„Domoljubni“ gastarbajteri između naroda i novčanika

Marijan Vogrinec
Autor 14.11.2019. u 13:49

„Domoljubni“ gastarbajteri između naroda i novčanika

foto: DIMITAR DILKOFF/GETTY IMAGES

Ne igra Luka Modrić u Realu za Hrvatsku, nego za svoj račun, koji niti ne drži u RH i zbog kojeg računa, muteži s milijunima trpi prijetnje zatvorom i gadne progone španjolskih poreznika. Kod kuće je pak zbog boli glava milijunskih transakcija, očitih muljanja s „gazdom hrvatskog nogometa“ odbjeglim u BiH Zdravkom Mamićem oslobođen svake krivnje. Na jezivu sramotu i inače kompromitiranog hrvatskog pravosuđa. Ni najplaćeniji hrvatski sportaš Bojan Bogdanović u Utah Jazzu (73 milijuna dolara) ne igra vrhunsku košarku za svoju hrvatsku domovinu, nego za vlastiti džep, što je u redu, ali nema blage veze s bilo kakvim – hrvatskim nacionalnim interesima. No domaće političko prostituiranje nikoga ne štedi, dapače. Kao što bi mnogi pali na tur da im se izlistaju imena „velikih Hrvata“ i „domoljuba“ s računima u Monaku, a nacionalnim/ističkim izjavama u RH. Srcem u sefu, pod sedam ključeva i sedam brava, ne među crveno-bijelim kvadratićima

Piše: Marijan Vogrinec

Aktualna još neko vrijeme predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović tvrdi da se ne boji protukandidata Zorana Milanovića, Miroslava Škore, etc. u utrci za drugi mandat u bivšoj Titovoj vili Zagorje. „Za mene ima posla u svijetu, ali sam sigurna da ću mirovinu provesti u Hrvatskoj“, kaže. Vrlo ohrabrujuće za HDZ-ovu samodeklariranu „ženu iz naroda“, koja je najveći dio karijere provela što na političkim poslovima izvan zemlje, što putujući o trošku poreznih obveznika uzduž i poprijeko globusa – najviše u SAD, makar samo zbog fotkanja pred ogradom Bijele kuće – kao predsjednica države kojoj time, je li, nije donijela pozornosti vrijedne koristi. Putujuće sramote da, ali to je druga priča. Na HDZ-ovom spektaklu s voditeljskom personom vremešnog Kvisko-meštra Olivera Mlakara – u ponedjeljak 11. 11. u 11 sati, 11 minuta i 11 sekundâ, očiti praznovjeran copy and paste istog povoda od prije punih pet godina – za predstavljanja svog izbornog programa tu si je činjenicu bez pardona pripisala u „državničku zaslugu“ kao još jednog razloga za podijeliti joj drugi mandat. Naime, tvrdi, „brendirala je RH u svijetu“ te „iščupala RH iz regiona“. Sic transit. Uostalom, čime je riječ region više ili uopće vrijedna sprdnje od istoznačnice regija u istom jeziku, koji Srbi nazivaju srpskim, Hrvati hrvatskim, Crnogorci crnogorskim, Bošnjaci bošnjačkim!?

Treba samo pogledati zemljopisnu kartu, pa vidjeti kako je Hrvatska ili trenutno RH i dalje na Balkanu, u istoj regiji s ostalim bivšim republikama bivše SFR Jugoslavije. Njoj, čini se, nije ležao zemljopis u pučkoj školi. A nije jedina među HDZ-ovim tzv. nacionalno „osviještenim lumenima“, koji također nisu kadri pojmiti da su susjedi – susjedi. Ne možeš ih mijenjati ma što mislio/činio niti oni mogu niti žele kamo otići. Baš kao i balkanski kiflić koji je dovijeka osuđen na Balkan i balkanske susjede. Da je pameti kao što nije, politički bi tzv. mainstream to uzimao kao prednost i izvlačio korist za svoje narode za koje je navodno preuzeo odgovornost, a da je u Grabar-Kitarović državničke mudrosti i barem prosječnih politoloških znanja kao što nije, ne bi buncala nebuloze o uvjetovanju Srbiji puta u EU – „mora najprije otkriti sudbinu nestalih hrvatskih vojnika/civila u ratu i mjesta ukopa ubijenih“ – kad i sama znâ da to Bruxellesu nije nikakav kriterij. Usto, srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić otvoreno poručuje i Uniji i službenom Zagrebu da se Srbiji živo fućka za bilo kakve ucjene i uvjetovanja koja nisu vrijedila i za druge zemlje članice. „Ako nas ne želite, O.K., recite, mi nikoga nećemo moliti“, kazao je.

Prije no što je jedva-jedvice prije pet godina osvojila mandat tzv. prve predsjednice RH, uz nevjerojatne performanse ekstremne tzv. desnice. HDZ-ovih jurišnika, gotovo bezrezervno katoličkog klera, crnih radikala iz dijela od cca 1350 tzv. braniteljskih/stradalničkih udruga i kojekakvih proustaških marginalaca iz društvenog ofsajda, Kolinda Grabar-Kitarović je desetak godina izbivala iz domaće društvene i političke zbilje, a „otkaz“ u NATO-u nije željela dati – unatoč medijskoj znatiželji i „domoljubnim“ podbadanjima – sve dok DIP siječnja 2015. nije službeno objavio da je za prsa, kroz ušicu igle u drugom krugu pretrčala Ivu Josipovića. Odjednom se sjetila i domovine, ali – bilo je razvidno u pet godina mandata – kao odskočne daske za možebitne nove unosne poslove u međunarodnih poslodavaca. Američkih, dakako. Ako se „karijera“ izjalovi u „vječnoj Hrvatskoj“. Ono parolaško “sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što“ floskula je Franje Tuđmana, kojom je HDZ licemjerno pretvorio Lijepu našu u Bijednu Našu fiktivne samostalnosti, neovisnosti i suverenosti i na kojoj floskuli Grabar-Kitarović kani i dalje bildati svoje ambicije bez pokrića.

Osobni interesi opasnih namjera

Djecu je školovala na Zapadu, na engleskom jeziku. Kćerku, inače vrlo uspješnu klizačicu, dala je upisati u Zagrebu u poseban međunarodni (pod američkim patronatom) srednjoškolski program s nastavom na engleskom jeziku i bez nacionalne skupine nastavnih sadržaja, a studij nastavlja na prestižnom Harvardu, najstarijem sveučilištu u SAD-u. Sin pak predsjedničkog kandidata i bivšeg premijera RH Zorana Milanovića školuje se u Nizozemskoj. Bijedna je Naša – „domoljubnim“ skorojevićima tuđmanovski „vječna i jedina Hrvatska“ – jamačno toliko bijedna i trulog školstva da nije dostojna lumena Milanovića juniora, juniorke Kitarović i takvih iz novohrvatske kategorije tzv. zlatne mladeži? Privatne karijere, obiteljski probitci i osobna materijalna korist, je li, nisu nešto baš poročno u ljudskoj prirodi, ali jesu razlogom moralnog podozrenja kad su im u osnovici nacionalna prenemaganja i pogodnosti s pozicija političke moći. Kad su opći interes i zajedničko dobro – tzv. narod, država, društvo, etc. – smokvin list za skrivanje tzv. opasnih namjera. Čuvena sintagma SDP-ovog pokojnog prvaka Ivice Račanova o HDZ-u kao političkoj stranci opasnih namjera, što se već početkom 1990-ih godina i kasnije potvrdilo i još se potvrđuje nizom afera, kriminala, politikom koja će ostaviti trajne ožiljke na nacionalnom tkivu. Grabar-Kitarović je dio te politike, ne volje i potreba naroda na koji se poziva.

A jest opasna namjera baviti se politikom samo ne bi li se (is)koristilo pozicije u vlasti za osobnu i sektašku korist. Tko šiša birače, je li, kad je šefu HDZ-a i premijeru Andreju Plenkoviću preče koruptivno/trgovački održavati disfunkcionalnu vladajuću koaliciju mimo izborne volje naroda no dopustiti prijevremene parlamentarne izbore kako bi se demokratski i primjereno realnoj političkoj konfiguraciji ustoličila vlast koliko-toliko po volji i potrebama većine. Osobne ambicije su dominantne čak i kad su sasvim bez pokrića, motivirana samo što duljkim održanjem pri/na vlasti ili zidanjem međunarodnih karijera. I po neodgovarajućoj/ponižavajućoj cijeni u odnosu na temeljni interes ili potrebe vlastite zemlje. Svojedobno je tzv. prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman bio to imenovao moralom „Judinih škuda“. Nije malo tih u vladajućim RH-kastama koji će prodati i vlastitu mater ne bi li se ogrebli za unosnu državnu dužnost/apanažu, pa to medijski podvaljivati hlebincima kao „biračku volju“ „narodni interes“, „uspjeh i čast RH“, etc. Kao što domaći specijalizirani novinari prikazuju učinke hrvatskih profesionalaca u stranim sportskim klubovima ili na međunarodnim turnirima kao velike uspjehe RH, domovine, Hrvata, etc. Notorna je istina da ti uistinu daroviti/uspješni mladi ljudi ne ostavljaju srce i dušu na terenu zbog RH, svoje domovine, Hrvata, etc., nego prije svega zbog enormne količine novca, što ide uz njihovu darovitost, krv i znoj na treninzima i u igri.

Ne igra Luka Modrić u Realu za Hrvatsku, nego za svoj račun, koji niti ne drži u RH i zbog kojeg računa, muteži s milijunima trpi prijetnje zatvorom i gadne progone španjolskih poreznika. Kod kuće je pak zbog boli glava milijunskih transakcija, očitih muljanja s „gazdom hrvatskog nogometa“ odbjeglim u BiH Zdravkom Mamićem oslobođen svake krivnje. Na jezivu sramotu i inače kompromitiranog hrvatskog pravosuđa. Ni najplaćeniji hrvatski sportaš Bojan Bogdanović u Utah Jazzu (73 milijuna dolara) ne igra vrhunsku košarku za svoju hrvatsku domovinu, nego za vlastiti džep, što je u redu, ali nema blage veze s bilo kakvim – hrvatskim nacionalnim interesima. No domaće političko prostituiranje nikoga ne štedi, dapače.

Kao što bi mnogi pali na tur da im se izlistaju imena „velikih Hrvata“ i „domoljuba“ s računima u Monaku, a nacionalnim/ističkim izjavama u RH. Srcem u sefu, pod sedam ključeva i sedam brava, a ne među crveno-bijelim kvadratićima. Mnogi ne bi odvojili debelo meso s tla da čuju kako im predsjednica tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene nagovara strane diplomate da „discipliniraju“ premijera Plenkovića i ministre ne bi li upravljali zemljom po njezinim zamislima. A zna se kakve su: danas ovakve, sutra onakve, prekosutra – nikakve…

RH i njezini građani, osobito oni što se ubrzano iseljavaju s cijelim obiteljima, u najboljoj radnoj i fertilnoj dobi, bez nakane za povratkom, nemaju koristi od privatnih karijera svojih političara u sustavu međunarodne birokracije, jer je balkanski kuflić zadnja rupa na svirali i toj birokraciji i njezinim po ključu ili polit-grupacijskoj pripadnosti izabranim hrvatskim članovima.

Ministrica vanjskih i europskih poslova te vladina potpredsjednica Marija Pejčinović-Burić nedavno je uvjerljivo izabrana za glavnu tajnicu Vijeća Europe, što je pak vladajući HDZ-ov mainstream prikazao javnosti kao izniman – državni uspjeh RH. Što će reći i HDZ-a, jer je samozatajna poliglotkinja, obrazovana i vrijedna Pejčinović-Burić članica te stranke. A radi se o privatnom diplomatskom/političkom uspjehu ministrice. Ona se pokazala podobnom/prihvatljivom za tu dužnost po kriterijima – od rodnog do teritorijalnog i stručnog – što ne podrazumijevaju mogućnost osobitog utjecaja ili vidljivijeg zastupanja državnih interesa/potreba vlastite zemlje. Prednost imaju zajednički interesi/potrebe grupacije od 47 država šire europske regije s 830.000 žitelja, a to su jačanje demokracije, zaštita ljudskih prava i pravne države na tom prostoru. Vijeće, koje ne treba miješati s Vijećem EU-a (Europskim vijećem), proslavilo je u svibnju 70. obljetnicu. Iznjedrilo je čuvenu Europsku konvencije o ljudskim pravima, koja je postavila svjetske standarde na tom području, ali i Istanbulsku konvenciju, čijoj je ratifikaciji u RH Pejčinović-Burić dala velik doprinos.

U tom će dijapazonu, kaže, fokusirati svoje djelovanje na mjestu glavne tajnice, a izbor na tu poziciju – najvišu dosad ijednog hrvatskog političara u svjetskim organizacijama – skromno drži „krunom svoje karijere“. Što i jest istina. A ta karijerna pozicija podrazumijeva prelazak s 20.000 kuna ministarske plaće na oko 300.000 eura godišnje, tj. 25.000 eura na mjesec ili 184.000 kuna. Pa ti vidi kakav je interes tu u igri, odnosno je li hrvatski državni/nacionalni interes prioritetan – RH je na tom području totalni fenjeraš – odnosno hoće li Hrvatska biti glavnoj tajnici prva ili zadnja rupa na svirali. Mislimo, od 1. listopada 2019., kada je preuzela tu dužnost. U tom smislu, je li, hrvatskih rupa na međunarodnoj birokratskoj svirali je i indikativna okolnost da je Marija Pejčinović-Burić angažirano pripremala hrvatsko polugodišnje predsjedanje Europskim vijećem – po rotacijskom ključu, koji zbog razgranate korupcije u slučaju Bugarske, Rumunjske i RH zabrinjava zemlje tzv. prve brzine – a u finišu posla odlazi na novi u Strassburg. Nije bila bez vraga ni istodobna velika frka u vezi s izborom petero čelnih ljudi u novoj postavi EU-a, gdje su se neformalno vrtjela ili nisu, kako se već moglo saznati iz tzv. visokog, „povjerljivog izvora“, i imena premijera Andreja Plenkovića i predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović. Pokazalo se, pogodak – uništa.

Izbori za biti ili ne biti

Plenković se pokazao dalekovidnim kad je komentirao novinarima: Don’t drink, don’t smoke and I don’t play cards. Inače, zna se na koju mu stranu europejsko srce bije. Zašto bi, je li, hrvatskom premijeru baš bilo mrsko zasjesti u fotelju Donalda Tuska. Pa nek’ si Hrvati traže novog premijera, a HDZ i prije izbora prvog među jednakima? Ona pak, Grabar-Kitarović, ni abera o tomu bi li opet pobjegla s odličnog na odličnije mjesto kao onomad s veleposlaničke u SAD-u, gdje je mogla/morala promicati državne/nacionalne interese RH na mjesto pomoćnice glavnog tajnika NATO-a, gdje je raison d’être bio i ostao – America First. Nikakva Hrvatska. Te kombinacije više nisu aktualne, ali jest vatrena domaća zbilja i za Plenkovića i za Grabar-Kitarović. Njemu opasno prijete unutar stranke – tzv. WhatsApp afera otkriva ustaško rješavanja problema „metkom u čelo“, „leđnim puštanjem niz Savu“, „nabijanjem na kolac“, glasanje protiv HDZ-ove predsjedničke kandidatkinje, etc. – a njoj pak stranačkom sabotažom u utrci za drugim predsjedničkim mandatom. U idućih bi nekoliko dana ili tjedana trebalo biti jasno tko će u HDZ-u biti Pedro, pa izletjeti iz članstva ili biti blaže sankcioniran.

Predsjednički izbori koncem godine – s obzirom na propisane izborne rokove, najvjerojatnije 22. prosinca – bit će presudni i za aktualnu još gazdaricu bivše Titove vile Zagorje Kolindu Grabar-Kitarović i za šefa denver plave ZNA SE političke opcije i premijera Andreja Plenkovića. Ako ona ne prođe, a gotovo je nemoguće da neće proći, morat će se javiti na neki od „natječaja“ za posao u međunarodnoj birokraciji – rekla je da za nju uvijek ima posla u svijetu, pa… – ili s proljeća stati sučelice Plenkoviću za čelno mjesto na unutarstranačkim izborima. Njezin poraz, uz HDZ-ov manje-više debakl na europarlamentarnim izborima, značio bi zadnji čavao u lijes Plenkovićevoj političkoj i premijerskoj karijeri u RH. E sad, kakvog bi se za njega našlo posla vani – kad su ključne europozicije već zauzete za sljedećih pet godina – veliko je pitanje. Jednostavno, po svaku se cijenu mora dobiti predsjedničke izbore eda bi se mogle praviti iole izglednije političke kalkulacije za predstojeće razdoblje.

Marijan Vogrinec
Autor 14.11.2019. u 13:49

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija