Dužnost nam je da budemo nepokorni kriminalnoj vlasti

Ladislav Babić
Autor 2.7.2014. u 09:29

Izdvajamo

  • Ako smo uvjereni da nismo popljačkani, da nismo nezaposleni, da nas ne deložiraju, da se država suprotstavlja fašističkim tendencijama i sama ne naginje njima, da susjede (ili oni nas) ne diskriminiramo po nacionalnoj ili nekoj drugoj osnovi, da dužnosnici javno ne slave ratne zločince, da se ne vrši revizija povijesti, da nas ne plaćaju ništavnim minimalcima, da nam uplaćuju zdravstveno i mirovinsko osiguranje,... – zaista, koga bismo onda vraga izlazili na cestu oboružani transparentima, zviždaljkama ili porivima za paljenjem i rušenjem?

Povezani članci

Dužnost nam je da budemo nepokorni kriminalnoj vlasti

„Ovi protesti su se trebali desiti davno. Trebala je jedna mala iskra pa da to sve nekako krene. Mislim da se ovi protesti neće zaustaviti, ogromno nezadovoljstvo ljudi se akumuliralo da bi ljudi tako olako odustali. Mi koji smo svakodnevno na protestima smo protiv paljenja zgrada, ali činjenica je da su se naši političari, naša vlast, samo bojali kada su gorjele zgrade.“

Piše: Ladislav Babić

U međuljudskim odnosima mnoge situacije se toliko zapletu da je naprosto nemoguće naći dogovorno racionalno rješenje, posebno ako bi ono trebalo biti na liniji ljudske humanosti. Svi su ljudi jedna biološka vrsta, ali sa socijalne strane često jedni drugima straniji od vanzemaljaca. Mirni dogovori, praćeni pozivanjem na činjenice, ukazivanjem na njih oponentima koji ih ignoriraju zbog nečiste savjesti ili ličnog koristoljublja, nespremni ga se odreći u ime opće koristi ili naprosto najobičnije istine, znaju se pokazati promašenim načinom postizanja općeprihvatljivog status quoa. Bespogovorno prihvaćanje nepravednih društvenih odnosa znači izdaju najhumanijih etičkih principa koji nas vijekovima nadahnjuju, a koje podjednako vremena bezočno izdajemo ne brinući za ljudske i materijalne žrtve takvog beščašća. Pravi ljudi, daklem ne samo njihova biološka ljuska bez ikakvog duhovnog sadržaja, u bezbroj slučajeva ne pristaju sklapati sporazume sa neljudima. Kako biste na taj način razriješili sukob interesa sa lopovom koji vam pljačka stan? Zapletene situacije izmičuće razrješenju intelektualnim metodama koje neće degradirati našu ljudskost, prinuđeni smo rješavati presijecanjem gordijskog čvora.

„Prema grč. mitu, Gordije, kralj Frigije, napravio je nerazmrsiv čvor. Proročanstvo je objavilo da će onaj koji ga uspije razmrsiti postati gospodarom svijeta. Aleksandar III. Veliki ga je presjekao mačem.“

Iznuđena rješenja mogu biti vrlo bezobzirna; mnogi tvrde da upravo ona uzrokuju naš pad u ponor neljudskosti. August Šenoa stoga savetuje: „…taj gordisjki čvor ne valja rasjeći, već fino i vješto razuzlati”, što mnogi preporučuju kao metodu razrješenja nerazrješivih problema. Paradoksalno, zar ne – razrješenje nerješivih problema!? Baš me zanima kako bi razriješili navodne aporije („nerješiv ili teško rješiv problem koji nastaje kada o čemu razmatranome postoje dvije sasvim oprečne odnosno nespojive teze“) koje opterećuju naša društva. Možda gradnjom zajedničke grobnice za krvnike i žrtve? Dali političkim pomirenjem fašista i antifašista? Imenovanjem jednog trga Titovim, a drugog Pavelićevim ili Mihailovićevim imenom? Naizmjeničnim godišnjim komemoracijama žrtvama i njihovim krvnicima? Paralelnim slavljenjima istinskih narodnih heroja i ratnih zločinaca?… Na žalost, u društvima koja dozvoljavaju da se etički jednostavne stvari zapetljaju do stupnja nerazrješivih zapletenosti gordijskog čvora, takvi prijedlozi nisu nimalo hipotetski. Oni su bili, ili još i danas jesu u igri. A nepostojanje nerazmrsivih teškoća jasno je demonstrirao Aleksandar Veliki – pitanje je samo tko će biti (ne)zadovoljan takvim rješenjima. Namjerno sam izbjegao socijalne probleme, zbog ilustrativne jasnoće navedenih primjera.

Nepravovremena društvena reakcija na problemčiće koji još nisu prerasli u problemčine, dozvoljavaju ovima narasti do neslućenih razmjera. Kad pomaže samo mač! Možda su Spartakovi gladijatori i Gubecovi kmetovi trebali osnovati sindikat za pregovore sa svojim tlačiteljima? Francusko građansko društvo moglo se izgraditi dogovorom sa feudalnom elitom? Hitler se mogao pobijediti podilaženjem njegovim zahtjevima? Kapitalistička eksploatacija se najbolje pobjeđuje bezglasnim podvrgavanjem? Metodi presijecanja gordijskog čvora antitetički se suprotstavlja mudrost „bolje sto godina pregovarati nego jedan dan ratovati“, uostalom – obje zbog interesnih razloga u praksi silovane do neprepoznatljivosti. Pa, sad budi pametan: čega se držati? Normalan čovjek najčešće se priklanja trećem izboru – nepovredivosti vlastitog, jedinog i za njega neizmjerno vrijednog života. Ali, kao što to prečesto biva, okolnosti znaju tjerati na nevoljke izbore koje – što još više otežava odluku – nameću drugi. Oni kojima su vlastiti, parcijalni interesi ispred općedruštvenih. Kako biste sačuvali onaj lično najbitniji – vlastiti i živote najmilijih – spremni ste i više od sto godina pregovarati, pristajati na neljudske zahtjeve, trpjeti oskudicu, poniženja, klečanja, puzanja i teror, sve dok… Sve ima svoju granicu, pa i ljudsko strpljenje, izdržljivost i trpljenje gaženja dostojanstva. A onda presječete – odete u partizane, pridružite se demonstracijama ili napadu na Bastille-u, uzmete život nekom idiotu koji vam ni kroz sto godina pregovaranja nije htio ni za dlaku popustiti. Sve je, na kraju krajeva, stvar čovjekova izbora – pojedinca ili masa koje su upravo dovedene do krajnje granice gdje postoje samo tri alternative: ili se pokloni, ili se ukloni, ili ustani za svoja ljudska prava! Sudbina onih koji su vas prislili na poslijednji izbor – metodu presijecanja gordijskog čvora – tada visi o neizmjerno tankoj niti. Nažalost, i vaša. Kada vam eksploatator začne lamentirati kako širite govor mržnje govoreći o nepravednosti i neodrživosti stanja u kojem vas muze poput muzare, kad se poziva na zakone i humanizam, budite uvjereni da je to samo predzadnji stupanj, prije posizanja za represijom u obrani svojih privilegija. Snošljivost nije odnos između iskorištavanih i izrabljivača – snošljivost je odnos između ravnopravnih humanih raznolikosti. Dignete li svoj glas, praznu ili naoružanu ruku protiv eksploatatora ili okupatora, to nije širenje nesnošljivosti niti propagiranje ili prakticiranje govora mržnje; to utopljenik poziva na ravnopravni, dostojanstveni tretman sebe kao ljudskog bića, prije negoli vam pokaže da i u njemu ima relikata evolucije koji vas mogu zbrisati s lica zemlje.

Kapitalizam kao društveni sistem, posebno u sprezi sa nacionalizmima i fašizmom, sve se više bliži fazi kad će nas staviti pred jedini preostali izbor, ako iole cijenimo svoju ljudskost. Pred presijecanje gordijskog čvora. A onda, Bog neka nam je svima skupa na pomoći. Povijest demonstrira kako to završava. Ljudi su neizmjerno strpljivi u podnošenju svog jada; dali iz duboko usađene ljudskosti, iz straha ili neshvaćanja situacije, oni se suzdržavaju do krajnjih granica, po svoju štetu tumačeći evidentne činjenice samo da ne bi morali okrvariti ruke. Govorim o normalnim ljudima, a ne o psihopatološkim kordićevskim tipovima. Nakon neslavno propalih „tuzlanskih događaja“ ne jedan učesnik je konstatirao:

„Ovi protesti su se trebali desiti davno. Trebala je jedna mala iskra pa da to sve nekako krene. Mislim da se ovi protesti neće zaustaviti, ogromno nezadovoljstvo ljudi se akumuliralo da bi ljudi tako olako odustali. Mi koji smo svakodnevno na protestima smo protiv paljenja zgrada, ali činjenica je da su se naši političari, naša vlast, samo bojali kada su gorjele zgrade.“

Dvije uzročno-posljedično povezane činjenice naprosto vape za racionalnim respektiranjem: neizdrživo stanje koje je ljude prisililo na proteste i strah elite tek kad se osjećala fizički ugroženom. Revolucionari to shvaćaju i zato idu do kraja, ma kakav on bio: Francuska Republika, SAD, pobjeda NOB, krvavi obračun sa komunarima Francuske komune ili Che Guevarin kraj. Pokazuje se da je za neke promjene vrijeme sazrelo, za druge će – uključivo društva naše Regije – ono još podugo sazrijevati. Pomalo cinično konstatirajmo kako nam je još uvijek predobro, a da bismo išli do krajnjih granica (uostalom, samo se bosanskohercegovačko društvo pobunilo u ograničenom obimu; ostali – čini se – žive u rajskim uvjetima). Zato su i vladajuće BiH elite s tek malo više napora neutralizirale „pobunu“, ne vješajući doduše demonstrante po kandelabrima, ali im ispostavivši kazne od par stotina KM. Raja valjda ima, kad umjesto da radi – orgija po ulicama!

Ako smo uvjereni da nismo popljačkani, da nismo nezaposleni, da nas ne deložiraju, da se država suprotstavlja fašističkim tendencijama i sama ne naginje njima, da susjede (ili oni nas) ne diskriminiramo po nacionalnoj ili nekoj drugoj osnovi, da dužnosnici javno ne slave ratne zločince, da se ne vrši revizija povijesti, da nas ne plaćaju ništavnim minimalcima, da nam uplaćuju zdravstveno i mirovinsko osiguranje,… – zaista, koga bismo onda vraga izlazili na cestu oboružani transparentima, zviždaljkama ili porivima za paljenjem i rušenjem? Ali, ako tome nije tako? Što mislite, zašto je priča o gordijskom čvoru preživjela više od dva tisućljeća? Možda stoga, što se odonda – s promjenljivim uspjehom – neprekidno ponavlja u ljudskoj povijesti, samo nam je to teško sami sebima priznati. Uostalom, i sam sistem je – prefrigano, da ne ugrozi svoju opstojnost – legalizirao razvodnjenu metodu presjecanja gordijskog čvora, u slučaju da racionalni, „civilizirani“ pregovori između poslodavaca i radnika ne daju rezultata. Sjeckanjem čvora na debelom mornarskom užetu, tupim džepnim nožićem – štrajk! Po metodi, podijeli pa vladaj – ograničenoj (sem u rijetkim slučajevima generalnog štrajka, koji ne samo da ne obuhvaća cijelo društvo nego ni sve zaposlene) na sitne djeliće cjelokupne kapitalističke mašinerije – pojedinačne firme, dodatno u korist poslodavaca razbijajući uzajamnu solidarnost svih radnih ljudi. Množe se bezbrojni pojedinačni predstečajni (ili zbog neisplate plaća) štrajkovi, dok ih radnici neobuhvaćenih firmi tupo promatraju očekujući da i na njih dođe red. Jeli onda čudno da ovakav način izražavanja nezadovoljstva radnika ponajčešće završava nepovoljno po njih. A što kada propadnu svi legalni (ta riječ miriše na značenje „dopušteni od strane elite“, s obzirom da ona donosi zakone prvenstveno u vlastitom interesu) načini traženja pravde? Što kada nepravda nije samo na razini pojedinačnih kolektiva, već na nivou cijelog društva? Što ako nije uzrokovana nazajažljivošću pojedinaca nego cjelokupnog sistema koji ju generira i potiče?

Narod je sam, vaninstitucionalno, smislio način pritiska na vlast koji bi se trebao nalaziti negdje između (zaludnih) dogovora i rezanja gordijskog čvora – građanski neposluh. Aktivni, masovni, javni i nenasilni neposluh građana prema zakonima i vlastima, s ciljem da se oni promijene ili korigiraju, odnosno ukinu. Prilično neuspješni efekti za aktuelnu generaciju, između ostalog su i posljedica spominjanog straha elite uglavnom od fizičkog napada na nju, a s druge strane ona se izvještila ubacivati provokatore koji mirne proteste pretvaraju u relativno lako kontrolirane nasilne demonstracije (jer ni nisu bile zamišljene takvima), kako bi optužile prosvjednike za huliganstvo, prebacujući tako poglede javnosti s opravdanih zahtjeva građana na izgrede koje je sama potaknula. Doduše, metode građanskog neposluha su prilično raznolike, ne mogu se svesti samo na javna demonstrativna okupljanja, međutim njeni parcijalni uspjesi prečesto su samo anestetik za privremeno smirivanje općeg razočaranja stanjem. Najveći uspjeh građanski neposluh postiže svojim ukazivanjem na masovno nezadovoljstvo društvom, njegovom elitom, vlašću ili zakonima, što dugoročno (kaže se da smo dugoročno svi mrvti!) može izazvati pozitivne promjene mijenjajući pojedine modalitete funkcioniranja sistema, ne mijenjajući ga u cjelini. Dušu dalo za zagovornike dviju konstatacija: da je postojeći sistem najbolji mogući od svih zamislivih, i da – hvala Bogu – nije bilo ljudskih žrtava. Prva tvrdnja ne odražava toliko intelektualnu tromost svojih promicatelja, koliko interesnu vezanost za sustav kojega onda teorijski i praktično, brane svim mogućim sredstvima. Ona druga pak na najbolji mogući način ilustrira jad bespomoćnog ljudskog stvorenja koprcajućeg u žrvnju tuđih interesa. Jest’ da si iskorištavan, ponižen i popljuvan, degradiran do stupnja suvremenog roba, zgažen u svom ljudskom dostojanstvu, ali – zar sve to nije mala cijena za tvoju dobit? Ostao si živ!

Američki pisac, filozof, prirodnjak, povjesničar, i socijalni buntovnik Henry David Thoreau, iznosi u eseju „O dužnosti građanina da bude neposlušan“, vječnu istinu:

„Svi ljudi priznaju pravo na revoluciju, to jest pravo da se otkaže poslušnost vladi i da joj se pruži otpor kad njena tiranija ili efikasnost postanu neizdrživi.“,

odmah oprezno dodajući, jer revolucija je revolucija, ali je vlastita koža ipak – vlastita koža: “No gotovo svi kažu da današnja vlada nije takva“. Pa nadalje obrazlaže potrebu nenasilnog otpora vladi koja ne radi u interesu naroda (govori o vladi, a ne o sistemu kojega je ona dio). Niz kasnijih teoretičara razrađuje to pravo na neposlušnost, uglavnom razmatrajući nenasilne oblike njegova ispoljavanja, ali je bitno u svemu da maltene svi daju narodu u krajnjem slučaju (kao „slučajno“, nikad ne odnosećem na aktualno stanje) pravo na revolucionarna rješenja. Sve u svemu, ako ćemo pravo, mišljenje teoretičara sasvim je nevažno u usporedbi sa „mišljenjem“ i praksom povijesti, a ona je prepuna „krajnjih slučajeva“. Za koje nas elita nastoji uvjeriti da su duboko zakopani u naslage vjekova, u čemu ih demantira niz suvremenih, revolucionarnih smjena (vlada, a ne sustava) iniciranih odozdo, iz naroda.

Mnogi humanistički orjentirani intelektualci iz raznoraznih razloga ustaju protiv presijecanja gordijskog čvora. Za razumijeti ih je, ukoliko to nije nepokolebljivo apsolutni stav, već samo procjena da se u danom času radi o kontraproduktivnoj metodi s mogućim tragičnim posljedicama (doduše, ona je uvijek tragična za jednu stranu u „sporu“). Sasvim (ne)nerazumljivo? generaciji koja je doživjela raspad Jugoslavije upravo presijecanjem gordijskog čvora (sjetimo se bezuspješnih pregovora republičkih funkcionera, iznuđene pat pozicije 4:4 u Predsjedništvu SFRJ i svestranih opstrukcija Markovićevih reformi) svim vrstama legalnog (armijskog) i nelegalnog (švercanog, za što su argentinski šverceri na najvišim državnim položajima i osuđeni) oružja. Možda ih tragika zbivanja – najdirektnije iskušana i na vlastitoj koži – koči u priznavanju tovrsnih načina razrješavanja stvari, no cijeli paradoks je u činjenici da oni metodu ne priznaju, ali prigrljuju njene rezultate (nacionalne države sa pratećim etničkim i socijalnim stratifikacijama). Olako obescjenjujući žrtve bespogovornim prihvaćanjem „koristi“ priskrbljenih načinom kojemu se „iskreno“ protive. Pitanje za razmišljanje je: zašto u danim uvjetima na sve moguće načine biti protiv možda jedino efikasnog razrješavanja socijalnih (klasnih) napetosti, ako smo to jednom prihvatili kao recept za formiranje svojih država? Nije li podjednako paradoksalno, prihvatiti svoju sirotinju proizašlu kao posljedicu preraspodjele društvene imovine dvostrukim presjecanjem gordijskog čvora (oružanim rušenjem države uz prateći lopovluk), protiveći se analognoj uspostavi pravednih društvenih odnosa? Prihvaćamo nasilje koje nas uvodi u ropstvo, protiveći se onom koje bi nas oslobodilo? Jesmo li zaista samo ovce, zadovoljne naramkom trave, torom za prespavljivanje na golom tlu i svojim besplodnim blejanjem koje legitimira taj status? Zaista, kažem vam – da se poslužim biblijskom frazom – samo vi čekajte svog Spasitelja; dok je svježe travice, možete i sanjati.

Povijest je suočila ljudski rod sa dvije opcije. Mitom o nadi skrivenoj na dnu Pandorine kutije, koju nikako da pronađemo i pretvorimo u aktualno djelovanje (podjednak je i mit o Spasitelju, skrivenom u bezdanima svemira ili glavama onih koji nas hrane Njegovim beznadnim iščekivanjem). Drugi je mit o presijecanju gordijskog čvora, koji svako malo – kad sazriju uvjeti – poput krvave ptice Feniks uskrsne u realno djelovanje, sa svima nama vidljivim posljedicama. I dobrima i lošima, od kojih ni na jedne ne treba žmiriti. Ljudski rod – na njegovu sreću ili nesreću – najčešće stoljećima lavira između ta dva ekstrema. Gajeći nadu u očekivanje Spasitelja ili krvavih razrješenja društvenih suprotnosti, podaje se u naručje trećem mitu: o razumnom, racionalnom, dogovornom i humanističkom razrješavanju nepremostivog sukoba interesa. Kad pronađete realni dogovor – van svjetova svoje mašte – sa lopovom s početka teksta, koji će vas oboje zadovoljavati, javite se! Još bolje: patentirajte metodu i usmjerite svijet na pravi kolosjek, za sve živuće generacije koje jedva čekaju genijalca takvog tipa! Dakako, ni ne sluteći da svi zajedno u sebi sadržimo upravo sve sastojke za uspjeh takvih poduhvata. Koji tijekom vremena povremeno zabljesnu svojim učinkovitim blještavilom, da bi odmah potom zapali u dugačak san iz kojega nas budi jedino gorki poljubac sazrelih okolnosti.

Hoće li mi prigovarati oni koji su se upravo poslužili metodom o kojoj govorim, pri svom usponu na vlast? Kao, oni smiju, a onda za vijeke vjekova cementirajmo postignuto služeći se zavodljivim i dokazano čvrstim cementom licemjernog humanizma? Tko ovaj tekst doživljava kao govor mržnje, kao pleodaje za nasilje i barbarstvo, kao poziv na ustanak protiv navodno legitimne vlasti i još navodnijih njenih legitimnih postupaka, a ne kao racionalno razmatranje povijesno potvrđenih činjenica, evo završne, pomirljive poruke: Volite svog lopova poput brata rođenoga, kao što on voli stado koje se dobrovoljno podaje njegovoj mužnji! Barem do idućeg izlaska na cestu, kad ćete se – uspješno ili bezuspješno – prihvatiti presjecanja čvorova kojima su svezali vaše živote. Amen.

Ladislav Babić
Autor 2.7.2014. u 09:29

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija