Dvadeset godina poslije: politički gladac, državni jadac

Marijan Vogrinec
Autor 16.12.2019. u 15:09

Izdvajamo

  • To je nama Tuđmanova borba dala, da i tridesetak godina poslije rata imamo toliko - budala. I kad zagrebački nadbiskup - po svom iritantnom običaju - uspavljujućim diskursom baca „ovčice“ u san, „snažna poruka s oltara“ ostaje neprobavljiv kalambur navijačke apologetike/pristranosti vladajućim tzv. desničarima. Ničim, ama baš ničim ne pridonosi ne samo revitalizaciji nade/vjere u „stadu“ u bolje sutra s ovom/ovakvom vlašću već ni suzbijanju apatije/malodušja u društvu koje se rastače.

Povezani članci

Dvadeset godina poslije: politički gladac, državni jadac

Foto: Flickr

Tzv. samostalna, neovisna i suverena Republika Hrvatska, Tuđmanovo djelo (kojeg bez ujdurme međunarodne zajednice protiv socijalizma ne bi bilo), 20 je godina poslije njegove smrti na repu tzv. obitelji kojoj oduvijek pripada, iza država što su joj u „komunističkom mraku“ dalekozorom gledale u leđa kao trećoj u rangu srednjerazvijenih u zapadnoj Europi. U tom se „komunističkom mraku“, tvrdi bivši premijer Zoran Milanović, i više djece rađalo no u RH u kapitalističkom Betlehemu. Bit će istina – RH je očiti primjer i po neovisnim, europskim statistikama – kako ne može biti dobro i stabilno nešto čemu temelji ne valjaju. A ovdje, u slučaju Bijedne Naše, ne valjaju ni temelji niti zidovi na njima podignuti, jer su zidari bili krajnje nestručni, nemarni i nevoljni poslenici

Marijan Vogrinec

Klijentelistička ZNA SE opcija – čije su opasne namjere (kako je u osvit tzv. hrvatske slobode zloslutio SDP, pa i tridesetak godina poslije trpi „domoljubne“ packe) itekako su se ostvarile – pompozno se sjeti tzv. prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana redovito uoči svakih izbora, odnosno u sklopu državnih obljetnica. Pa se opasne namjere ostvaruju iza te „domoljubno-državotvorne“ HDZ-ove dimne zavjese i dalje nesmanjenom žestinom, opsegom i razvojnom tragikom. Ne samo za pojedine žitelje Bijedne Naše, socijalne skupine i svjetonazore nego i cijelu zemlju kao (ne)vjerodostojan etat u međunarodnoj obitelji. Čija je dnevna rh-zbílja sasvim po kroju drevne pučke mudrosti: izvana gladac, iznutra jadac. Uključivo neutemeljeno prenemaganje, je li, glede i u svezi ekstremno nekritičkoga glorificiranja Franje Tuđmana i njegove baštine u dijelu povijesnih činjenica o raspadu bivše 24-milijunske države SFRJ, Domovinskog rata i utemeljenja tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene.

Dvadeseta pak, okrugla obljetnica Tuđmanove smrti pala je ove godine baš usred službene kampanje 11 kandidata uoči prvog kruga izbora (22. prosinca) za novu/og predsjednicu/ka države, pa se Pokojnik ni kriv niti dužan za tu vrst zloporabe povijesne istine našao i škripcu između ZNA SE nekritičnih glorifikatora mentaliteta/pedigrea u se, na se i poda se te oponenata „najvećeg Hrvata u nacionalnoj povijesti“ kojima i nije strano i previdjeti tu i tamu Tuđmanovu dobru stranu. Kao što ni približno nije bio nacionalni anđeo, mesija ili spasitelj koga se čekalo tisuću godina„ nije baš bio ni toliki negativac nečasnih zasluga kojega po svaku cijenu treba čim prije izbrisati iz nacionalnog sjećanja. Pa jamačno još treba proteći puno vode ispod savskog Mosta slobode do trenutka kad će znanstvenici biti kadri objektivno izvagati Tuđmanovu ulogu na hrvatskim „bespućima povijesne zbiljnosti“ (sic transit; Tuđmanova jezična izmišljotina: zbiljnost), a do tada će mu jedni pjevati ditirambe dok od toga imaju bar pristojna beriva, a drugi ga slati u vražju mater jer ih baš ničim nije zadužio.

Tuđman surađivao s Božjim Duhom!?

„Gospodin nam je dao predsjednika Tuđmana u određeno vrijeme, a na nama je da njegov život, važan za hrvatsku povijest i današnje hrvatsko društvo, čitamo pozorno, ne kao nešto što pripada samo prošlosti, nego kao poticaj da se pitamo što je nama povjereno, da ostvareno nastavimo dalje razvijati“, nahvalio je zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić „bogomdanog“ u misi za domovinu i tzv. prvog hrvatskog predsjednika o 20. obljetnici njegove smrti, a njegove su prohadezeovske predizborne poruke „bogobojazno“ slušali iz klupa u Prvostolnici baš premijer Andrej Plenković, predsjednik Sabora Gordan Jandroković, gradonačelnik Milan Bandić i njihove svite. „Dr. Franjo Tuđman bio je samo čovjek, kao i svatko od nas, sa svojim ograničenostima, manama i grijesima, ali i čovjek u čijem poslanju (sic transit, „poslanju“!? – op. a.), s vremenskim odmakom, jasnije vidimo njegovu suradnju s Božjim Duhom (da ti pamet stane, ako je i od „pastira“ kardinalskog ranga: Tuđman surađivao s Božjim Duhom; sic transit!? – op. a.). Uz sva osporavanja, nekritičke prosudbe, klevete i optužbe ti ‘maleni’ (tzv. mali, obični ljudi, op. a.) i danas dobro razlučuju što je bilo pogrešno, a što vrijedno i dobro, što treba njegovati i prenositi na nove naraštaje.“

Hina izvješćuje također kako je kardinal Bozanić naglasio da je upravo „zahvaljujući Božjoj pomoći, slobodna i međunarodno priznata država Hrvatska ostvarena pod vodstvom predsjednika Tuđmana, ali i htijenjem narodnoga zajedništva i otporom protiv nepravednog nasilja te posebno hrabrošću i nesebičnim žrtvama hrvatskih branitelja“. I, vrag će znati zašto, i „Božji Duh“ i „Božja pomoć“ naprasno su prekinuli „suradnju“ s Franjom Tuđmanom, uskratili naklonost i njemu i Bijednoj Njegovoj do te mjere da se već cca pola milijuna Hrvata u najboljoj radnoj i fertilnoj dobi iselilo (i dalje se iseljava) iz domovine koja je postala okrutna maćeha „napokon svojima na svomu“. Bog je – ironije li sudbine u koju ni kardinal nije kadar proniknuti – okrenuo leđa „međunarodno priznatoj državi i njezinom predsjedniku“ još dok su štektale strojnice i eksplodirale bombe na sve strane, osobito netom što je zavladala ratna utiha. Hrvatska se obrela u izolaciji i pod strogom prismotrom međunarodne zajednice, a to nije mala stvar. I za to valjda Franjo Tuđman ima najdeblji sloj putra na glavi. Tko bi drugi kad autokratu nitko, ama baš nitko iz kruga vlasti nije ni pomišljao protusloviti?

Kardinal Bozanić, dakako, ima pravo osobno držati kako će „u povijesti hrvatskog političkog govorništva ostati zapamćen Tuđmanov govor na konstituirajućoj sjednici Sabora RH 30. svibnja 1990.“ Jer „mnogi stavci toga govora i danas imaju još do kraja neostvarenu programsku vrijednost i svoju aktualnost“, ali to ne znači da kardinalovo osobno mišljenje ima ili treba imati opću validnost za sav birački živalj u zemlji što ga na gotovo izravan način vabi glasati za HDZ-ovu kandidatkinju Kolindu Grabar-Kitarović. Ne bi li zadobila drugi mandat u bivšoj Titovoj vili Zagorje. Puka je animacijska fraza to kako je i danas potrebna „nova borba protiv zdvojnosti i pesimističnog malodušja, razboritost i promišljenost u procjenjivanju domaćih i međunarodnih prilika te čuvati se nerealnih obećanja i promicati svehrvatski dijalog koji će liječiti nezdravu radikalizaciju hrvatskog društva“.

Nova borba? Čija? Zdvojnost i malodušje nisu neka vražja tekovina vražje ujdurme protiv Hrvata, Hrvatske i tuđmanovštine u svakom obličju, nego preveliki krimen cijele sekte Tuđmanovih baštinika/nastavljača „državotvorne“ politike, radikalizirane beskrupuloznom praksom u se, na se i poda se, kojoj je praksi Katolička crkva sve vrijeme držala fenjer ili ljestve, kako je komu draže. Godišnje je to porezne obveznike stajalo cca milijardu kuna iz svih izvora, sve do državnog proračuna, pokriveno samovoljnim potpisivanjem četiriju tzv. Vatikanskih ugovora. Sva se pak predizborna žestoka HDZ-ova i agitacija aktualne još predsjednice RH i kandidatkinje za drugi mandat Kolinde Grabar-Kitarović svodi upravo na anatemu što ju je kardinal na misi za domovinu i Tuđmana upakirao u celofan preporuke (ne samo?) katoličkom dijelu biračkog tijela: „Birači, čuvajte se i ne glasajte za protukandidate naše kandidatkinje, jer njezini konkurenti daju nerealna obećanja i nezdravo radikaliziraju društvo“. Čak da je i aludirao na lakonotnog populistu Miroslava Škoru, a ne isključivo na drčnog SDP-ovog „komunjaru“ Zorana Milanovića nadimkom Zoka – i bezizgledan niz osmero inih pretendenata na Pantovčak – zgriješio je, svjesno štiteći Tuđmana koji je dozlaboga mnogo i svjesno griješio te onu koja politički, diplomatski, ideološki, etc. griješi bez ikakve zadrške. Dapače, inatljivo još i više kad ju opominju kako griješi.

„Ponekad izgleda“, tvrdi „pastir“ koji je neprijeporno odabrao stranu i na predsjedničkim izborima, pa u tu pristranost ugradio Tuđmana i njegovo djelo, pretenciozno nazvano „poslanjem“ (sic transit), što ovih dana tako napadno čini sav HDZ-ov državni tzv. mainstream zlorabeći, je li, okruglu obljetnicu smrti, „kao da je neprijatelj poslao zloguke proroke u naš narod koji uporno i smišljeno šire malodušje i nestrpljenje, guše polet i radost življenja te obezvrjeđuju inicijative ne trudeći se promicati pozitivan napredak. Hrvatska je članica EU-a, ali je zemlja na njenoj granici, stoga joj je potrebna stabilnost. To od njezinog vodstva traži istančanu razboritost, sposobnost za dijalog i prokušanu državničku mudrost koja se neće poigravati nepromišljenim eksperimentima i hvaliti nerealnim obećanjima.“ Nesposobna za ključne razvojne reforme i impotentna za rješavati ključne društvene prijepore mlade tzv. hrvatske demokracije, vlast Bijedne Naše – kojoj se kardinal već godinama libi kazati što ju ide, jasno i javno, bez muljanja i uvijanja u birokratske fraze poškropljene svetom vodicom i zakađene tamjanom, što će neprofesionalni mediji pak proglasiti „snažnom porukom s oltara“ (sic transit, „grijeh struktura“!?), toj denver plavoj ZNA SE opciji ni ubuduće neće biti ništa drugo na pameti do li manipulacija svim i svačim ne bi li o(p)stala na vlasti.

Ditiramb i vražja mater

„Tvrditi da je Tuđman bio veliki državnik drska je povijesna krivotvorina kao da bi netko kazao da su Neki to vole vruće bili odličan bend“, naslovio je ugledni kolumnist i književnik Ante Tomić svoja „Vlaška posla“ u Slobodnoj Dalmaciji, glasnogovornički dajući ton dobrom dijelu javnosti koja cijelu tu priču o Tuđmanu i HDZ-u doživljava antiprotivno, je li, Bozanićevom ditirambu (ne)slavnom Pokojniku. „Dvadeset godina od smrti Franje Tuđmana mnogi se sjećaju kakav je on bio krasan predsjednik, pravedan, razuman, velikodušan, dobrostiv, čak i šarmantan i zgodan muškarac. Očiju punih suza pričaju o desetljeću njegove vlasti, zlatnom dobu junaka i bogova. Cijelu je on državu pod konac uredio, sve je besprijekorno štimalo. Nije, kažu, bilo ove prljavštine i niskosti. Hrvatska je bila kao apoteka. Mogao si s poda jesti, kunu se stari hadezeovci, premda nam je bilo jednako, ako ne i gore nego danas. Zapravo, gotovo sve što danas primjećujemo kao zlo, kao bolest od koje država kopni i umire, možemo zahvaliti Tuđmanu. On je bio otac svemu, pa i korupciji. Milan Bandić, samo za primjer, vjerojatno ne bi 2019. samovoljno i oholo dijelio javne prostore po Zagrebu, da Franjo Tuđman nije još 1993. dao kćeri Nevenki Košutić nekoliko desetaka kvadrata Ministarstva obrane u Zvonimirovoj ulici da u njima otvori dućan.

Tvrditi da je netko tako pogrešnih nazora, sablažnjivih uzora, zakočen predrasudama, sujetan, zadrt, sitničava prznica koja se, za ne vjerovati, uspjela zakrviti i s maloljetnicima s Dinamove tribine, bio veliki državnik, drska je povijesna krivotvorina kao da bi tkogod kazao, šta ja znam, da je Neki to vole vruće bio odličan bend. Osobito je šaljivo kad se desničari danas spominju njegovih blistavih vanjskopolitičkih pobjeda. ‘Zamislite da se predsjednik Tuđman slikao pred ogradom Bijele kuće’, rekao je Miroslav Škoro…“ Inače, Škoro je u sve jačem zaletu prema Pantovčaku zmijskim jezikom opandrčio i po zagrebačkom nadbiskupu zbog njegove homilije na rečenoj misi za domovinu i Tuđmana, podsjetivši kardinala Bozanića na to da je Hrvatska ustavno sekularna država, da je Crkva odvojena od države te da se on nema što miješati u politiku, odnosno javno drukati za – jednu među 11 – HDZ-ovu kandidatkinju Kolindu Grabar-Kitarović. Škoro je u pravu, iako mu dio naklonjenog biračkog tijela neće upisati u pozitivu što Katoličku crkvu gura s političke scene.

Dobrovoljnoj udruzi vjerujućih građana, Katoličkoj crkvi, sâm je Franjo Tuđman samovoljno/samozvano – a neformalno – dopustio miješati se u politiku i čak participirati u civilnoj vlasti (npr. Adalbert Rebić, pa onaj fratar Duka s pištoljem za pojasom, Bozanićev nadbiskupski prethodnik kardinal Franjo Kuharić uza Tuđmanove skute, etc.), pa su si „pastiri“ od zadnje provincijske zabiti do Kaptola i HBK umislili kako se bez njihova blagoslova ne smije donijeti ni jedna državna odluka, sastaviti vlast na bilo kojoj razini, donijeti školski program… A neće baš biti da hrvatski žitelji bar u minimalnoj većini drže do proustaške floskule kako nitko nije Hrvat, ako nije katolički vjernik, radikalan tzv. desničar, ne mrzi Srbe i „komunjare“, ne urla „Za dom spremni“ i „Ubij, ubij, ubij Srbina na sportskim borilištima, etc. To je nama Tuđmanova borba dala, da i tridesetak godina poslije rata imamo toliko – budala. I kad zagrebački nadbiskup – po svom iritantnom običaju – uspavljujućim diskursom baca „ovčice“ u san, „snažna poruka s oltara“ ostaje neprobavljiv kalambur navijačke apologetike/pristranosti vladajućim tzv. desničarima. Ničim, ama baš ničim ne pridonosi ne samo revitalizaciji nade/vjere u „stadu“ u bolje sutra s ovom/ovakvom vlašću već ni suzbijanju apatije/malodušja u društvu koje se rastače.

Takva homilija nema ni poticajne sape za one što su, kažu, „preuzeli odgovornost“, pa se križaju u prvim klupama pred oltarom i mrmljaju valjda očenaše i zdravomarije pred tv-okom državne „dalekovidnice“ (sic transit). Nek’ se vidi, nek’ se zna kakva smo lijepa, vjernička, Tuđmanova zemlja. Da je s Plenkovićem, Jandrokovićem, Bandićem i svitom s pobožno sklopljenim rukama bila i ponajbolja hrvatska „pjevačica“ s perikom od 2000 eura i umjetnim trepavicama površine osrednje terase, taj je događaj mogao biti popraćen – uz korsku pratnju – legendarnom sportskom rugalicom; „neka pati koga smeta, Hrvatska je prvak svijeta…“ Vječno zahvalna tzv. prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu. Sve za Tuđmana, je li, Tuđmana ni za što. Dobro, nećemo sada o čudnoj zgodi da se Tuđmanova obitelj uoči predsjedničkih izbora za četvrtu/og mu nasljednika s punim mandatom podijelila između kandidatkinje stranke koju je osnovala glava te obitelji i kandidata tzv. RH-suverenista (Miroslava Škore), između denver plave i uvjerljivo crne opcije.

O mrtvima sve najbolje, kaže mudar pûk, i 20. obljetnica smrti tzv. prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, slučajno podudarnoj s utrkom 11 kandidata za petogodišnju opet gazdaricu ili novoga gazdu bivše Titove vile Zagorje, službeno je u Bijednoj Našoj obilježena u tom tonu. I, dakako, razumljivo je što se premijer Plenković višekratno potrudio javno nabrojiti nepregledan niz unutarnjih/vanjskih uspjeha, je li, „moje vlade“ i zasluga njegove predsjedničke kandidatkinje za „pozicioniranje Hrvatske u svijetu“, no nitko iz vladajućeg tzv. mainstreama nije očekivao hladan tuš iz Unije, kojom RH ima predsjedati prvih šest mjeseci 2020. godine. Naime, Eurostat je smjestio Tuđmanovu „vječnu nam i jedinu Hrvatsku“ na pretposljednje mjesto (ispred Bugarske) lani među 28 zemalja EU-a po visini BDP-a (37 posto ispod prosjeka Unije) iskazanog standardom kupovne moći po stanovniku te 35 posto ispod prosjeka EU-a po kriteriju stvarne individualne potrošnje građana. A prošla su već tri desetljeća od stjecanja tzv. samostalnosti, neovisnosti i suverenosti i pet godina manje od svršetka Domovinskog rata.

Što je ostalo, Pokojniče?

Što je ostalo, predsjedniče?“ – pitao je knjigom o Tuđmanu i njegovoj eri bivši glavni urednik Vjesnika, pa neuspješan političar Nenad Ivanković, a ovih je dana vox populi dvaput trbuhozborio istinu o tzv. obećanoj zemlji meda i mlijeka. U emisiju Hrvatskoj radija „U mreži Prvog“ o temi izbora za Pantovčak javio se gnjevan slušatelj, koji je izrigao nezadovoljstvo ne samo stanjem u zemlji nego i političarima koji ju vode ili žele voditi te se založio za uvođenje potpune – diktature. „Kako bismo napokon svi bolje živjeli“, obrazložio je. „Što nam je falilo dok smo živjeli u Titovoj diktaturi? Ništa, bili smo sretniji i sigurniji no danas.“ Nije mali broj, je li, hrvatskih branitelja u medijima – koji se nisu „proslavili“ lažnim statusima, berivima u vidu nezasluženih mirovina/invalidnina i natprosječnim povlasticama – koji s gorčinom u srcu izjavljuju: „Da sam znao kako će nas prevariti i na što će sličiti država kakvu danas imamo, nikad ne bih išao u Domovinski rat“. Iseljavajuću i natalitetno umiruću, darovanog suvereniteta moćnima u Bruxellesu, Washingtonu i Vatikanu, rasprodane industrije, banaka i vrijednih nekretnina, uništene poljoprivrede, darovane financijske moći (rasprodane u bescjenje domaće banke) te, je li, tutto completo – skinutih gaća pred izazovima budućnosti. Ljudima se smučila ta hrvatska zbílja.

Tzv. samostalna, neovisna i suverena Republika Hrvatska, Tuđmanovo djelo (kojeg bez ujdurme međunarodne zajednice protiv socijalizma ne bi bilo), 20 je godina poslije njegove smrti na repu tzv. obitelji kojoj oduvijek pripada, iza država što su joj u „komunističkom mraku“ dalekozorom gledale u leđa kao trećoj u rangu srednjerazvijenih u zapadnoj Europi. U tom se „komunističkom mraku“, tvrdi bivši premijer Zoran Milanović, i više djece rađalo no u RH u kapitalističkom Betlehemu. Bit će istina – RH je očiti primjer i po neovisnim, europskim statistikama – kako ne može biti dobro i stabilno nešto čemu temelji ne valjaju. A ovdje, u slučaju Bijedne Naše, ne valjaju ni temelji niti zidovi na njima podignuti, jer su zidari bili krajnje nestručni, jer su zidari bili krajnje nestručni, nemarni i nevoljni poslenici.

Marijan Vogrinec
Autor 16.12.2019. u 15:09

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija