Dragan Markovina: Kome i zašto smeta obnova Partizanskog groblja u Mostaru?

Dragan Markovina
Autor 24.10.2017. u 09:04

Izdvajamo

  • Riječ je o zanimljivoj bizarnosti da se tik ispod Partizanskog groblja nalazi sveučilišni kampus i da se s prozora Odsjeka za povijest umjetnosti groblje može svakodnevno gledati, ali se sveučilište i profesori prave da to nije tako i da tamo nema ničega. To se inače u ljudskoj psihologiji zove autizam, a u društveno-političkoj totalitarizam. Zbog svega navedenog, jasno je kako Partizansko groblje treba biti obnovljeno, što će se na koncu i dogoditi, koliko god vladajući, k tome bez ikakvog izbornog legitimiteta, pokušavali napraviti sve da to spriječe.

Povezani članci

Dragan Markovina: Kome i zašto smeta obnova Partizanskog groblja u Mostaru?

Foto: šg

Na Partizanskom groblju počiva duša Mostara, više no na ijednom drugom mjestu u gradu. To je jedan aspekt njegove simbolike. Drugi, ne manje važan aspekt je činjenica njegove arhitektonske jedinstvenosti. Iako je Bogdanović inače podizao ni s čim usporedive spomenike, mostarsko Partizansko groblje vrhunac je njegovog djela. Zahvaljujući tome, ne bi bilo pretjerano zaključiti kako je za svoje vrijeme, druge polovice dvadesetog stoljeća, Partizansko groblje spomenik u rangu Starog mosta. Štoviše, jedine dvije svjetske vrijedne i relevatne stvari u Mostaru su upravo Stari most i Partizansko groblje, od kojih je Stari most brutalno srušen, a Partizansko groblje na svu sreću nije, ali ga se umjesto toga konstantno devastira.

Na pitanje iz naslova, koje je formiranjem odbora za obnovu i očekivanim reakcijama odgovornih postalo iznova aktualno, prilično je jednostavno odgovoriti. Obnova, ali i uopće postojanje Partizanskog groblja kao takvog smeta onima koji vladaju mjestom na kojem se ono nalazi. Drugim riječima, smetaju HDZ-u i vodstvu Katoličke crkve. Prije nego odgovorimo na pitanje zašto je tome tako, zaustavit ćemo se malo na samom spomeniku. Taj neponovljivi objekt Bogdana Bogdanovića, grad u gradu, sagrađen po uzoru na grad ispod njega i kao njegov vjerni odraz, ima nekoliko bitnih momenata koji se ne smiju zaobići u razgovoru o partizanskom. Osim što je to spomenik realnim i brojnim ljudima stradalim u partizanskoj borbi, njih preko 700, on je doista i groblje. Točnije na njemu je pokopano preko 500 Mostaraca koji su se krenuli boriti protiv fašističke okupacije, da bi u toj borbi poginuli. Drugim riječima, s obzirom na ovako velike brojke za jedan grad koji je u to doba brojao oko 18 hiljada ljudi, radi se o spomeniku faktično čitavom gradu. Da je tome tako posvjedočio je sam autor, koji je u zapisima o izgradnji napomenuo kako su brojni Mostarci, u nedostatku kamena, donosili kamenja iz vlastitih starih kuća, jer im je bilo stalo da se taj spomenik dovrši. Imajući sve to u vidu, pojednostavnimo li stvari do kraja, na Partizanskom groblju počiva duša Mostara, više no na ijednom drugom mjestu u gradu. To je jedan aspekt njegove simbolike. Drugi, ne manje važan aspekt je činjenica njegove arhitektonske jedinstvenosti. Iako je Bogdanović inače podizao ni s čim usporedive spomenike, mostarsko Partizansko groblje vrhunac je njegovog djela. Zahvaljujući tome, ne bi bilo pretjerano zaključiti kako je za svoje vrijeme, druge polovice dvadesetog stoljeća, Partizansko groblje spomenik u rangu Starog mosta. Štoviše, jedine dvije svjetske vrijedne i relevatne stvari u Mostaru su upravo Stari most i Partizansko groblje, od kojih je Stari most brutalno srušen, a Partizansko groblje na svu sreću nije, ali ga se umjesto toga konstantno devastira.

E, sad. Jesu li oni koji se protive obnovi i uopće postojanju Partizanskog groblja svjesni svega navedenog? Naravno da jesu, zbog toga se svemu tome i protive. Što je najgore od svega, ključne razloge protivljenja gotovo da uopće ne kriju.

Što je, dakle to, što po nekom redu prioriteta smeta HDZ-u i vrhu Katoličke crkve kod Partizanskog groblja?

Ponajprije, smeta im ideja antifašizma za koju su se partizani borili. To se jasno vidi u upornom i dosljednom zalaganju za tumačenje 14. februara isključivo kao datuma velike tragedije i stradavanja sedmorice fratara od strane zločinaca. Drugim riječima, crkva doživljava partizane kao zločince. Da vidimo sad kako ih doživljava HDZ? Tako da su promijenili sva predratna imena ulica, osim dvije, Splitske i Radićeve, ali pri tome, što je najzanimljivije i imena ulica Vladimira Nazora, Matije Gupca i Ante Zuanića. HDZ je, dakle, da ne bude nikakvih nejasnoća, uklonio s gradskih ulica ime jednog od najvećih hrvatskih pjesnika, samo zato što je bio u partizanima, potom ime mostarskog gimnazijalca, Hrvata, koji je ubijen kao skojevac i na koncu ime hrvatskog kmeta i revolucionara Matije Gupca, valjda zato što je bio preteča lijevih ideja. Po kome je onda HDZ imenovao ulice, koje se i danas tako zovu? Pa, između ostalog, po ustaškim ministrima, Budaku, Vokiću i Lorkoviću. Da samo još jednom ponovimo gradivo, da ne bi bilo zabune. Crkva dakle smatra da su partizani bili zločinci i okupatori, a HDZ uklanja imena hrvatskih velikana samo zato što su bili antifašisti i odaje počast ustašama. Drugim riječima, obje institucije koje se danas u zapadnom dijelu grada o svemu pitaju, iskazuju se kao duhovni i ideološki nasljednici zločinaca i kolaboracionista iz Drugog svjetskog rata. Preciznije govoreći kao nasljednici ustaštva.

Koji problem slijedi iz ovoga?

Budući da su tri četvrtine Mostara, na ovaj ili onaj način sudjelovali u antifašističkoj borbi, dok je kolaboracionistički ustaški režim podupirala zanemariva manjina građana, iz ovoga slijedi da ove dvije institucije osim što se iskazuju kao moralno problematične, ujedno pokušavaju izbrisati i uništiti nasljeđe i memoriju Mostara. Da se radi o potpuno svjesnoj odluci svjedoči intervju Marina Topića, jednog od vodećih ideologa Herceg-Bosne, časopisu HUM iz 1994., u kojem je doslovno rekao: “Jer, ja vam kažem da je Mostar do jučer bio najjugoslavenskiji grad. Prije bi Zemun napravili hrvatskim, nego Mostar, a Hrvati Mostara su dokazali da su za Hrvatsku.” Što ovo konkretno znači? To da ljudi koji posljednjih 27 godina upravljaju većim dijelom Mostara, jednostavno ne podnose njegovu tradiciju.

Tu dolazimo do posljednjeg, no ne manje bitnog aspekta problema, a to je veličanstvenost samog spomenika. S obzirom da je čitav svijet svjestan njegove vrijednosti, a i da je upisan na listu zaštićenih kulturnih spomenika Bosne i Hercegovine, te da se radi o čitavom malom gradu, a ne tek o jednoj statui, ne mogu ga odande ukloniti, iako bi to najradije napravili, a istovremeno žele spriječiti da se obnovi i na bilo koji način zaživi. Iz svega što smo prije naveli, jasno je zbog čega to ne žele, jer bi to bio potpuni poraz njihove politike i svega za što se zalažu. Stoga je jedino što im preostaje, održavanje besmislenog statusa quo i potpuna ignorancija činjenice da se u srcu njihovog grada nalazi svjetski vrijedna baština.

Na koji način se to manifestira?

Riječ je o zanimljivoj bizarnosti da se tik ispod Partizanskog groblja nalazi sveučilišni kampus i da se s prozora Odsjeka za povijest umjetnosti groblje može svakodnevno gledati, ali se sveučilište i profesori prave da to nije tako i da tamo nema ničega. To se inače u ljudskoj psihologiji zove autizam, a u društveno-političkoj totalitarizam.

Zbog svega navedenog, jasno je kako Partizansko groblje treba biti obnovljeno, što će se na koncu i dogoditi, koliko god vladajući, k tome bez ikakvog izbornog legitimiteta, pokušavali napraviti sve da to spriječe.

Dragan Markovina
Autor 24.10.2017. u 09:04

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija