Farsa nacionalizma

Zlatko Jelisavac
Autor/ica 2.9.2016. u 14:41

Farsa nacionalizma

Foto: GI

Možda vam ne izgleda tako, ali mišljenja sam da sada proživljavamo fazu farse nacionalizma nakon realne tragedije koju smo doživeli devedesetih godina. A ma koliko se farsična “realnost”, zajedno sa svojim akterima, trudila da nam dokaže kako je stvarna ipak ne može se prikriti prosta istina: farsa je farsa i ništa drugo.

Čuveni britanski bend „Massive Attack“ otvorio je peti festival u pulskoj Areni i na neobičan način poslao poruku publici koja se zatekla u njoj, ali i regionu. Kako prenosi „Glas Istre“, na video-bimu iza benda mogle su se videti sjajne poruke prevedene sa engleskog jezika, a osim pitanja „Koji je smisao života?“ našla se jedna koja je posebno izazvala pažnju publike. Naime, na velikom ekranu pojavila se poruka – “Hrvatska i Srbija su sijamski blizanci koji se ne podnose“. (b92, Čuveni britanski bend poslao snažnu poruku Srbima i Hrvatima: Publika ovo nije očekivala 27.08.2016)

Massive Attack je bio jedan od progresivnijih bendova devedesetih godina prošlog veka koji je gradio novu muzičku scenu zajedno sa Portishead-om, Trickyjem… Svi su oni nastupali na Exitu tako da ste imali priliku da vidite ove umetnike i uživo i osetite to specifično bristolsko “ludilo”.  A mnogo su nam značili devedesetih godina kada smo doživeli potpuni debakl u svakom pogledu i kada nam je muzika, koju smu slušali preko piratskih diskova,  bila jedna od retkih uteha u to vreme.  Muzika  Massive Attack nije baš uvek odisala optimizom, štaviše njihova muzika često je zvučala  mračno i psihodelično – o Tricky i Portishead i da ne pričamo – ali kao da je pogađala “žicu” tih devedesetih, naročito na ovim našim prostorima. Kao i svaka progresivna muzika i ova sa bristolske scene nudila je nešto više od pukog slušanja i opuštanja; ona je tražila i određeno stanje svesti ili otvorenost za drugačije viđenje sveta oko sebe koje ne podrazumeva puko konzumiranje muzike već i upuštanje u vrlo rizične mindgames i (pod) svesne šokove. To je razlog zašto određeni ljudi se vrlo dobro razumeju međusobno ukoliko imaju iste ili slične muzičke afinitete – naprosto se tu razvija određena vrsta senzualnosti, empatije, načina razmišljanja koji ih spaja. Pazite, muzika nije uvek ni lepa ni prijatna (setimo se albuma Discipline Kičme: Sviđa mi se da ti ne bude prijatno)i može da nanese trajne promene u vašoj glavi ukoliko je razumete na pravi način, kao i fatalna oštećenja ukoliko se opredelite za pogrešne muzičke vibracije. No, ne treba se plašiti i zbog toga bežati u ispraznu komercijalnost onog što je popularno već treba pokušati oslušnuti šta nam to umetnici, tipa Massive Attack poručuju, a umeju oni ponekada biti vrlo eksplicitni kao u slučaju sa skorašnjim koncertom u Puli kada su preko video-bima uputili jasnu poruku: “Hrvatska i Srbija su sijamski blizanci koji se ne podnose“.

Ovakva poruka je za ogrezle “tomsonovce” ili “baje male knindže” otvorena provokacija koja narušava njihovu predstavu o nespojivosti hrvatskog i srpskog nacionalnog bića; štaviše njihovo poimanje nacionalnog se upravo i zasniva u nemogućnosti postojanja bilo kakve veze između dva naciona osim one veze koja se odnosi na uništenje ili barem poniženje onih koji nas vekovima/stoljećima ugrožavaju. Sve bi se moglo podneti: i da smo zločinci, i ugrožavatelji egzistencije druge nacije, i da smo ovakvi i onakvi, ali da smo “sijamski blizanci” (doduše “koji se ne podnose”), e to naprosto nije moguće. No, naravno da balkanski hard core  nacionalisti ne slušaju Massive Attack niti ih zanima šta oni imaju da poruče svojom muzikom, ali kada bi barem pokušali da razumeju, već navedenu poruku sa koncerta,  onda bi im se verovatno i njihova mito-nacional papazjanija u glavi malo razbistrila. Ali, šta ćeš, mnogo je lakše i lepše verovati kako si kao pravi Hrvat ili čist Srbin ostvario sebe u potpunosti i kako samo treba da nadograđuješ svoje nacionalno biće novim mitovima i bajkama o supremaciji nad onim drugim. Nažalost, ova naci propaganda je vrlo efikasna i široke narodne mase se vrlo lako primaju na nju; kao da im nacional mitologija aktivira određene podsvesne centre koji sadrže misli, osećanja i praslike koje postaju nihove vodilje u razumevanju sopstvenog društva ili pak društva i nacije onog omraženog drugog.

Političari, osobito oni čiji se “program” i strategija oslanjaju ponajviše na nacionalna pitanja, samo čekaju pravo vreme pa da aktuelizuju temu koja je njima, zapravo, uvek na jeziku i srcu, a takvih je, nažalost, još uvek mnogo na ovim našim balkanskim prostorima. Očigledno je da bi takvi političari, zajedno sa svojim strankama, izgubili smisao kada se ne bi uvek iznova postavljala nacionalna matrica  koja podrazumeva jasno razgraničenje između njih i nas, gde je obavezna adoracija sopstvene nacije kao i nipodaštavanje one suprostavljene. E, upravo je ova podrazumevajuća nacional-matrica problem, a rešenje se nalazi u deaktiviranju te šeme po kojoj funkcionišu svekoliki nacionalizmi koji se zasnivaju na mržnji i omalovažavanju. No, deaktiviranje nacionalističke strukture neće ići nimalo lako jer ona “luta” negde po podsvesti i teško ju je izvući na površinu i prikazati kakva jeste, a i ovo izlaženje iz pećine podsvesnih senki i iluzija može biti fatalno po svest pojedinca koji nije u stanju da zamisli život bez svog nacionalnog bića. Ali taj put otrežnjenja je neminovan, ma koliko bolan bio, i to nam se upravo i dešava, ma koliko mi to ne priznavali sami sebe. Možda vam ne izgleda tako, ali mišljenja sam da sada proživljavamo fazu farse nacionalizma nakon realne tragedije koju smo doživeli devedesetih godina. A ma koliko se farsična “realnost”, zajedno sa svojim akterima, trudila da nam dokaže kako je stvarna ipak ne može se prikriti prosta istina: farsa je farsa i ništa drugo.

Zlatko Jelisavac
Autor/ica 2.9.2016. u 14:41