Dvije godine gafomanije Kolinde Grabar-Kitarović

Marijan Vogrinec
Autor 25.1.2017. u 15:20

Izdvajamo

  • Ona nema Titov pedigre ratnog pobjednika nad nacifašizmom, najvećim programiranim zlom koje se moglo dogoditi čovječanstvu, ni Maršalovu političku inteligenciju u kontroverznim okolnostima. Nije mu ni do gležnja. Ni po čemu. Zato mu je, valjda iz zavisti, izbacila bistu iz predvorja Predsjedničkih dvora, kamo ju je postavio Franjo Tuđman. Nisu je dirali ni Stjepan Mesić niti Ivo Josipović. Ona jest, na svoju gafomansku sramotu, koju joj građani honoriraju na ljestvici javnog rejtinga. Kao i to što je, umjesto Maršalove biste, narcisoidno instalirala vlastiti kartonski lik u prirodnoj veličini, među dvojicom gardista s rupama na mjestu glave, za foto-kičeraj s posjetiteljima. Sic. Javnost joj nije oprostila tu nakaznu vrst revizije antinacifašističke prošlosti i nedopustivo ponižavanje institucije državne predsjednice.

Povezani članci

Dvije godine gafomanije Kolinde Grabar-Kitarović

Foto: Reuters

Prve dvije godine predsjednikovanja Kolinde Grabar-Kitarović najvjerojtnija su mjera i svega što se od nje može očekivati u nastavku mandata. Sinjski bi alkari kazali nula punata,  „uništa“. Mačkule se nisu oglašavale punih 730 dana i nikakva tragedija neće biti što se za Kolindu Grabar-Kitarović neće oglasiti ni na idućim predsjedničkim izborima. Ako ta velika vjerojatnost nekom može biti utjehom, slobodan je odmah prionuti velikom slavlju. Jer, prva hrvatska predsjednica nema karmu dvomandatnog Stjepana Mesića. Ipak, i unatoč svemu, gafomanija je preteška popudbina

Marijan Vogrinec

Gospođa s Pantovčaka zrela je za pakiranje kovčega. Možda najbolje na drugu obljetnicu inauguracije, 15. veljače 2017. Probni rok je prošao. Pa i produženi na drugu godinu mandata. Kolinda Grabar-Kitarović nije zadovoljila. Posao joj nije išao jednostavno zato, jer nije bila kadra razumjeti njegove osnovne norme, jednake u svakoj pravno/demokratski uljuđenijoj zemlji. Nizom je neukusnih gafova izvrgnula ruglu svoj osobit način predsjednikovanja. Pretvorila ga u tragikomičan kostimirani show s presvlačenjem i solo točkama u kojima je napadno željela ostaviti dojam da igra glavnu ulogu. Kad ono, suma sumarum nakon dvije godine: statistica na velikoj sceni međunarodne politike, a nepriznata diva među nešto manje od tri četvrtine domaćeg publikuma. A imala je idealnu priliku iznenaditi, kapitalizirati činjenicu da se na dužnost prve hrvatske predsjednice provukla kroz ušicu izborne igle, u drugom krugu. Umjesto što je demonstrirata neviđenu količinu prepotencije, taštine i ZNA SE pristranosti, pa time od početka radila u korist vlastite/državne štete, morala je uvažiti to su članovi HDZ-a, indoktrinirani ratni veterani, rigidni desničari i militantni katolički habitaši samo šaka fanova među četiri milijuna ili već i manje preostalih žitelja RH.

Prve dvije godine mandata Kolinde Grabr-Kitarović pokazale su da bi za građane bila neopisiva sreća da je HDZ-ova „žena iz naroda“ ostala među narodom ili, u najboljem slučaju, bila stranački pozicionirana kao osrednja vlasnica stranačke iskaznice. Iako joj Ustav RH nije podario ovlasti vladanja zemljom veće od paradnih/fikusnih, nije u te dvije godine osvjetlala obraz ni sebi samoj, a kamoli zemlji kojoj je predsjednica. Nije ostvarila ni jedno od predizbornih/inaugurativnih obećanja ludo obradovanima. Kaže ovdašnji puk: „Puno htjela, malo započela“. Dvije neslavne godine gafomanije.

Pokazalo se, Grabar-Kitarović nije materijal ni za načelnicu boljestojeće općine u pasivnom kraju Bijedne Naše, kamoli za prodsjednicu države koja je danas manje slobodna, neovisna i suverena nego što je bila Autonomna pokrajina Kosovo u SFR Jugoslaviji. Ne može se baš reći da nije znala, već prije to da nije željela biti prvom hrvatskom predsjednicom svih svojih državljana. Bez razlike, i bez obzira na njihovu etničku, političko-ideološku, stranačku, svjetonazorsku, vjersku, rodnu ili koju drugu pripadnost. A upravo je to morala biti jer je na to prisegnula, „tako mi Bog pomogao“. Kad ono, njezin ju je bog ostavio utapati se u gafovima i neukusnom samoisticanju bez pokrića, što joj je ozbiljno korodiralo/korodira javni rejting. Osobito sada nakon što je privatni novogodišnji, sedmodnevni (!?) posjet SAD-u neuspješno pokušala podvaliti poreznim obveznicima kao – službeni, državnički.

Gafomanija je konstanta njezina „vladanja“, što se na društvenim mrežama komentira neviđenom količinom ismijavanja i uvreda u slici i riječi, da ih je neugodno i gledati i čitati. Pod naslovom „Predsjednica i premijer zvijezde nove ture satire“, internetski portal televizije N1 Hrvatska prenosi (16. siječnja) niz urnebesnih fotomontaža iz serijala Siniše Marekovića, inspiriranih globalnom i svevremenskom sveprisutnošću Kolinde Grabar-Kitarović. Gdje je sve bila, s kim se susretala, što je govorila: od starozavjetne knjige Postanka do atentata na legendarnog američkog predsjednika Johna F. Kennedyja.

Od rajskog vrta do Dallasa

Vidimo je u rajskom vrtu ispod zabranjenog stabla s jabukama, postrance nagim prvim božjim ljudima još vonjajućim po stvaralačkom/svetom blatu. „Nemojte! To je komunistička zmija!“ – opominje neiskvarene Evu i Adama da ne nasjednu zlobnom nagovoru i uvale svoje potomke u neiskorjenjiv istočni grijeh. „Začepi!“ – sikće na nju zmija s grane. „A nekada me ljudi jednostavno nisu htjeli slušati…“, turobno zvuči egida. U biblijska je vremena prva hrvatska predsjednica „pomagala Mojsiju kada nije znao gdje razdvojiti more“ dok je predvodio Židove u bijegu iz egipatskog ropstva. „Ovdje je pliće“, vikala je Mojsiju, a skorašnji preuzimatelj Deset zapovjedi Božjih joj odvraća: „Okej!“

Kolinda se Grabar-Kitarović našla i u Dallasu 22. studenoga 1963. u 12,30 sati po lokalnom vremenu kad je atentatorska tanad prekratila život američkoj predsjedničkoj legendi Johnu F. Kennedyju. Uznemireno je vikala iz mase znatiželjnih gledatelja predsjedničke kolone, u kojoj se Kennedy vozio u luksuznom kabrioletu sa suprugom Jacqueline: „Predsjedniče, podignite krov!“ Rezignacija u egidi: „Vikala sam. Nije me čuo… jadan čovjek“. Izvjesni je Zachariah internetski komentirao fotomontažu Kolinde Grabar-Kitarović na plakatu s estradnom ikonom Mariah Carey: „Znao sam. Pa ona je bila ’92. i prateći vokal na pjesmi Emotions od moje Mariah Carey. Ovo je cover za europsko tržište. Viš ti to“. Diplomatski uspjesi kojima se sama hvali i važni državnički susreti par excellence. Dušu dalo za prijezir javnosti i nadahnuće satiričarima.

Da je samokritičnija, kao što nije, Kolinda bi Grabar-Kitarović valjda nešto zaključila iz činjenice da joj i zato drastično pada javni rejting, visoka ju svjetska politika ne tretira kao diplomatkinju od formata ni kao utjecajnu šeficu iole važne države. Što bi ona silno željela biti, pa se takvom predstavlja građanima. Ta ju je silna želja ponukala da po povratku s neslavnog puta u SAD samoj sebi čestita dvogodišnjicu predsjedničkog mandata. I zahvali – pazi sad, svim građanima! Kao da je svima mila i draga, a nije. Ne libi se samoreklamirati sebe i dizati rep izvjesnom žurnalističkom rigidu u agitprop emisiji zaostaloj iz Karamarkovog projekta tzv. javne televizije.

„Na današnji dan prije dvije godine izabrana sam za Predsjednicu Republike Hrvatske“, zapisala je na svom FB profilu, klanjajući se samoj sebi verzalnim P u riječi predsjednica. „Hvala vam na povjerenju koje ste mi ukazali i znajte da vas nikada neću iznevjeriti. Uvijek mi je na prvom mjestu dobrobit hrvatskog naroda i svih hrvatskih građana i sve što činim, u zemlji i inozemstvu, usmjereno je na povratak optimizma i vjere u nas same. Nemojte dopustiti da vas obeshrabre oni kojima ništa ne predstavlja ni hrvatska država ni hrvatske institucije. O tome ću govoriti večeras na HTV1 u emisiji Tihomira Dujmovića ‘Iza zavjese’ u 21:15.“ Slušajte me i gledajte me, bit ću na teveju, poručuje, ne zaboravite – srijeda u 21:15 sati, prvi program! Sic.

Grabar-Kitarović je, istina, počinila predsjednice države nedostojan gaf odlukom pred kim će se i u kakvoj emisiji posipati pepelom, „pojašnjavajući“ zašto je išla u SAD „pozicionirati Hrvatsku“ u vidokrugu američke nove administracije, odnosno „učiniti RH aktivnim sudionikom američke vanjske politike“. Sic. Za „farbanje tunela post festum izabrala je Dujmovića, svog neukusno zauzetog apologeta koji odnedavno na HTV-u vodi emisiju „Iza zavjese“. U njoj u ime „hrvatskih interesa“ napadno propagira protusrpsku mržnju, krajnju netrpeljivost prema SDP-u i tzv. lijevoj/liberalnoj političko-ideološkoj opciji te svjetonazorsku isključivost. Karamarkovi hnipovci (članovi HNiP-a, udruge Hrvatski novinari i publicisti, desničarska „konkurencija“ uglednom HND-u, Hrvatskom novinarskom društvu), instalirani lani na sva utjecajna mjesta na HRT-u, izvukli su odnekud i Dujmovića kao svog „političkog skretničara“.

Taj je Tihomir Dujmović, pun sebe bez pokrića kao i njegova sugovornica, najuren svojedobno iz Večernjeg lista. Hrvatska predsjednica, pak, nema skrupula kad treba birati kome će dati „važan intervju“. Neće onom tko će ju, primjereno struci i interesu publike, ispreskakati pitanjima kakva ona ne želi – npr. Aleksandar Stanković s HTV-a ili Mislav Bago s Nove tv – hoće istomišljenicima koji joj jedu iz ruke. Sada je to bio Dujmović u emisiji „Iza zavjese“, a jučer je još ekstremniji od njega Velimir Bujanec u „Bujici“ lokalnih Osječke i Z1 televizije, gdje se prkosno propagira najsirovije ustaštvo. Gaf već prvog dana mandata: izborom Bujanca i „Bujice“ za svoj prvi predsjednički intervju, Grabar-Kitarović je ostavila javnost bez riječi. Najavila kakvu je predsjednicu dobila Bijedna Naša. Kakvu zaslužuje?

Medijska je demokracija u Bijednoj Našoj dovoljno prostrana, jelte, da je toj dvojici, neki dan s televizije Z1 najurenom zbog pretjernog ustašluka Marku Juriču i sličnima dopustila masirati živce građanima neopterećenim ideološkim nastranostima. Otkad se radikalnom redikulizmu pridružila i najveća medijska javna kuća HRT – dolaskom na vlast najkraće i najgore u hrvatskoj povijesti koalicije HDZ-a&“domoljuba“&Mosta, s HDZ-ovim šefom Tomislavom Karamarkom u neostvarenoj kancelarskoj ulozi te izmišljenim premijerom Tihomirom Oreškovićem – predsjednici Grabar-Kitarović su se širom raskrilika vrata medijske lakirnice za sve njezine zaredale gafove. Mogla je, kad joj se prohtije, telaliti o svojim „diplomatskim uspjesima“ u svijetu, „uspravnicama“ (sic) i „priležnicama“, liječiti bajkama globtroterske strasti, a kod kuće seljakati Ured od mila do nedraga, spavati po vojarnama tridesetak kilometara od roditeljskog doma i fotografirati se pred tv-kamerama s oduševljenim obiteljima lokalnih hadezeovaca, zakrabuljenim u obične građane.

Osim njezine samopromocije, koja građanima već ide na jetra – na nekim „susretima s narodom“, kao u Dubrovniku, čak dijeli djeci i svoje fotošopirane fotografije (sic) – od takvih selidbi nitko razuman još nije vidio nikakve koristi. Tu vrst troška u državnom proračunu neki su kritičari prozvali nepotrebnim troškom za putujući cirkus. Davnih je dana medijski prozvan putujućim cirkusom HTV-ov navodno „domoljubni“ spektakl „Lijepom našom“ u kojem se urednik/voditelj Branko Uvodić, miljenik tada prve dame RH Ankice Tuđman, prenemaže hrvatstvom i svako malo zahvaljuje Bogu. I već godinama vuče sa sobom manje-više istu skupinu lakonotnih „domoljuba“ koji još mogu fascinirati samo nekoga tko živi vrlo daleko od predgrađa civilizacije. Pa tom Uvodiću „domoljublje“ dođe tako široko da „ne zna“ da ni Bokokotorsko primorje niti subotički sjever Bačke, gdje živi i hrvatska nacionalna manjina – nisu Lijepa Naša.

Prkosno posipanje pepelom

Istovrstan gaf/„neznanje“, što neki prevode pojmom velikohrvatstva, naći će se u nizu izjava Kolinde Grabar-Kitarović kad se upušta „suverenistički“ govoriti o Hrvatima u BiH i Srbiji, nešto sporadičnije o sunarodnjacima po drugim (ne samo) balkanskim životnim prostorima. U prigodi kad se ovih dana opet našla pritisnuta prijezirom i negodovanjem svekolike javnosti zbog dočeka Nove godine u SAD-u, ciljano je birala Dujmovića za moderatora svoje „bezgrješnosti“. Očito nije svjesna koliki je to gaf, baš na okruglu dvogodišnjicu svog mandata.

Usporedivši njezino prkosno posipanje pepelom s također jako ljutitim istupom Franje Tuđmana po povratku iz SAD-a, već „ozbiljno stradalog zdravlja“, kad se oborio na tzv. crvene, žute, zelene i crne vragove među oponentima, komentator Jutarnjeg lista Nino Đula je našao indikativnu paralelu s postameričkom izjavom Grabar-Kitarović. „Nećemo dopustiti onima koji se vežu i s crnim vragom protiv hrvatske slobode i hrvatske nezavisnosti…“, citira Đula Tuđmana i odmah Grabar-Kitarović: „Mi nećemo dopustiti ostacima jugokomunističkog sustava, niti jugosrpskog, stanje kakvo smo bili zatekli u Hrvatskoj uspostavom hrvatske slobode i demokracije…“ Komentator Đula to smatra dosad najopasnijom predsjedničinom izjavom.

kolinda-grabar-kitarovic

Foto: Hina

„Kad se 20 godina kasnije živa i zdrava predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović vratila iz Amerike nije se onako svježa od puta spontano dala pred novinare u zračnoj luci niti je riskirala da je, iscrpljenu od leta i ljutitu zbog reakcija i kritike, emocije odvedu dalje od razuma“, piše komentator Jutarnjeg lista. „Ne, lijepo je odspavala, a zatim bez brzanja i afekta, u strogo kontroliranim okolnostima, s puno savjetnika uz sebe, a sigurno i uz solidnu PR-ovsku pripomoć, s barem pet čitanja i dvije redakture, na svom Fejsbuku objavila: ‘Nemojte dopustiti da vas obeshrabre oni kojima ništa ne predstavlja ni hrvatska država ni hrvatske institucije’.

To je naime bila predsjedničina reakcija na prigovore kako njen put u Sjedinjene Države i nije bio najpametniji, a svakako ne najuspješniji politički potez. Ujedno, bila je to najopasnija, najneisplativija, zapravo najskandaloznija rečenica u dosadašnjem vladanju Kolinde Grabar-Kitarović, poruka s kojom će ona u nastavak mandata ući kao jedna od najradikalnijih političara koji trenutačno djeluju u najvišim strukturama hrvatske države. Nešto sasvim suprotno od ustavne pozicije predsjednika Republike.“

Predsjednica je RH karakterno cijepljena protiv samokritičnosti, pa oponente u istom tuđmanovskom duhu javno proziva kao neprijatelje svoje „nacionalne, suverenističke politike“. Tuđmanu u suknji, kako su je imenovali neki politički analitičari na početku mandata, također se pričinjaju „crveni, žuti i zeleni vragovi“ kojih nema, ali prešućuje „crne vragove“ na koje ju svako malo mora podsjećati svjetski lovac na nacifašiste Efraim Zuroff iz Centra Simon Wiesenthal. Tu su među nama. Neometani od vlasti prkose zdravom razumu i zakonima HOS-ovim spomen-pločama ustaškog poziva na klanje „za dom spremni“, usred Jasenovca, na zgradi dječjeg vrtića, na mjestu gdje je stolovao zloglasni krvnik konc-logora Maks Luburić. „Crni vragovi“ su gromoglasno ustašovali i pred obnevidjelim očima i gluhim ušima Kolinde Grabar-Kitarović onomad u Osijeku, za prijateljske nogometne utakmice reprezentacija Hrvatske i Izraela. Ona i tadašnji karikaturalni premijer Tihomir Orešković u VIP loži to nisu ni čuli niti vidjeli.

Umjesto da ispisuje jednu po jednu domaću zadaću, ispunjava obećanja koja si je sama nametnula u inače pristojnom inaugurativnom slovu prije dvije godine, ona je bahato udarila brigu na veselje i dala se farbati tunele za dnevno-političku uporabu. Dakako, građani nisu budale: imaju dovoljno zdravog razuma, oči i uši. Uopće im se ne dopada to što vide i čuju da prva hrvatska predsjednica „suverenistički“ radi u njihovo ime. Sic. Skandal s njezinim „američkim dočekom Nove godine“ prelio je čašu javnog i strpljenja, a naknadno jalovo pametovanje kod profesionalno nepodobnog sugovornika u neodgovarajućem formatu odgovarajućeg medija – učvrstilo je opće uvjerenje da je Grabar-Kitarović opet uhvaćena s prstima u pekmezu. Nesposobna pošteno, ljudski priznati grijeh, ona mulja, traži neprijatelje među svojim kritičarima i uvrijeđeno prijeti. Neoprostiv gaf nekog i „nižeg“ od predsjednice države.

Dvije godine gafova i na unutarnjem i na vanjskopolitičkom planu bitno su ruinirali predsjedničku instituciju, ma koliko bila paradna, fikusna ili kako god još nazvali skromne ustavne ovlasti, na razini upravljačke simbolike. Ispalo je po onoj pučkoj: obećanje ludom radovanje. Nije ispunila nijedno od svojih ključnih obećanja. Uzalud vam trud svirači ili džaba ste krečili, ironizira javnost vična digitalnoj komunikaciji izgubljeno predsjedničino dvogodište. Kako je realizirano, kažu, bolje da se nije ni dogodilo. Zašto nije ispunila nijedno od ključnih obećanja, nego se samodopadno radije bavila diplomatski/državnički ćoravim poslom radi bildanja vlastitog ega i slike u javnosti, valjda ne zna ni ona sama. Televizija Al Jazeera je još od lani čeka službeni odgovor na to pitanje, ali Predsjedničin ured ni abera. Kakvo ispunjavanje obećanja, kakvi bakrači! Izbori su prošli, Grabar-Kitarović je na Pantovčaku i – točka.

Obećala je preseliti Predsjednički ured iz vile na Pantovčaku u reprezentativnu zgradu u Visokoj ulici na Gornjem gradu. „Od toga neću odustati!“ – žestila se pred tv-kamerama još u izbornoj noći. Tadašnji je premijer Zoran Milanović smjesta udovoljio njezinoj žarkoj želji, ali kad je to vidjela, odjednom više nije željela u Visoku. Niti to kani učiniti. Obećala je da će posebno skrbiti o mladima, njihovo zapošljavanje i osiguranje pristojnih životnih uvjeta kako se ne bi i dalje iseljavali trbuhom za kruhom. Kad se dohvatila predsjedničkog fotelja, mladi su joj istog trena postali lanjski snijeg. Ukinula je (sic, štednja?) Kabinet za mlade u svojoj administraciji. Portal Indeks.hr prvi je lani u studenom reagirao na tu njezinu vjerolomnu prijevaru birača:

Glumatanje nacionalističkog jastreba

„Ipak, čini se kako je bilo lakše ukinuti Kabinet nego priznati da – vjerojatno u praksi nije ni postojao. Kolinda je svoju kampanju izgradila na mladima, obećavajući im brda i doline, a prvi korak je bio osnivanje Kabineta za mlade. Imenovan je i posebni povjerenik predsjednice za mlade i sport u liku i djelu Tomislava Madžara, bliskog suradnika Tomislava Karamarka, koji se s Pantovčaka i sa svoje dužnosti povukao u kampanji za parlamentarne izbore 2015. godine“.

Obećala je da će smanjiti proračun Predsjedničkog ureda s 5,3 milijuna eura svog prethodnika Ive Josipovića za 30 posto i broj zaposlenih s 143 za stotinjak, što nije učinila. Javnost nije redovito i transparentno obavještavala o troškovima svoje i dalje prekomjerne, uhljebničke administracije, svojih uglavnom nepotrebnih putovanja po bijelom svijetu i tuzemstvu, o konkretnim učincima svog djelovanja… Obećala je bolji život svim građanima, a on se pogoršao u svim ključnim segmentima. Obećala je biti predsjednicom svima, a ostala je arogantna vojnikinja HDZ-a i rigidne desnice. Nije ispunila obećanje da će smiriti političko-ideološko-svjetonazorske razdore u društvu, nego je uporno dolijevala kerozin na već razbuktali oganj, pogotovo u netrpeljivosti prema Srbima ma gdje bili i lijevo-liberalnoj političkoj opciji.

Nizom je gafova glumatala nacionalističkog jastreba, osobito prema Srbiji i BiH, te pokazivala nejake „državničke“ mišiće u odnosu na krucijalne probleme u regiji, od neriješenih granica sa susjednim zemljama do položaja Hrvata u tim državama, pitanja izbjeglica i migranata, reanimiranja militantnog duha zbog navodne srpske i ruske ugroze, soliranja u međunarodnim problemima gdje je RH autsajder, itsl. Nije reagirala na agresivne istupe bojovnika tzv. konzervativne kontrarevolucije kad su posrijedi pobačaj, prava LGBTQI manjine, zdravstveni odgoj u školama, Cjelovita kurikularna reforma školstva i niz sličnih, dnevnih problema države i društva.

Obećala je da će puhati za vratom svakoj vladi, lupati šakom o stol, sazivati tematske sjednice i vlade i Hrvatskog sabora kad vidi da nešto škripi u društvu, ali to nije činila. Osim u pokušaju prve godine kad si je uvrtjela u glavu da je sposobna disciplinirati premijera Zorana Milanovića i tada vldajuću SDP-ovu koaliciju. I bolno se sudarila sa zidom, jer niti je za to imala ovlasti niti je Milanović bio glinemol koji bi ona mogla mijestiti kako joj se i kada prohtije. Lani pak, otkako su njezini došli na vlast u koaliciji s politički nezbrojenim Mostom nezavisnih lista i šakom „domoljubnih“ autsajdera tipa Ivana Tepeša i Pere Ćorića, nije joj padalo na um lupati šakom budući da su već „oba pala“ na izborima (Milanović i Josipović). A itekako je bilo razloga, jer je Bijedna Naša bila zapala u dotad neviđenu krizu vlasti.

Isfrustrirani izbornom blamažom Tomislav Karamarko, unaprijed samoproglašeni premijer, morao se zadovoljiti ponižavajućim položajem potpredsjednika vlade u kojoj su mu dnevno sapunali dasku i izmišljeni premijer Tihomir Orešković i također vladin potpredsjednik Božo Petrov, bivši metkovićki načelnik i šef koalicijskog Mosta. Vlada je funkcionirala uglavnom na telefonski pogon (telefonske sjednice) i uspjela skupiti 146 radnih dana u 2016. godini dok nije samu sebe srušila, a Sabor se sramotno samoraspustio. I sve to zajedno ili pojedinačno nije bio ni minimalan razlog Kolindi Grabar-Kitarović za održati obećanje biračima: „Lupat ću šakom o stol!“ Naprotiv, radije je gotovo tjedno putovala uzduž i poprijeko globusa i – lupetala.

Obećala je popraviti navodno loš imidž RH među neposrednim susjedima, što je na sva usta stavljala Milanovićevima u grijeh, a nakon njezine dvije godine mandata i silnih „diplomatskih uspjeha“, Bijedna Naša ima neusporedivo lošije odnose i sa Srbijom, i s BiH, i sa Slovenijom, i s Mađarskom… HDZ-ova „žena iz naroda“ nije se ni tu držala ne samo predizbornioh nego ni inaugurativnih obećanja, kad je mogla biti trezvenija u procjeni onoga što želi i može, ili za što uistinu ima ustavne ovlasti. Teško se kompromitoirala u smjeni ravnatelja tajne službe SOA-e Dragana Lozančića, koji je iznenada izgubio „moje povjerenje“ jer ju je uhvatio u nezgodnom valjda telefoniranju s kućnim prijateljem Zdravkom Mamićem. Predsjednica RH i taj Mamić, vjerojatno najomraženiji lik u hrvatskoj javnosti i čovjek osumnjičen za nevjerojatne grijehe u nogometnom kriminalu. Ali, izdašan i HDZ-ov i njezin sponzor.

Dvije godine gafomanije obilježeno je sukobima osobne taštine HDZ-ove „žene iz naroda“, njezinih paradnih inata i napadnog bildanja vlastite „državničke“ važnosti u svakoj prigodi i na svakom javnom mjestu s očekivanjima građana i bitnim interesom zemlje. Taj neobičan način ponašanja, koji se Grabar-Kitarović trsi medijski prodati kao „suverenističku zauzetost“ ili „domoljubnu ustrajnost/nepokolebljivost služenja Hrvaticama i Hrvatima i svim građankama i građanima RH“, možebitna je posljedica urođenog ili stečenog u nacionalnoj tzv. japaja-politici suverenističkog kompleksa od kakvog je patio i sam Franjo Tuđman. Davno prije njega i francuski kralj Luj XIV., Kralj Sunce, Bogomdani, koji je navodno ostavio povijesnoj riznici degeneričnog poimanja vlasti čuvenu izreku – „Država, to sam ja“ (L’état c’est moi).

Možda Kolinda Grabar-Kitarović ne može shvatiti, ali ona nije država Hrvatska. Kao što to nije bio ni Franjo Tuđman, odnosno nitko pojedinačno prije njega niti će ikad biti u budućnosti. Zablude te vrsti znaju odvesti u osobnu i kolektivnu katastrofu. Povijest je prepuna takvih primjera, pa i na ovom tlu i u neposrednom susjedstvu. Narod najviše nastrada kad nesmotreno pusti na neki način trknute na vlast. Psihijatri bi jamačno znali plastičnije pojasniti razne manifestacije egomanije. Gafomanija je očito zahvalna tema znanstvenicima za doktorske disertacije.

Najveći Hrvat novije povijesti

Maršalu su se Titu, kojem također nije bio stran određeni stupanj egomanije, duboko klanjale okrunjene glave, najugledniji prvaci uma i duha, politički velikani s Istoka i sa Zapada, ugošćivali ga s najvišim državnim počastima i dolazili mu na noge u Beli dvor i na Brijune čuti što drži o najsloženijim međunarodnim problemima. Pokretom nesvrstanih, koji je osnovao, disciplinirao je jastrebove Hladnog rata obiju sučeljenih strana, Istoka i Zapada, SSSR-a i SAD-a, te učinio zapostavljeni i izrabljivani tzv. Treći svijet jednom od ključnih sastavnica svjetske politike i međunarodnih odnosa. Grabar-Kitarović sa svojim „uspravnicama“ i „priležnicama“ za prelijevanje iz šupljeg u prazno, triju mora u neki neprobavljiv geostrateški gemišt ne može ni sanjati o globtroterskim postignućima najvećeg Hrvata novije povijesti.

1750001ae521b3bcfa53

Foto: Duško Marušić/Pixsell

Ona nema Titov pedigre ratnog pobjednika nad nacifašizmom, najvećim programiranim zlom koje se moglo dogoditi čovječanstvu, ni Maršalovu političku inteligenciju u kontroverznim okolnostima. Nije mu ni do gležnja. Ni po čemu. Zato mu je, valjda iz zavisti, izbacila bistu iz predvorja Predsjedničkih dvora, kamo ju je postavio Franjo Tuđman. Nisu je dirali ni Stjepan Mesić niti Ivo Josipović. Ona jest, na svoju gafomansku sramotu, koju joj građani honoriraju na ljestvici javnog rejtinga. Kao i to što je, umjesto Maršalove biste, narcisoidno instalirala vlastiti kartonski lik u prirodnoj veličini, među dvojicom gardista s rupama na mjestu glave, za foto-kičeraj s posjetiteljima. Sic. Javnost joj nije oprostila tu nakaznu vrst revizije antinacifašističke prošlosti i nedopustivo ponižavanje institucije državne predsjednice.

Prve dvije godine predsjednikovanja Kolinde Grabar-Kitarović najvjerojtnija su mjera i svega što se od nje može očekivati u nastavku mandata. Sinjski bi alkari kazali nula punata,  „uništa“. Mačkule se nisu oglašavale punih 730 dana i nikakva tragedija neće biti što se za Kolindu Grabar-Kitarović neće oglasiti ni na idućim predsjedničkim izborima. Ako ta velika vjerojatnost nekom može biti utjehom, slobodan je odmah prionuti velikom slavlju. Jer, prva hrvatska predsjednica nema karmu dvomandatnog Stjepana Mesića. Ipak, i unatoč svemu, gafomanija je preteška popudbina.

Marijan Vogrinec
Autor 25.1.2017. u 15:20

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija