EVANĐELJE PO ANDREJU

Ivo Anić
Autor 8.10.2018. u 19:56

Izdvajamo

  • „Evanđelje po Andreju“ razotkrilo je u potpunosti medijsko stanje u državi. Svi intelektualni kapaciteti u potpunosti su u službi birokracije na vlasti. Šutnja pred tim organiziranim kršenjem Ustava, slobode medija, i potpune moralne erozije jedne od ključnih poluga demokracije, naprosto je strašna.

Povezani članci

EVANĐELJE PO ANDREJU

foto: Goran Mehkek/ Cropix

No ono što smo naučili iz „Evanđelja po Andreju“ nažalost je strašno, ma koliko u ovih skoro trideset godina od HDZ-a učili se njihovim igrama prijestolja.

Još pred izbore za predsjednika HDZ-a, u srpnju 2016. bilo je jasno kako kandidatura Andreja Plenkovića Milijanu Brkiću nije po volji. Ono što je posebno smetalo rigidno desnom krilu stranke bio je Vladimir Šeks koji je jasno, kao siva eminencija stao iza Plenkovića. Da će ta, tada minorna pojedinost, biti ključna u rujnu 2018., malo je tko mogao sa sigurnošću predvidjeti.

U kojem će smjeru HDZ ići, bolje rečeno u kojem ga je smjeru namjeravao usmjeriti Brkić tada, iza pada Tomislava Karamarka, trebali su odlučiti delegati, a ne sami članovi kako stoji u statutu. Taj očiti puč trebao se odigrati na Općem saboru stranke, no na stranu Andreja Plenkovića neočekivano staje tada Tomislav Tolušić, ministar regionalnog razvoja i EU fondova, Vladimir Šeks, te Tomislav Čuljak, bivši politički tajnik HDZ-a, što Brkiću jasno šalje alarm kako je suprostavljanje unutarstranačkom konsenzusu oko izbora novog predsjednika – previše riskantno.

Brkić tada, uz par dvosmislenih izjava tipa “predsjednik je samo jedan od jednakih”, povija rep i utapa se u klasičan desničarski kolorit, braniteljsku populaciju i slikanje s časnim sestrama.

Kult ličnosti koji je trebalo brzo izgraditi za novopečenog predsjednika obavili su doslovno svi mediji u Hrvatskoj, osim naravno tjednika “Novosti” za kojeg još uvijek, na sreću, piše Viktor Ivančić.

Naciju je zabljesnuo novi, mladi, uglađeni i proeuropski nastrojeni Plenković, pristojan i odmjeren, oboružan znanjem nekoliko jezika, sposoban i elokventan. Naslovnice medija u Hrvata krasilo je izdanje do tada nepoznatog europarlamentarca čije je najimpozantnije dostignuće do tada bilo to što nije stao u obranu žene koja ga je inaugurirala u visoku politiku, Jadranke Kosor, prilikom njenog nasilnog izbacivanja iz stranke.

Na Dan državnosti, novoizabrani predsjednik, medijima se obratio sa simboličkog polaganja vijenca na grob Franje Tuđmana, te konstatirao kako se sprema odvesti HDZ u politički desni centar, no namjeravam okupiti i one koji su desno od nas, aludirao je jasno Plenković tada na Milijana Brkića, citirajući prvog predsjednika stranke Franju Tuđmana oko politike pomirbe. General Damir Krstičević, Davor Ivo Stier, virili su taj dan Plenkoviću iza ramena i davna načelo i postulat HDZ-a, opisan u „Novoj hrvatskoj paradigmi“, začet još koncem osamdesetih u Kanadi kod posjeta Tuđmana rigidnoj proustaškoj emigraciji, trebao je nastaviti s radom. Zacrtan put, pomirba svih dovoljno domoljubnih Hrvata, pod budnom paskom franjevaca trebao je konačno spojiti rigidnu desnicu i umjereni proeuropski HDZ.

No Plenković je već tada pokazivao određenu dozu autokratizma, iako načelno, sraslog u birokraciju.

Da birokracija Andreja Plenkovića ima bezuvjetni monopol nad medijima pokazalo se već u prvim mjesecima mandata, i to će do dana današnjeg ostati najjače oružje budućeg Premijera. Milijan Brkić u više se navrata znao okomiti na svog stranačkog šefa, a granicu je prešao nekoliko puta, najviše kod prozivanja Milorada Pupovca, koalicijskog partnera istaknuvši kako nacionalne manjine neće određivati sastav vlade jer je ovo Hrvatska država i o njoj odlučuju isključivo Hrvatice i Hrvati.

Taj sramotni istup mediji su uglavnom prešutjeli.

Milijan Brkić u međuvremenu je obnašao funkciju alfa – mužjaka stranke slikajući se u ronilačkom odijelu i maskirnim uniformama, uvjeravajući javnost i svoje pristaše kako je on zapravo „čovjek iz sjene“, onaj kojem slabašni Premijer podnosi izvještaje. No samozvani „consigliere“, kao i velik dio javnosti, uskoro će shvatiti tko zapravo ima najveću težinu, i tko je onaj koji „vedri i oblači“, a u hrvatskom slučaju to je uglavnom onaj tko kontrolira medije.

Sprega vlasti i medija manifestira se na način da koordinirano djeluju. Vlast, ovaj put u ugrozi „puzajućeg udara desnice“, zaposjeda bezuvjetni monopol nad medijima. Objekt, okarakteriziran kao ugroza na koju se treba okomiti (čiataj Milijan Brkić), mora biti isključiva meta napada, što znači da izričito ne smije biti usmjeren na bilo koga drugoga. Ta metoda objekta koji je meta provedena takvom preciznošću osigurava pozicije drugih koji bi se mogli naći kao neugodne kolateralne žrtve.

Zbog tog razloga misteriozno „nestaju“ svi dokumenti koji inkriminiraju bilo koga drugoga doli jasno određenog objekta. Objekt stoga mora ostati u jasnoj nadležnosti specijalizirane medijske hajke, ali i nijedne druge institucije jer bi se time možebitno otvorili neugodni procesi. Drugim riječima, sistem hajke rezultira nevjerojatnošću bilo kakvog vanjskog uplitanja institucija; objekti ili skupine koje će se spominjati u medijskoj hajci moraju ostati u strogoj diskreciji, predviđajući kod planiranja, jasno, kako objekti koji su kolateralno pogođeni neće niti na koji način pojuriti spašavati objekt koji se ciljano progoni.

Problemi koji spajaju te dvije strane tom metodom nikako ne mogu doći do svog zajedničkog nazivnika, i nadahnuti bilo kakvu smislenu, integriranu, institucionalnu akciju. Objekt, u ovom slučaju Milijan Brkić, ubrzo će shvatiti kako je bilo koji oblik reakcije na tu spregu medija, vlasti i obavještajne birokracije, uzaludan i bezuspješan. Posljedice bilo kakvog oblika reakcije danas bi za Milijana Brkića bile krajnje pogubne jer je poruka preko medija jasna i nedvosmislena, iako za same institucije posve nejasna, potpuno nedokaziva i nema niti jedan element kaznenog progona.

Drugim riječima, birokracija Andreja Plenkovića, vodi visokosofisticiranu „ciljanu“ politiku i u isto vrijeme zadržava isključivo pravo da je vodi u potpunosti u svojoj nadležnosti. Postavljeni parametri potpuno su u nadležnosti Premijera, koji koristi sve svoje medijske resurse kako bi u konačnici mogao računati na punu suradnju objekta kojem je sasvim jasno kako će, ako ne popusti „jačem“ biti i fizički uklonjen iz svih sfera i konteksta svakodnevnog života, biti minoriziran, a po mogućnosti i procesuiran, ako ne „povije rogove“.

Tu nasilničku metodu možemo mirne duše nazvati „Evanđeljem po Andreju“, aludirajući dakako na medije koji su praktički postali glasilima čvrste koalicije vladajućih i Crkve. Sasvim je nebitno tko je „mastermind“ iza baraže „iznenadnih otkrića“, afera i skandala koje mediji nezasitno i danonoćno sipaju javnosti o Milijanu Brkiću. Ako iza svega stoji Vladimir Šeks poznat po klasičnim metodama i starim, uhodanim načinima hajke, ili sam Andrej Plenković, ponavljam, sasvim je nebitno. Kao što je za ovu priču nebitan i lik Milijana Brkića koji zaslužuje kudikamo goru hajku od ove koja će ugasnuti promptno kako je i došla. Kada „neposlušni“ sin podvije rogove, tada će u javnosti i medijima, uhodano, prokušano, buknuti neka nova afera sa drugim akterima, ili će jednostavno Severina snimiti novi porno uradak koji će zabaviti naciju.

No ono što smo naučili iz „Evanđelja po Andreju“ nažalost je strašno, ma koliko u ovih skoro trideset godina od HDZ-a učili se njihovim igrama prijestolja.

„Evanđelje po Andreju“ razotkrilo je u potpunosti medijsko stanje u državi. Svi intelektualni kapaciteti u potpunosti su u službi birokracije na vlasti. Šutnja pred tim organiziranim kršenjem Ustava, slobode medija, i potpune moralne erozije jedne od ključnih poluga demokracije, naprosto je strašna.

Pred tom beskrupuloznom birokracijom koja je zajašila moćni stroj modernog medijskog sustava stoji u konačnici konzument, kojem se sugerira da vjeruje u birokraciju koja ga doslovno jebe u zdrav mozak. Takav pojedinac kojem upravo taj mozak ne služi za seksualno općenje s bilo kakvim evanđeljima nažalost ima samo jednu opciju.

„Da strgne svoju košulju i pobjegne što dalje od njih“. (Evanđelje po Marku 13 -14)

Ivo Anić
Autor 8.10.2018. u 19:56