FAŠISTI ZA JEDNOKRATNU UPOTREBU

Povezani članci

• Viktor Ivančić: KOME TREBA „SIGURNA HRVATSKA“?
• Bog i Hrvati
• Anonymous haktivisti obaraju fašističke stranice
• Zaustaviti prijetnje Draganu Janjiću
• RAT RUŽA
• Vladimir Nazor o Titu: ‘Suđeno mu je da uđe u povjest našeg naroda’

Foto: Arhiv

Fašizam gospodo predsjednički kandidati neprihvatljiv je u bilo kojem svom obliku, fašizam nema opravdanje i fašizam je u civiliziranom svijetu podložan oštrim novčanim i svim drugim sankcijama, sa fašizmom se gospodo ne koketira niti ga se koristi za jednokratnu političku uporabu. Fašizam u Hrvatskoj raste i traži vašu podršku, u vašoj malograđanskoj potrebi da se nekom svidite, pridobijete njegov glas.

Fašizam je kolektivna opsesija koju vi svojim sramotnim istupima frustriranoj srednjoj klasi u Hrvata potencirate, fašizam je i kolektivna amnezija koju tako izdašno njeguje sve popularniji elitizam u Hrvatskoj. Fašizam se gospodo, po Umbertu Ecu, temelji upravo na tom i takvom selektivnom populizmu koji nastupa teatralno, ali se istovremeno i zanemaruje ono što implicira, a to je rasizam, ksenofobija, isključivost. Hrvatsko društvo duboko je inficirano virusom fašizma kojeg se na svim poljima rehabilitira, dok se istovremeno nastoji ukinuti i trivijalizirati antifašistički pokret sa svim onim što on modernoj civilizaciji znači. Takvo igranje s vatrom gospodo predsjednički kandidati, opasno je jer šalje jasnu i nedvosmislenu poruku kako je fašizam  naša tradicija i naš folklor, vjekovna težnja i štit.

Sramotno je ovo čemu svjedočimo ovih dana, i civilizacijski i ljudski. Sram me živjeti u takvoj državi koja diskriminira, kojoj se politika nastoji udvoriti fašizmu, dok joj se isti otvoreno smije u lice.

Čovjek ne može biti istinski sretan i raditi ono što želi pravedno ako su stvari u koje vjeruje drugačije od stvari koje čini. Tu rečenicu, zapravo citat koji je itekako aktualan u Hrvatskoj, zemlji političkih i svakojakih drugih čudesa, izrekao je veliki Albert Camus aludirajući na političare svog vremena. Stvari u koje se vjeruje, a te stvari su zaglavni kamen njene političke opcije, prvi je sasvim očekivano pogazio predsjednički kandidat Zoran Milanović, grubo pogazivši temeljna načela socijal – demokracije, a u svrhu dodvoravanja desnijem biračkom tijelu. U momentu kada kažete da zbog simbola antifašizma vi niste navijali za jedan klub, tada jasno implicirate alternativu. Jer antifašizmu je jedina alternativa fašizam, i s tim ste poslali jasnu poruku, kako svojim biračima, tako i onima čiji glas nastojite tim istupom kupiti.

Stvari koje se čini dijametralno su suprotne dakle stvarima u koje vjerujete, iako osobno držim kako je upravo Zoran Milanović i po svojim uvjerenjima, a bogami i po načinu na koji ih provodi,  klasičan liberal  što je u najmanju ruku daleko od prave i istinske ljevice koju barem nastoji propagirati SDP. Da je sve dozvoljeno u političkim kampanjama svjedoci smo i ovih dana, kada se upravo iz SDP-a poslušnici obračunavaju sa onima koji još drže do zdravog razuma, barem što se Milanovića tiče, i ne mogu se oteti dojmu kako je Alber Camus bio u potpunu pravu kada je mislio na takvu vrstu ljudi. Pitanje koje se samo nameće svim gorljivim sljedbenicima Zorana Milanovića, koji zakopane glave u pijesak opravdavaju njegove istupe, jest što je za vas sljedba, u kakvu vrstu iste vjerujete i naravno, jeste li sretni svojim sljedbeničkim poslanjem?

Logična stvar koja se postavlja pred one koji gorljivo opravdavaju upravo u SDP-u istupe Zorana Milanovića pitanje je osobnog poštenja prema sebi koje se kako vidimo nemilice gazi zbog „viših interesa“ koje mi obični smrtnici koji nismo članovi SDP-a očito ne shvaćamo.

Zoran Milanović je rekao to što je rekao zbog aktualnog trenutka političke kampanje, kupovanja glasova centra i desnog centra, što je politički opravdano i uzus u bilo kojoj kampanji, kao papige ponavljaju članovi i simpatizeri rečenog kandidata, no na prosto Camusovo pitanje jeste li osobno sretni zbog toga što vaš kandidat drugačije stvari čini? Jeste li osobno zadovoljni, kako sobom, tako i vašim kandidatom, koji   drugačije stvari govori od onog u što vjeruje, kao i onog u što vjerujete osobno vi. Takva pitanja  uglavnom ostajemo bez odgovora. Odgovor je nažalost jednostavan, a on leži u običnoj i prostoj osobnoj koristi i benefitu kojeg oni koji ga brane vide u budućnosti, ako ovaj naravno postane predsjednik, kao i u činjenici da su velika većina od njih osobno dužni Zoranu Milanoviću, kako za prošle povlastice ili zaposlenja, ili obećanja koja im osobno nije ispunio, a sva je prilika da u budućnosti hoće.

Ovi izbori u prosincu tako će nam jasno i nedvosmisleno dati sliku koliko je zapravo ljudi oko nas, poslušnika i uhljeba, koji će po sistemu prisile i benefita ispuniti svoje glasačke listiće. Ta procjena mogla bi varirati u nezanemarivim postocima, ali biti će sasvim jasno u brojkama koliko takvih ljudi udobno egzistira u jaslama političkih opcija koje opslužuju. Ti i takvi ovih dana nesmiljeno napadaju sve one koji se javno usude ukazati na štetnost pojedinih istupa svojih kandidata, opravdavajući ih po sistemu kako cilj opravdava sredstva, no sredstvo gospodo ostvarenja cilja nikada i ni u kojem slučaju ne može biti – koketiranje sa fašizmom!

Što nam to dakle govori o aktualnom stanju u naciji koja isključivo od politike i političara traži protuuslugu u budućnosti za samoprijegorni rad na terenu u predizbornoj kampanji, obranu neobranji vog? Upravo nam govori ono što je davno rekao Albert Camus, te i takve osobe koje savršeno jasno znaju da su u potpunom sukobu interesa sa samima sobom nisu i ne mogu biti istinski sretne, zadovoljne svojim kandidatom koji pogađa točno njihov svjetonazor, njihove stavove i njihovu viziju Hrvatske. To i takvo nezadovoljstvo sobom psihoanaliza je krstila tjeskobom, a oštri istupi pojedinaca koji gorljivo brane Zorana Milanovića i stvari koje čini, a u koje po njihovoj interpretaciji zapravo ne vjeruje, nisu tako ništa drugo doli bezobraznog nametanja svoje tjeskobe drugima, najčešće onima koji takve istupe drže nemoralnim, neciviliziranim i potpuno svjetonazorski neprihvatljivim.

U svoj sviti kandidata za predsjedničku poziciju stvar se odvija po istoj matrici, i po istom Camusovom principu. Govori se i čini ono u što se ne vjeruje, a ono u što se vjeruje ostaje pod okriljem političke stranke koja stoji iza svojih kandidata. Premisa kako je politička opcija koju predstavljaju dovoljno svjetonazorski i ideološki dostatna da s vremenom korigira stavove svog kandidata i opravda ih „borbom za glasove drugog političkog spektra“ na žalost postala je naša stvarnost, no opravdati bi je koliko – toliko i mogli ako se ona kao takva tiče površnih svjetonazorskih pitanja, ali ako kao u aktualnim slučajevima ona koketira s fašizmom, tada ta i takva premisa postaje čudovišna, potpuno neprihvatljiva i po mnogima destruktivna za društvo. Dodvoravanje takozvanoj desnici, ovih je dana postalo otvoreno dodvoravanje i koketiranje sa fašizmom, što je u svojoj suštini zapravo priznanje kako je u Hrvatskoj fašizam realnost i kako postoji veliki dio građana RH koji su deklarirani fašisti, te kojima se treba dodvoriti. Da je tome tako najnoviji je istup Odbora za ratne veterane Hrvatskog sabora, kojem je na čelu HDZ-ov Josip Đakić, a koji je zatražio amandman da Dan antifašističke borbe ne bude više praznik. Takva skandalozna poruka nedvosmislena je, jer ako sam vrh države drži kako nije sklon antifašizmu, kome je dakle sklon? Fašizmu?

Treće opcije naravno nema, a aktualni trenutak otvorene rehabilitacije fašizma i ustaštva prepoznali su i predsjednički kandidati, koji novu i skandaloznu realnost u Hrvatskoj primjenjuju izdašno u svojim kampanjama. Da je tome tako svjedoči nam i najnoviji istup Mislava Kolakušića, kontrovernog kandidata koji bi mogao po svim analitičarima ozbiljno pomrsiti planove kako aktualnoj predsjednici, tako i vodećim kandidatima za predstojeće predsjedničke izbore.

Naš je europarlamentarac Mislav Kolakušić naime gostovao u emisiji N1 televizije u kojoj je obznanio kako ne odustaje od svoje nakane da postane predsjednikom države. Novopečeni ljubimac hrvatskih građana koji obećava oštri obračun sa korupcijom i uvriježenim modelima politike u Hrvata obrušio se na građane koji su odabrali biti apolitični, istaknuvši kako je politika sastavni dio i njihovih života. Ono u što vjeruje Mislav Kolakušić jasno nam je iz brojnih njegovih istupa u medijima, te se taj novopečeni Robin Hood u Hrvata koji namjerava postati i predsjednik i premijer te tako ukinuti korupciju u pravosuđu i u svim sferama društva, osvrnuo na svoja uvjerenje koja su potpuno posvećena „malom“ čovjeku, biraču od kojeg on očekuje potporu, glasove i mandat.

No tada se naš Robin Hood, na samom kraju opsežnog svjetonazorskog, ideološkog i svakog drugog izlaganja, poskliznuo na davnu Camusovu rečenicu o stvarima koje misli, i stvarima koje izgovara i čini. Na pitanje voditeljice dali bi gradovima u RH dozvolio da nazivaju ulice, primjerice, po Anti Paveliću naš je junak ne trepnuvši odgovorio – naravno.

Ne ulazim kao Camus naravno u osobnu sreću Mislava Kolakušića, ono što ga pokreće i ono što ga kao čovjeka tjera da ulazi u politiku, no osobno sam iza te rečenice potpuno shvatio sa kakvim ljudima mi imamo posla, i da na ti ljudi namjeravaju voditi i iduće četiri godine. Niti jedan, dakle, od četiri najistaknutija predsjednička kandidata, od kojih će jedan, ili jedna na kraju i obnašati tu dužnost, nema problem sa fašizmom. Apsolutno nikakav. Dapače, svo četvoro činjenicu da je fašizam u porastu u RH, da je moderan i aktualan, jasno artikuliran kao u slučaju Odbora za rane veterane, brižno tetošen od strane klera i vodećih medija koji mu podilaze, ne drže kao nešto što bi ih trebalo zabrinjavati – već nešto što treba iskoristiti.

Kada Mislav kolakušić kaže kako imenovanje ulica po ustaškom zločincu Anti Paveliću treba ostaviti građanima, te kako se on ne namjerava toime baviti, kada Zoran Milanović sotonizira antifašistički pokret i Josipa Broza – Tita kao njegova začetnika, te kada njegov simbol zvijezdu petokraku pljuje, kada Kolinda Grabar – Kitarović konstantno spominje antifašizam kao krinku za komunističke zločine, a iroslav Škoro pjeva o gustoj magli koja se namjerava spustiti, tada s pravom dolazimo do istine Alberta Camusa, koji nas je sve upozorio da mi možemo svi tolerirati da ljudi rade stvari za koje drže da će ih uspeti na vlast, ali naš osobni osjećaj morala, odgovornosti, pa ako hoćete i poštenja, ozbiljno je i nepopravljivo narušen tim. Ozbiljno kažem, jer bilo tko kada tolerira takve istupe, pravda ih i trivijalizira grubo i nepovratno krši u nama osnovna ljudska načela. Načela na kojima je izgrađen naš svjetonazor i pogled na život. Fašist gospodo predsjednički kandidati, i svi oni koji ih opravdavate, ne može se i ne smije biti jednokratno i za potrebe aktualnog trenutka.

Fašizam  i sve njegove inačice neprihvatljivi su i podložni u bilo kojoj civiliziranoj zemlji oštrim novčanim i statusnim sankcijama. Fašizam gospodo koja podržavate bilo koga zbog bilo čega neprihvatljiv je i na koncu osobno u vama vrijeđa sav vaš dosadašnji život, počevši od naobrazbe, svjetonazora, karaktera. Tim činom kako je to davno istaknuo Albert Camus nepovratno ste naudili samima sebi, jer ste grubo pogazili sva svoja načela pod krinkom cilja koji opravdava sredstva. No osjećaj stida morate imati ako ste stvarno i istinski vjerovali u svoj svjetonazor koji se nikada i ničim ne može pogaziti.

Osim naravno ako je taj vaš svjetonazor  samo za  jednokratnu upotrebu.