sloboda za sve njezine žitelje.

Izglednija budućnost – prvi put uvjerljivije no dosad tvrdi državni vrh – nije u stalnom vraćanju u prošlost čeprkanjem po još nezacijeljenim ratnim ranama, u opetovanim jurišima na vjetrenjače kojekakvih tzv. kolektivnih krivnjâ, u mržnji, prijetnjama osvetom „do istrage naše ili vaše“ (Nikola M. Stojanović), u kvaziideološkom novačenju neuke mladeži za neka nova krvoprolića… Nova/stara vlast ima šansu demokratski preustrojiti zemlju i za to je dobila većinsku potporu izašlih na birališta u predsjedničkom, ali i parlamentarnom krugu – valjda i onih što su apstinirali, jer nemaju ništa protiv toga da drugi izaberu u njihovo ime? – pa je sada za vidjeti hoće li formalno „preuzeta odgovornost“ uistinu uroditi odgovornošću. Bijedna se Naša već puna tri desetljeća ne uspijeva ukrasiti krunom Lijepe Naše iz jednoga bitnog razloga: nije bilo kritične količine političke odgovornosti tih što su štafetno „preuzimali odgovornost“.

Nijedna država ne može opstati na nacionalnom/ističkom talambasanju tzv. nacionalnim insignijama i odama, vjerskom prenemaganju, lažnim mitovima, brojenju krvnih zrnaca, napuhavanju razlika, etc. Zašto RH bi? Predci danas većinskog življa na balkanskom kifliću dio su slavenskog čopora, najveće etničke i jezične skupine u Europi – znanost još ne zna bez razumne sumnje otkud su, kako i zašto u 5./6. stoljeću u sklopu tzv. velike selidbe naroda provalili na Stari kontinent – čiji je „hrvatski“ ficlek dobio dopuštenje franačkog kralja Karla Velikog naseliti se na tuđem tlu zapadnog Balkana kao honorar što su mu 795. godine radi imperijalnih presizanja prema Bizantu osvojili „795. godine avarsko političko središte Hring u Panonskoj nizini i poslali u Aachen velike količine zaplijenjenog blaga“ (Vladimir Sokol). Svi su narodi jednom nekamo odnekuda došli, pa je i povijesno i moralno jako relativan pojam neupitne pradjedovine da bi se na tom relativizmu drugomu osporavalo suverenost/konstitutivnost.

Mitologija i pravda, pogotovo kad je mitologija ideološki nabildana i puna dnevnopolitičkog make upa – ne idu podruku. Zašto bi onda bilo tragično to kako je premijer Plenković „još za vrijeme izborne kampanje“, jamraju u leru, na kolovoškoj sahari žalosni medijski fanovi Domovinskog pokreta Miroslava Škore, „dao naslutiti kako mu nije cilj sastavljanje Vlade s desnom, nacionalnom, političkom opcijom“. Koja energično ne želi Srbe, „goste“ u vlastitoj domovini RH kao ustavno konstitutivne sugrađane. Je li, Plenkovićeva vlada nije nacionalna? Kakva je? Inuitska? Biračko tijelo što je dalo povjerenje izbornim pobjednicima nije nacionalno? Inuitsko je? Glupost na entu. Ako Plenkovićeva novomandatna agenda znači – i takvom se potvrdi – da će nova vlast učinkovito stati na rep politici bijesa i zavada u društvu, za mentalno je zdravlje RH dobro i predobro što više ne računa na bilo kakve „usluge“ tzv. nacionalne političke opcije koju bi u vlasti reprezentirali Miroslav Škoro, Hrvoje Zekanović, Karolina Vidović-Krišto, Željko Sačić, Ruža Tomašić i takvi.

Lupetaju, a ostanu živi

Šest je balvana u medijskom oku domovinskopokretnih karmina: Srbi u Ustavu RH kao konstitutivna etnička manjina, „Srbi u Knin, HOS iz Knina“, što je RH dobio s Borisom Miloševićem (SDSS) u vladi i Kninu te „protjerivanjem“ HOS-a iz protokola proslave VRA Oluje, krivotvorenje prošlosti „kao zalog bolje i mirnije budućnosti“, obnavljanje bratstva i jedinstva te konstitutivnost Srba kao civilizacijski doseg. I da jest tako, da su uistinu Plenković, Milanović i Pupovac pripremili baš takav scenarij za skorašnju jesen/zimu i da se ne radi o pukim izmišljotinama tih što ne samo ne znaju podnijeti izborni poraz nego ni pročitati zašto ih „hrvatski narod“ (sic transit) ne želi da mu vladaju, u čemu bi bio problem? Vidi ga, vraga, pa još nacionalni, državni ili kakav već? Treba li hrvatskim Srbima uskratiti građanska i sva druga prava – npr. isključiti ih iz odlučivanja o državnom proračunu i sastavu vlade RH – samo zato što su Srbi? I zato što neki od njih nisu bili na „pravoj“ strani u Domovinskom ratu, iako se u ne malo sredina godinama poprijeko gleda/zakida čak i Srbe koji su s puškom u ruci bili na „našoj“ strani prvih crta bojišnice.

Kakva vražja ustavna konstitutivnost hrvatskih Srba – znaju se ti „hrabri“ koji se ne libe tako lupetati sa saborske govornice, ali i u novinarske mikrofone – sve Srbe treba kolektivno nagurati u Space Transportation System i bespovratno lansirati nekamo u duboki Svemir? Možda bi se tamo susreli s Hrvatima koje bi kokardaši istih genocidnih gena s lijeve strane Dunava istovrsnom letjelicom lansirali s uzletišta u kukuruzištu između Subotice i Tavankuta? No, ironiju na stranu, razumjeti je noćne more samozvanih pretorijanaca na „braniku nacije“: sami u tzv. Visokom domu ne mogu zaustaviti možebitan prijedlog vlasti za povratak srpske konstitutivnosti u Ustav RH, nemoćni mogu tek očajno lajati na Mjesec. Za bilo koju ustavnu promjenu, pa i samo dirnuti u jedan zarez, potrebna je najmanje dvotrećinska suglasnost, najmanje 101 od 151 saborskog zastupnika, odnosno referendumski zahtjev građana. Prvo ne prolazi bez sinergije vladajuće tzv. stabilne saborske većine od najmanje 76 ruku i SDP-ovih tzv. restartovaca (41 zastupnik) pred kojom nema što tražiti najvjerojatnija sinergija Domovinskog pokreta Miroslava Škore (16 ruku) i Mosta nezavisnih lista (osam zastupnika). Zeleno-lijeva koalicija (sedam mandata) te Pametno-Fokus (troje zastupnika) ni zabunom ne bi dignuli ruke protiv Srba.

Druga pak, referendumska inačica nema šanse ne samo zato što s tako glupavim/necivilizacijskim pitanjem o suspenziji građanskih prava jednoj etničkoj manjini koja u zajedničkoj domovini obitava više od tri stoljeća ne bi dobila ni minimalnu biračku potporu već i stoga što vladajući ne bi dopustili da im se država najzazornijim šovinizmom sramoti pred cijelim svijetom. I što onda? Očekivati da SDP politički promiskuitetno okrene leđa premijeru Plenkoviću, svomu bivšem šefu/premijeru Milanoviću sad na poziciji predsjednika RH i srpskoj manjini koja dobrim dijelom čini i dio SDP-ovog biračkog tijela, pa se uhvati u kolo sa Škorom i Vidović-Krišto? Nikakve provokacije/ucjene s radikalne, „domoljubno-suverenističke“ (sic transit) tzv. desnice ne mogu privoljeti „crvene“ na ljubav s „crnima“. Ako su autentični, to su paralelni pravci. Ni u beskonačnosti nemaju sjecište.

Dvadeset i pet godina poslije Domovinskog rata nije se našlo niti će ga ikad biti moguće naći na genocidom ukaljanom ustaškom zôvu „Za dom spremni“ te ustaškoj/endehazijskoj tradiciji, znakovlju i paradiranju kao vanjskim izrazima tzv. velikohrvatske ideologije – „Hrvatka do Drine“ – što ju je HOS (Hrvatske obrambene snage; u tzv. NDH Hrvatske oružane snage nakon reorganizacije studenoga 1944.) od osnivanja prakticirao u RH i BiH. Sirovi i neskriveni ustašluk kao ideja, sadržaj i organizacijska podloga Paraginog paramilitarnog HOS-a nije se krilo ni 1991. godine kada je na sami ulaz Starčevićevog doma vis-à-vis Glavnog kolodvora u Zagrebu skandalozno dovučen top kao zaštita (od koga, Tuđmanovog režima?) HSP/HOS-ovih političkih i vojnih kolovođa. Taj i takav je HOS sudjelovao u Domovinskom ratu, mnogi njegovi bojovnici otvoreno su se nazivali ustašama. Tako ih je nazivao i velikosrpski neprijatelj, pa taj sramotni/pogrdni naziv pripisivao i svoj Hrvatskoj vojsci. Ustaše. A ovi su njih sve odreda, bez razlike i iznimke nazivali – četnicima.

Toj praksi više nema niti smije biti mjesta u uljuđenoj europskoj državi koja drži do svoje budućnosti, koja je zakopala ratne sjekire, pa nema ni jednog jedinog opravdanog razloga da se (pro)ustašlukom ili tako nekim proendehazijskim sentimentima, avetima mržnje i razdora razmahuje na obljetnicama važnih povijesnih događaja. Važnih i za državu i za miran život svih njezinih žitelja – bez obzira tko je bio na kojoj strani, ako nije počinio ratne zločine; bez obzira kako razumije Domovinski rat – kojima je presudna zadaća zajednički prionuti na izgradnju domovine-majke, ne jednima majke, drugima maćehe. HOS ima svoju ladicu u povijesnom, je li, ormaru i tamo treba ostati kako bi se njime bavili zainteresirani, i na mjestima na kojima je to „bezbolno“, odnosno koje bavljenje – veterani u svojim udrugama, znanstvenici, političari, etc. – neće biti zazorno. Buka i neredi, npr. na proslavi VRA Oluje, izvikivanje ustaških pokliča, zvižduci i psovke političarima, paradiranje insignijama, nazivima, duhom à la Crna legija, odurni performansi „crnaca“ izvjesnog Marka hitlerbrčić Skeje (IX. bojna HOS-a „Rafael vitez Boban), etc. nemaju što tražiti na proslavama obljetnica Domovinskog rata. Pa ni u Kninu, što domovionskopokretne i ine radikalne – „nema oprosta Srbima!“ – tzv. desne političare/medije ljuti.

Umirovljeni general pukovnik Đuro Dečak, kažu, neobjašnjivo najbogatiji među najvišim časnicima Hrvatske vojske izašlim iz Domovinskog rata, HDZ-ov virovitički kadar od osobitog povjerenja i utjecaja, kojega je uoči 25. obljetnice VRA Oluje predsjednik RH Zoran Milanović odlikovao Veleredom kralja Petra Krešimira IV. s lentom i Danicom, komentirao je to s HOS-om u velikom intervjuu riječkomu Novom listu: „Iz Knina je jasno poslana poruka mira i ponuda zajedništva, jer bez toga ne ide. Iza nas je 25 godina kako je završio rat i moramo pružiti ruku jedni drugima ako želimo – a moramo! – imati suživot. Imamo zajednički život stoljećima na ovim prostorima, doživjeli smo taj nesretni rat, nezapamćeno krvoproliće. Nikad mi neće biti jasno gdje se kumulirala tolika mržnja prema Hrvatima u pobunjenim Srbima, ali to govori o njima. Međutim, oni koji su ostali u Hrvatskoj ili oni koji će se eventualno sutra još vratiti su punopravni članovi RH. Tako sam doživio te poruke iz Knina. U brigadi koju sam osnivao (127. virovitička, op. a.) bilo je i boraca srpske nacionalnosti, neki od njih su dali život. Bilo je i onih koji nisu bili stranački opredijeljeni. Odlučnost kojom je Milanović nastupio kao predsjednik Hrvatske bila je zaista državnička. Svaka mu čast.

Nema više Jugoslavije ni Srboslavije

Vraćamo se opet na jedinstvo i zajedništvo koje nam je neophodno. Nema više bojazni od Jugoslavije ili Srboslavije. Građani srpske nacionalnosti su naši sugrađani i tako se prema njima treba ponašati. Priroda je stvari da manjine budu uz vladajuću strukturu da štite svoje nacionalne interese. Meni tu nije ništa sporno. Mislim da je takvu poruku pomirbe poslati već ranije, 25 godina je puno. Ali, kako se kaže, nikad nije prekasno, ako je s dobrom namjerom. Kad je o HOS-ovcima u Kninu riječ, budimo otvoreni: htjelo se spriječiti bilo kakve sukobe i nepoštivanje datuma i dana kada treba slaviti, a ne oponirati aktualnoj politici, bila ona lijeva ili desna. Ne možemo koristiti to s ciljem da nekog omalovažavamo ili da namećemo neku ideologiju kada tome nije ni mjesto niti vrijeme. Dakle, nemam ništa protiv HOS-ovaca, ali ovakve manifestacije na kojima se skupljamo iz cijele Hrvatske, nisu prostor ni za kakve obračune niti etiketiranja. To im zamjeram.“ I bivši zapovjednik Istočnog bojišta nije jedini ratni veteran koji se gnuša političkih zloporaba u režiji nekolicine vođa HOS-ovih udruga, ideološki i na svaki drugi način uvezanih upravo s dokazanim luzerima sa stranačke margine. Koji bi, a ne mogu na vlast.

„Glava tog HOS-a je bila u Zagrebu“, svjedočio je 7. srpnja 2006. na Haaškom sudu u slučaju „Prlić i ostali“ Josip Manolić, jedan od najbližih suradnika Franje Tuđmana i akter najviše vlasti RH – „a dolje su bili ogranci… S tim HOS-om je ratovala naša služba, a i danas ratuje s njegovim ostatcima. Želim da bude jasno da je HOS krajnje nacistička organizacija koja je radila na rušenju ustavnog poretka Hrvatske, a imala je pipke i u BiH.“ Danas HOS ne radi „na rušenju ustavnog poretka“, pa ga je iz službenog protokola proslave u Kninu uistinu maknuo samo virus SARS-CoV-2 koji je epidemiološki korektno više no desetkovao broj mjesta i uzvanika? „Budimo otvoreni…“, pošteno je priznao Đuro Dečak.

HOS je 25. lipnja 1991. U Zagrebu osnovao čelnik pravaša Dobroslav Paraga i bio mu tzv. vrhovni zapovjednik. Paraga će – nakon što mu je Anto Đapić oteo HSP na navodno ilegalnom stranačkom skupu u Kutini optuživati Đapića, uglavnom propalog političara, kompromitiranog crnom ideologijom i muljanjem s Tuđmanovim režimom, kako je „nagovarao hosovce na odijevanje crnih vojnih odora i nošenje ustaških oznaka“. Jest da se velik broj pripadnika HOS-a – od 1992./1993. uključenih u HV i HVO zbog Tuđmanovih bojazni o kojima je dugovječni Manolić (nedavno je proslavio 100. rođendan!) svjedočio i u Haagu – iskazao iznimnom hrabrošću, poginuo u ratu ili bio teško ranjen, ali to nije razlog da se to uzima kao neupitan kapital za političke subverzije. Hosovci su počinili i niz ratnih zločina i u RH (npr. ubojstvo četvero članova obitelji Olujić u Cerni nedaleko od Županje 17. veljače 1992.) i u BiH (npr. u Mostaru, u konc-logoru Dretelju nedaleko od Čapljine) od kojih je samo neznatan dio ubojica osuđen na kazne zatvora (čak u Švedskoj i Norveškoj, kamo su „hrvatski branitelji“ pobjegli okrvavljenih ruku i prljave savjesti.

Je li se onda čuditi što su takvi – a ruka pravde im je stalno za vratom – svakom prigodom najgrlatiji protiv završetka Domovinskog rata u nekim glavama, protiv svake mirotvorne/suživotne inicijative i nadasve protiv, je li, povrata ustavne konstitutivnosti Srba u RH? Nije se čuditi, jer takvima je mir prijetnja budući da nisu okajali što su odavno već morali i što je Haaški sud ostavio u amanet pravosuđu Srbije, RH, BiH, Crne Gore i Kosova. Prema tomu, nije gotovo dok ne bude – gotovo. Nije slučajno da ta vrst nečiste savjesti, udobno/unosno raspoređena na pozicije časti i slasti domovinskoratnih „zasluga“ – koje imaju ekvivalent u boli glava kešovini – baš HOS, sa svim što on znači, gura u prvi plan kritike vlasti i uzima ga kao alibi za Plenković-Milanović-Pupovčevo kukavičje jaje tzv. hrvatskim nacionalnim/državnim interesima. Sic transit. I nije predsjednik države Milanović, je li, slučajno proljetos na komemoraciji u Jasenovcu kazao kako je HOS-ovu spomen-ploču s pokličem „Za dom spremni“ trebalo negdje baciti, a ne preseliti sa zgrade vrtića u Jasenovcu u šumu Trokut na lokalnoj cesti Novska-Lipik-Pakrac te na žestoka reagiranja „uvrijeđenih“ odgovorio objavom na FB-u Tuđmanovog pogleda na HOS.

Naime, tzv. prvi je hrvatski predsjednik Franjo Tuđman gostovao 1992. godine u tv-emisiji Romana Bolkovića u kojoj je jedan gledatelj pitao šefa države o tomu „zašto zanemaruje borce HOS-a“, a ovaj mu je odgovorio: „Ja znam da je među tim mladićima bilo i hrvatskih fanatika, hrvatskih ljudi koji su imali hrvatske ideale, ali začuđujuće je da nasjedaju onima koji im oblače crne košulje i fašističke oznake iz izgubljenog Drugog svjetskog rata. Što bi bilo od Njemačke da se nastavila na crnokošuljaškim i smeđekošuljačkim tradicijama? To je bila jedna od glavnih smetnji za međunarodno priznanje Hrvatske. To je nešto što svijet ne može prihvatiti. Današnji svijet se gradi na načelima one antifašističke koalicije. Traži se demokratski poredak iz mnogih razloga“.

A što bi već danas bilo od Hrvatske – ne treba čekati sutra i lekciju iz antinacifašističke međunarodne zajednice koje je RH član, da dobije radikalnu/ekstremnu protusrpsku vlast koja terorizira manjine (od Srba do LGBTQI, etc.) koja će se iživljavati na „nepodobnima“ zakidajući ih za temeljna ljudska prava, zagorčavajući im život svakovrsnom nepravdom, stalno pozivati na ova ili ona očitovanja i priznanja…? Takva Hrvatska ne bi dugo opstala iz dva razloga: ako s njom ne bi obračunali slobodoljubivi vlastiti građani, a bi, nema nikakve sumnje, demokratski bi joj svijet oduzeo licenciju državnosti i stavio ju pod protektorat. Zna se čiji. (Što u biti već i jest, ali to još nitko ne želi otvoreno priznati; samo se osjeti.) Jer kao što je svijet priznao RH, pod stanovitim uvjetima, isto mu tako – čak po istim kriterijima/pravilima – može oduzeti/poništiti državno priznanje kao tvorbi nezreloj upravljati sama sobom. Na način da ne šteti pravu na normalan život svih svojih građana.

Život bi morao ići naprijed, ne unatrag

I kad domovinskopokretni mediji, na mig iz ražalovane politike, pitaju što je Hrvatska dobila imenovanjem hrvatskog Srbina Borisa Miloševića vladinim potpredsjednikom, njegovim dolaskom u Knin na proslavu VRA Oluje, odlaskom braniteljskog ministra Tome Medveda na mjesto pokolja srpskih civila u Gruborima te premijera pokloniti se nedužnim srpskim žrtvama u Varivodama te državnim miješenjem mirnog zajedništva Srba i Hrvata u zajedničkoj domovini, odgovor je više no jasan: neusporedivo je više i kvalitetnije dobila no što je izgubila, ako uopće i jest nešto izgubila, izbornom eliminacijom tzv. suverenista (sic transit) inih radikala iz vlasti te HOS-ovih performansa naftalinske ideologije iz ovogodišnjeg Knina. Ne bude li uskoro propasti svijeta, a neće, crnilo ni ubuduće neće igrati na tvrđavi kralja Zvonimira kao ni u njezinom podnožju. Zašto bi? Koga još zanimaju programi kakve režira Marko Skejo po vrag će znati čijim scenarijima? Jamačno ni razumniji dio još živih njegovih „bobanovaca“.

Život bi morao ići naprijed, ne unatrag. U hrvatsko-srpskim odnosima u RH, ali i među dvjema državama, to je condicio sine qua non opcija ma što profesionalni mrzitelji s obiju strana mislili. Politički lider hrvatskih Srba Milorad Pupovac ovih je dana dao intervju srbijanskoj informativnoj agenciji Beti, koji su djelomično prenijeli i neki hrvatski mediji, te izrazito energično pokušao objasniti politiku kojom nastoji Srbe u RH napokon maknuti iz pozicije „između čekića i nakovnja“, odnosno stalne zahtjeve za „distanciranjem“ od srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića. „Ne može biti poboljšanja dobrosusjedskih odnosa“, kazao je, „bez rješavanja otvorenih pitanja nestalih osoba, kako Hrvata tako i Srba, suđenja za ratne zločine, povratka imovinskih prava i stambenog zbrinjavanja, pitanja manjina i pitanja granice. U Zagrebu i Beogradu smatraju da je između nas novi zid. Ne više ideološki, već civilizacijski. Novi zid između Zapada i Istoka. Koliko je to štetno i retrogradno i za Hrvatsku i za Srbiju ne vide oni koji ne mogu i koji su slijepi zbog svojih političkih oholosti.“

Prema Pupovčevim riječima, suviše se dugo u RH toleriraju govor mržnje i nasilje, pa se ni danas policija i sudovi često ne usuđuju nazvati pojave pravim imenom i odgovarajuće postupiti. „Tako se ustaški pozdrav tretira kao prekršaj ili remećenje javnog reda i mira umjesto kao poticanje na nacionalnu mržnju i veličanje jednako zločinačkog režima“, kaže. „Ustav to zabranjuje, a Kazneni zakon kao i neki drugi zakoni tretiraju kao kaznena djela. Dužnosnik SDSS-a Boris Milošević prisustvovao je proslavi godišnjice Oluje u Kninu kako bi se politike ratovanja sjećanjima transformirale u politike mira i pomirenja.“

Tagovi: Marijan Vogrinec