Fašisti! Komunisti! Isti?

Ladislav Babić
Autor 7.5.2015. u 11:55

Izdvajamo

  • Upravo bi to i htjeli hrvatski (a šire, i svi regionalni) revizionisti povijesti, dapače, još i više. Ne samo izjednačiti komuniste i ostale antifašiste sa onima protiv čijeg nečovještva su se digli i povukli za sobom istinske ljude, već i izvršiti zamjenu teza: nisu komunisti bili obrana pred fašizmom, već su hrvatski (i ini regionalni) fašisti zapravo branili „slobodni svijet“ od komunizma! Usput, poput Buridanova magarca, ne mogavši se odlučiti između prikaza komunista kao apsolutnog zla ili neprincipijelnih đavolovih šegrta koji bi čak i surađivali s fašistima. No, kako god, valjano je svako oružje upotrebljeno kontra njih, čak i nedostatak dokumentiranih činjenica i logike.

Povezani članci

Fašisti! Komunisti! Isti?

Pavelić i Hitler, april 1943 Foto: Süddeutsche Zeitung

Prisjećam se gorke šale koja je kolala među Mađarima, u vrijeme sovjetske intervencije, 1956. godine. Stoji čovjek na rubu kanjona i viče: „Fašisti! Komunisti!“, a jeka mu monotono uzvraća: „Isti! Isti!“. Upravo bi to i htjeli hrvatski (a šire, i svi regionalni) revizionisti povijesti, dapače, još i više. Ne samo izjednačiti komuniste i ostale antifašiste sa onima protiv čijeg nečovještva su se digli i povukli za sobom istinske ljude, već i izvršiti zamjenu teza: nisu komunisti bili obrana pred fašizmom, već su hrvatski (i ini regionalni) fašisti zapravo branili „slobodni svijet“ od komunizma! Usput, poput Buridanova magarca, ne mogavši se odlučiti između prikaza komunista kao apsolutnog zla ili neprincipijelnih đavolovih šegrta koji bi čak i surađivali s fašistima. No, kako god, valjano je svako oružje upotrebljeno kontra njih, čak i nedostatak dokumentiranih činjenica i logike.

        Revizija povijesnih činjenica nastavlja se u Hrvatskoj sve smjelije i bezočnije. Najnoviju iznosi politolog Darko Bekić na portalu telegram.hr, u tekstu podugačkog naslova “Dr. Bekić za Telegram: kako su izgledali prvi mjeseci NDH (i neobičan položaj komunista u njoj)”, koji bi valjda trebao doprinjeti toliko proklamiranom – od ekstremne desnice – „jedinstvu Hrvata”. Iz fusnote na kraju članka, o njegovom autoru, saznajemo tko i zašto (s kojim ciljem) zastupa ideje iznesene u njemu – “prvi savjetnik predsjednika Franje Tuđmana za vanjsku politiku”. Cilj je, još više dezavuirati i omrznuti jugoslavensake i hrvatske komuniste, izdvojivši unekoliko iz njih one potonje kao potencijalne „domoljube“ koje je, eto, fatum povijesnih okolnosti ipak ostavio na drugoj obali. Izdvojiti, upravo kao što „veliki Hrvati” nastoje sebe i ovu državu separirati od svih realnosti proteklih vremena na tlu regije. Od zajedničke države, iz njene politike, iz ondašnjeg društveno političkog sustava, iz zajedničkog otpora okupatoru i kvislinzima,… – praktički, od svega što bi povezivalo Hrvatsku sa državom i narodima (posebno „zna se“ kojim) s kojima ju je dijelila. Naravno, kako konstruktori nove povijesti još uvijek nemaju dovoljno hrabrosti da otvorenu nametnu alternativu – fašističku NDH – kao uzor kome su Hrvati navodno težili i prema kome bi to trebali (čineći prividni ustupak odustajanjem od fizičke eliminacije Srba, svedenih na neznatnu manjinu) – služe se hipotezama bez ikakvih podloga u dokumentima, a postojećima suprotstavljaju “rekla-kazala” metodu, namećući je kao vjerodostojniju od “fabriciranih i prekrajanih” dokumenata od strane komunista. Toga su svjesni i na portalu, pa u uvodu kažu:

“U nedostatku primarne, arhivske građe, cijenjeni politolog, diplomat i publicist, novi suradnik Telegram, dr. Darko Bekić rekonstruira tijek događaja nakon proglašenja NDH komparativnom analizom sa zbivanjima u ostalim okupiranim državama, na osnovi reakcija Kominterne te zahvaljujući rijetkim historiografskim zapisima i memoarskim doprinosima”.

Sam Bekić izričito na jednom mjestu tvrdi kako su:

“svi partijski dokumenti iz tog kritičnog razdoblja, koji se nalaze u arhivskoj građi, naknadno bili prepravljani, antidatirani ili, jednostavno, fabricirani.”

        Gledanjem u kristalnu kuglu, „cijenjeni politolog“ Bekić izvodi zaključke da su, navodno, hrvatski komunisti – KPH kao dio KPJ – prema uputama Kominterne koje je provodio njen predstavnik Josip Kopinič, trebali surađivati sa vladom novostvorene NDH, i dalje kao zadržavši prethodne ciljeve: borbu za “sovjetsku Hrvatsku”, ali u novim uvjetima! Pa, izvlačeći proizvoljne analogije koje imaju veze sa SF ali ne i povijesnom znanošću, govori o sukobu unutar KPH, gdje su na jednoj strani – sklonoj suradnji sa NDH – bili vodeći hrvatski komunisti Hebrang, Bakarić, kao i sekretar Centralnog komiteta KPH Rade Končar(!), pogubljen u talijanskom zatvoru – a na drugoj ostali dio KPH, a posebno srpski dio KPJ pod čijim je pritiskom, napose nakon počinjanja ustaških zločina, Tito morao pokleknuti i odbiti suradnju. Titu su se, prema našem “doktoru znanosti”, pridružili

“…E. Kardelj i F. Leskošek, s obzirom da je Slovenija već bila podijeljena između Italije i njemačkog Reicha, ali i neki članovi najužeg vodstva KPH, kao R. Končar i P. Pap”,

uz uobičajene Srbe koje treba aposteriorno obijediti: Rankovića, Đilasa i Žujovića. Autor ovih redaka mora priznati kako mu je prilično nejasna citirana tvrdnja, jer na jednom mjestu se Končar i Pavle Pap (obojica proglašena narodnim herojima) spominju kao zagovornici suradnje s ustašama, dok ovdje kao podržavaju Tita. Jeli to samo slučajna ili pak namjerna nepreciznost Bekićeva, kako bi čitatelji stekli utisak o neprincipijelnosti predratnih komunista, to jedino on može odgovoriti. Naravno, dezavuiranjem najvažnijih članova KPJ i KPH želi se baciti ljaga na sve komuniste koji eto ipak, na kraju krajeva nisu slijedili od Bekića pretpostavljene upute Kominterne. Pitanje potencijalne suradnje (prema Bekiću) KPH sa hrvatskim fašistima, nastoji se još više zamagliti relativizirajućim upitom:

“Postavlja se, međutim, pitanje, što ima loše u tome ako su hrvatski komunisti, zbog taktičkih razloga (među ostalim, i zato da spase svoje drugove, još ranije zatočene u Kerestincu) pristali na „međusobno nenapadanje“ ili su bar o tim temama pregovarali?”

Pa si sad vi razmišljajte, jeli se radilo o strateškoj – čime bi se komunisti automatski pretvorili u fašiste (u tom smjeru je intoniran cijeli tekst, cilj kojega je u to upravo i pobuditi sumnju) – ili samo taktičkoj suradnji, koja je razumljivi postupak sviju zaraćenih strana u nastojanju da ostvare predah u nastavku borbe za vlastite originalne ideje. Mokrom krpom dobrano prebrisani mozgovi većine naroda, sad neka glođu kosti dileme pred njih bačene! U pogledu Hebranga poznate su – uglavnom odbačene – sumnje da je u ustaškom zatvoru sudjelovao u odavanju svojih partijskih drugova, a tijekom razmjene zarobljenika ubačen među partizane kao ustaški agent, što bi Bekićeva veličanstvena “teorija” mogla ponovno podgrijati, čega on nije niti svijestan. Da bi potkrijepio mogućnost suradnje komunista s ustašama, piše:

“Uostalom, samo pet mjeseci kasnije, Tito je osobno pregovarao s Dražom Mihailovićem, a tijekom 1942. i 1943, njegovi izaslanici: Krajačić, Đilas i Velebit, pregovarali su u Zagrebu o prekidu neprijateljstava ili, čak, o separatnom miru s ustašama i Nijemcima. Dakle upravo o onome što su Hebrang i Bakarić i prije njih htjeli postići. “,

sramotno brkajući lončiće za stručni i etički dignitet jednog doktora znanosti. Pregovori tijekom godina 1942. i 1943. nisu bili pregovori o nikakvoj suradnji, već su se odnosili na oslobađanje zatočenih drugova, razmjenu zarobljenika, odnosno zbog teškog položaja u kojem su se partizani našli zbog jakih njemačkih ofenziva, tražeći na taj način predaha. Uostalom, nisu li „hrvatski vitezovi“ – tijekom nedavnog rata – pregovarali sa omrznutim četnicima, nudeći čak i autonomiju Srbima naseljenih područja!

        Partizanski pregovori sa četnicima pak pokazuju, koliko svu širinu pokreta otpora koji je i idejne neistomišljenike nastojao angažirati u obrani zemlje – Jugoslavije, da se ne zavaravamo – toliko i namjerno nerazumijevanje antifašističkih početaka četništva, koje se formiralo kao otpor okupaciji države. Tim prije što su oni od zapadnih saveznika bili priznati kao legitimna oružana snaga izbjegle vlade kraljevine Jugoslavije, koja se suprotstavlja okupaciji zemlje. To što su oni već nakon nekoliko mjeseci zabili nož u leđa partizanima, smatrajući ih opasnijim neprijateljem od okupatora, zauzeli stav pasivnog očekivanja raspleta događanja koji se uskoro pretvorio u aktivnu suradnju s okupatorom, hrvatski kvazipovjesničari nikako ne mogu prihvatiti. Širini oslobodilačkog pokreta svjedoče i pregovori sa HSS – čiji je dio članstva pristupio NOP-u – te formiranje slovenačke “Osvobodilne fronte” koja je obuhvatala sudionike različitih ideoloških usmjerenja. Idejnoj zbrci u glavama revizionista – što ovdje Bekić doduše ne piše – doprinosi i inzistiranje na navodno demokratskim hrvatskim ministrima izbjegličke kraljevske vlade, uz istovremeno odbacivanje iste kao prosrpske, sve s ciljem da se komunisti ocrne. Jer, aktivni učesnici NOB-e koji su na terenu ginuli i prolijevali krv, nisu prihvatili nakon pobjede “demokraciju” ponuđenu iz ugodnog egzila, krajnje pasivnih ministara (Šubašić&Co) koji su naprosto htjeli prisvojiti plodove partizanske pobjede! Ili pozivanjem na “stradavanje” Mačeka u Jasenovcu – gdje je imao specijalni, izuzetno privilegirani tretman u odnosu na svakodnevno likvidiranu raju – koji je, ostalom, bio pušten, a jedini mu se doprinos pobjedi očitovao u pasivnom neopredjeljivanju između okupatora, kvislinga i partizana. No, ubacujući bubu u narodni mozak već dobrano prepariran nacionalističkim viđenjima svega živog – od povijesti i jezika do prava manjina – Bekić povlači ničim potvrđene (ali za njega politički vrlo korisne) analogije između poziva Kominterne norveškim komunistima za suradnju sa Quislingom, i vladanja hrvatskih komunista:

“Tako su, primjerice, norveški komunisti dobili instrukcije da surađuju i podrže Quislinga. Može se sa sigurnošću pretpostaviti da se – odmah po osnivanju NDH – i u Moskvi i u Zagrebu, počelo razmišljati o tome da se postojeća KP Hrvatske preimenuje u KP NDH. Na taj način ustrojena, Partija bi mogla preuzeti nadležnost nad komunistima s čitavog teritorija NDH. Francuski su komunisti – pod Pétainovim režimom – po fasadama morali ispisivati parole: “Pour qui, pour quoi?”. (“Za koga, za što /se boriti”), a slično je bilo i u Poljskoj, Belgiji, i drugdje. U tom pogledu, hrvatskim su okolnostima najsličnije bile one u Čehoslovačkoj. Nakon njemačke okupacije, Hitler je odlučio raskomadati zemlju, pa je, među ostalim, 14.ožujka 1939., proglašena Slovačka Republika, na čelu s klerofašističkim vođom, Jozefom Tisom. Slovački komunisti su, odmah zatim, iz Kominterne (čiji je potpredsjednik bio Slovak, Klement Gottwald) dobili instrukciju da osnuju KP Slovačke, u čijem je programu bila uspostava “Sovjetske Slovačke”.”

Jasno, prema Bekiću, tek je Hitlerov napad na SSSR presudio da se u praktički svim zemljama koje spominje u citiranom odlomku, organizira (i) komunistički pokret otpora! Dobra pretpostavka, kad već nema opipljivih dokumenata, a ako i ima – valjda su i oni “prepravljeni, antidatirani i fabricirani”!

        Kako pisac ovih redaka nije povjesničar, neće ulaziti u daljnje analize i pretpostavke, po analogiji sa doktorom znanosti Bekićem, već to prepušta stručnim i poštenim povjesničarima. Ovo nešto rečenica tek je demonstracija, uvid u pokušaje relativiziranja i reviziju povijesnih zbivanja koje poduzimaju naknadni “pobjednici bez prolivene krvi”, drugog svjetskog rata. Prisjećam se gorke šale koja je kolala među Mađarima, u vrijeme sovjetske intervencije, 1956. godine. Stoji čovjek na rubu kanjona i viče: „Fašisti! Komunisti!“, a jeka mu monotono uzvraća: „Isti! Isti!“. Upravo bi to i htjeli hrvatski (a šire, i svi regionalni) revizionisti povijesti, dapače, još i više. Ne samo izjednačiti komuniste i ostale antifašiste sa onima protiv čijeg nečovještva su se digli i povukli za sobom istinske ljude, već i izvršiti zamjenu teza: nisu komunisti bili obrana pred fašizmom, već su hrvatski (i ini regionalni) fašisti zapravo branili „slobodni svijet“ od komunizma! Usput, poput Buridanova magarca, ne mogavši se odlučiti između prikaza komunista kao apsolutnog zla ili neprincipijelnih đavolovih šegrta koji bi čak i surađivali s fašistima. No, kako god, valjano je svako oružje upotrebljeno kontra njih, čak i nedostatak dokumentiranih činjenica i logike.

Ladislav Babić
Autor 7.5.2015. u 11:55

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija