Europska Građanska Demokratija (Francuska 1848 – Francuska 2014)

Amila Kahrović - Posavljak
Autor 6.7.2014. u 00:30

Izdvajamo

  • Neoliberalni kapitalizam, omiljena riječ koju malo ko zbilja razumije, je danas temeljni europski sistem. A, taj sistem počiva na korupciji jer je ona jedini garant stvaranja superbogatih elita. Zato je zgodno uhapsiti nekoga “sarkozyja” kad malo pretjera. Čuva se sistem, kupe politički poeni, a i stiče moralni dignitet jer Europa gordo može reći da ne dira manjine nego, eto, i svoje velikane čuvajući svoj sistem vrijednosti. Demokratija, u najširem smislu, umire u zemlji u kojoj se rodila. Dakako u drugačijem kontekstu. Dok se populistički navodi početak stoljeća mira (čudan početak, samo je u jednoj sedmici ISIL u Iraku ubio 2.500 ljudi), polako nastaje nadgorbni spomenik demokratije na kojem bi moglo pisati Europska Građanska Demokratija (Francuska 1848 – Francuska 2014).

Povezani članci

Europska Građanska Demokratija (Francuska 1848 – Francuska 2014)

Demokratija, u najširem smislu, umire u zemlji u kojoj se rodila. Dakako u drugačijem kontekstu. Dok se populistički navodi početak stoljeća mira (čudan početak, samo je u jednoj sedmici ISIL u Iraku ubio 2.500 ljudi), polako nastaje nadgorbni spomenik demokratije na kojem bi moglo pisati Europska Građanska Demokratija (Francuska 1848 – Francuska 2014).

Piše: Amila Kahrović-Posavljak

Ničeg više nema čudnog u europskoj politici. Pobjede fašista, otkrivanje korupcijskih afera, raznorazne buna-bunge i slične stvari su već odavno evropska politička svakodnevnica. I, taman kad se činilo da Europa više ničim ne može iznenaditi desila se pobjeda desničarskih stranaka, što je zapravo eufemizam za najprizemnije fašiste koji u Europi imaju demokratsko pravo na normalan rad. No, paradoks Europe ili možda je bolje reći paradoks demokratije ne završava tu. U Europi se krenulo s redefiniranjem ljudskih prava. Tako je Njemački Bundestag odlučio da pravo na vodu više nije ljudsko pravo. Nije potrebno biti pretjerana mudrica pa zaključiti kako se ovdje radi o pokušaju (koji je ponegdje u Europi već zaživio) predavanja prirodnih resursa u privatne ruke kako bi se i od toga napravio proizvod. I, nije potrebno ići dalje u analizi šta će biti s vodom. Važno je reći da je u njemačkom Bundestagu uspostavljena nova paradigma. A, to je pretvaranje onoga što je temeljno ljudsko pravo u robu. Neoliberalni sistem sve što postoji pretvara u robu, na kraju to je i njegova svrha. No, tomu se nužno usprotiviti jer bi, ako se ovako nastavi i pravo na život moglo postati roba, pa se vrlo lako može desiti da se nekada u daljoj budućnosti ljudi prisile da plaćaju i – glavarinu. Europa, zašto to ne priznati, se nalazi u najvećoj političkoj krizi nakon Drugog svjetskog rata. A, tu je krizu izazvala sama pretvorivši sve u robu i podredivši sve interesima kapitala.

Pobjeda desničara se tu nameće kao sasvim prirodna. No, isto tako je činjenica da ti desničari nisu nastali jučer već da su postojali sve vrijeme, da im niko nije nastojao stati u kraj i da su, kako to i inače fašisti rade, iz prikrajka ti tobože neorganizirani, zaneseni fanatici vrebali priliku da se desi kriza pa da pokažu da su itekako dobro organizirani i da su spremni da se bore. A, borba za fašiste uvijek znači jedno. Istrebljenje manjina. Ako se pogleda Hitlerova Njemačka, vidi se da su tu postojale dvije faze. Prva bi se mogla nazvati fazom markiranja manjina, a onda se desio rat i zbiljsko istrebljenje ljudi. Europa je sve svoje manjine odavno markirala. Nije li to poziv na buđenje?

Dakle, u Europi danas postoje desničari i – desničari. Samo što ovi drugi nose maske socijaldemokratije, ljudskih prava i svih tih lijepih riječi do kojih niti jedna trenutna vlast na svijetu nimalo ne drži. Jer, u Europi danas postoje dva fašizma. Prvi je doslovni koji bi istrijebio religijske, seksualne i rasne manjine. Drugi je onaj koji ih ne bi baš tako istrijebio ali bi ih mikročipovao, prodavao vodu loše kvalitete a visokih cijena, za plaću radnicima davao bonove za hranu i slično. Postoje dakako i drugačiji pokreti, ali oni su uglavnom nadglasani budući da vladajuće elite u Europi, kako desne tako i kvazi-lijeve i još-više-kvazi-liberalne imaju moćno oružje da prepadaju ljude: Druge. Drugi su, zapravo, neka vrsta trans-povjesne babaroge kojom elite plaše neposlušnu djecu.

Zrcali li tu sliku išta bolje od činjenice u kojoj se nalazi Francuska danas? Prvo su načelnici gradova i direktori škola u francuskim gradićima koji pripadaju Marie Le Pen koja je neka vrsta gender-korektnog Hitlera tražili da se muslimanska i jevrejska djeca isključe iz škola. Onda su, vidjevši da to baš i neće tako lako ići, donijeli odluku da se u školama služi samo svinjetina kako bi prisilili muslimansku i jevrejsku djecu da sama napuste škole. Le Penova je rekla da brani sekularizam i da nema mjesta religijskoj prehrani u školama. Ovo su nonsensi na kojima bi Penovoj mogao pozavidjeti i Bagdadi, zloglasni vođa još zloglasnijeg ISIL-a, njezin dijalektički kolega.

Istovremeno je Europski sud za ljudska prava presudio da Francuska ne vrijeđa ljudska prava žena s burkom ako im zabranjuje da ih nose. I, odmah je potrebno razjasniti. U ovom slučaju nije bitno šta neko misli o burkama jer se ovdje radi o kontekstu u kome je ta odluka donesena. A, donesena je u vrijeme kada su fašisti umarširali u europski parlament i donesena je u vrijeme najveće europske političke krize, u vrijeme kada se Europa brutalno razračunava s manjinama. Zato je danas obaveza svakog čovjeka da se zalaže za sve manjine u Europi i njihova prava (bez obzira na lično mišljenje). Ako ništa, onda barem zbog toga da za pedeset godina ne budemo pjevali “Prvo su došli po burke”.

Nekako baš u vrijeme ove frke u Francuskoj je uhapšen i Nicolas Sarkozy, francuski predsjednik koji je svojim ksenofobnim stavovima otvorio vrata desničarima. A, uhapšen je jer se sumnjiči za korupciju i to zbog toga što mu je Muamer Gadaffi, svrgnuti libijski vođa, pomagao u predizbornoj kampanji skupa s vlasnicom kompanije L’Oreal. I, ima li išta što bolje oslikava prirodu neoliberalizma i bratskog mu fašizma u Europi. Burku zabrani, od Gadaffija se hrani. S druge strane, Europa pokazuje da je nije briga ni za koga osim za finansijsku elitu i desničare koje mora da uzgaja kako bi pokazala da poštuje drugačije političke stavove?! Ima neke ironije u tome što Sarkozy kaže da je uhapšen zbog političkih ciljeva. Iako je to omiljena populistička rečenica svih visokorangiranih optuženika, u njoj možda ima i neke istine. Naime, dok eurobirokrate mesijanski šetkaju po zemljama kandidatkinjama, zemljama ne-još-uvijek-kandidatkinjama, zemljama-nikad-vas-nećemo-prihvatiti-ali-vas-lažemo-da-bi-vas-privatizirali i upozoravaju na strašnu korupciju, zaboravljaju da najveći dio finansijskog kolača u EU pojede upravo – korupcija. Neoliberalni kapitalizam, omiljena riječ koju malo ko zbilja razumije, je danas temeljni europski sistem. A, taj sistem počiva na korupciji jer je ona jedini garant stvaranja superbogatih elita. Zato je zgodno uhapsiti nekoga “sarkozyja” kad malo pretjera. Čuva se sistem, kupe politički poeni, a i stiče moralni dignitet jer Europa gordo može reći da ne dira manjine nego, eto, i svoje velikane čuvajući svoj sistem vrijednosti. Demokratija, u najširem smislu, umire u zemlji u kojoj se rodila. Dakako u drugačijem kontekstu. Dok se populistički navodi početak stoljeća mira (čudan početak, samo je u jednoj sedmici ISIL u Iraku ubio 2.500 ljudi), polako nastaje nadgorbni spomenik demokratije na kojem bi moglo pisati Europska Građanska Demokratija (Francuska 1848 – Francuska 2014).

Amila Kahrović - Posavljak
Autor 6.7.2014. u 00:30

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija