Država na crkvenom klecalu

Marijan Vogrinec
Autor 6.5.2015. u 08:59

Izdvajamo

  • Kao i sve udruge građana - a Crkva i nije drugo doli dragovoljna udruga vjerujućih - koje „neprofitno“ obrću teške milijune, imala bi polagati račun poreznicima, razmjerno prihodima pridonositi državnoj blagajni. Ako to mora činiti baka Jela koja na zagrebačkom Dolcu prodaje grincajg ili penzić s 1800 kuna mirovine i slučajnim honorarčićem, po kojoj bi logici država morala gledati kroz prste bogatoj Katoličkoj crkvi!? Nema logike. Ni vlast se baš nije iskazala ne bi li ju pritjerala ovozemaljskoj financijskoj disciplini. Možda i zato, što obilnije plaća „Crkvi u Hrvata“, nego što mari za sirotinju, kojoj jedva namakne oko 550 milijuna kuna za sve socijalne programe u godini. Država je maćeha i ostalim vjerskim zajednicama, jer im u 10 godina kapne trećinu godišnje apanaže Katoličke crkve!

Povezani članci

Država na crkvenom klecalu

Foto: Yiannis Pantziaras

Sramotno je da i država i Katolička crkva izražavaju krajnji nemar prema više od 25.000 djece i mladeži u RH koji ne pohađaju vjeronaučnu nastavu u osnovnoj i srednjim školama, čime Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta krši ne samo članak 67. Zakona o odgoju i obrazovanju nego i osnovne norme sekularnog društva. Ministar Vedran Mornar usprotivio se izbacivanju nepopularnog vjeronauka ove školske godine s liste izbornih predmeta, koje izabire manje od 500 srednjoškolaca

Marijan Vogrinec

Otkako je, vidi vraga, baš na Međunarodni praznik rada zagrebački Jutarnji list objavio milijunti valjda prilog o (ne)riješenom u političkoj, stručnoj i društvenoj javnosti pitanju školskog vjeronauka – Facebook je opet polemički eksplodirao. „Kako riješiti problem učenika koji ne idu na vjeronauk? ‘Naša kći se igra na hodniku ili dođe kući’“ – naizgled je bezazleni novinski naslov. Samo naizgled, jer bi jamačno izazvao krv da se polemičari kojim slučajem nađu oči u oči. Puste već godine u Bijednoj Našoj traje mrtva polemička utrka za i protiv vjeronauka u javnim školama RH. Od 1991, od samog uvođenja te izborne nastave.

No, ziheraška državna politika, bila desna ili lijeva, svjesno, iz kvazipragmatičnih izbornih razloga, glumata mudrost triju japanskih majmuna i ne želi sekularno riješiti problem vjeronauka u javnim osnovnim i srednjim školama. Kao, mudri Mizaru, Kikazaru i Iwazaru su politički valjana opcija za pridobiti simpatije blizu 87 posto statističkih katolika u RH. Oko te se činjenice zapravo okreće sve političko licemjerje: pustiti Katoličku crkvu u zbornicu (plus bolnice, vojarne, društvene i kulturne ustanove…), a zauzvrat dobiti potporu vlasti, lojalnost i zahvalnost Crkve što je više pastirima, nego stadu priznato „demokratsko pravo“ na javni odgoj i obrazovanje uzdanicama vjerničke/nacionalne budućnosti u jedino ispravnom svjetonazoru. Riječ božja: neka se katoličko stado plodi i množi, pa kleru zadugo ne može biti loše!

Nada protiv kritičnosti

Kolateralno dopuštenje i ostalim vjerskim zajednicama da dovedu svoje duhovne pastire u školske zbornice samo je smokvin list hinjene vjerske tolerancije, koji svako malo znade otpuhnuti malo jači sekularni povjetarac iz agilnijih udruga civilnog društva, pa se nakratko otkrije sva smrdljiva sramota incestuozne veze Crkve i države. Polemizira se i o sadržaju vjerske nastave, udžbenicima i izboru nastavnika, što je država potpuno prepustila Crkvi, ali su joj klerici ostavili novčane obveze koje debelo nagrizaju anoreksičnu državnu blagajnu i u njoj onemoćalu školsku kunu. Državnom prisilom, vjeronauk moraju plaćati svi građani RH, bez obzira vjeruju li u koga/što ili ne vjeruju ni u što.

Neriješeno je i ključno svjetonazorsko pitanje: u vjeronauku se neznanstveno tupi učenicima kako je bog stvorio čovjeka i svijet u šest dana te prepričavaju sve one milenijski jedno te iste bajke o raju, čistilištu i paklu, Adamu i Evi, bezgrešnom začeću…, a u svim ostalim nastavnim predmetima govori se o velikom prasku i evoluciji. Što je istina!? Vjeroučitelji uče o neupitnim vjerskim dogmama u koje se ne smije sumnjati, tražiti logička objašnjenja ili znanstvene potvrde, a ostali nastavnici su za multidisciplinarnost, kritičko mišljenje inovativnost i znanstvenu utemeljenost svega o čovjeku i svijetu. Vjeronauk je uguran u javne škole političkim nasiljem i interesno-materijalnom agresijom dominantne vjere.

„Crkva u Hrvata“, kako si u suglasju s nacionalističkom desnicom i sama voli tepati, od samog se osamostaljenja RH prilijepila uz skute vlasti. Uspjela je nametnuti svoj svjetonazor (kojem nisu baš privržene ni mnoge srebroljubive glave pod mitrama!) kao državnu koja se u javnom diskursu ne mijenja već 25 godina. Nije važno što ta moda stoji novokomponiranim katolicima (uključujući obitelj Tuđman!) kao piletu sise ili minica na kroničnoj anoreksičarki. Uvelike je anoreksičnost i osobina nastave vjeronauka, pa je većini školaraca odbojna i nesimpatična, a roditelji je trpe iz čistog konformizma: „Što bi nastavnici, susjedi i rodbina rekli da naša Valentina ne ide na vjeronauk!?“ Katolički svećenici su privatizirali obitelji i društveni život, kao da je građansko društvo RH crkveno vlasništvo. Prijete i kažnjavaju obitelji koje ne plešu kako biskupi sviraju.

Na crkvama su pojačani decibeli zvonjave, ali nitko ne reagira ni kad se građani žale na buku, što je u Zagrebu i većim gradovima RH česti slučaj. Svećenici si dopuštaju zvati telefonom roditelje ili im slati pisma, ako koju nedjelju ili crkveni god ne dođu s djecom na misu. Vrijeđaju ih s propovjedaonica, prozivaju, ako nisu platili neku od „parafiskalnih“ vjerničkih pristojbi. Siromašna majka devetero djece, vidjelo se ovih dana s tv-ekrana, nema 160 kuna za platiti kćeri prvu pričest, ali svećeniku ne pada naum besplatno podijeliti djetetu sveti sakrament. Gdje mu je duša kad siromašne obitelji čoporativno dere sa 160 kuna „po komadu“!? Što u prvoj pričesti vrijedi toliko novca? Kakav je svećenikov trošak? Najodvratnija gramzljivost bezobraznih pastira ljudskih duša.

Svega toga i mnogih drugih kobnih nesporazuma, koji se bolno obijaju o glavu građanima i međunarodnoj vjerodostojnosti zemlje, uopće ne bi bilo da su vlasti otpočetka poštovale ustavno opredjeljenje o sekularnom ustroju zemlje, njezinu antinacifašističku utemeljenost te vjerske zajednice – ponajprije dominantnu Katoličku crkvu – svele u realne okvire demokracije, bez fige u džepu. I, naravno, vjeronauk ostavile u njegovoj prirodnoj sredini, gdje je oduvijek bio i nikad mu nije bilo tijesno: u crkvama, džamijama, sinagogama… Vjerske pak škole neka ga prakticiraju koliko žele, kako žele i s kim žele, ako ga vjernici takvog žele platiti iz svog džepa. I ne bi bilo nikakvih problema ni za koga i ni s kim.

U javnim, što će reći državnim školama pristojnog sekularnog društva mjesto je nastavi religijske kulture ili sličnom predmetu koji bi slušali svi učenici, bez obzira na (ne)vjersku pripadnost. U suvremenom društvu globalnih komunikacija, ali i sve opasnijih ekscesa vjerskog ekstremizma, praznovjerne zatucanosti, neukosti i talibanske isključivosti nasušna je potreba odgajati i učiti djecu od najranije dobi da „moja vjera“ nije jedina, nije najbolja, nije jedina prava, da ljudi drugih religija nisu nevjernici koje treba zatrti ognjem i mačem i da ima i drugih bogova osim Isusa Krista. I da su svi jednako (ne)vrijedni i (ne)korisni.

Čovjek je – ne znajući do danas tko je, što je, zašto je i kamo ide! – još iz špiljskih vremena izmišljao razne bogove koji su mu tijekom milenija pomagali tumačiti svijet oko sebe. Izmislio je milijun i jedan obred, običaj i tradiciju štovanja svetinja, ubijao i ginuo za svoje bogove, nasiljem i slatkorječivošću širio svoja uvjerenja… A bogovi su ga redovito ostavljali na cjedilu kad mu je bilo najteže i kad se sva nesreća ovog i onog svijeta sručila baš na njegovu i glave njegovih najdražih. Okrutan neki bog kad na tek rođenoj djeci trenira kolektivnu krivnju tzv. istočnog grijeha i ne priznaje rodnu jednakopravnost Adama i Eve.

Civilizacijsko pravo

Nastavni predmet religijske kulture u ljudskom bi, demokratskom, odgojno-obrazovnom i pedagoško-metodičkom smislu njegovao dugoročno plodotvornu međuvjersku snošljivost, ekumenski zdrav vjerski pluralizam i ne bi služio novačenju ničije „božje vojske“ protiv „nevjerničke rulje“.

Suvremeni demokrat, civilizirani građanin svijeta širokih moralnih obzora, mora biti obaviješten o svim većim religijama na globusu, njihovom smislu i težnjama, poštivati tuđa vjerovanja u nadnaravno da bi mogao spoznati vrijednost vlastite duhovne tradicije. Solidno obaviješten mladi čovjek o povijesti i smislu religija poštivat će i ljude koji ne vjeruju ni u kakve bogove i ne pripadaju nikakvim religijama, sektama, kultovima… Ljudsko je, civilizacijsko pravo i vjerovati u bilo što i ne vjerovati ni u što. Katolički vjeronauk u školama RH ne ostavlja mjesta takvom pristupu, nego uzduž i poprijeko dere pretežno po Novom zavjetu, s izletima u Stari i neka prirodna područja o čovjeku i svijetu, gdje se inatljivo želi pobiti teorija evolucije.

Rečeni je Jutarnji list priopćio ovih dana već poznati podatak Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta (MZOS) za prošlu školsku godinu o tome da 25.417 osnovaca nije pohađalo nastavu školskog vjeronauka, a jest 304.371 ili 92,29 posto od ukupnog broja. E, sad, gdje je problem? Pa, u tome što se država itekako brine za većinu, bez obzira na njihove razloge i motive zašto se povinuju mainstream vjerskoj modi, a do 25.417 „nevjerničkih“ mladih duša drži kao do lanjskog snijega. „Naša kći jedna je od petero djece u razredu koja ne ide na vjeronauk“, rekli su novinarki Tanji Rudež roditelji 11-godišnje zagrebačke učenice. „Tada s kolegama ode u knjižnicu, a ponekad se zaleti doma, pa se opet vrati u školu.“

Tako je po osmoljetkama u cijeloj Hrvatskoj. Djeca usred nastavnog dana tulaju po hodnicima, naganjaju se po dvorištu ili igralištu, šalabajzaju tih 45 minuta po ulicama, a bude li sreće da učiteljica hrvatskog jezika ima šupalj sat i minimum zdravih živaca – zalete se u knjižnicu. MZOS ne plaća školama ni lipe za pedagoški osmišljenu skrb o učenicima koji iz raznih razloga ne pohađaju vjeronauk. Ta je skrb ostavljena na milost i nemilost ravnatelju. Trebala bi ju platiti iz školskog proračuna, a to ne može proći, jer je tih 25.417 djece vjerski remetilački faktor, nedostojan ikakve brige.

Sramotno je da ni sama Katolička crkva ne mari za tu djecu. Bivši je SDP-ov ministar znanosti, obrazovanja i sporta Željko Jovanović predlagao vrlo logično rješenje, koje nikom ne bi trebalo smetati. Ali… Crkva se ustobočila na zadnje noge i bila energično protiv toga da se vjeronauk pozicionira u dnevnom rasporedu kao prvi ili zadnji sat nastave. Time bi se omogućilo djeci koja ne pohađaju vjeronaučnu nastavu da dođu u školu 45 minuta kasnije ili da odu kući 45 minuta ranije. A njihovi suučenici iz razreda neka se mole s vjeroučiteljima koliko žele i rade što se od njih traži.

No, katolički klerici i vjeroučitelji – a o njima se uglavnom radi – ne bi bili to što jesu da u njima nije toliko vražje pakosti, pa iz inata zagorčavaju život tolikoj djeci i njihovim roditeljima! Razlozi koje navode za nepristajanje na razuman prijedlog bivšeg školskog ministra, inače prznice koji se obrukao „isušivanjem“ sportske močvare, graniče s čistom glupošću. A država se poltronski pokriva ušima po glavi kao da joj je gazda sama Hrvatska biskupska konferencija. Umjesto da odgovara građanima, pa i onima koji plaćaju debeli crkveni porez, a ne žele vjeronauk za svoju djecu, Banski se dvori licemjerno klanjaju ugojenim/bahatim glavama pod mitrama, usred teške recesije obilno ih zasipaju novcem poreznih obveznika, a ovi ih ionako ne zarezuju pola posto. Tragikomedija na entu!

Teško da će vlast mrdnuti malim prstom i na apele/prijetnje/tužbe udruga civilnog društva, koje zahtijevaju poštivanje članka 67. Zakona o odgoju i obrazovanju, jer je uglavnom nepreporučljivo bosti se s rogatima. Istaknuta aktivistkinja i čelnica Centra za građansku hrabrost Nada Topić Peratović istaknula je u dopisu MZOS-u da se službenom nebrigom za školarce koji ne pohađaju vjeronauk „pojačava ionako snažan pritisak na roditelje da upišu djecu na vjeronauk, jer im to preporučuje i školsko osoblje“. Udruga Protagora je 2012. godine tužila MZOS, jer nije omogućio alternativu nastavi vjeronauka. Ali – pojeo vuk magare.

Izravan put u raj

„Nakon što je Jutarnji list objavio prijedlog Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje obrazovanja da se u školskoj godini 2014./15. ne provode ispiti iz šest izbornih predmeta – filozofije, logike, vjeronauka, etike, latinskog jezika (B razina) i glazbene umjetnosti – jer ih prijavljuje manji broj učenika (manje od 500 po predmetu) iz MZOS-a su poručili: ‘U ovoj školskoj godini 2014./2015. neće biti promjena u državnoj maturi’“, objavile su te novine lani u studenom. Bravo! Vjeronauk ide dalje. Ministar Vedran Mornar, kojem je prvi ministarski potez bio jednoipolsatni posjet nadbiskupu zagrebačkom kardinalu Josipu Bozaniću, zaradio je time, kad mu kucne smrtna ura, izravan put u raj. Zajedno s novim rektorom Sveučilišta u Zagrebu Damirom Borasom, koji se unaprijed već hvalio kako će u akademsku zajednicu uvesti – biblijske vrijednosti (sic)!

Može državna matura tisuću puta biti nova, ali, kategoričan je Mornar, vjeronauk nitko neće brisati dok on šefuje školstvom, ma koliko taj predmet bio izborni i bezvezan za profesionalno školovanje mladeži. Ali, to je ta Hrvatska u kojoj pijani miševi kolo vode, a drčni pjetlići što prerano kukuriču – uglavnom ne skončaju u loncu. Glasnici su većih nevolja koje uredno sustižu jedna drugu i bivaju čašćeni, primaju nagrade, očekuju hvalospjeve odasvud! Mrak, uistinu mrak.

„Crkva nije luda da izgubi toliki novac i direktnu mogućnost masovne indoktrinacije djece, a da se ne govori o tek tada vidljivom stvarnom postotku katolika i gubitku njihove političke moći“, komentira na Facebooku Dalibor Brankov, a Dajana Ivković poentira: „Zato i kažem da to Vlada treba riješiti, ali nemaju hrabrosti zbog agresivnog nastupa ‘vjernika’“. Raspravu dopunjuje Stanko Penzić: „Upravo tako, gospođo Dajana. Moja unuka je jedna od dvoje učenika u razredu koji ne pohađaju vjeronauk. A škola joj nudi alternativu – ili da se šmuca po hodnicima ili da sjedi u klupi i prati nastavu predmeta u koji nije upisana. Pa ona ostaje u razredu i sluša te gluposti. To je čisto maltretiranje djece, a rješenje je jednostavno – vjeronauk u crkve i tko voli neka izvoli, a crkvu van iz školstva, politike i kese poreznih obveznika“.

Emil Nikolić: „Gospođo Ivković, slažem se s vama, ali znaju, kad bi se vjeronauk vratio u crkve, da ne bi ni 50 posto djece dolazilo, a i crkva ne bi imala utjecaja na školstvo“. Prodavanju magle i ispiranju mozga vjerskom indoktrinacijom ne pogoduje samo službena politika nego uvelike i neprofesionalni/senzacionalistički mediji koji diktiraju što „ljude zanima“. Da su mediji profesionalno zreliji i da im je uistinu više stalo do potreba/interesa građana, nego do što većeg/bržeg profita, ne bi glavne zvijezde svako malo bili politikanti u mantijama, šatra na Savskoj 66 u Zagrebu s Đurom 25000 Glogoškim i Josipom Klemmom, pa ni vjerska agresija na sekularnu državu s grabežnim pipcima u školstvu i državnom proračunu. Kakva budućnost čeka crkvu i državu koje nečovječno diskriminiraju djecu!?

„Čudi me kako za ovih osam posto nisu uveli to da moraju nositi žutu traku oko ruke za vrijeme dok su u školi, takva nam je država“, tvrdi na Facebooku izvjesni Blesavi Kukuruz. Tim Snow: „Nigdje većih licemjera nego u nas, 99 posto vjernici, a mrze sve redom…“ Našao se među Facebook komentatorima i Darko M. Vasić s one strane Dunava: „U Srbiji je alternativni predmet građansko vaspitanje. Obavezan izborni predmet za koji se roditelji opredeljuju u prvom razredu osnovne škole, i izučava se do kraja srednje. Odnos je 50-50 odsto otprilike“. Odgovara mu Igor Tomljenović: „Hrvatska je primitivnija zemlja od Srbije u ovom segmentu, svaka vam čast. U Hrvatskoj vlada daleko veća mržnja prema svemu što je različito od većine“.

Mladen Vučetić se nešto grublje našalio s praznovjerjem, koje pak ima dodirnih točaka s određenim spoznajama/istraživanjima o povijesnom Isusu: „Kaj bi bilo da se Isus pojavi danas i da školovanim narodima počne soliti pamet kao nekada ribarima i čobanima, njega bi strpali u Remetinec, a njegovoj mami bi dokazali koji mu je otac, možda ne bi bio bog, možda bi to bio susjed“. Dino Alberini: „U škole uvesti štovanje pravih hrvatskih bogova Peruna, Jarila, Mokoš, a ne ovih uvezenih iz arapske čobanije“. Alberini, međutim, nije uzeo u obzir činjenicu da bi „Crkvi u Hrvata“ u tom slučaju iskliznulo iz masnih prstiju obilno vime državne krave muzare na koje je priključila i vjeronauk.

Medijski nije nepoznat frapantan podatak da je Crkva od 2003. do kraja 2013. godine samo iz državnog proračuna inkasirala lijepih šest milijardi kuna, a sve ostale vjerske zajednice zajedno, uključujući najveće (srpsku pravoslavnu, islamsku i židovsku), tek 202,8 milijuna kuna u punih 10 godina! Lani su ti škakljivi podaci prvi put isplivali u javnost, zahvaljujući zastupničkom pitanju Vladi predsjednice Hrvatskih laburista – Stranke rada Nensi Tireli.

Javna je tajna da „Crkva u Hrvata“, zapravo, godišnje prima blizu milijardu kuna iz raznih izvora, od državnog proračuna do jedinica lokalne (regionalne) samouprave, raznih institucija, udruga, milodara, svećeničkih „usluga“ i vlastitog angažmana na tržištu. A nije čak ni fiskalni porezni obveznik. Po Vladinom izvješću, država plaća Katoličkoj crkvi oko 600 milijuna kuna godišnje i to je njezina obveza, preuzeta četirima vatikanskim ugovorima (ratificirani 1997.-1998.), koji se ne mogu mijenjati – bez papinog pristanka (sic)! Za režima Franje Tuđmana, Bijedna si je Naša sama navukla omču oko vrata i sada krklja u krizi, izokreće bjeloočnice i nemoćna se jezivo grči. A ipak ne želi postaviti pitanje promjene vatikanskih ugovora u korist svojih opljačkanih i prezaduženih građana.

Pokorno i dalje poseže u njihove džepove. Uzima im 280 milijuna kuna godišnje za plaće klera, karitativni rad i školovanje svećenika, oko 208 milijuna za plaće vjeroučitelja, oko 100 milijuna ukupno od 2011. godine za financiranje 14 katoličkih škola, oko 60 milijuna kuna za zaštitu crkava (spomenika kulture), oko 10 milijuna za obnovu i gradnju katoličkih crkava, samostana i drugih vjerskih objekata, 11,5 milijuna kuna za plaće i materijalne troškove Vojnog ordinarijata na Ksaveru, 35 milijuna kuna u 10 godina za dušebrižništvo i hodočašća pripadnika MUP-a (od dolaska na vlast „nenarodne“ SDP-ove koalicije, taj je izdatak porastao za pola milijuna), za dušebrižništvo u bolnicama i domovima socijalne skrbi država je isplatila 9,1 milijun u 10 godina, za oduzetu imovinu 54,6 milijuna kuna od 2006. do 2013. godine…

„Neprofitni“ sveti milijuni

Valja toj računici pribrojiti velik državni trošak za vjeronaučne udžbenike, plaće na katoličko-bogoslovnim fakultetima i studijima i još štošta. Prosta računica kaže koliko biskupi lažu javnosti kad tupe da su kler i katolički vjernici u društvenoj nemilosti, da ih se sramoti i progoni. A zapravo, katolički prelati plivaju u slasti i masti, na ovom svijetu svega im obilja. Smjernim pripadnicima stada tek pusta nada da će im, eventualno, biti dobro nakon što umru, ako su za trpljenja u dolini suza (koje se doline odrekao Drugi vatikanski koncil, ali mnogi svećenici nisu!) materijalno futrali svoje duhovne pastire. Jer, oni su sama riječ božja, njegova posredovana svijest, savjest i putokaz!?

Ugledni kolumnist Jutarnjeg lista i ponajbolji poznavatelj vjerske problematike na ovim prostorima Inoslav Bešker finom se satirom „Država i neprovidna crkvena kesa“ okomio na suštinu tog problema. „Ugodno je vidjeti kako je u nas barem Katolička crkva nepotkupljiva: Milanović joj daje duplo nego prethodnica (premijerka Jadranka Kosor – op. M.V.), a Crkva ne propušta priliku da stoičkog šeprtlju okrpi, dok je za nevolje prethodnice bila puna razumijevanja“, napominje Bešker. „Valja primijetiti da je papa Frane u Svetoj Stolici (koja u sve godišnje uprihodi oko 1650 milijuna kuna) uveo režim oštre knjigovodstvene providnosti s neovisnim međunarodnim revizorima, a da u Hrvatskoj Katolička crkva ne daje nikome uvid u to kako troši novac, čak ni onaj iz državne kese. Nije se čuditi zašto ih iritira ovaj Papa.“

Kao i sve udruge građana – a Crkva i nije drugo doli dragovoljna udruga vjerujućih – koje „neprofitno“ obrću teške milijune, imala bi polagati račun poreznicima, razmjerno prihodima pridonositi državnoj blagajni. Ako to mora činiti baka Jela koja na zagrebačkom Dolcu prodaje grincajg ili penzić s 1800 kuna mirovine i slučajnim honorarčićem, po kojoj bi logici država morala gledati kroz prste bogatoj Katoličkoj crkvi!? Nema logike. Ni vlast se baš nije iskazala ne bi li ju pritjerala ovozemaljskoj financijskoj disciplini. Možda i zato, što obilnije plaća „Crkvi u Hrvata“, nego što mari za sirotinju, kojoj jedva namakne oko 550 milijuna kuna za sve socijalne programe u godini. Država je maćeha i ostalim vjerskim zajednicama, jer im u 10 godina kapne trećinu godišnje apanaže Katoličke crkve!

Marijan Vogrinec
Autor 6.5.2015. u 08:59

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija