Dalmacija gori, državni vrh se svađa, a ministar obrane ne zna bi li „piškio ili kakio“…

Marijan Vogrinec
Autor 26.7.2017. u 14:25

Izdvajamo

  • Budući da prvi ljudi države, uključujući ministra obrane Damira Krstičevića, nisu položili test sposobnosti/odgovornosti u ugrozi svojih sugrađana i njihove imovine požarom svih požara ili majkom svih požara - kako su vatrenu katastrofu imenovali profesionalni gasitelji - rješenje je samo ostavka i premijera Andreja Plenkovića, i predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović i ministra Damira Krstičevića. No, to je nemoguće očekivati od ljudi kojima je odgovornost, koju ne skidaju s jezika, smokvin list za neodgovornost na djelu. U Japanu, kažu, ministar prometa daje ostavku ako Shinkansen zakasni pet sekundi, ali gdje je Japan, na drugom kraju svijeta. I zašto bi Japan trebao biti uzor Bijednoj Našoj? Kajgod! - odmahnuo bi rukom Zagorec Štijef.

Povezani članci

Dalmacija gori, državni vrh se svađa, a ministar obrane ne zna bi li „piškio ili kakio“…

Foto: Ante Čizmić/Hanza Media

Da je ministar obrane Damir Krstičević ostao pri vojničkoj časti i riječi, pa otišao iz vlade i s Krešimirovog trga (sjedište MORH-a), premijer Andrej Plenković bi se našao u nebranom grožđu. Nedavno je otkazao suradnju četvorici ministara koalicijskog Mosta nezavisnih lista, potom ga je zbog „neprincipijelne koalicije“ s HNS-om napustio Davor Ivo Stier ostavkom na mjesto ministra vanjskih i europskih poslova, ostavili su ga radikalni desničari Zlatko Hasanbegović, Bruna Esih i Željko Glasnović, unutar HDZ-a već duže vrijeme tinja nezadovoljstvo tzv. desnog krila, a na državnoj razini ne zna što će s Agrokorom, arbitražom u Savudrijskoj vali, obećanom renacionalizacijom Ine, kolapsom zdravstvenog, školskog i mirovinskog sustava, demografskim umiranjem RH, masovnim iseljavanjem mlađeg stanovništva i nizom drugih problema. Da je sada otišao i Krstičević, protiv premijera bi se okrenuo još jedan dio javnosti i veteranska populacija… A vlast mu ionako visi o koncu

Marijan Vogrinec

„Svijet je spašen“, ironično je uskliknuo u ponedjeljak 24. srpnja na svom FB profilu bivši ministar obrane general Ante Kotromanović u povodu objave svog ratnog druga Damira Krstičevića da je ipak samo „piškio“ i neće „kakiti“, tj. odustaje od neopozive ostavke te samo za ljubav premijeru Andreju Plenkoviću ostaje na dužnosti vladinog potpredsjednika i ministra obrane. „Hrvatska je spašena od svih ugroza. Vanjskih i unutrašnjih. Ministar uvrijeđena frajla ostaje. Tko je sumnjao u to, pa ovo je jedno 20. ostavka za koju znamo od rata. Nikada veća politizacija i podjela u MORH-u, projekti stoje kao recimo helikopteri. Ekipa već godinu i pol nije sposobna napraviti natječaj za remont, a u požarima bi zlata vrijedili. Gdje je nestao sustav domovinske sigurnosti? Režimski novinari šute kao bubice! Živjeli dvostruki kriteriji.“

Najodaniji režimski bastion HDZ-ove ili Plenković-Krstičevićeve vjerodostojnosti HRT ovako je prenio javnosti ministrovo priopćenje s objašnjenjem zašto je – kao čovjek kojem su vojnička riječ, čast i odgovornost iznad svega – povuko neopozivu ostavku:

„Proteklih dana zvali su me pripadnici HV-a, kolege generali i ministri, međutim posebno sam zahvalan predsjedniku Vlade Andreju Plenkoviću na bezrezervnoj potpori ne samo meni, nego što je još važnije i svim projektima koje sam zajedno sa svojim timom pokrenuo u svrhu jačanja Oružanih snaga RH i izgradnje boljeg i učinkovitijeg sustava domovinske sigurnosti. Upravo je ta potpora razlog ove moje odluke. Čast mi je biti na čelu Ministarstva obrane i sa svojim timom te u suradnji s drugim ministarstvima i predsjednicom Republike i vrhovnom zapovjednicom Oružanih snaga Kolindom Grabar-Kitarović nastaviti velike projekte od iznimne važnosti za jačanje Oružanih snaga, sigurnosti, prosperiteta i gospodarskog razvoja Republike Hrvatske“.

Dok gladnim ušima i očima upija, ne samo u HRT-ovim vijestima, vojnički stamenu riječ Damira Krstičevića da je ipak samo „piškio“ i neće „kakiti“, općinstvo Bijedne Naše iz dva razloga svršava od izenadne prilike za veselje usred životnog mraka. Jednima je teški teret pao sa srca jer ministar ostaje pod svojom stražom na bivšem Lenjinovom trgu u Zagrebu, a drugima je (npr. desničarskom kolumnistu Večernjeg lista Marinku Jurasiću) zbog neodgovornog Krstičevićevog ponašanja udarila na usta i računalnu tipkovnicu još žešća i podrugljivija ironija od Kotromanovićeve.

Generalu Stipetiću sapunali dasku

Nadali su se da je bivši svršeni pitomac Vojne akademije JNA Damir Krstičević učio o vojničkoj časti od istih profesora u Beogradu kao pukovnik JNA s druge strane ciljnika Čedomir Bulat, a ono… Taj je Bulat ostao zapamćen u hrvatskoj javnosti kako je potkraj VRA Oluje časno potpisao poraz i predao 21. kordunski korpus tzv. Vojske SAO Krajine pobjedniku generalu HV-a Petru Stipetiću, svojedobno pretpostvljenom u jugoslavenskoj Petoj vojnoj oblasi JNA, kojom je jedno vrijeme zapovijedao general Janko Bobetko. Iako to osobno ne ističe, a „domoljubni“ generali bez vojne izobrazbe nastoje ga marginalizirati kao i neke časnike HV-a posprdno nazivane „partizanima“, general Petar Stipetić je obrazac i vojničke i ljudske časti, poštenja i odlučnosti – ne samo u Domovinskom ratu.

61387132-kolinda-grabar-kitarovic-i-damir-krsticevic-foto-tino-juricpixsell

Foto: Tino Juric/PIXSELL

Na te se visoke vrline samopoziva umirovljeni general Damir Krstičević, a njima se međusobno i u odnosima s medijima kite/tituliraju u Hrvatskom generalskom zboru, veteranskim udrugama, političkom mainstreamu… Haaški sud je, recimo, odustao od Stipetićeva progona, jer je istragom dokazano da se časno borio i da pod njegovim zapovijedanjem Sjevernim bojištem nije bilo ratnih zločina i kokošarenja. Stipetiću su upravo „domoljubi“ u vojnom vrhu pokušali nasapunati haašku dasku, navezati neke tuđe grijehe i ukaljati vojničku čast. Nečasna ujdurma nije uspjela. General Stipetić se može slobodno kretati po inozemstvu, za razliku od, recimo, Krstičevića koji ozbiljno rizikuje uhićenje već u najbližem susjedstvu (npr. u BiH i Srbiji) ili Ljube Ćesića Rojsa, kojem je Washington neki dan ponovno produžio zabranu ulaska u SAD.

Damir Krstičević bi makar zericu bio vjerodostojniji da mu nisu non-stop na jeziku vojnička čast, zapovjednički pedigre, ratnički instinkt i tako to, što malo ili čak uopće nema veze s političkom odgovornošću i zadaćama jednog ministra. Rečeni je novinar  Jurasić s razlogom u komentaru „Zašto Krstičević to nije radio Gotovini?“ opandrčio po bi-ne-bi ministru, ali se istodobno uvlakaštvom poskliznuo podilazeći predsjednici RH. Kao da ga je ona osobno pozvala za svog odvjetnika.

„O kako li je general Ante Gotovina grmio!“ – zapisao je Marinko Jurasić u Večernjem listu. „Teško je povezati danas smirenog i duhovnog Gotovinu koji ne zna povisiti glas s onim ljutitim koji je s gardom ratnog vođe u Kninu 6. kolovoza 1995. vikao na zapovjednike zbog kaosa na Južnom bojištu nakon uspješne operacije Oluja. ‘Kao razmažena dica, bez ikakve odgovornosti! (…) Koga vi sramotite!? Sami sebe i one kojima zapovijedate i za koje odgovarate! (…) Je li kontaktiran župan, civilna zaštita, vatrogasci? (…) Što je sigurnost? Sigurnost mora biti organizirana! Vojna policija treba slušati! Ona je čuvar pravilnika Oružanih snaga!’, nizao je Gotovina dobrano izvrijeđavši časnike i njihovo ratništvo, tumačeći kako se ratnik dokazuje svaki dan iznova. Nije se ogradio kako su neki pošteđeni njegove kritike, niti je ikome palo na pamet štititi svoje vojnike i sebe, a kamo li usred ratne operacije podnositi ostavku zbog vojničke časti. Možda je Damir Krstičević smatrao da se njega i njegovih vojnika taj govor ne tiče, ali sve je vojnički otrpio ne dopustivši da njime ovlada ponos zapovjednika legendarne 4. gardijske brigade. Nije rekao kao neki dan, i nakon predsjedničina pojašnjenja kako nije mislila ništa loše o vojsci i Krstičeviću, ‘znam što sam čuo’ i ‘ne može mene nitko dirati’. Bilo je zapovjednika koji su pokušali Gotovini objasniti što su radili i da su izvršavali njegove zapovijedi, ali baš suprotno onome što Krstičević danas govori, ratnički instinkt nikome nije dopustio da se uvrijedi.“

Da bi politički cirkus s bi-ne-bi neopozivim Krstičevićem u glavnoj ulozi dobio na zanimljivosti, dodan mu je i klaunovski štih time što se zamjenik predsjednika HDZ-a Milijan Brkić nadimkom Vaso samopozvao na svom FB profilu braniti Krstičevićevo objašnjenje za comaback u Plenkovićevu momčad i panegirik predsjednici RH, koja ga je, jelte, teško uvrijedila. Brkić je primitivno izrugivačkim napadom: „Kotroman je ljubomoran, i ima teške komplekse“ nepozvan napao u ratu neusporedivo zaslužnijeg od sebe Kotromanovića, a ovaj mu je, dakako, odmah spustio na svom FB profilu: „Dragi Vaso, hvala ti na javljanju, jako sam ljubomoran na taj vaš sustav domovinske sigurnosti jer ste lijepo prikazali kako funkcionira u praksi. Navijači i narod su se prije i bolje samoorganizirali nego li ste vi pokrenuli sustav kriznog upravljanja“.

Dan uoči meča na FB-u, kolumnist 24sata Boris Rašeta je komentirao u studiju televizije N1 Hrvatska sav taj cirkus te odnos Banskih dvora i Pantovčaka: „Odnos je nategnut i konfliktan. Samo zbog Plenkovićevih čeličnih živaca. Sukobi nisu eskalirali. Uvijek je tu rat, neovisno o političkom bloku iz kojeg dolaze premijer i predsjednik… Predsjednica na polovici mandata nema nijedan uspjeh, obećala je smanjiti ured, obećala da će Hrvatska biti najbolja… Predsjednicu, čini mi se, vodi neka vrsta panike. No, bez obzira na konflikte, smatram da će ona biti predsjednički kandidat HDZ-a“. Budući da se već kalkulira i s imenom Zorana Milanovića kao SDP-ovim ili nezavisnim kandidatom, televizija N1 Hrvatska je inicirala internetsku anketu o rejtingu tih dvoje kandidata u kojoj je javnost, dok ovo pišemo, više od 80 posto sklonija Milanoviću nego Grabar-Kitarović. Njoj je naškodio i slučaj neopoziva ostavka, pa izmotavanje na što/koga je mislila i salzburško izbivanje, itsl.

„Ona je htjela prevenirati kritike na svoj račun“, drži Rašeta. „Mislim da je kritikom htjela upozoriti da su krivci na drugoj strani i dići ogradu oko sebe.“ A što je htio obrambeni ministar medijski razglašenom neopozivom ostavkom – koju uopće nije kuvertirao ni dostavio svom šefu Plenkoviću – te uporno odbijajući odgovoriti na opetovano novinarsko pitanje nije li njegov postupak neodgovoran prema javnosti i premijeru, sada se vidi da vjerojatno ni sam nije znao. Ponio se, što kaže njegov ratni drug na FB-u, kao „uvrijeđena frajla“ ili puk u njegovom vrgoračkom zavičaju, „kao vlaška mlada“. Ako je zaista te vrsti vojnički karakter kakav je urbi et orbi sugerirao neopozivom ostavkom na dužnost ministra obrane, umirovljeni general Krstičević je trebao progutati predsjedničinu kritiku ma kako neosnovana bila i – odšutjeti.

split-MARIO-STRMOTIC-(1)_620x0

Foto: Tanjug/Mario Strmotić

Možda oponirati nekim činjenicama o gašenju požara u Dalmaciji, ali ne spominjati ostavku koju, sada je očito – nije kanio dati. Ovo nije prvi put da je HDZ-ova „žena iz naroda“ bubnula s Pantovčaka ili, češće, s neke od svojih nebrojenih, a za državu beskorisnih ekskurzija po inozemstvu nešto predsjednički nesuvislo. Pokazalo se i ovom prigodom da ne vlada činjenicama niti da je svjesna predsjedničkih ovlasti koje joj ne dopuštaju skakati u premijerovo dvorište. Larpurlartističko samozadovoljavanje Grabar-Kitarović u bildanju vlastitog ega – još neviđeno nakon Franje Tuđmana – već svoj javnosti ide na živce, i to Krstičević zna jako dobro. Tim više, njezina taština nije razlog za igrokaze s ostavkama, i to neopozivim. Zbog njezinog je ispada i premijeru Andreju Plenkoviću puknuo film, pa je žestoko stao u obranu uvrijeđenog ministra koji je, kaže Grabar-Kitarović, „prekasno izveo vojsku na požarišta“.

Predsjednicu časte na društvenim mrežama sintagmama koje je sramota i spomenuti a da se čovjek ne zacrveni u licu. Krstičevićevo neopozivo „piškit ću, kakit ću“ – kako ga javnost omalovažavajuće komentira na internetu – nije dostojno bilo kojeg čovjeka koji drži do svoje riječi. Kamoli vojnog zapovjednika. Ako si odlučio dati ostavku, pa to obznanio javnosti, daj ostavku. I točka. Ne ovisi svijet o Damiru Krstičeviću, pa da je i sam-samcat u Domovinskom ratu izgradio Bijednu Našu, po Tuđmanovom nacrtu. Neozbiljno se i neodgovorno ponio i prema kolegama u vladi i prema javnosti, a priča o vojno-političkom čojstvu i junaštvu nespojiva je s time da se usred gungule tek tako digne sidro i s obitelji ode na godišnji odmor. Odgovoran i savjestan ministar ne radi tako. Nije to povjerenstvo za namještanje podobnih HDZ-ovih uhljeba u upravljački vrh koprivničke Podravke (nakon smjene SDP-ovog uspješnika Zvonka Mršića) niti licitiranje o pozicijama u državnom proračunu za 2017. kada je isto tako prijetio ostavkom. Krstičević svako malo i Plenkoviću maše ostavkom kao uzijem.

Nema predaje – na odmoru

„Ratni zapovjednik Četvrte gardijske brigade se nikad ne predaje, a ja ću činiti sve ono što sam i dosad činio“, kazao je u Sinju, gdje je, već pod ostavkom, s premijerom pustio u uporabu vojarnu za dvjestotinjak vojnika-inženjeraca, nazvanu po slavnoj u Domovinskom ratu 126. brigadi HV-a, kojom je zapovijedao general Kotromanović. „Čast mi je služiti svojoj domovini. Treba mi vrijeme da se odmorim. Otići ću u Dalmaciju sa svojom obitelji malo se odmoriti, a nakon toga ću donijeti odluku. U stalnom sam kontaktu s premijerom.“ Debelo već pod neopozivom ostavkom, dan prije Sinja primio je u svojstvu potpredsjednika vlade RH i ministra obrane europsku ministricu vanjskih poslova i potpredsjednicu Europske komisije Federicu Mogherini. U istom je svojstvu istog dana počastio predsjednicu RH Kolindu Grabar-Kitarović ručkom u MORH-u, i prijateljski s njom časkao. Javnost se čudila: hoće li ministar „piškiti“ ili će „kakiti“? Koga i zašto vuče za nos? Je li u pozadini sukob s autoritarnom Grabar-Kitarović o tome hoće li RH kupiti bombardere-lovce u Švedskoj ili u SAD-u? Ona je (s obitelji!?) ispipavala teren na Skandinavskom poluotoku, a on u Americi.

Grabar-Kitarović je, čim je čula za Krstičevićevu navodnu ostavku, smjesta istrčala pred novinare i rafalno dva dana ponavljala kako nije mislila na njega – a tko je drugi u ime vlade zadužen za mirnodopsku uporabu vojske? – te da Krstičevića smatra sposobnim i zaslužnim ministrom, s kojim jako dobro surađuje. U odnosu na ono što je poručila iz Austrije, a nije porekla, njezino naknadno posipanje pepelom čisti je oksimoron. Ako već ne paradoks i glupost zajedno. Ona, kaže, „ne prihvaća njegovu ostavku“, što je također glupost na ikstu, jer predsjednica RH ne postavlja ministre niti ih smjenjuje i njezino je mišljenje u tom smislu – irelevantno. Drugi je par rukava kad to kaže, kao što i kategorički govori premijer Plenković.

Da je ministar Krstičević ostao pri svojoj vojničkoj časti i riječi, pa otišao iz vlade i s Krešimirovog trga (sjedište MORH-a), premijer Plenković bi se našao u nebranom grožđu. Nedavno je otkazao suradnju u vladi četvorici ministara koalicijskog Mosta nezavisnih lista, potom ga je zbog „neprincipijelne koalicije“ s desetkovanim HNS-om napustio europski prijatelj Davor Ivo Stier ostavkom na mjesto ministra vanjskih i europskih poslova, ostavili su ga radikalni desničari Zlatko Hasanbegović, Bruna Esih i Željko Glasnović, unutar HDZ-a već duže vrijeme tinja  nezadovoljstvo tzv. desnog krila, a na državnoj razini ne zna što će s Agrokorom, arbitražom u Savudrijskoj vali, obećanom renacionalizacijom Ine, kolapsom zdravstvenog, školskog i mirovinskog sustava, demografskim umiranjem RH, masovnim iseljavanjem mlađeg stanovništva i nizom drugih problema. Da je sada otišao i Krstičević, protiv premijera bi se okrenuo još jedan dio javnosti i veteranska populacija… A vlast mu ionako visi o koncu.

61382403-damir-krsticevic

Foto: Ivica Galovic/PIXSELL

U toj pat situaciji kad se nije znalo bi li Krstićević „piškio“ ili „kakio“, odnosno bi li „i piškio i kakio“, tehnički je mogao biti neodlučan i do kraja mandata, još tri godine. Ima li država ministra obrane ili može funkcionirati i bez njega, jer će se građani snaći i sami u slučaju ugroze svoje sigurnosti, samoorganizirati kao u uspješnoj obrani Splita od „majke svih požara“, odgovor se nametnuo sam po sebi. Kao u primjerima kad RH bilježi najbolje rezultate u intervalima kad vlast ne funkcionira ili je tehnička, radi u leru. Predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković (HDZ) možda je znao težinu neopozive ostavke, pa nije želio udovoljiti zahtjevu SDP-a i ostatka oporbe za hitnim sazvanjem izvanredne sjednice radi izbora novog ministra obrane? Kad su novinari, zbunjeni cirkusom među najodgovornijim (HDZ-ovim) predstavnicima države, pitali premijera koliko će trajati sva ta besmislena prepucavanja, inati i neizvjesnost, on im je bezobrazno odvratio: „Koliko budemo htjeli“.

A koliko će još birači htjeti Plenkovića kao premijera? To mi nije prva, a jamačno neće biti ni zadnja njegova arogancija prema novinarima, čije je dužnost pitati ga što, kako i zašto radi u interesu svih građana, a njegova obaveza cjelovito i vjerodostojno odgovoriti na sve što zanima građane. On je u Banskim dvorima voljom birača i samo zato da im služi. Nikako drukčije. To vrijedi i za ministra Krstičevića, jer je na političkoj dužnosti, odgovoran za iznimno važan i osjetljiv resor, gdje ne dolazi u obzir osobna sujeta („moja misija je završena“, sic), lovorike iz ratne prošlosti, nedodirljiv autoritet ili „domoljubna“ aureola („čast mi je služiti svojoj domovini“). To nisu bitne kvalifikacije za posao bilo kojeg ministra. Premijer Plenković i predsjednica Grabar-Kitarović su, po običaju, za javnu blamažu sigurnosnog sustava u požarima i cirkus s ostavkom okrivili – medije. Od takvih se državnih vođa ne može očekivati ništa dobro.

Mudar puk kaže ispeci, pa reci, a Krstičević nije čak ni podgrijao svoj inat vrhovnoj zapovjednici Oružanih snaga RH Kolindi Grabar-Kitarović prethodnim razgovorom sa svojim šefom Plenkovićem, kamoli ispekao vojničkom odlukom. Od koje se potom ne odstupa. Upravo da ga na koljenima dođu moliti i Plenković i Grabar-Kitarović. Riječ se ne gazi samo tako, a Krstičevićevo objašnjenje za comeback u najmanju je ruku smiješno. Epilog cijelog tog cirkusa i posljedice katastrofalnog požara – o kojima će se službeno raspravljati tek u rujnu ili listopadu (sic) – iznimno su opasan znak da RH nema pouzdan i učinkovit sustav zaštite ljudi i imovine u kriznim okolnostima. Test u dramatičnim okolnostima ugrožene sigurnosti ljudi i imovine serijom katastrofalnih požara uzduž jadranske obale i neposrednog zaleđa potvrdio je desetljetni nemar odgovornih i za preventivu i za prvodoban/učinkovit odgovor na svaku vrst ugroze.

Svake zime su odgovorni za zaštitu iznenađeni snijegom, pa iznenađeni povodnjem kad se snijeg otapa, ljeti su iznenađeni požarima na Jadranu… Jamačno će biti isto tako iznenađeni u slučaju da eksplodira neka izvanjska vojna agresija na Bijednu Našu, jer vrhovna zapovjednica Oružanih snaga RH svojim militantnim soliranjem u militarizaciji hrvatskog društva te krajnje nekritičkim podilaženjem SAD/NATO-ovim imperijalnim interesima na europskom Jugoistoku i srednjoj Europi upravo priziva taj scenarij. U kojem će se slučaju Hrvatska provesi kao bosa po trnju i kad bude grmilo osjećati se kao Pale sam na svijetu. „Partneri“ ionako brinu svoje brige.

Paranoja i teorije zavjere

Dežurni paranoici i pobornici nikad dokazanih teorija zavjere – među njima najglasniji Davor Domazet-Lošo, bivši visokorangirani oficir Kontraobavještajne službe (KOS) u JNA, danas umirovljeni admiral zauzet kontaminiranjem javnog prostora „analizama“ nevjerojatno subverzivnih protuhrvatskih ujdurmi – tvrde da su požari podmetnuti i da je represivni aparat dužan hitno privesti „neprijatelje“ pravdi. Naravno da je glupost to o terorističkom potpaljivanju Dalmacije. Lošo navodi i hrvatske krajeve Hercegovinu u BiH i Boku kotorsku u Crnoj Gori, sic. SDP pak uzima požare kao dokaz da se „već na prvom koraku“ srušila Strategija nacionalne sigurnosti RH i Zakon o domovinskoj sigurnosti, prihvaćenu u Hrvatskom saboru 14. srpnja. Prvo nema veze s mozgom, a drugo je ipak politikantska hiperbola.

Nakon što su popalili SAD i Kanadu (gdje deseci tisuća ljudi još bježe pred paklom, a požari su i dalje neugasivi), pa se bacili na Portugal, Španjolsku, Crnu Goru, Grčku, itd., „Srbi“ ili kosovsko-bosanski isilovci na dopustu – tko bi treći? – navalili su paliti Hrvate. I tamo gdje su većina i tamo gdje su manjina. Pa baš usred turističke sezone, potajice, noću i baš kad pobjesni bura. Za početak – sugerira paranoja protuhrvatske zavjere ili tzv. asimetričnog rata, ma što značila ta izmišljena, kvazistručna sintagma – presloženi policijski ministar Davor Božinović valjda čeka Godota? Morao bi odreda hapsiti, zatvarati, batinati, u zakon unijeti piromane kao teroriste, tjerati ih na robiju, itsl., a on to ne radi. Kao što ne rade protiv terorističkih piromana „Srba“ i isilovaca – tko bi bio treći? – ni njegovi kolege u SAD-u, Kanadi, Portugalu, Španjolskoj, Crnoj Gori, Grčkoj, itd., gdje su vatrene stihije progutale milijune hektara prirode i enormne vrijednosti u ljudskim životima, nekretninama i pokretnoj imovini.

Da je institucionalna struktura nacionalne sigurnosti u komi ili da se po(t)paljeni u Dalmaciji oslanjaju samo na plaćeni dio svoje zaštite (jer tzv. mali ljudi u nesreći nisu solidarni?), Dalmacija bi ne samo još gorjela nego bi požar već progutao i Split, i Šibenik, i Zadar, i otoke, i Zagoru, i Ravne kotare… Kvarner bi plamtio u vatrenom obruču, a pakleni bi jezici preko Učke lizali Istru i zavlačili se u Gorski kotar. Dakle, neće biti da ama baš ništa ne valja u sustavu nacionalne sigurnosti, ali ni HDZ-ovi prvaci u državnoj, regionalnoj i lokalnoj  vlasti đaba farbaju, tvrdeći da je „sustav bio učinkovit i relativno brzo, po nemogućim vremenskim uvjetima zbog jake bude uspio spriječiti znatno teže posljedice“.

To tvrde političari, koji su se drugi-treći dan požara došli naslikavati po lokalitetima na spaljenoj zemlji i obećavati postradalima brda i doline – što po običaju neće ostvariti – a građani i gasitelji tvrde drukčije. Nije sve bilo kako treba, jer je zakazalo štošta u sustavu: od komunikacija po zapovjednoj vertikali do zastarjele i nedostatne opreme. Novi HDZ-ov gradonačelnik Splita Andro Krstulović-Opara je priznao da je Split, gdje je vatra ušla u predgrađa i gotovo detonirala ekološku bombu Karepovac, „sasvim nespreman dočekao katastrofalni požar“. Doduše, po službenoj je dužnosti okrivio prethodnu, SDP-ovu vlast, ali da se i sustav sigurnosti ljudi i imovine u toj vrsti ugroze našao nespremnim u cijeloj Dalmaciji, to je također istina. Odgovorni to neće priznati ni pred streljačkim strojem, nego se grizu usred narodne nevolje.

Da je sve bilo u redu, kako tvrde premijer Plenković, predsjednica Grabar-Kitarović, njihovi pobočnici odgovorni za pojedine segmente u sustavu sigurnosti i sam ministar Damir Krstičević, ne bi ni bilo cijelog tog cirkusa. Dojam je da se nije znalo tko pije, a tko plaća. Je li vojska pozvana u pomoć (ili nije) prije ili kasno poslijepodne? Je li uopće pozvana, ili je ministar prekršio zakon ako je izveo vojsku iz vojarni bez poziva nadležnih? Na taj način izbijaju vojni pučevi, državni udari kad vojska samovoljno „uvodi red“ na području civilne nadležnosti. Hoće li ministar obrane na svoju ruku izvoditi vojsku iz vojarni i u slučaju agresije na zemlju, a premijer će medijski hvaliti njegov „vojnički instinkt“? Što je Krstičević uostalom imao s gasiteljima razvlačiti vatrogasna crijeva po kamenjaru kad to nije njegova zadaća niti mu je mjesto usred požarišta? Niz je tu nejasnoća koje upućuju na spoznaju da je sustav nacionalne sigurnosti štekao zbog – nesposobnosti odgovornih.

Što bi se dogodilo da se umjesto agresije združene sile vatre i bure dogodio oružani atak na RH, kojim Grabar-Kitarović zločesto prijeti između redaka svih svojih napora da po američkom nalogu militarizira društvo bildanjem vojne komponente? U tome joj je desna ruka bio upravo Damir Krstičević i, sada je izvjesno, ostat će. Sudeći po reagiranju sigurnosnog sustava i lanca zapovjedne odgovornosti, nova Strategija i Zakon o domovinskoj sigurnosti ne bi pali, kako tvrdi SDP, „već na prvom koraku“, nego ne bi ni stigli učiniti taj prvi korak. Dok se opet narod ne bi samoorganizirao, kao sada u dalmatinskim požarima. Od Plenkovića i Grabar-Kitarović te ostatka HDZ-ove vlasti neće biti kruha. Iako HDZ sada ima svoje ljude na svim razinama u državnoj piramidi: od Banskih dvora i Pantovčaka do Hrvatskog sabora, vlade i takorekuć zadnje kuće bogu iza nogu, zaista nema opravdanja zašto se međusobno svađaju, a nacionalna sigurnost ostaje hrpa fraza na papiru. I ništa više.

duzs_kitarovic3-180717

Foto: Duje Klarić / CROPIX

„Svima u Hrvatskoj jasno je da nisam ni na koji način prozivala Hrvatsku vojsku niti bilo koga poimence, nego upozorila na probleme koji su se javili u sustavu, a koje uostalom danas i svi priznaju“, kazala je Kolinda Grabar-Kitarović u intervjuu HTV-u, čime je izravno priznala zapovjedni nered, nesnalaženje i šȗm na vezama političke (ne)odgovornosti za određene postupke i izgovorenu riječ. „Razumijem emotivnu reakciju ministra Krstičevića, međutim, apsolutno ne mogu razumjeti izvrtanje mojih riječi. Ja sam uostalom rekla da je ministar Krstičević odličan ministar koji jako dobro radi svoj posao. Pružila sam i njemu i oružanim snagama apsolutnu potporu u svim njegovim inicijativama do sada i dalje ću stajati uz hrvatske Oružane snage, uz naše mladiće, pripadnice i pripadnike oružanih snaga.

No, njegovo uporno inzistiranje na zaštiti vojske od blaćenja potpuno je neshvatljivo jer to doista nije tako, a vojnička čast nalaže da se svi eventualni prijepori s vrhovnom zapovjednicom oružanih snaga rješavaju unutar četiri zida, a ne putem medija, odnosno u javnom prostoru. Kad smo već kod emocija, moram vam sasvim iskreno i ljudski reći da je naravno i mene pogodila reakcija ministra Krstičevića ovih dana. Međutim, ne možemo dopustiti da nas u poslu, pogotovo u državničkom poslu, isključivo vode emocije. Dakle, moja je reakcija bila na pogreške u sustavu, morate shvatiti da moje obrazovanje i moj background u zadnjih nekoliko godina jest nacionalna sigurnost i sigurnosna pitanja. Ja sam reagirala kao osoba koja je stručna i potkovana u takvim situcijama.“

Sukob sigurnosnih potkovanosti

To što Grabar-Kitarović misli o svojoj stručnosti i sigurnosnoj potkovanosti, njezina je privatna stvar. Njezinoj se „kvalificiranosti“, izraženoj u besmislenoj eskapadi o vojsci, izravno suprotstavio premijer Plenković, čudeći se na presici – „ne znam otkud joj te informacije“. Po vokaciji neuspješna političarka koju „u Švedskoj ocjenjuju valjda najradikalnijom u Europi jer zastupa fašističke ideje“ (emisija „Novi dan“ televizije N1 Hrvatska, 22. srpnja 2017.), Grabar-Kitarović je sa znatno produženim apsolventskim stažem, gotovo 10 godina studirala engleski i španjolski jezik i čim je 1993. primila diplomu, iste se godine učlanila u HDZ. S tom iskaznicom, dalje je išlo kao po loju. Tadašnji profesor psihologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu Miomir Žužul zaposlio ju u Ministarstvu znanosti i tehnologije Jure Radića, a nakon što je 1993. Mate Granić (sadašnji joj savjetnik za vanjsku politiku) postao vanjskopolitički ministar, njegov zamjenik Ivo Sanader doveo ju je – slovila je kao iznimno marljiva i poslušna – u Ministarstvo vanjskih poslova.

Godine 1994. u Beču je završila Diplomatsku akademiju, a 2000. je stekla magisterij međunarodnih odnosa. Kao Fulbrightova stipendistica je 2002.-2003. na Sveučilištu „George Washington“ u SAD-u radila na preddoktorskom istraživanju međunarodnih odnosa i sigurnosnih politika. Od 2008. je bila veleposlanica RH u SAD-u, s kojeg je mjesta pobjegla 2011. godine, prije isteka mandata i bez odobrenja Jadranke Kosor, tadašnje premijerke, na mjesto pomoćnicom glavnog tajnika NATO-a za diplomaciju, s koje pozicije 2015. nastavlja karijeru kao predsjednica RH. Za tu dužnost ju je u HDZ-u izabrao kontroverzni Tomislav Karamarko a na Pantovčak izgurali šatoraši sa Savske 66 Đuro Glogoški, Josip Klemm, Ante Deur (sada savjetnik joj za branitelje) i ostali ZNA SE militanti iz te družine. Potpomognuti Katoličkom crkvom i proustaškom desnicom koja ne traži samo – političku krv.

To su, ugrubo i u bitnom, sigurnosne kvalifikacije i stručni background kojim Kolinda Grabar-Kitarović želi impresionirati „i piškio bi i kakio bi“ Krstičevića i javnost, a ovaj se može suprotstaviti – kako ona samodopadno i važno naglašava – svojoj vrhovnoj zapovjednici Oružanih snaga samo teorijskim znanjima stečenim na Vojnoj akademiji JNA u Beogradu i iskustvom vođenja velike vojne postrojbe u Domovinskom ratu. I tko je jači? Ego do neba i na jednoj i na drugoj strani, što ostavlja neugodan osjećaj da se ne radi o odgovornim ljudima, doraslim odgovornim zadaćama u interesu RH i nacionalne sigurnosti. Krstičević, koji je „otišao na odmor s obitelji u Dalmaciju“, ratoborno je u Jutarnjem listu odgovorio predsjednici:

„Nisam još čuo što je rečeno u intervjuu na televiziji, ali znam što sam prije čuo i kao vojnik sam reagirao. Ne dam na vojsku, jer je vojska sjajno odradila posao. Nema tu emocija, reagirao sam instinktivno kao ratni zapovjednik. Ne diram nikoga, svakome dajem da radi svoj poao, ali ne može ni mene nitko dirati. Slažem se da mogu pogriješiti, vojska može pogriješiti, ali u ovoj situaciji niti sam ja pogriješio niti je vojska pogriješila“. Bez obzira na predsjedničino ishitreno „uništa“, ostaje nejasno kako to da ražalovani ministar ne zna da on više nije nikakav ratni zapovjednik, da više nije u ratu nego je političar na političkoj dužnosti u miru te da ni u najžešćem ratu vojni zapovjednik ne regira – instinktivno. Mozak i pamet su u glavnoj ulozi, a instinkti i emocije su majka poraza. Ne samo u ratu nego i u politici. No, dobro, svakom na dušu njegovo uvjerenje. I Krstičeviću neodgovorno igranje s neopozivom ostavkom.

„U konačnici“, kazala je Grabar-Kitarović, „umjesto da smo se usredotočili upravo na to kako reagirati na krizne situacije, iz svega ovoga nastala je nekakva navodna kriza između Banskih dvora i Pantovčaka koja apsolutno ne postoji, barem što se mene tiče.“ Itekako postoji, i bit će sve veća. Dok se ćup napokon ne razbije. Plenković se našao u istom škripcu u kojem je Grabar-Kitarović pokušala zdrobiti bivšeg premijera Zorana Milanovića, ali joj se on znao suprotstaviti i prizemljiti je gdje joj je i mjesto. U zapećku operativne politike u vođenju ključnih državnih poslova. Plenković to radi na finiji način, ali dovoljno odlučno da javnost ne vjeruje nikom s vrha vlasti tko tvrdi da trenutno odnosi dvaju državnih brda nisu na najnižoj razini.

Kriza je vidljiva iz druge galaksije. Ne samo u odnosu na pitanja unutarnje politike nego i kad je riječ o vanjskopolitičkoj poziciji RH. Kolinda Grabar-Kitarović samoživo korača američkom šumom (opsjednuta je Donaldom Trumpom i otvoreno se zamjera Angeli Merkel; ne mari za državne interese RH u Europi), a Plenković drumom EU-a.

„Pa i predsjednica, i njezina bi pokajnička gesta bila dobrodošla“, piše Ante Tomić, ugledni kolumnist Slobodne Dalmacije, sugerirajući da bi i bi-ne-bi ministar Damir Krstičević, i premijer Plenković i Grabar-Kitarović učinili najveću uslugu građanima i zemlji da smjesta spakiraju stvari iz svojih ureda u kartonske kutije i potraže si neke manje zahtjevne poslove. „Nakon dvije i pol godine uzaludne službe nitko joj ne može kazati da nije pokušala. Ako ne ide, ne ide. Neće nam zaista nedostajati njezini ispadi kakav je bio onaj rečeni, u utorak (18. srpnja, op. M. V.), kad je Krstičevića izbezumila izjavom da vojska u gašenju splitskog požara nije učinila koliko je mogla učiniti. Jednoga je nestabilnog, živčanog siromaha natjerala na ostavku, a da taj, otkrilo se kasnije, uopće nije bio njezina meta, već je htjela ošinuti po drugome, Draganu Lozančiću, nekadašnjem špijunu (sada šefu Državnoh ureda za zaštitu i spašavanje, op. M.V.) koji joj se zamjerio jer je prisluškivao njezine razgovore sa Zdravkom Mamićem.

Teško je reći što je ovdje zabavnije, komičnije, feydeauovski nesporazum između Banskih dvora i Pantovčaka ili kako je predsjednica u stanju i u najgorem zlu naći nešto lijepo, nešto što će joj srce ispuniti vedrinom. Dok su se tisuće nadljudski borile spasiti pred vatrenom stihijom svoje obitelji i kuće, svoje kokoši, koze, magarce, svoju šumu, maslinike i voćnjake, gospođa Kolinda Grabar Kitarović zadovoljno je trljala ruke zbog prilike da ugazi nekakvog Lozančića. Za tako je nešto zbilja vrijedilo gledati kako cijeli Mosor gori.

Bila je to prilika u kojoj nam se neočekivano otkrilo kakvi sociopati, kakvi bezosjećajni tipovi upravljaju državom. Istina, i prije smo znali da su nam političari šupci, ali katastrofalni je splitski požar do jučer nezamislivo podigao letvicu hrvatske političke šupačnosti. Ono što se u utorak u nas dogodilo još će se desetljećima izučavati na kongresima šupkologa. Najveći svjetski šupkološki autoriteti analizirat će slučaj Vladina aviona koji je, zum zum zum zum, kao kakva vrijedna pčelica zujao gore i dolje između Salzburga, Zagreba i Splita, i sjajnih crnih limuzina koje su sirenama i plavim i crvenim svjetlima rastjerivale građanstvo, prevozeći državni vrh do Mosora, gdje su vatrogasci u fići i nogometni navijači u japankama deset hiljada kvadratnih kilometara zapaljene borove šume, makije i niskog raslinja gasili brezovim metlama i plavim gumenim crijevom za zalijevanje povrtnjaka.

plenkovic-i-krsticevic-8891911c651c1c3eba26b0f7310c1ae8_view_article_new

Foto: Ivo Cagalj/PIXSEL

I još su se premijer, ministar obrane i predsjednica putem nekako uspjeli zapičkarati, a da požar vjerojatno nisu dobro ni pogledali. Ako su i pogledali, zbunio ih je prizor: toliko žerave, a nigdje gradela.

Bila je to zaista osobita zgoda u kojoj se do kraja razotkrila jedna glupa, disfunkcionalna, promašena država, u kojoj su baš sve općinske vlasti, u baš svim vukojebinama na namještenim natječajima kupili nekakve moćne Volkswagen Passate i Škode Superb s grijanim sicevima i uopće nisu primjećivali ili nalazili neobičnim da njihova lokalna vatrogasna jedinica gura rasklimanog Tamića da upali. Valja upamtiti datum, toga historijskoga 18. srpnja 2017. zapravo je umrla Republika Hrvatska. Od čitave države, strukture, sustava i aparata načinjenog da služi i štiti građane, nije ostalo ništa, jedino gomila sebičnih i samodopadnih šupaka koji bi za dvije devizne dnevnice rođenu mater prodali.“

Bombarderi važniji od kanadera!?

Predsjednik SDP-a i šef političke oporbe Davor Bernardić, izvješćuje Hina, također nema razumijevanja za nezrelo reagiranje državnog vrha na katastrofu i tvrdi kako je zakazao kompletan sustav Civilne zaštite. Kako je moguće da zapovjednik Civilne zaštite RH Petar Vitas baš usred nesreće koristi godišnji odmor, a vratit će se na posao 31. srpnja. „Selo gori, a baba se češlja“, kazao bi suautor srbijanske tv/filmske uspješnice Radoš Bajić. „Hrvatska ne smije biti igralište uvrijeđenih dječaka koji se svađaju, demonstriraju kapric, a onda se nadmeću tko više voli ministra obrane ne bi li ga zadržali na toj poziciji“, komentirao je Bernardić.

Hrvatska je nespremna dočekala katastrofalni požar u Dalmaciji, iako se godinama zna da ljeti svako malo gori. Zna se i da snijeg zna kritično zamesti prometnice i zna se da svakog proljeća navali strašan povodanj, pa prijeti nova Gunja i Rajevo Selo. Sustav nacionalne sigurnosti i Civilne zaštite mora biti na visini zadatka u svako doba a za ostavku ministra obrane manje-više. RH neće propasti bez Damira Krstičevića, ali hoće ako se ne zna nositi s požarima, poplavama, tučom, snježnim nanosima… A neće se moći/znati nositi, jer trenutni državni vrh Bijedne Naše ima jako poremećene rashodovne prioritete u proračunu. Krucijalni im je problem hoće li ulupati milijardu nepostojećih eura u eskadrilu od 12 polovnih američkih borbenih zrakoplova F-16 ili novih švedskih JAS-39 Gripena, bildati i dalje ionako neprirodno velike vlastite plaće, enormno povećavati braniteljske mirovine/invalidnine i ina materijalna prava (čak za HVO) te puniti gladna usta armije novih uhljeba što su ih doveli na državne jasle.

Nema tu mjesta za nova vatrogasna vozila (zadnjih 210 novih-novcatih s opremom kupio je SDP-ov premijer Ivica Račan 2000. godine), za nove kanadere i air-tractore, zaštitna odijela, opremu i pristojne plaće vatrogasaca, protupožarne prosjeke, nove ralice i tehnologiju za čišćenje snijega i obranu od poplava, tehnologiju za održavanje prohodnosti prometnica u izvanrednim okolnostima, zalihe raznih životnih potrepština u slučaju hitnih evakuacija, osnovnu tehniku i uporabna sredstva Civilne zaštite koja će prva priskočiti u kriznim situacijama (potresi, požari, poplave, pa i ratne ugroze)…

Budući da prvi ljudi države, uključujući ministra obrane Damira Krstičevića, nisu položili test sposobnosti/odgovornosti u ugrozi svojih sugrađana i njihove imovine požarom svih požara ili majkom svih požara – kako su vatrenu katastrofu imenovali profesionalni gasitelji – rješenje je samo ostavka i premijera Andreja Plenkovića, i predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović i ministra Damira Krstičevića. No, to je  nemoguće očekivati od ljudi kojima je odgovornost, koju ne skidaju s jezika, smokvin list za neodgovornost na djelu. U Japanu, kažu, ministar prometa daje ostavku ako Shinkansen zakasni pet sekundi, ali gdje je Japan, na drugom kraju svijeta. I zašto bi Japan trebao biti uzor Bijednoj Našoj? Kajgod! – odmahnuo bi rukom Zagorec Štijef.

Marijan Vogrinec
Autor 26.7.2017. u 14:25

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija