Drveno željezo u hrvatskoj političkoj kovačnici

Marijan Vogrinec
Autor 9.11.2016. u 10:57

Izdvajamo

  • Hrvatska na to ne može utjecati, osim da pruži „svu novčanu, pravnu i moralnu potporu“ uhićenima, kao što su predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović i hrvatski član Predsjedništva BiH Dragan Čović u ponedjeljak mogli samo stranačko-unutarobiteljski (HDZ Zagreb-Mostar) tješiti jedno drugo glede i u svezi Orašja i svih budućih uhićenja „nedužnih hrvatskih branitelja“, kojima protuhrvatska politika montira „nepostojeće ratne zločine“. Braniteljima s krunicama oko vrata?

Povezani članci

Drveno željezo u hrvatskoj političkoj kovačnici

Foto: braniteljski portal

Glede i u svezi, što bi kazali novohrvatski jezikoslovni fanovi predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović, premijera Andreja Plenkovića, dvogodišnjeg predsjednika Hrvatskog sabora Bože Petrova, a u Hercegovini (BiH) Dragana Čovića, genijalan je zaključak o halabuci zbog slučaja Orašje, koja ne prestaje, objavila kolumnistica Jutarnjeg lista Jelena Lovrić: „Umjesto da se zgraža nad zločinima, Hrvatska se zgraža nad istragama“. I to je argumentirala zločinom silovanja iz svibnja 1992. u Orašju mještanke Tüde Benković, Mađarice udane za Hrvata rođenog u tom gradiću. Prije četiri godine žrtva je prvi put o svojoj nesreći govorila u intervjuu Jutarnjem listu te za višekratno zvjersko silovanje optužila bivšeg zapovjednika Vojne policije 106. brigade HVO-a Peru Vincetića, poznatog u Bosanskoj Posavini po nadimku Pero Konj, te izvjesnog vojnog policajca po imenu Mato. Vincetić je prije šest godina procesuiran zbog „brutalnog mučenja više zatočenih srpskih civila i višekratno silovanje u Donjoj Mahali“

Marijan Vogrinec

Naoko panika, a ono čista zbunjola i politikantska manipulacija u državnom vrhu RH i među Hrvatima u BiH zbog uhićenja u Orašju desetorice Hrvata, bivših zapovjednika i vojnika 102. brigade Hrvatskog vijeća obrane (HVO). Osumnjičenih za ratne zločine nad srpskim civilima i ratnim zarobljenicima u srpsko-bošnjačko-hrvatskoj makljaži 1992. godine u Bosanskoj Posavini. Traje već desetak dana nakon „zle bošnjačko-srpske ujdurme protiv Hrvata u BiH i same države RH“, u izravnoj režiji, jelte, tajnih službi Moskve i Beograda via Banja Luka, neviđena medijska halabuka u kojoj se jedva vidi tko koga, kako, gdje i zašto šamara. A većina aktera – gro s radikalno-osvetoljubive političke desnice i povlaštene veteranske kaste možda problematične ratne savjesti – pojma nema o državnim i međudržavnim pravno-političkim faktima, determinantama koje su neupitna obveza svake zemlje u progonu i sankcioniranju ratnih zločina/ca. Nema tu cile-mile, kako se kojoj babi sprdne.

Ali to u hrvatskom nadripolitičkom mainstreamu očito ne vrijedi, pa javna prisega i najviših državnih dužnosnika na to da „svaki ratni zločin/ac ima biti sankcioniran“ praktično zvuči kao čista floskula. Nadahnuta svojedobnim biserom bivšeg šefa Vrhovnog suda RH Milana Vukovića o tome da Hrvati u obrambenom ratu nisu mogli počiniti ratni zločin, koju je tvrdnju moderirao studenoga 2011.: „Onom tko jedva spasi živu glavu, braneći se od napada, ne mogu se pripisivati zločini“. Sic. A Marino Selo, Pakračka Poljana, Gospić, Medački džep, Lora, Kerestinec, Grubori, Varivode, Lora, paviljon 22 i kontejner na Zagrebačkom velesajmu…? A što je u BiH s logorom HVO-a u osnovnoj školi u Donjoj Mahali kod Orašja, s Kupresom, logorima Dretelj nedaleko od Čapljine i Heliodrom u blizini Mostara…?

Uzmimo da Vuković nikad nije ni čuo za hrvatske batinaše i ubojice, koji su na takvim mjestima u objema državama „jedva spašavali živu glavu“. U ime „napadnutog hrvatskog naroda“? Sic. Gdje bi onda čuo za činjenice – npr. iz izjava svjedoka pada Bosanske Posavine u listopadu 1992. te 16 stranica strogo povjerljivog izvješća o tome, što ga je sročila Tuđmanova odmah osnovana Komisija vijeća narodne obrane, preteče VONS-a, pod vodstvom generala Ivana Čermaka. Bosanska je Posavina šaptom pala Srbima u ruke, a taj najveći hrvatski gubitak u Domovinskom ratu ide izravno na dušu tadašnjim gospodarima života i smrti u RH, predsjedniku Franji Tuđmanu i njegovom ministru obrane Gojku Šušku. Blaža verzija distribucije krivnje za veleizdaju i strateški analfabetizam tvrdi da prvi pojma nije imao što mu je drugi radio iza leđa: Bosanska Posavina i srednja Bosna žrtvovane su za velikohrvatski račun uspostave HZ/HR Herceg-Bosne, buduće sastavnice RH.

Efekt bombe krmače  

Ni dan-danas nije preporučljivo za zdravlje propitivati kakvi su to bili „državotvorni“ umovi 1991./92. i kakva je to nacionalna osviještenost morala biti ugrađena u mutavu „državnu politiku“ RH koja se tada, tek tako, odrekla zaokružene kulturno-povijesne i gospodarske cjeline hvatskog naroda uzduž desne obale Save. Gdje su na površini 2649 četvornih kilometara 1991. godine obitavala ukupno 260.793 stanovnika među kojima 131.542 Hrvata (51 posto), 77.723 Srba (29 posto), 32.706 Bošnjaka (12 posto) te 18.726 ili sedam posto ostalih. Danas u Bosanskoj Posavini, strateški više nego važnom „koridoru“ u sastavu Republike Srpske, obitava ukupno tek nešto više od 48.000 žitelja, uglavnom Srba. Hrvate i Bošnjake treba tražiti povećalom. Osim u enklavi Orašje, gdje su sada SIPA-ina uhićenja izazvala efekt bombe krmače.

Na mirni prosvjed prošlog vikenda, u Orašje se sjatila veteranska zapovjedna krema HV/HVO-a na čelu s braniteljskim ministrom RH Tomom Medvedom, demonstrirajući urbi et orbi „pravednu ogorčenost“ uhićenjima koja „znače otvoreni nalog preostalim Hrvatima da se isele iz Orašja i Bosanske Posavine“ te „jasan dokaz ponižavajućeg, neravnopravnog položaja konstitutivnog hrvatskog naroda u BiH“.

U kakofoniji bijesa, neznanja i nespretnosti pred tv-kamerama, jedan će bivši časnik HVO-a kazati da je, doduše, ratnih zločina s hrvatske strane bilo, ali to su pojedinačni ekscesi za koje nije kriv uhićeni umirovljeni general Đuro Matuzović. Zapovijedao mu je tada brigadir HV-a Vinko Štefanek iz stožera u Slavonskom Brodu. Štefanek je priznao medijima da je zapovijedao Matuzoviću. A HV i RH, službeno, nisu ratovali u tuđoj državi BiH sve dok predsjednici Franjo Tuđman i Alija Izetbegović nisu zaključili sporazum o pomoći HV-a Armiji BiH u obrani od velikosrpske agresije. Ministar će Tomo Medved, pak, bubnuti u nedjelju i ostati živ: „Hrvatska se službeno obvezala surađivati s BiH u istrazi ratnih zločina, ali nije trebala dati sve dokumente koje je tražio Sud za ratne zločine BiH, bez obzira na međudržavni sporazum“.

Ta je izjava skandalozna iz više razloga i jedan član vlade pri zdravoj pameti ne bi je smio ni sanjati, kamoli medijski baciti u oči domaćoj i svjetskoj javnosti. Nanio je nepopravljivu štetu interesima RH i dao za pravo svima koji tvrde da je režim Franje Tuđmana i Gojka Šuška, zlorabeći vojnu komponentu RH i protivno međunarodnom pravu, izveo agresiju na BiH i pritom počinio zločine na štetu civilnog stanovništva i ratnih zarobljenika. Zločinci nisu sankcionirani. Ministar je tom izjavom sugerirao da RH pouzdano zna tko su, pa ima jake razloge štititi zločince i skrivati istinu/dokaze o ratnim zločinima. Zašto bi inače trebalo uskratiti Sudu neke „opasne“ dokumente i suradnju svesti na selektivan pristup istini, ako osumnjičeni nisu krivi, pa im nijedan dokument ne može naštetiti? Tko bi normalan smio uskratiti sudstvu dokumente na osnovi kojih će nedužni biti oslobođeni sumnje? Tomo Medved i veteranski radikali?.

Sva ekstremna desnica, osobito medijski joj trbuhozborci u kojekakvim „bujicama“, „zavjesama“, ovim i onim „trgovima“ i „nadnevcima“, uključivo HDZ-ovog saborskog zastupnika iz hercegovačke „dijaspore“ Božu Ljubića koji na presici izravno optužuje bivšeg premijera Zorana Milanovića (sic) za uhićenja u Orašju, upravo je opsjednuta zavjereničkim „dilanjem“ povjerljivih političko-vojnih dokumenata iz Domovinskog rata te obavještajnim vršljanjem protuhrvatskih špijuna po arhivima u RH. I onda, tvrde, na podlozi „nacionalne veleizdaje“ – ključna je meta bivši dvomandatni predsjednik RH Stjepan Mesić – pišu se optužnice i na pravdi Boga progone hrvatski „domoljubi“ i branitelji po RH, BiH, Srbiji… Da to nije glupost u koju dio puka vjeruje i zbog koje bi nekoga mogao progutati mrak, bilo bi smiješno. Kao što jest smiješna teza da bi stanovite službe i državni dužnosnici morali znati tko je na listi osumnjičenih ratnih zločinaca i hoće li (gdje i kada?) biti uhićen.

Jutarnji list je upravo objavio da je ministar obrane RH Damir Krstičević otkazao već zakazani za ponedjeljak posjet Sarajevu, gdje je trebao nazočiti sastanku ministara obrane država članica Obrambene suradnje srednje Europe (CEDC) i razgovarati s ministricom obrane BiH Marinom Pendeš. „Ne bojim se uhićenja u Sarajevu, ali ostajem u Zagrebu iz drugih razloga“, kazao je novinarima. Nije želio potvrditi da su mu šef SOA-e Daniel Markić, žestoko kritiziran ovih dana zbog Orašja, te premijer Andrej Plenković savjetovali da ne izaziva sudbinu odlaskom u BiH, bez obzira na svoj diplomatski imunitet. Krstičević je navodno, zajedno s umirovljenim generalima Antom Gotovinom, Antom Kotromanovićem i još 650/800/900 (?) hrvatskih branitelja na crnoj listi Suda za ratne zločine BiH.

Navodno su njihove postrojbe samo u Mrkonjić-Gradu pobile 180 srpskih civila i zarobljenika u osvetničkom divljanju nakon pogibije zamjenika zapovjednika Četvrte gardijske brigade HV-a Andrije Matijaša Pauka. Taj je predmet, međutim, odbijen na Haaškom sudu, što ne isključuje mogućnost da Sarajevo, kad procijeni da mu je to oportuno, aktivira navodno već napisane optužnice i za neke od najvećih autoriteta Domovinskog rata. Hrvatska na to ne može utjecati, osim da pruži „svu novčanu, pravnu i moralnu potporu“ uhićenima, kao što su predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović i hrvatski član Predsjedništva BiH Dragan Čović u ponedjeljak mogli samo stranačko-unutarobiteljski (HDZ Zagreb-Mostar) tješiti jedno drugo glede i u svezi Orašja i svih budućih uhićenja „nedužnih hrvatskih branitelja“, kojima protuhrvatska politika montira „nepostojeće ratne zločine“. Braniteljima s krunicama oko vrata?

Europa, ne Divlji zapad

Za uhićenja u Orašju unaprijed je znalo dvoje-troje ljudi od posebnog povjerenja u Sudu za ratne zločine BiH, a zapovjed SIPA-i za privođenja izdana je sat-dva uoči akcije. Baš zato da informacija ne procuri i osumnjičenici, koji obitavaju uza samu državnu granicu s RH i imaju dvojno državljanstvo, možebitno ne pobjegnu na lijevu obalu Save. Po zakonima u BiH, ne može se provesti sudski postupak u odsutnosti osumnjičenika. Ne treba ni pomišljati na to kakve bi međunarodne posljedice snosila Hrvatska da su desetorica bivših pripadnika 102. brigade HVO-a pobjegli u RH, gdje ima biti na snazi europska pravna stečevina, a ne „pravda“ divljezapadne rulje.

Nema te zemlje na svijeti – ni Hrvatska nije takva kad postupa na svom terenu, a zataje „krtice“ kao što nisu zatajile u slučajevima bijega Branimira Glavaša i Ive Sanadera – čija će policija unaprijed, na sva zvona razglasiti koga će, kada i zašto uhititi. To se tako ne radi. Sud za ratne zločine i SIPA profesionalno su odradili posao u Orašju. A sad, može se raspravljati o tome zašto su uhićeni isključivo Hrvati, a na popisu 28 osumnjičenih ima i Bošnjaka koji su zajedno s njima ratovali u Bosanskoj Posavini i zašto se to zbilo baš zadnjeg dana prvog premijerskog posjeta Andreja Plenkovića HDZ-ovim Hrvatima u BiH. Sveprisutni poklonik predsjednice Grabar-Kitarović i HDZ-a, analitičar opće prakse Ivo Banac reći će da je to rusko-srpska ujdurma i da Moskva svim silama želi destabilizirati Balkan. Upravo je BiH, kao disfunkcionalna država, dušu dala za provociranje SAD/NATO-a.

Pad Bosanske Posavine velika je i, zapravo, istražno još nenačeta enigma u kojoj su orašjanska uhićenja, „dilanje“ povjerljivih dokumenata, popisi osumnjičenih za ratne zločine nad civilima i ratnim zarobljenicima, uloga HV-a i RH u ratu u BiH te postupci aktualnih vlasti i veteranskih udruga samo raznobojni segmenti velike Rubikove kocke. Ako je vjerovati redikuloznom umirovljenom generalu Ljubi Česiću Rojsu, koji je izbezumio političko-ideološki nastranog voditelja talk showa „Bujice“ na Osječkoj televiziji Velimira Bujanca i izravno optužio za manipulaciju povjerljivim dokumentima ravnatelja Memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata Antu Nazora i bivšeg prvog agenta tajne službe samozvane HZ/HR Herceg-Bosne Ivu Lučića, ratni je ministar RH Gojko Šušak kratko vrijeme uoči smrti zapovjedio Rojsu da se uništi, spali „šlepere i šlepere s milijunima povjerljivih dokumenata iz rata u RH i BiH, ali to nije učinjeno do kraja; ja sam uspio spaliti dva šlepera“.

rojs

„Otkud šleperi najpovjerljiovijih dokumenata s državnim tajnama kod Ante Nazora i Ive Lučića, na kojima su čak uspjeli doktorirati!?“ – žestio se Rojs i odbrusio Nazoru na telefonsko reagiranje u emisiji o važnosti dokumenata kao podloge povjesničarima za objašnjavanje novije hrvatske povijesti i Domovinskog rata kao temelja RH: „Nećete vi, gospodine, pisati hrvatsku povijest koji niste bili ni na jednom ratištu ni u RH niti u BiH na kojima sam ja bio s puškom u ruci i obišao ih s Gojkom Šuškom osobno“. Indikativno? Itekako. Kao i odgovor glavnog haaškog tužitelja Sergea Brammertza službenom Zagrebu i b-h Hrvatima.

 „Kada je riječ o sugestijama da hapšenja u Orašju predstavljaju selektivnu pravdu, tužilaštvo Tribunala taj i druge događaje ne vidi tako“, kazao je Brammertz u intervjuu sarajevskom Oslobođenju. „Naptotiv, vidjeli smo da Tužilaštvo BiH podiže optužnice bez obzira na nacionalnu pripadnost žrtve ili počinitelja i na osnovi jačine dokaza. Ako samo pogledate optužnice koje su podignute ove godine, teško je tu vidjeti selektivnu pravdu – tu su, između ostalih mjesta, predmeti za zločine u Stocu, Milićima i Konjicu. Kao i uvijek, tužilaštvo Tribunala ohrabruje sve političare i vladine dužnosnike da se ponašaju odgovorno kada javno govore o istragama i kaznenim gonjenjima koji su u tijeku. Nezavisnost tužilaca i pravosuđa mora se štititi. Tužilaštvo Tribunala je ranije ove godine vladi RH i Vijeću sigurnosti UN-a izrazilo zabrinutost zato što su hrvatske vlasti dobile uputstvo da ne pružaju pravosudnu suradnju u vezi s određenim predmetima ratnih zločina. Nije upitno da ta politika ometa regionalnu suradnju i tražili smo od hrvatske vlade da je preispita.“

Kurčeviti vojni policajci

Leži li u tom grmu zec: premijer Plenković i predsjednica Grabar-Kitarović reagirali su na Orašje sa zadrškom od tri-četiri dana, neuvjerljivo i frazerski, a pustili braniteljskog ministra Medveda, naklonjene si stranačke veterane i medijske trbuhozborce desnih radikala „domoljubno“ halabučiti i buncati gluposti kako kome padne na um? Ni „državničke“ izjave troje prvih ljudi RH nakon sastanka u Zagrebu s Draganom Čovićem, uključujući zagrebačkog nadbiskupa Josipa Bozanića i samog HDZ-ovog gosta, u suštini nisu drugo do li oksimoron, nediplomatsko drveno željezo: jesmo za sankcioniranje ratnih zločina/ca, ali uhićenja u Orašju nisu u redu. Sic.

Glede i u svezi, što bi kazali novohrvatski jezikoslovni fanovi predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović, premijera Andreja Plenkovića, dvogodišnjeg predsjednika Hrvatskog sabora Bože Petrova, a u Hercegovini (BiH) Dragana Čovića, genijalan je zaključak o halabuci zbog slučaja Orašje, koja ne prestaje, objavila kolumnistica Jutarnjeg lista Jelena Lovrić: „Umjesto da se zgraža nad zločinima, Hrvatska se zgraža nad istragama“. I to je argumentirala zločinom silovanja iz svibnja 1992. u Orašju mještanke Tüde Benković, Mađarice udane za Hrvata rođenog u tom gradiću. Prije četiri godine žrtva je prvi put o svojoj nesreći govorila u intervjuu Jutarnjem listu te za višekratno zvjersko silovanje optužila bivšeg zapovjednika Vojne policije 106. brigade HVO-a Peru Vincetića, poznatog u Bosanskoj Posavini po nadimku Pero Konj, te izvjesnog vojnog policajca po imenu Mato. Vincetić je prije šest godina procesuiran zbog „brutalnog mučenja više zatočenih srpskih civila i višekratno silovanje u Donjoj Mahali“.

„Želim se na sudu suočiti sa svojim silovateljem, bivšim šefom Vojne policije u Orašju“, navodi Lovrić tadašnju izjavu diplomirane pedagoginje i ugostiteljske djelatnice Benković iz danas „jako uznemirene“ hrvatske enklave u Bosanskoj Posavini. „Silovali su me naizmjence. Bila sam izgubljena, bilo je strašno, bojala sam se da će me nakon toga ubiti.“ Njezin muž Marko Benković će reći: „Želimo da javnost sazna što nam je učinio čovjek koji slobodno šeće Hrvatskom“. I vjerojarno „domoljubno“ kuje drveno željezo i uglas halabuči s Grabar-Kitarović, Plenkovićem, Petrovom, Čovićem i ostalima iz te kaste koji jednostavno ne mogu vjerovati, kao nesretni bivši sudac Milan Vuković da se u „obrani hrvatske krvi i tla“ može počiniti ratni zločin. Da među „božjim narodom“ ima zvjeradi krvavih ruku i savjesti koji ničim nisu vrijedni nazivati se Hrvatima.

Marijan Vogrinec
Autor 9.11.2016. u 10:57

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija