Državno priznanje u sjeni demografske katastrofe

Autor/ica 👤Marijan Vogrinec 18.1.2022. u 10:30

Izdvajamo

Itekako je zadovoljan i neuspješni vanjskopolitički ministar Gordan Grlić-Radman, pripadnik iste superpovlaštene HDZ-ove političke kaste, koji, je li, prepotentno zbori u tv-kameru kako građani s iskustvom života u SRH unutar SFR Jugoslavije mogu usporediti život „tada“ i „danas“ i „svima je jasna velika razlika u korist samostalne, neovisne i suverene Hrvatske“. Da nije smiješno za puknuti, valjda bi bilo tragično. Lik iz komunističke obitelji povlaštene u bivšem režimu pljuje po vlastitoj (zatajenoj) prošlosti i kuje u zvijezde zemlju iz koje se godišnje iseljavaju desetci tisuća ljúdi s cijelim obiteljima ne samo iz elementarnih ekonomskih razloga nego i zbog nesnošljive političke/društvene klime što je kreiraju perjanice triju rečenih kastâ ne bi li zadržali i još podboltali svoje materijalne probitke stečene unovčenim „domoljubljem“. Zašto mladost odlazi trbuhom za kruhom i ne rađa djecu, ako im je dobro i zadovoljni su, kako licemjerno zbore Grlić-Radman i Grabar-Kitarović koja školuje kćerku na Harvardu u SAD-u nakon što je kod kuće završila američku/međunarodnu srednju školu na engleskom jeziku, bez nacionalne skupine nastavnih predmeta? Sic transit.

Povezani članci

Photo: Marin Tironi/PIXSELL

Kada HDZ kroji povijest države za koju krivotvorno/uvredljivo tvrdi da ju je ta stranka „stvorila na čelu s prvim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom“, kvazipovijesne egzibicije nisu isključene. Nema veze, je li, to što se baš nadnevak 30. obljetnice međunarodnog priznanja RH bio podudario s objavom Državnog zavoda za statistiku o demografskoj katastrofi Bijedne Naše, pa tih 30 godina tzv. samostalnosti, neovisnosti i suverenosti (sic transit) ispada karikaturom. Od 2011. do 2020. godine se broj žitelja smanjio za 396.360, pa ih je sada 3,888.529. Jamačno i još stotinjak tisuća manje budući da su u mnogim kućanstvima – iz raznih osobnih/obiteljskih razloga – popisani i iseljeni građani koji se više neće vratiti u domovinu, oni koji žive i rade u inozemstvu, a nisu promijenili prebivališta/boravišta, odnosno ljudi s hrvatskim državljanstvom (Hrvati i Srbi prije svega) što žive u BiH ili Srbiji, etc. Tzv. bijela kuga i iseljavanje eutanaziraju Bijednu Našu, a njezini vođe udarili brigu na veselje

Marijan Vogrinec

Nekako su se Bijednoj Našoj polovicom siječnja 2022. godine, istodobno, dogodile one tzv. dobra i loša vijest, a tzv. mainstream mediji – ne pitajući ikoga za zdravlje – raspalili obje odjednom. I, što je najindikativnije, obje su u pupčanoj vezi jedna s drugom. Naime, prvi političari s državnog sljemena popadali su u slavodobitnički trans zbog dobre vijesti, je li, 30. obljetnice međunarodnog priznanja Republike Hrvatske (najprije Island, pa Vatikan, etc.), a manje-više nezainteresirano – osim stalno nabrušene političke oporbe – bili su popratili preliminarne rezultate lanjskog popisa stanovništva. Dozlaboga alarmantne. Prava demografska katastrofa: od 2011. do 2020. godine se broj žitelja RH smanjio za 396.360 duša, pa ih je sada 3,888.529. Jamačno ih je još stotinjak tisuća manje budući da su u mnogim kućanstvima – iz raznih osobnih/obiteljskih razloga – popisani i iseljeni građani koji se više neće vratiti u domovinu, oni koji žive i rade u inozemstvu, a nisu prijavili promjenu prebivališta/boravišta, odnosno ljudi s hrvatskim državljanstvom (Hrvati i Srbi prije svega) što žive u BiH ili Srbiji, etc. Javna je svojedobno predizborna tajna, npr. vrgoračka adresa kućnog broja bb na kojoj u dvije sobe s kuhinjom „živi“ 400 Hrvata iz zapadne Hercegovine (BiH).

Godine 1991., uoči međunarodnog priznanja RH, popisano je 4,784.265 ljudi i od tada se broj stanovnika stalno smanjuje. U tri desetljeća za gotovo puni milijun. Glavni su uzroci tzv. bijela kuga (godišnje veći broj umrlih no rođenih) i iseljavanje. Više od 13.000 umrlih u prošle cca dvije godine od zaraze virusom SARS-CoV-2 (a broj dnevno raste za pedesetak, plus-minus) – cijeli grad veličine Rovinja, Makarske ili Kutine – posljedica je vladina vrlo lošeg upravljanja koronakrizom, ne sve opasnijih/agresivnijih sojeva virusa. Uz te trendove, u Bijednoj Našoj za sljedećih 10 godina više neće živjeti ni 3,5 milijuna domaćeg življa!?

Gdje je milijun ljudi?

E sad, ostavi li se po strani prirodna katastrofa izazvana bolešću SARS-CoV-2 na čiju pojavu/posljedice nitko u svijetu nije mogao utjecati, kako je moguće da država Hrvata, „napokon svojih na svomu“ nakon „tisuću godina pod tuđom čizmom“ (!?), u ciglih 30 godina izgubi milijun žitelja što zbog natalitetne apstinencije (roditelji ne vide kod kuće budućnost svoje djece?), što zbog iseljavanja mahom mlađih ljudi u najboljoj radnoj i fertilnoj dobi!? Zašto im nije dobro u vlastitoj domovini? Tko je tomu kriv i kako je to bilo moguće u 23 godine HDZ-ove i sedam godina SDP-ove, odnosno tri desetljeća hrvatske vlasti? Je li uopće bilo pametno udarati na sva zvona, urbi et orbi, okruglu obljetnicu međunarodno priznate tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene u kojoj ni Hrvati niti ostali stanovnici nemaju budućnost? Blizu milijun ih je manje no 1991. godine, 12 mjeseci prije no što je najprije Europa zaredala s priznanjima države (Island 19. prosinca 1991., istog dana i Njemačka s tim da odluka stupa na snagu 15. siječnja 1992.), a potom pomalo i druge zemlje u svijetu.

Sedam stranih država još nije priznalo RH niti uspostavilo diplomatske odnose: Butan, Južni Sudan, Liberija, Niger, Somalija, Srednjoafrička Republika i Tonga! I, je li bilo pametno slaviti obljetnicu međunarodnog priznanja RH 15. siječnja, kada je stupila na snagu njemačka odluka od 19. prosinca 1991. o priznanje, odnosno kada se tog dana navečer tzv. prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman pekmezasto egzaltiran obratio naciji, iako je proces međunarodnog priznanja tek počeo: „Današnji dan – 15. siječnja 1992. – bit će zlatnim slovima uklesan u cijelu 14-stoljetnu povijest hrvatskoga naroda na ovome prostoru, za nas svetom tlu, između Mure, Drave, Dunava i Jadrana“, kada je još trećina zemlje bila okupirana i trajao je Domovinski rat, a ne bi bilo pametnije uzeti u obzir za proslavu međunarodnog priznanja nadnevak 22. svibnja 1992. kada je RH službeno postao punopravnim članom UN-a?

No, kad HDZ kroji povijest države za koju krivotvorno/uvredljivo tvrdi da ju je ta stranka „stvorila na čelu s prvim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom“, kvazipovijesne egzibicije nisu isključene. Nema veze, je li, ni to što se baš nadnevak 30. obljetnice bio podudario s objavom Državnog zavoda za statistiku o preliminarnim, katastrofalnim demografskim podatcima popisa stanovništva, pa tih 30 godina tzv. samostalnosti, neovisnosti i suverenosti ispada karikaturom. A sasvim je slučajna datumska koincidencija to da je također 15. siječnja 1998. bila realizirana i tzv. mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja, do tada okupirane istočne Slavonije, južne Baranje i zapadnog Srijema, u ustavno-pravni poredak RH. Što će reći da je RH primljen u UN šest godina prije no što je država bila cjelovita, odnosno tri godine prije no što će vojno-redarstvenim akcijama Bljesak i Oluja biti oslobođen veći dio od ukupno okupirane trećine državnog teritorija na kojem je bila proglašena tzv. SAO Krajina.

Hrvati „napokon svoji na svomu“ ne znaju upravljati sami sobom niti su si kadri urediti život koji neće rastjerivati rode iz hrvatskih rodilišta ni Hrvate s hrvatskih ognjišta. Sic transit. Ali su se zato tzv. mainstream mediji bili potrudili, podbodeni s Markovog trga, sazvati sve još živo iz HDZ-ovih struktura 23-godišnje diplomacije i aktualne vlasti, koji su se preko svake mjere izdovojili gomilanjem hiperbola o povijesnom značenju obljetnice, svojim zaslugama/ulozi u međunarodnom priznanju države, svijetloj budućnosti zemlje, etc., pa se tako i RTL televizija sjetila bivše HDZ-ove gaf-predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, nestale s političke scene, koja se dala dozvati „prebjegu“ s Nove TV Andriji Jarku zboriti o svemu i svačemu u aktualnom trenutku Bijedne Naše. Iz svog kuta gledanja, a taj se uopće ne razlikuje od onih, npr. najdugovječnijeg HDZ-ova ministra vanjskih poslova Mate Granića, aktualnog šefa tog resora Gordana Grlića-Radmana, njegove državne tajnice Zdravke Bušić, inače sestre međunarodnog terorista Zvonka Bušića-Taika što je odrobijao u SAD-u 32 godine zbog ubojstva američkog policajca i otmice putničkog aviona na liniji New York – Chicago, potom je protjeran u RH, a 2013. je izveo suicid u Rovanjskoj…

Njima i inim HDZ-ovim bivšim diplomatima, koji sad žive kao bubreg u loju, Bijedna je Naša bogomdani raj na zemlji, zrcalo pune demokracije, državničke pameti i budućnosti izglednije no švicarska, norveška… Pa i Kolindi Grabar-Kitarović koju je HDZ nakon izbornog poraza od Zorana Milanovića za drugi mandat na Pantovčaku gurnuo na vrtoglavu apanažu za nikakav posao u Međunarodni olimpijski odbor, je li, s globtroterski otvorenim putnim nalogom. Dušu dalo za bivšu predsjednicu RH koja je za petogodišnjeg mandata više vremena provodila na putovanjima u SAD i po svijetu, nego na radnomu mjestu u bivšoj Titovoj vili Zagorje. A tko je zaboravio kako razmišlja HDZ-ova bivša političarka – nije obnovila članstvo u stranci nakon što ga se morala ostaviti, jer je u RH stranačka pripadnost u koliziji s predsjedničkom dužnošću – i bivša pomoćnica za diplomaciju glavnog tajnika NATO-a (baštinica 100.000 eura otpremnine) koja se zbog NATO-a naprasno ostavila veleposlaničke dužnosti u SAD-u i razbješnjela tadašnju HDZ-ovu premijerku Jadranku Kosor, mogao je opet „uživati“ u njezinu pametovanju Andriji Jarku na RTL-u.

Zadovoljno nezadovoljstvo

Hrvatska, je li, 30 godina poslije!?

„Mislim da nikad ne smijemo biti potpuno zadovoljni“, odgovorila je bivša predsjednica RH na pitanje mogu li građani biti zadovoljni državom koju imaju. „Uvijek treba strijemiti onom boljem i višem. Moram reći da je, kad je počeo rat u Hrvatskoj, bilo teško zamisliti da ćemo 30 godina kasnije biti samostalna, oslobođena, reintegrirana država, članica EU-a i NATO-a. S druge strane, posebno ovo vrijeme pandemije koja je uzrokovala opću krizu u svijetu. Ipak nisam zadovoljna ovim stagniranjem ne samo države nego i društva. Sveopćom raspravom, nedostatkom optimizma i ambicije, usudila bih se reći. Nekako nedostatkom vjere u sebe. Mislim da možemo bolje. Mislim da nam svima nedostaje ambicije kao društvu. Kao društvo smo otporni na promjene.“

E sad, političarka iza koje nema iole vidljivijih rezultata zbog kojih će njezino ime ostati zapisano u zbirci zaslužnika za napredak Bijedne Naše na bilo kojem razvojnom polju od osobite koristi za njezine tzv. male/obične zemljake, koja je inaugurativno („tako mi Bog pomogao“, a nije, sic transit) obećavala Švicarsku za svog predsjedničkog mandata i plaću od 8000 eura iz fotelja u dnevnom boravku, je li, nije „potpuno zadovoljna“!? Koga briga? No, sugerira da su u državi „svi zadovoljni“ državom i time kako žive u njoj, ali opominje da „nikad ne smijemo biti potpuno zadovoljni“, što je glupost na entu. I neistina. Da jest istina, ne bi toj „državi zadovoljnih ljudi“ manjkalo milijun ljudi u razdoblju u kojem je, zahvaljujući HDZ-u, upravo ona i njoj slični podobnici obnašala sve bolje plaćene dužnosti, od apsolventskih dana u Ministarstvu znanosti, pa do diplomacije, NATO-a, Pantovčaka i Međunarodnog olimpijskog odbora (sic transit, sport!? – valjda zbog kvalificiranja skakanjem po oznojenim „vatrenima“ na SP-u u moskovskoj svlačionici 2018.). Zadovoljni su tek pripadnici triju superpovlaštenih kastâ u RH – političari, hrvatski branitelji i katolički kler – a Kolinda Grabar-Kitarović s obitelji spadaju u prvu kastu.

Itekako je zadovoljan i neuspješni vanjskopolitički ministar Gordan Grlić-Radman, pripadnik iste superpovlaštene HDZ-ove političke kaste, koji, je li, prepotentno zbori u tv-kameru kako građani s iskustvom života u SRH unutar SFR Jugoslavije mogu usporediti život „tada“ i „danas“ i „svima je jasna velika razlika u korist samostalne, neovisne i suverene Hrvatske“. Da nije smiješno za puknuti, valjda bi bilo tragično. Lik iz komunističke obitelji povlaštene u bivšem režimu pljuje po vlastitoj (zatajenoj) prošlosti i kuje u zvijezde zemlju iz koje se godišnje iseljavaju desetci tisuća ljúdi s cijelim obiteljima ne samo iz elementarnih ekonomskih razloga nego i zbog nesnošljive političke/društvene klime što je kreiraju perjanice triju rečenih kastâ ne bi li zadržali i još podboltali svoje materijalne probitke stečene unovčenim „domoljubljem“. Zašto mladost odlazi trbuhom za kruhom i ne rađa djecu, ako im je dobro i zadovoljni su, kako licemjerno zbore Grlić-Radman i Grabar-Kitarović koja školuje kćerku na Harvardu u SAD-u nakon što je kod kuće završila američku/međunarodnu srednju školu na engleskom jeziku, bez nacionalne skupine nastavnih predmeta? Sic transit.

Kolinda Grabar-Kitarovic – Photo: Sanjin Strukic/PIXSELL

Bijedna je Naša raj na zemlji, najljepša zemlja na svijetu, pa valjda i tu opasku Kolinde Grabar-Kitarović o „stagniranju ne samo države nego i društva“, „nedostatak optimizma i ambicije“, „nekako nedostatak vjere u sebe“, itsl. valja pojmiti kao fatamorganu? A ne radi se o fatamorgani. Radi se o nepojmljivom krimenu vladajućeg HDZ-a u svih 23 godine za državnim kormilom te krimenu sedam fenjeraških godina SDP-a zbog najmanje 250.000 iseljenih građana RH i gotovo 400.000 demografskog manjka samo u prošlomu međupopisnom razdoblju. Radi se i o teško pojmljivom bagateliziranju demografske katastrofe Bijedne Naše što ga je premijer Andrej Plenković demonstrirao neki dan u komentaru prvih statističkih rezultata popisa stanovništva. Neodgovorni ljudi neodgovorno zbore i nikomu ništa, jer stranački (polu)ovisnici glasaju kako glasaju, a oni koji odmahuju rukom na svaki spomen politike i te nedjelje zaobilaze birališta u velikom luku, kao vrag tamjan, bildaju neodgovornost. „Uopće nisam iznenađena rezultatima zadnjeg popisa stanovništva“, dosolila je neodgovornosti i bivša gaf-predsjednica RH i dodatno sramotom začinila svoju izjavu: „Krivi smo svi mi zajedno u politici zadnjih desetljeća, i u medijima i u obrazovanju javnosti“.

Nismo krivi „svi mi zajedno“, krivi su isključivo ili najviše „domoljubi“ što su obnašali pozicije vlasti, koji su škrgutali zubima te ekstatično vikali narodu: „Imamo Hrvatsku!“ A objema rukama krali i trpali u džepove, ne mareći za to što djeci tzv. malih/običnih sugrađana otkidaju od usta i cijele obitelji s pinklecom na plećima istjeruju u iseljeništvo. U domovini u kojoj je „Hrvat napokon svoj na svomu“ za tzv. malog/običnog Hrvata nema mjesta!? A kako bi bilo za ne-Hrvata!? Ništa ne pomaže ublažiti mučan osjećaj demografske katastrofe „najljepše zemlje na svijetu“ što Grabar-Kitarović „osjeća i osobnu odgovornost“. Šuplja riječ, licemjerje do neba: „Da, ja sam doista jedna od osoba koja je upirala prstom u taj problem kao jedan od ključnih problema RH. Ono što je problematično – država nisu granice, nego su ljudi – jest da bez ljudi nema ni radne snage. Tko će zarađivati za mirovinski sustav, za zdravstvo?

Idemo prema nekoj stagnaciji u budućnosti. Da bismo imali gospodarski napredak, trebamo imati i demografsku obnovu. Jedan od ključnih razloga odlaska ljudi je vrlo pesimistična klima u društvu. Vladaju malodušje, nedostatak optimizma, ali i nedostatak povjerenja u institucije“. Je li pogriješila Plenkovićeva vlada? „Nije to na vladi Andreja Plenkovića“, kaže Kolinda Grabar-Kitarović. „Negativne demografske trendove imamo još od ’80-ih i 90-ih godina. Naravno, i u 21. stoljeću je tako. Problem je što nismo iz desetljeća u desetljeće donosili potrebne demografske mjere, a činjenica je i da se godinama donosi reforma obrazovanja koje su počela davno prije nego što je današnja vlada došla na vlast. Tu snosimo kolektivnu odgovornost od samih početaka i prije osamostaljenja Hrvatske.“ Glupost na entu. Svi smo krivi, kolektivno? Malo morgen. Plenković i njegove obje nesposobne vlade imale su pet godina krajnje neodgovorne demografske politike koja je urodila time čime je državna statistika sada izašla pred javnost: upravo zahuktalom tzv. bijelom kugom i intenziviranim iseljavanjem.

Zbog te Plenkovićeve neodgovornosti i nebrige za demografiju, u prvom je mandatu njegove vlade i sramotno nesposobne ministrice mu Nade Murganić naprasno, usred presice, dao ostavku na državnotajničku dužnost mladi znanstvenik, demograf Marin Strmota. Razlog, ništa se ne mijenja nabolje, „Hrvatska izumire, a vlada vodi folklornu demografsku politiku“. Prema tomu, Grabar-Kitarović nije u stanju argumentima braniti Plenkovića – kojemu ima biti doživotno zahvalna za dobar dio unosne si političke karijere – pa opservacije o razlozima demografske katastrofe nisu na mjestu. Osim toga, žena koja je donijela na svijet samo dvoje djece i time osigurala „voljenoj domovini“ (samo na riječima?) tzv. prostu obiteljsku reprodukciju, nema osobita kredita govoriti o demografiji. Gdje joj je nacionalna svijest, ako je već svjesna te nacionalne demografske nizbrdice ’80-ih i ’90-ih godina?

„Ne, nije mi žao…“

Što ono reče HDZ-ov „otac domovine“ iz rezidencijalne vile u Nazorovoj ulici u Zagrebu, sic transit: „Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što!“ A ona i Jakov? Hrvatska demografska figa u džepu? I sada: svi smo kolektivno krivi, ako danas-sutra Hrvatska tiho izumre? E pa neće biti tako, brus! Je li bivšoj predsjednici RH danas žao što je u kampanji govorila o Hrvatskoj kao najbogatijoj i najsretnijoj zemlji s 8000 eura plaće za mlade ljude, a ispalo je obratno: Bijedna je Naša, uz Rumunjsku i Bugarsku, zadnja u Uniji i po bogatstvu i po sreći svojih žitelja, po životnom standardu, plaći za pošteni rad, mirovinama, sigurnosti radnog mjesta, društvenoj klimi, razvojnim izgledima, etc. Po svemu što je ljudima obećano u samostalnoj Hrvatskoj, ulaskom u EU (gdje Bruxelles odlučuje o svemu, a bivši su moćni kolonijalni gospodari opet zasjeli na sve što u RH još vrijedi)o), u NATO (gdje je hrvatski vojnik opet topovsko meso zapadnih interesa)…

„Ne, nije mi žao“, prostrla se Grabar-Kitarović neizlječivom prepotencijom bez pokrića, pa nastavila bildati glupost koja nije mogla biti glupljom čim je svojedobno izletjela iz njezinih usta. „Mi moramo biti ambiciozni. Mi moramo strijemiti prema tih 8000 eura. Ako a priori kažete da je nešto nemoguće, to nikad nećete ni ostvariti, ali zacrtate li si to kao cilj, onda je to realno i ostvarivo. Zato što je to bilo rečeno u razgovoru s ozbiljnim državnicima (za njezina posjeta Izraelu, kurtoazno i bez ikakve realne podloge, op. a.) s kojima sam razgovarala o tim programima razmjene, gdje bi naši mladi išli na obuku, vraćali se u Hrvatsku radili u tim određenim državama. Ono što sam ja htjela jest pokrenuti konkretan projekt koji bi bio tek početak.“ Kaže mudar pûk: što se babi snilo, to se babi zbilo. Kao što se od blata ne pravi zlato, ni od gluposti ne nastaju „konkretni projekti“. Ni kao početak, je li, Bijedne Naše kao Švicarske.

I dok hrvatski tzv. mainstream političari slavodobitno dižu u nebesa 30. obljetnicu međunarodnog priznanja tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene – u ime svih svojih sudržavljana, koji ih ipak nisu ovlastili za neutemeljenu euforiju – službena državna statistika argumentira pravu demografsku katastrofu. A ta katastrofa (po procjenama UN-a, Hrvatska bi uz sadašnje negativne demografske trendove spala do kraja trećeg tisućljeća na jedva 2,5 milijuna žitelja), indikativno je, uopće ne dira baš najodgovornije za njezino – ako već ne pojavu – trajanje i donošenje mjera za suzbijanje tzv. bijele kuge i iseljavanja. Udri brigu na veselje!?