Fašizacija radničke klase

Zlatko Jelisavac
Autor 2.12.2014. u 10:29

Fašizacija radničke klase

Čeka li se trenutak da radnička klasa, s nadom zamjene crnog kontejnerskog hljeba bijelim, izabere neupitnog Führera? Samo, da ne završi konačno na vojničkom dvopeku! Što ne vrijedi samo za Hrvatsku.

Piše: Ladislav Babić

Zašto fašizam nalazi veliku podršku u radničkoj klasi (primjerice, u članstvu Nacističke stranke NSDAP bijaše 35% industrijskih radnika i 7% seljaka), posebno među mladim radnicima kojima postojeći sistem ne nudi životnu perspektivu? Dva su ekvivalentna odgovora, katastrofalna po većinu radnika. Većinu, jer dok se jedan dio priklanja fašizmu, još veći mu – pasiviziran – ne pruža nikakav otpor, učestvujući takvim postavljanjem u njegovom osvajanju vlasti. Izbjeći ću prigovore da se danas ne može govoriti o fašizmu niti o radničkoj klasi, jer oni kao takvi navodno više ne postoje. Po autorovom mnijenju, to je sasvim neopravdano; radi se naime samo o različitim stupnjevima fašizma koji se prilagođava evoluciji cijelog društva, dok je radnička klasa – klasa radnih ljudi koji vlastitim znanjem, vještinama i trudom, zarađuju za život – samo unutar sebe postala stratificiranija, ali još uvijek slijepljena zajedničkim interesom. Borbom protiv otuđivanja rezultata rada od strane vladajućih elita, i izuzimanja iz procesa upravljanja radnim procesom u kojem sudjeluje. Daklem značenje termina radnik – pripadnik radničke klase – ne ispunjavaju samo fizički radnici, već i svita znanstvenika, prosvjetara, službenika sviju vrsta, sudija, pravnika, liječnika i medicinskih sestara,…, ali ne i rentijeri, menadžeri, te ostali opravljački sloj velikih kompanija koje čak ne moraju biti u njihovu vlasništvu, ali zato sudjeluju u izrabljivanjima na strani vlasnika. I Jobs te Wozniak, dok su u garaži sklapali kompjutere i pisali programe, nisu bili nego pripadnici radničke klase, da se osnivajući „Apple“ transformiraju u kapitaliste koji eksploatiraju radnu snagu širom svijeta. Kapitalista se ne rađa, već postaje. Čak i vlasnici sredstava za proizvodnju mogu spadati u radničku klasu, pod uvjetom da ne vrše eksploataciju zaposlenika. Posjedovanje čekića ili kompjutera, u suštini se po ničemu ne razlikuje. Osnovni kriterij svrstavanja u radničku klasu postaje odsustvo eksploatacije i sudjelovanja u upravljanju, a ne više toliko neposjedovanje sredstava za proizvodnju. Misli li netko da je evolucija od radnika do kapitaliste napredak, onda stvar procjenjuje isklučivo materijalnim a ne moralnim mjerilima. To, što se obrazovaniji slojevi radništva (liječnici, službenici, prosvjetni radnici!,…) opiru svrstavanju u rečenu klasu, rezulat je taštine i neshvaćanja vlastitog položaja, a ne objektivno stanje stvari. Konačno, ne demonstriraju li i liječnici na jednaki način poput metalaca po ulicama, zahtijevajući od poslodavaca sasvim iste stvari? Ako na prethodni način definiramo radništvo, onda njihovo učešće u Nacionalsocijalističkoj stranci raste za još dodatnih 51% pripadnika „srednjeg staleža“, kojeg većinom čini radništvo u gore usvojenom smislu. Inače, taština je općeljudska mana. Zasigurno ste ne jednom naišli na znanca koji umislivši da je „boga uhvatio za bradu“ a vas ostavio u prizemnim sferama, okreće glavu pri susretu, ili s „vikanja“ prelazi na „tikanje“, naglašavajući time svoj odmak od „nižeg sloja“. Ne čini li to uglavnom i šef sa svojim radnicima – mada bi mu isti mogli biti i očevi – dok ga ovi, više uslijed straha negoli poštivanja, persiraju. Vratimo se odgovorima na pitanje s početka teksta, od kojih je jedan većini shvatljiv ako već ne i prihvatljiv, a drugi ne baš mnogo složeniji no mnogima nerazumljiv. Nažalost, kaže prvi od njih, veliko mnoštvo, a posebno ono kome fale širi etički i obrazovni vidici, i dan danas se zadovoljava tek ispunjavanjem triju, već poslovičnih ljudskih potreba: u se, na se i poda se! U se i na se – prijeka nužnost preživljavanja, kako bi potom imao što stavljati poda se. Za prve dvije potrebe treba novaca, a malo tko lijepim okom gleda golju koji ih ne može i materijalno zadovoljiti. I tako, dok pofali para, a to se dešava u dugotrajnim ekonomskim krizama kad broj nezaposlenih drastično raste sve do stadija lumpenproletarijata (čestih pristaša fašističkih pokreta), a nesposobne vlasti nisu sposobne vratiti izgubljenu ravnotežu društva (prvenstveno onu ekonomsku) zbog nesposobnosti za promjenom njenog uzroka, veliki dio radničke klase poseže za – kako im se čini – najjednostavnijim i najefikasnijim rješenjem. Ne shvaćajući da njime naprosto ostaju unutar sistema koji je teškoće i stvorio, ali zapažajući da imaju podršku vladajuće elite koja se fašizma spremna uhvatiti kao poslijednje slamke spasa. Drugi, nešto složeniji odgovor je u nedostatku klasne svijesti većine radništva; što stoga jer ne uviđaju da bez obzira na svoju etničku pripadnost ili intimna htijenja, oni silom prilika čine poseban sloj, klasu koja ima zajedničke interese, nalazi se u zajedničkim problemima koje samo skupno – kao klasa – mogu efikasno rješavati, a da to ne bude svedeno tek na parcijalna, od firme do firme, i dakako – za zadovoljene „sretnike“ – tek privremena rješenja. Nažalost, pokazalo se da eksjugoslavenska radnička klasa raspolaže toliko niskom klasnom sviješću, da se čak odriče i radničkog imena.

        „Fašizacija srednje klase, to jest radničke klase, desila se upravo onda kada je naci-elita odlučila da krene u otvoreni sukob. Naprosto, pitanje nacionalnog identiteta je postalo egzistencijalno punovažnije i radnička klasa je najedanput odustala od svoje “istorijske uloge” i predala se mitologizaciji sopstvene svesti. I to je ujedno i bio kraj radničke klase koja je sada zakrvila u međusobnim borbama dokazujući svoje istorijsko pravo na nacionalni identitet, to jeste na pravo da imaju svoju nezavisnu i nacionalno-supremacijski određenu državu.“,

piše Zlatko Jelisavac, nastavljajući:

„Dok se radnička klasa snašla, već je bila obučena u uniforme, naoružana i poslana na front da se bori za više nacionalne ciljeve“, a kad se preživjeli vratiše svojim domovima, naseliše tuđe ili odoše protjerani u trajno izbjeglištvo,

 „Nacionalno osvešćenoj radničkoj klasi ostalo je samo sa žaljenjem da konstatuje da je prevarena, opljačkana, osramoćena i da se borila za uskointeresne ciljeve male grupe ljudi. I tako je nestala radnička klasa; tako se pomračila klasna svest; za radničku klasu može se reći da je pre izvršila klasno samoubistvo nego da je genocidisana od “spoljnih faktora”.“

Naravno, radnička klasa nestala je kao relevantni politički faktor u borbi za svoje ciljeve, dok je objektivno i dalje prisutna, obavljajući iste djelatnosti kao i ranije, ali više u statusu „oruđa koje govori“ negoli ravnopravnog političkog subjekta, a kamoli onog koji je imao vlastitu državu sa pruženom šansom da je prilagodi u korist svojih interesa. Da vrši „diktaturu proletarijata“ nad onima koji sad nad njom istu zaista i vrše. Samu sintagmu kapital namjerno krivo interpretira, povezujući je sa terorom i oceanima krvi, a u suštini znači ozakonjenu prevlast radničkih nad kapitalističkim interesima, prevlast interesa glomazne većine stanovništva nad interesima ogromne manjine (1, 2) eksploatatora.

        Neki dan održane su na zagrebačkom Markovom trgu demonstracije oko tisuću radnika INA-e, kojima su se pridružili i oni Imunološkog zavoda. Dušu dalo za ekstremnu, u velikoj mjeri profašističku HDZ-ovu desnicu, čiji avatari (glasnogovrnici koji sprečavaju direktnu izloženost vodstva javnosti) – ne trebaju nas zavarati njihov invaliditet i ortopedska pomagala – već tjednima sevisiraju svoje gazde, organizirajući i vodeći proteste po njihovim instrukcijama a da se stvarni dirigenti ne moraju direktno izložiti. Jedan od privilegiranih slojeva srednje klase (kojima se pridružio i zaštitarski bogatun!), invalidi iz hrpe od petstotinjak hiljada što pravih što lažnih branitelja koje izdržava tek nešto više od milijun zaposlenih radnika, pridružuju se, dajući podršku i nastojeći preuzeti intelektualno vodstvo prosvjeda, radnicima koji strahuju zbog gubitka svojih radnih mjesta! Mentalno slijepi, oni prihvaćaju (ne)očekivanu pomoć u svojim zahtjevima – ni ne sluteći da potpomažu svoje pomagače u njihovom stremljenju za prijevremenim raspuštanjem vlasti (Hitler i Mussolini su to također pokušavali s ulice, s promjenjivim uspjehom). Samo ilustriraju prvu fazu predaje radničke klase fašističkom vodstvu, što oni u svojoj naivnosti ni ne slute. Lijep primjerak iz te gomile demonstranata je žena koja pred kamerama nesvijesno izgovara do neba vapijući poziv Bogu da joj prosvijetli pamet:

„Ni slutili nismo da će to (opasnost od gubitka posla i krize egzistencije) i nas snaći!“

Nakon dvadeset godina pljačkaške privatizacije, izbacivanja radnika na cestu i uzurpiranja njihovih firmi za vlastito bogaćenje uz najraznovrsnije oblike djelovanja (od manipulacija dionicama, preko preprodaja za male pare do stečajnih postupaka) od kojih manji dio zauzima nastavak nekad uspješnog gospodarenja njima, ova žena pred čijim se to očima desetljećima zbivalo imala je iluziju da takva sudbina nju neće zahvatiti! No, došla maca pred vratanca, pa je sada i savez sa ekstremističkim avatarima dobar u pokušajima spašavanja vlastite kože. To je samo prva faza, koja cijelo društvo može odvesti – povijesni primjeri pokazuju kuda. Da ne pričamo kako istup ove radnice samo ilustrira potpuni nedostatak klasne uzajamnosti i solidarnosti, neosjetljivost za sudbinu vlastitih sudrugova svih profesija, kod njih sasvim jednako prisutnu. Desetljećima su radnici pred njenim očima izlijetali na cestu, via Zavod za zapošljavanje, osamljeno – firma po firma – bez podrški tek trenutno sretnijih sudrugova lamentirajući po cestama i ispred vladinih zgrada, a ona mrtvo ‘ladna nije očekivala da će to i nju zahvatiti. Valjda, uzdajući se u božju pomoć. Vlastito u se, na se i poda se sad je upitno, i odjednom ju pokrenulo; niti solidarnost, ni uzajamnost, niti klasna svijest, već najanimalniji strah za sebe i samo sebe i svoju obitelj. Tu ništa ne mijenja podrška dviju firmi jedna drugoj (drugovi, proš’o voz!) – važniji od toga je pokušaj fašističke prethodnice da preuzme stvari u svoje ruke. Da, danas se pridružujući demonstracijama, sutra govoreći u ime impotentne radničke klase, a preksutra preuzevši vodstvo u potpunosti i usmjeravajući je putevima iluzija, dok se možda ne osvijeste u nekom rovu kao novom „radnom mjestu“ koje će im biti rezervirano.

        Hrvati pršte od velikih riječi koje baš ništa ne znače. Sindikalni vođa koji se zajedno s drugima iskazao potpunim neuspjehom zastupanja radničkih interesa (još tamo od slučaja pretvorbe „Slobodne Dalmacije“), proziva vladu za veleizdaju: „Ako je, a je, čin veleizdaje ugovor strateških partnera nastao u koruptivnim okolnostima radi čega bivši premijer sjedi u zatvoru, onda je postupanje i nepostupanje hrvatske Vlade na čelu sa Zoranom Milanovićem jednako činu veleizdaje. I u slučaju INA­e i u slučaju Imunološkog zavoda.“. “Za takav veleizdajnički postupak kad tad će se premijer i njegovi ministri naći na optuženičkim klupama”viče sindikalac s improvizirane govornice, dok okolo lepršaju parole „Danas INA, sutra Hrvatska“ i čuju se bulažnjenja o INA-i kao perjanici hrvatske privrede, od ljudi nesvijesnih da i jedna i druga nisu više nikave perjanice već očerupane kokoši na jastucima od čijeg perja mnogi snivaju slatki san. Dotični, još tamo od splitskih događaja 1991. godine koje je životom platio nevini makedonski ročnik, ima iskustva s demagoškim manipulacijama opijenih masa. Uspješno se priključivši demontaži stare i montaži nove države, odonda se održava na površini, neuspješno braneći upropaštene radnike. Na proslavi tih zbivanja, koja su u osnovi Split učinila bastionom hrvatske desnice, čelnik HURS-a raspreda kako je radnicima danas gore no ikad (podrazumijeva li i period bivše države?), vlastitim primjerom ilustrirajući „da je hrvatskim građanima dug put od one stvari do glave“, kroz koji se on ipak prečicom probio do radničkog kreketala. Gdje su bili sindikalci sa sličnim „veleizdajama“ (INA i Imunološki zavod su čak u dobrom položaju, jer nisu u stečaju) svih ratnih i poratnih hrvatskih vlada koje su uspjele baciti privredu na smetlište (kreditni rejting države je u rangu „smeća“) skupa sa radnikovim ljudskim dostojanstvom, čemu su oni samoubistveno doprinjeli. Ni dva desetljeća nije bilo dovoljno pretendentima za vodstvo radničke klase da steknu klasnu svijest koju nikada nisu imali. Kako to isto očekivati od ovaca koje vode, a one nemaju snage ni smijeniti ih, a kamoli ostvariti zahtijevane pravice. I dok tako „ne daju rafineriju“ i galame pod zaštitom lepršajućih krpetina, tražeći pravdu čijem uskraćivanju su i sami sudjelovali svojom pasivnošću, sve to na trgu ispred vladine rezidencije koji su mimo svih zakona – uz strašljive poglede „socijaldemokrata“ skrivenih iza zavjesa – uzurpirali Karamarkovi avatari, radnička klasa nesvijesno potpada pod utjecaj ekstremista. Nije joj, doduše, ni preteško, jer već ima iskustva s izdajom klasnih radi nacionalnih interesa. Problem se javio tek kad su shvatili da, mada „imaju Hrvatsku“ – nemaju za platiti režije i napuniti želuce. Ipak, za divljenje je ustrajnost zaraženih virusom nacionalizma; države koja im je otela njihovo (društveno) vlasništvo zadnje će se odreći – krv nije voda, zar ne? Blut und Boden je ispred klasne svijesti. A sutra možda opet budu siti negdje na bojišnicama, sve dok im ni u se, ni na se niti poda se, više neće ustrebati. „Hitna intervencija u gospodarstvu“ – „treba otvarati nova radna mjesta“ – „treba povećati izvoz“ – „treba se izboriti za strane investicije“ – „treba privredu osloboditi tereta davanja“ – „treba…“. Floskula do floskule nižu se iz ustiju podjarmljivača radničke klase, od sindikalnih preko tajkunskih, do najviših državnih struktura (kod ovih posebno u predizbornim razdobljima), kao da i najgluplji državljanin izvan psihijatrijskih ustanova ne uviđa da nešto treba. Ali, na koji konkretni način, ostaje bez odgovora, jer on egzistencijalno pozicioniranim, nesposobnim – sem za lopovluk i održavanje svog statusa – trutovima nije ni bitan.

        Društvene institucije k’o bogom su predodređene da bez mnogo pitanja, čak i s puno entuzijazma, opslužuju i one najtotalitarnije oblike vlasti. Postizborna lojalnost bilo kojoj vladajućoj stranci ili koaliciji, ma kakovog idejnog profila bila, dobar je indikator. Ta, ne mijenjaju li se samo šefovi – od policije, preko vojske do državnih službi (prosvjetu, kao rasadnik ideološke šutnje nije vrijedno spominjati), koordinirajući skretanje ovaca novim putevima koje one bezpogovorno slijede. To nazivaju profesionalnošću, bez ikakvih etičkih primisli „samo rade svoj posao“, i mada se protive pismenom iskazivanju lojalnosti vlastima, bez pobune im služe. Nije li i starojugoslavenska administracija Banovine Hrvatske većinom prihvatila i nastavila opsluživati Pavelićevu državu? A novojugoslavenske se, bez suvišnih zadrški, prebacile u službu novih gospodara. Čini se da je prosječni službenik prototip kafkijanskog tipa koji, sem slijepog provođenja nerijetko kontradiktornih zakona, ni nema samostalno mišljenje. Točnije, blokirano mu je zbog straha. Do sličnog zaključka dovodi i ideologije lišeno, nedogmatsko razmišljanje o razvoju partizanskog pokreta u NDH. Sve do kapitulacije Italije, u NOB-i učestvovalo je procentualno više Srba, s obzirom da su bili najizloženiji ustaškom teroru. U septembru 1943. godine, kad su se južni susjedi konačno predali Saveznicima, udio Hrvata u partizanskim jedinicama bio je tek 34%. Nakon što su već i vrapci uvidjeli da je poraz fašizma tek pitanje vremena, trebalo se brzo pobrinuti za svoju budućnost – broj hrvatskih pripadnika u partizanima naglo raste, u apsolutnom iznosu premašujući broj hrvatskih Srba, ali ne i u relativnom smislu – u odnosu na zastupljenost u ukupnom stanovništvu. Do kraja rata brojke su nešto drukčije, uz nadzastupljenost Hrvata na općejugoslavenskom i podzastupljenost na nivou Hrvatske, upravo obrnuto od srpskih pripadnika narodnooslobodilačke vojske. Cilj ovih primjedbi nije problematiziranje etničkog sastava partizanskih jedinica, već ilustracija kako okolnosti i potreba samoodržanja više odlučuju negoli razum ili etika čovjekova. Uostalom, nije tako (bilo) samo u Hrvatskoj. U sinergiji s ekonomskom krizom, potrebom elite da pod svaku cijenu očuva status, sklonošću administracije za bespogovornim služenjem vlastima, nacionalističkom indoktrinacijom naroda i fašizacijom radničke klase, manje je no što mislimo potrebno da fašizam ne samo zakuca, već i širom otvori naša vrata.

        „Postonoratne“ (2.svjetski rat) generacije vole se sprdati s „malim kaplarom“ i „napuhanim žabcem“ kao komičnim figurama. U početku to vjerojatno bijaše dio antiklimaksa stradanjima napaćenog naroda i posmrtne osvete nad najodgovornijima za patnje, da bi postalo svojina općeg nerazumijevanja mladih, koji se ne mogu načuditi kako su milioni mogli slijediti tako „komične“ likove. Uostalom, sasvim u skladu s psihologijom većine koja listom šuti kad vladaju silnici, a poslije im se sveti i ismijavanjem (prokazujući vlastiti strah i licemjerje). Mogu li naši suvremenici prepoznati i demaskirati aktualne „komičare“? Jesu li to mogli prije dvadesetak godina? Golema je nesposobnost većine ljudskog roda uskraćenog za prve dvije od poslovičnih potreba, da spozna opasnost u likova koji ih vode ka boljem sutra, možda na „onom“ svijetu doduše – nisam siguran. Tek je šačica dešifrirala prijetnju koju je führerovsko-duceovski par predstavljao čovječanstvu, a jednog je u poslijednji čas (1940.g.), tko zna dali još uvijek na vrijeme, javno prokazao – uzalud! – Chaplin, u „Velikom diktatoru“. Vrijedi pogledati filmski insert, iz barem dva edukativna razloga: humanističkog i onog koji će nas tjerati shvatiti u kakvom svijetu doista živimo. Usprkos svemu, utopija je ponekad realnija od stvarnosti!

        Kriju li se iza suvremenih zavodnika svjetine naznake, u našoj svijesti neregistriranog diktatorskog potencijala, teško je reći. Dali samo trasiraju put ridikuloznim špijama, koje se nećemo usuditi ismijavati? Kao što laste navješćuju proljeće, postoje i nagovještaji njihovih vremena. Trabunja se svašta, čak se obećava – samo lupetalu jasna – „nova pravednost“. Pravednost je „postupak onoga koji je pravedan“, koji provodi pravdu. A ova pak, izuzmemo li njen duboki etički smisao različit od značenja pojma pravo, predstavlja „zakonom i običajima utemeljeno stanje u kojem svatko čuva ili dobiva materijalna i duhovna dobra bez štete po drugoga. Pravnik kompozitorskog usmjerenja prodaje atonalnu glazbu za naše uši, glumeći nerazumijevanje razlike između prava i pravde, kao da ne shvaća kako može obećavati tek „novo pravo“ – novi sustav zakonskih propisa – čijim uvođenjem bi se implicitno priznalo da sadašnji nije ni u najmanjoj funkcij pravde! Foliranju demagoškog lisca matijaševićevskog tipa – tek je u stupnju razlika – pridružila se Karamarkova avatarka, predsjednička protukandidatkinja, suštinski se razlikujući tek po spolu. Valjda promovirajući „novu iskrenost“, nakon tajenja svog egzistencijalnog statusa u pripetavanju za predsjednika države, kandidatkinja za „tron“ koja je samo u NATO-u zaradila 760 hiljada Eu (ne računajući zaradu u HDZ-ovoj vladi), slini narodu da će ga izvući iz govana – uvaljivanju u kojega je sudjelovala kao bivša ministrica – jer razumije njegov položaj. Tko će bolje od „jadnice“ bez posla, zdravstvenog osiguranja,…, više gladne negoli site, praktički na rubu života i smrti – poznavati položaj srozane radničke klase? Dakako, oba primjerka nemaju potencijale diktatora, no ionako su tek avatari – zamjenski govornici opasnijih pretendenata na vlast. Samo je pitanje prilika i stupnja bezazlene naivnosti radničke klase, hoćemo li im dozvoliti. “Ein Volk, ein Reich, ein Führer” ionako koncizno objedinjuje obmane koje su slijedili radnici Regije, prekonoć transformirani u ratnike. Jedan (etnički čisti) narod, s „očevima“ Doma za koji su uvijek spremni. Poginuti. Bosna i Hercegovina se, realno rasparčana na teritorijalne, etničke, religijske i ideološke kriške, još kako tako opire. Dokle?

       „Nevjerni Tome“ – što zbog vlastitog interesa pa namjerno odvlače pažnju javnosti, a što zbog naivnosti, jer su navodno neki raspleti posve nemogući (tko je 80-tih vjerovao u raspad, Jugoslavije?; tko je vjerovao u potoke krvi koji su ga pratili?; tko je vjerovao u Mesićevu izbornu pobjedu na predsjedničkim izborima?;…), sumnjičavo vrte glavama. Jesu li možda vjerovali da će Mađarska nakon pada realsocijalizma krenuti Orbanovim putem? Traži se autonomija Mađara širom Evrope i odcjepljenje Karpatske kotline u Slovačkoj, u kojoj žive Mađari; odlikuju se likovi antisemitske, antiromske i fašističke orjentacije; nastoje se ukinuti neke ustavne odredbe o slobodi izražavanja. Radikalna, neofašistička, neonacistička, antikomunistička, rasistička, antisemitska, antiromska i homofobna stranka Jobbik, formira svoju paravojnu formaciju (Mađarsku gardu, kasnije zabranjenu), dok su njeni aktivisti već protjerivali i ubijali Rome, traži popis mađarskih Židova, radi “nacionalne sigurnosti”, zahtijeva reviziju Trianonskog ugovora, čime bi se ponovno uspostavile granice Velike Mađarske,… U takvom političkom okružju fašistički Jobbik je druga najjača stranka sa 21% glasova na parlamentarnim izborima, dok Orban osvaja uzastopni treći mandat kao premijer, obezbijedivši dvotrećinsku većinu na istima. Kako mu je to uspjelo? Jer je njegova vlada „ostvarila značajne ekonomske rezultate – smanjila inflaciju i nezaposlenost, a podstakla rast ­ ali su mnogi dobici posljedica neodrživih mjera“. Prostim, svima razumljivim rječnikom rečeno, jebe se mađarskim građanima i radničkoj klasi za lične slobode – a naročito one manjinskih etnija – dok imaju što staviti u se, na se i poda se! Samo krajnji idealisti ili glupani mogu misliti kako se po tome Mađari razlikuju od ostatka svijeta, posebno od naših, regionalnih naroda. A hrvatska desnica već zaziva: „Hrvatskoj treba temeljita obnova i jedan Viktor Orban!“ – naravno, „obnova“ po ugledu na Orbanovu! Jeli samo pitanje trenutka kad će – usred nesposobnih vlada, antisrpskog i latentnog antiromskog raspoloženja, homofobije, antićirilićnog referenduma, pokušaja revizije povijesti, proustaških resentimana, nesmanjujuće nezaposlenosti, privrede u rangu smeća, divljaštva po stadionima, masovnog konvertitstva, ideološke podijeljenosti manifestirane dvjema vukovarskim kolonama sjećanja, ove godine „usput“ spojene u jednu (i u mom gradu bile su dvije, svaka na svoj dan – HDZ-ova i vladajućeg SDP-a), konzervativnog katoličanstva, rastućeg klerikalizma „Crkve u Hrvata“ koja ignorira i papine poruke (ona očekuje „naputke“ o milosrdnom vladanju!), nedostatka značajnijih lijevih stranaka – narod uzviknuti „evo Spasitelja!“, instaliravši hrvatskog Orbana da ih vodi u, sami će vidjeti kakvu budućnost (Pavelić i Tuđman baš i nisu neke preporučljive reference). Što u okružju rastuće evropske desnice baš i nije zanemariva opcija, u ovom savršenom supstratu za razvoj fašističkog smrada.

        Kako se prije zapaža trun u tuđem negoli brvno u vlastitom oku, možda nas primjer natjera razmišljati. I dok Crni Markopromovirajući „političku doktrinu Franje Tuđmana i veliko djelo Gojka Šuška“ – nastoji preko predizbornog avatara ublažiti i civilizirati svoje istupe (zabrana ćirilice, lustracija, zabrana javnog iznošenja stavova, sirovi antikomunizam, revizija povijesti i udžbenika,…) o suspenziji kakve takve hrvatske demokracije, na drugoj strani pojačavajući tenzije (protest branitelja-invalida), sve je moguće. „Stvaranje “novog poretka” omogućilo je nacistima da eliminiraju nezaposlenost, osiguraju njemačkim radnicima dobar standard života, obogate političko vodstvo, industriju i financije i da razviju izvanredan ratni stroj“. Po koju cijenu? Čeka li se trenutak da radnička klasa, s nadom zamjene crnog kontejnerskog hljeba bijelim, izabere neupitnog Führera? Samo, da ne završi konačno na vojničkom dvopeku! Što ne vrijedi samo za Hrvatsku.

Zlatko Jelisavac
Autor 2.12.2014. u 10:29

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija