Dobrovoljna prijava dobrovoljnog dezertera

Ladislav Babić
Autor 29.1.2014. u 08:18

Dobrovoljna prijava dobrovoljnog dezertera

Foto: James Cadden

Povodom zahtjeva idiota iz jednako idiotskog „Stožera za obranu hrvatskog Vukovara“ za javnom objavom devet registara, među inim i onog o „dezerterima Domovinskog rata“, kako bih im uštedio posao oko prikupljanja podataka za spomenuti registar – dobrovoljno se prijavljujem na njihov spisak, objavljujući dokument1 koji me javno prokazuje kao antihrvatskog elementa, jugonostalgičara, srbočetničku gnjidu i humanističku plačipizdu:

Varaždin, 11.4.1994.

 Komisija za civilnu službu                                                                   Babić Ladislav
Ministarstva pravosuđa                                                                                      adresa
Savska 1, Zagreb


        Ja, Babić Ladislav, rođen  godine u Čakovcu, državljanin Republike Hrvatske, koristeći prava koje mi pružaju Ustav RH, Zakon o obrani RH, te Pravilnik o izvršavanju vojne obaveze i civilne službe, temeljem svog prava na prigovor savjesti vojnoj službi, podnosim Komisiji za civilnu službu Ministarstva pravosuđa

Z A H T J E V
za priznavanje prava na civilnu službu

O B R A Z L O Ž E NJ E

        1) Kao slobodna jedinka, stvorena zaslugom svojih roditelja i prirodnih zakonitosti, sa vlastitom mišlju, savješću, moralnošću i slobodom odlučivanja o svim relevantnim etičkim, moralnim, socijalnim i drugim pitanjima, odbijam učestvovati u svim aktivnostima bilo kojeg društva, stranke ili organizacije koje bi od mene zahtijevale kao tobožnju društvenu obavezu, vršenje djelatnosti čiji je neposredni ili posredni cilj oduzimanje ili ugrožavanje života ‑ te najviše i neponovljive individualne vrijednosti ‑ bilo koje (ili bilo kojih) inteligentne jedinke u svemiru.

        2) Kao individuum sa slobodom procjenjivanja i odlučivanja, odlučno odbijam prosudbe bilo koje vrste i sa bilo koje strane ‑ od Predsjednika Republike i Ministra obrane na niže ‑ kojih je cilj da me, bez obzira na svoje obrazloženje ‑ uvuku u aktivnosti ugrožavanja ili oduzimanja bilo čijeg života. U tom smislu držim relevantnima samo svoje prosudbe i procjene koje su, bez obzira na općedruštvenu prihvaćenost ili neprihvaćenost, iznesene u točki 1) ovog obrazloženja.

        3) Sveukupnost i jedinstvo mog odgoja, obrazovanja i životne prakse, navode me da se odlučno i neopozivo protivim ratnoj opciji kao načinu razrješavanja nagomilanih nesporazuma i suprotnosti u međuljudskim odnosima ‑ bez obzira na moguća, bilo čija opravdanja te “potrebe”.

        4) Vjerujem kako cijeli svoj život zastupam stavove sukladne iznesenima, kako u slučajevima uzajamne komunikacije s ostalim ljudima, tako i u odgoju vlastite djece. Mislim da u mojoj biografiji ne postoji nijedna činjenica koja bi svjedočila suprotno od iznesenoga. Oružje ne posjedujem, nikada nisam zakonski kažnjavan, ne iskazujem nasilno ponašanje. Vojni rok sam služio u vrijeme kad nisu postojale zakonske mogućnosti za prigovor savjesti, niti se od mene tražila žrtva svog ili tuđeg života u ime bilo koje, za mene čudne i tuđe ideje.

        5) Kako nisam ni religiozan, ni pripadnik bilo koje sekte koja bi po pitanju svetosti i nedodirljivosti ljudskog života zauzimala stavove slične mojima, to ne morate ni tražiti njihove izvore na tom području. Smatram da humanistička etika ni u kojem slučaju ne mora imati kako religiozni, tako ni filozofski izvor ‑ već prvenstveno individualno ishodište. Na taj način stav poput mojeg se može ne steći ili steći (kao u mojem slučaju) kroz odgoj, obrazovanje, svakodnevno iskustvo ‑ jednom riječju, kroz cjeloviti proces formiranja ličnosti. On prema tome nije apriorni rezultat božje ili druge nadnaravne providnosti.

        6) Poslijednji događaji povezani sa raspadom SFRJ, bratoubilački rat, nacionalna isključivost i mržnja, medijska propaganda s ciljem nipodoštavanja jedinki i grupa s obzirom na njihovu etničku i civilizacijsku pripadnost, ratni zločini koje su u manjoj ili većoj mjeri vršile sve upletene strane, totalni zastoj u funkcioniranju pravne države po pitanjima individualnih sloboda i zaštite ljudskih prava, broj civilnih žrtava rata koji se ne može pravdati nikakvim višim ciljevima i razlozima, te niz drugih protuprirodnih i protucivilizacijskih dešavanja, samo me učvršćuju u pravilnosti svog stava izloženog u osnovi točkom 1).

        7) Kao državljanin Republike Hrvatske ispunjavam sve svoje obaveze prema zajednici, proizašle iz Ustava i odgovarajućih zakona, s isključenjem tobožnje obaveze degradacije, ugrožavanja ili oduzimanja tuđih života ‑ bez obzira na moguća, meni neprihvatljiva “opravdanja”.

        8) Prihvaćajući različitost stavova o pojedinim pitanjima, kao prirodno stanje svakog, pa i hrvatskog društva, priznajem svakoj jedinki pravo na zastupanje drugčijeg mišljenja od mojeg (ma i ne slagao se s njim), no nikome ne priznajem pravo da mi ga prisilno natura, a još manje, da me protivno mojem jasnom i rezolutnom stavu tjera na radnje koje su u suprotnosti sa njime, odnosno, protivne najdubljim moralnim zasadama mog bića.

        9) Mislim da je izlišno pozivati se na niz međunarodno priznatih, potpisanih (i sa strane Republike Hrvatske), te vama neosporno poznatih dokumenata o ljudskim pravima (počev od Rezolucije Komisije za ljudska prava UN do Rezolucije 337 Europskog vijeća o pravu na prigovor savjesti), od kojih mnogi reguliraju i pitanje prigovora savjesti vojnoj službi. Opće prihvaćanje ovog ljudskog prava (prema čemu suvremena humanistička društva teže) spada, ne samo po mom mišljenju, u red najvećih civilizacijskih dostignuća ljudske rase. Moj je stav sasvim identičan Einsteinovom: Kad sam već kod tog predmeta da kažem i koju riječ o najgorem izrodu života krda, o meni omrznutoj vojsci. Kad je netko u stanju sa zadovoljstvom marširati strojevim korakom, ja ga već prezirem: veliki je mozak dobio zabunom, jer za to bi mu bila potpuno dovoljna i leđna moždina. Ta civilizacijska sramota zvana vojska morala bi nestati što je moguće prije. Junaštvo po naredbi, besmisleno nasilje i slijepo rodoljubništvo, kako ja sve to silno mrzim, kako mi je rat niska i mrska rabota; prije bih se dao sasjeći na komade negoli sudjelovati u tom bijednom činu.

        10) S obzirom na velik broj nezakonitih radnji, poduzetih od strane vlasti, protiv ljudi koji zastupaju moju opciju, o čemu svjedoče brojni prilozi iz hrvatske štampe, u cilju eventualne zaštite cjelovitosti i dostojanstva svoje ličnosti, ovu molbu osim Komisiji za civilnu službu Ministarstva pravosuđa upućujem i Centru za mir, nenasilje i ljudska prava Antiratne kampanje Hrvatske, te Odboru za ljudska prava SDU. To činim samo s ciljem kako bi nedvoumno bilo jasno da svojim ZAHTJEVOM ničim ne kršim Ustav i zakone Republike Hrvatske, već se naprotiv, koristim pravom koje mi oni pružaju.

        11) Molim Komisiju za civilnu službu da mi, u zakonom garantiranom roku od 90 dana, odgovori na moj ZAHTJEV, sa uputsvom za eventualni postupak žalbe ‑ u slučaju njegova negativnog razrješenja. Napominjem da se sa odbijanjem svog zahtjeva nikako ne mogu složiti. Vjerujem da nije ni u interesu društva naša međusobna konfrontacija, već isključivo dosljedno, civilizirano rješenje, koje je isto to društvo predvidjelo svojim aktima za ljude mog svjetonazora.

        Očekujući rješenje,

Babić Ladislav
Čakovec
11.4.1994.g.

 

NAPOMENA

        „Komisija za civilnu službu“ Ministarstva pravosuđa RH, RJEŠENJEM broj 514-03-02/4-93-2 od 12.5.1994. udovoljila je mom zahtjevu – temeljem prigovora savjesti – za Civilnom službom. Rješenje je potpisao predsjednik komisije prim.dr.sci Ladislav Krapac.

(iz knjige „Ja i njihov rat“, Čakovec, 2012.)

 

Ladislav Babić
Autor 29.1.2014. u 08:18

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija