Dragan Markovina: Koliko fašizma?

Dragan Markovina
Autor 5.1.2015. u 19:47

Dragan Markovina: Koliko fašizma?

Nema potrebe naglašavati poznato, a to je činjenica da u svim fašističkim režimima ulična desnica odrađuje prljave poslove za vlasti, znajući kako neće biti kažnjena. No to onda vuče sa sobom dvije stvari. Jedna je otvorena poruka policije kako živimo na divljem zapadu i kako je jedini način da se čovjek obrani od fašista, taj da se naoruža, pa da gradske vlasti uskoro počnu prebrojavati mrtve na ulicama. Druga je pak poruka kako je taj tzv. proeuropski HDZ konačno skinuo masku i pokazao svoje staro, poznato lice.

Nakon što su drugog siječnja u samom središtu Mostara novinari i urednici portala tacno.net, u prisustvu trogodišnjeg djeteta bili izloženi brutalnom verbalnom nasilju, koje je sadržavalo ozbiljne prijetnje, a odmah potom i ciničnom podsmijehu policijskih službenika, konačno je sazrio trenutak da se činjenično stanje stvari u tom gradu nazove svojim imenom.

Što nas nužno vraća na pitanje kako prepoznati fašista? Psihologija tih ljudi u suštini je kukavička, s dubokom nesigurnošću u sebe i dubokim podsvjesnim uvjerenjem kako nisu ništa napravili od svojih života te samim tim kao pojedinci ništa ne znače. Zato im treba kolektiv, unutar kojeg će složno ispoljavati svoje atavističke strahove, suštinsku neobrazovanost te naravno nespremnost na bilo kakav dijalog. Džoni Štulić ih je možda i najbolje opisao u pjesmi ‘Krivo srastanje’ sa istoimenog albuma, kroz stihove: “Mnogo ih je i strašno galame. Obično razbiju sva ogledala na koja naiđu, da ne ostane ni pomen na ljepotu”. Ovdje smo na toj razini svjedočili tipičnom slučaju tog tipa. Štefica i Amer su njima iz posve razumljivih razloga predstavljali ogledalo iz kojeg isijava ljepota, što njihovi binarni umovi jednostavno ne mogu podnijeti u svojoj blizini. Ljepota ih, naime podsjeća na vlastite limite. Takvi ljudi obično nastupaju u grupama, redovito prema evidentno slabijim, onima koji im ne mogu uzvratiti. I što su napadnuti nemoćniji, fašisti se osjećaju većima u vlastitim očima. Ono što s druge strane ostaje neizrečeno je njihovo ponašanje kad se suoče s odlučnim otporom. Jednom tako umjesto da se ostanu borit za svoje ideale krenu bezglavo bježati prema Austriji, s namjerom da se predaju Britancima, a drugi put nakon što sebi dopuste da sruše Stari most, nisu u stanju preći Bulevar, mimo izgladnjelih i slabo naoružanih ljudi, koji za razliku od njih imaju karakter i čast. Da, shvatili smo, ti ljudi su karakterne pičke. I čitav problem koji ih sad muči je činjenica koju ne žele sebi priznati, ali su je duboko svjesni, da je hrvatski fašizam izgubio rat u Mostaru. On je naprosto poražen, bez obzira na Kosače, na Dane Matice Hrvatske, na Političke akademije HDZ-a, na rušenje Hotela ‘Mostar’ i sve te Mepass mallove. Ta ideja zaustavljena je na Bulevaru, nije uspjela osvojiti dušu ovog grada i dotičnim kromanjoncima ne preostaje ništa drugo, doli da svoj bijes istresaju na svima onima koji ih svojim postojanjem podsjećaju na činjenicu kako je duh tog grada izmrcvaren, ali živ i kako ima tko sačuvati sjećanje. Nije lako živjeti s tim osjećajem da nemaš hrabrosti otići u drugi dio grada, istovremeno gledajući slobodne ljude koji šetaju gdje god ih put nanese i dopuštaju sebi da ih vlastite misli zaokupe pa iznenada završe tamo gdje uopće nisu namjeravali.

Time smo iscrpili prvu razinu ovog problema, posvetivši se uličnim falangama. No ovdje nas zapravo brine druga razina ovog događaja, a to je reakcija policijskih službenika koji su novinarima na pitanje tko će biti odgovoran dožive li sudbinu Slave Kukića, uz osmijeh rekli: ‘Ako vam je to sudbina, onda ćete doživjeti’. Nema potrebe naglašavati poznato, a to je činjenica da u svim fašističkim režimima ulična desnica odrađuje prljave poslove za vlasti, znajući kako neće biti kažnjena. No to onda vuče sa sobom dvije stvari. Jedna je otvorena poruka policije kako živimo na divljem zapadu i kako je jedini način da se čovjek obrani od fašista, taj da se naoruža, pa da gradske vlasti uskoro počnu prebrojavati mrtve na ulicama. Druga je pak poruka kako je taj tzv. proeuropski HDZ konačno skinuo masku i pokazao svoje staro, poznato lice. Politika naime usmjerava društvene procese i građani jako dobro znaju, i bez da im se to doslovno napiše, što je dopušteno, a što nije. I da li će za neke stvari snosit sankcije ili neće. Bitno je tu lekciju naučiti zbog daljnjih medijskih istupa čelnika te partije. Jednako kao što je bitno još jednom naglasiti da takvo ponašanje ne treba čuditi u gradu na čijim se ulicama ponosno nalaze imena ustaških ministara.

Sve nas to dovodi do trećeg bitnog elementa ove priče, a riječ je o naglašenom katolicizmu tamošnjeg miljea i duhovnom djelovanju same crkve u Mostaru. To je, naime institucija koja ima neupitni autoritet, pa čak i ideološki monopol nad društvenim procesima, a u konačnici proizvodi ljude koji ne nalaze nikakav problem u činjenici da ljude u sred grada nazivaju balijama. Duhovna bijeda tog naroda je čak gora od intelektualne, jer moraš biti posebna vrsta amoralnog, bešćutnog gada da takvo što ikad izrekneš, a posebno nakon iskustava posljednjeg rata.

Posve je očito da ljudi koji vode taj grad nikad nisu čitali Aleksu Šantića, s obzirom da su mu i ulicu uzeli, kad već nisu mogli stihove, no nikad nije kasno da pročitaju jednu njegovu pjesmu iz 1907. godine.

Mi znamo sudbu

Mi znamo sudbu i sve što nas čeka,
No strah nam neće zalediti grudi!
Volovi jaram trpe, a ne ljudi-
Bog je slobodu dao za čovjeka.

Snaga je naša planinska rijeka,
Nju neće nikad ustaviti niko!
Narod je ovi umirati sviko-
U svojoj smrti da nađe lijeka.

Mi put svoj znamo, put bogočovjeka,
I silni, kao planinska rijeka,
Svi ćemo proći preko oštra kama!

Sve tako dalje, tamo do Golgote,
I kad nam muške uzmete živote,
Grobovi naši boriće se s vama!

 

 

Dragan Markovina
Autor 5.1.2015. u 19:47

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija